TALIJANSKI PISCI ZADARSKIH KORIJENA U EGZILU NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

Transcript

1 SVEUČILIŠTE U ZADRU POSLIJEDIPLOMSKI SVEUČILIŠNI STUDIJ HUMANISTIČKE ZNANOSTI Nikolina Gunjević Kosanović TALIJANSKI PISCI ZADARSKIH KORIJENA U EGZILU NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Doktorski rad Zadar, 2016.

2 SVEUČILIŠTE U ZADRU POSLIJEDIPLOMSKI SVEUČILIŠNI STUDIJ HUMANISTIČKE ZNANOSTI Nikolina Gunjević Kosanović TALIJANSKI PISCI ZADARSKIH KORIJENA U EGZILU NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Doktorski rad Mentorica Izv. prof. dr. sc. Nedjeljka Balić-Nižić Zadar, 2016.

3 SVEUČILIŠTE U ZADRU TEMELJNA DOKUMENTACIJSKA KARTICA I. Autor i studij Ime i prezime: Nikolina Gunjević Kosanović Naziv studijskog programa: Poslijediplomski sveučilišni studij Humanističke znanosti Mentorica: Izv. prof. dr. sc. Nedjeljka Balić-Nižić Datum obrane: 13. listopada Znanstveno područje i polje u kojem je postignut doktorat znanosti: Humanističke znanosti, filologija II. Doktorski rad Naslov: Talijanski pisci zadarskih korijena u egzilu nakon Drugog svjetskog rata UDK oznaka: 8 Broj stranica: 278 Broj slika/grafičkih prikaza/tablica: 0/0/0 Broj bilježaka: 1111 Broj korištenih bibliografskih jedinica i izvora: 390 Broj priloga: 0 Jezik rada: Hrvatski III. Stručna povjerenstva Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada: 1. Doc. dr. sc. Andrijana Jusup Magazin, predsjednica 2. Izv. prof. dr. sc. Nedjeljka Balić-Nižić, članica 3. Doc. dr. sc. Antonela Marić, članica Stručno povjerenstvo za obranu doktorskog rada: 1. Doc. dr. sc. Andrijana Jusup Magazin, predsjednica 2. Izv. prof. dr. sc. Nedjeljka Balić-Nižić, članica 3. Doc. dr. sc. Antonela Marić, članica

4 UNIVERSITY OF ZADAR BASIC DOCUMENTATION CARD I. Author and Study Name and Surname: Nikolina Gunjević Kosanović Name of the Study Programme: Postgraduate University Study in Humanities Mentor: Associate Professor Nedjeljka Balić-Nižić, PhD Date of the Defence: 13 October 2016 Scientific Area and Field in which the PhD is obtained: Humanities, Philology II. Doctoral Dissertation Title: Italian Writers Originating from Zadar in Exile after the Second World War UDC mark: 8 Number of pages (quote only paginated pages): 278 Number of pictures/graphical representations/tables: 0/0/0 Number of notes: 1111 Number of used bibliographic units and sources: 390 Number of appendices: 0 Language of the doctoral dissertation: Croatian III. Expert committees Expert committee for the evaluation of the doctoral dissertation: 1. Andrijana Jusup Magazin, PhD, president 2. Nedjeljka Balić-Nižić, PhD, member 3. Antonela Marić, PhD, member Expert committee for the defence of the doctoral dissertation: 1. Andrijana Jusup Magazin, PhD, president 2. Nedjeljka Balić-Nižić, PhD, member 3. Antonela Marić, PhD, member

5 Izjava o akademskoj čestitosti Ja, Nikolina Gunjević Kosanović, ovime izjavljujem da je moj doktorski rad pod naslovom Talijanski pisci zadarskih korijena u egzilu nakon Drugog svjetskog rata rezultat mojega vlastitog rada, da se temelji na mojim istraživanjima te da se oslanja na izvore i radove navedene u bilješkama i popisu literature. Ni jedan dio mojega rada nije napisan na nedopušten način, odnosno nije prepisan iz necitiranih radova i ne krši bilo čija autorska prava. Izjavljujem da ni jedan dio ovoga rada nije iskorišten u kojem drugom radu pri bilo kojoj drugoj visokoškolskoj, znanstvenoj, obrazovnoj ili inoj ustanovi. Sadržaj mojega rada u potpunosti odgovara sadržaju obranjenoga i nakon obrane uređenoga rada. Zadar, 13. listopada 2016.

6 SADRŽAJ SADRŽAJ... 0 PREDGOVOR... 1 UVOD... 8 I) TEORIJSKI OKVIR PROUČAVANJA FENOMENA EGZILA U KNJIŽEVNOSTI A) Egzil nacija nacionalizam: postkolonijalni pristup B) Egzil povijest, semantika, identitet C) Egzil književno-kritički (p)ogledi II) EGZIL KAO POTICAJ KNJIŽEVNE PRODUKCIJE TALIJANSKIH PISACA ZADARSKIH KORIJENA U EGZILU NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA A) Odnos Italije prema Dalmaciji i Zadru pitanje talijaniteta B) Bombardiranja Zadra i egzil italocentrična perspektiva C) Nadvladavanje egzila o književnosti egzodusa III) TALIJANSKI PISCI ZADARSKIH KORIJENA U EGZILU NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA ) Raffaele Cecconi ) Liana De Luca ) Caterina Felici ) Ostali autori i djela ) Dijalektalna poezija i pjesnici ZAKLJUČAK LITERATURA SAŽETAK SUMMARY ŽIVOTOPIS AUTORICE

7 PREDGOVOR A) PREDMET ISTRAŽIVANJA Okosnicu ove doktorske disertacije čine talijanski pisci zadarskih korijena koji su se u svojoj književnoj produkciji (u velikoj mjeri autobiografskog pečata) nakon Drugog svjetskog rata bavili problematikom egzila, budući da su ga mahom i sami iskusili. Između ostalog, polazište analize u ovoj doktorskoj disertaciji jest teoretski pristup različitim aspektima fenomena egzila kao poticaja za nastanak spomenute književne produkcije. B) CILJ ISTRAŽIVANJA Cilj predložene doktorske disertacije jest, nakon sustavne sinkronijske i dijakronijske interpretacije odabranog korpusa, pružanje uvida u važnost i vrijednost književne produkcije zadarskih autora i autorica na talijanskom jeziku u i o egzodusu / egzilu u vremenskom periodu od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do današnjih dana te smještanje analiziranog korpusa u povijesno-kulturološki kontekst talijanske književnosti, kao i lociranje istog u postkolonijalni i psihološki aspekt spomenutog fenomena egzila. Istraživanje pruža sustavan sinkronijsko-dijakronijski pregled književne aktivnosti zadarskih autora nakon tzv. trećeg egzodusa Talijana iz Dalmacije, odnosno interpretaciju njihovog opusa (tj. djela u i o egzilu) u kontekstu suvremene talijanske književnosti i književnosti egzodusa / egzila koji dosad nije bio sustavno analiziran, čime se upotpunjuje slika književnog stvaralaštva na talijanskom jeziku u i o Zadru u 19. i 20. stoljeću kao dio višestoljetnih talijansko-hrvatskih književnokulturnih prožimanja. C) STANJE ISTRAŽENOSTI Doktorska disertacija Talijanski pisci zadarskih korijena u egzilu nakon Drugog svjetskog rata uklapa se u širi kontekst proučavanja hrvatsko-talijanskih književnokulturnih veza, nastavljajući se na tradiciju zagrebačke talijanističke i komparatističke 1

8 škole. Spomenut ćemo samo njezine najistaknutije predstavnike: Mirko Deanović, Frano Čale, Žarko Muljačić, Ivo Frangeš i drugi. Međutim, držimo kako su u užem smislu u studioznom pristupanju ovoj problematici svojom opsežnošću i sustavnošću posebno vrijedni radovi profesora Mate Zorića. 1 Disertacija se, osim na istraživanja hrvatsko-talijanskih književno-kulturnih prožimanja kojima je nezaobilazan doprinos dao profesor Zorić, nadovezuje i na proučavanja drugih uvaženih hrvatskih talijanista mlađe generacije, među kojima su zagrebački istraživači Mladen Machiedo 2 i Sanja Roić 3 te, posebno s osvrtom na zadarske pisce prethodnih razdoblja, na radove zadarskih talijanista Živka Nižića 4 i Nedjeljke Balić-Nižić, 5 kao i na istraživanja 1 Govoreći o znanstvenim interesima prof. emeritusa Mate Zorića u smislu proučavanja hrvatsko-talijanskih književno-kulturnih prožimanja izdvojit ćemo, među brojnim objavljenim znanstvenim monografijama i radovima njegovo djelo Romantički pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku, prvi put izdano u sklopu radova JAZU (cfr. Zorić, Mate, Romantički pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku, Rad JAZU (Odjel za filologiju), vol. 357., Zagreb, 1971., str ), objavljenom kasnije kao dio monografije Književni dodiri hrvatskotalijanski (cfr. Zorić, Mate, Književni dodiri hrvatsko-talijanski, Književni krug, Split, 1992., str ) te ponovno u najnovijem, dopunjenom izdanju kao Sjenovita dionica hrvatske književnosti (cfr. Zorić, Mate, Sjenovita dionica hrvatske književnosti: romantički pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku, ur. Sanja Roić i Nedjeljka Balić-Nižić, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2014.). Ova studija može se smatrati relevantnom dopunom domaće kroatistike jer ju nadopunjuje kao znanstveno utemeljen segment književne i publicističke produkcije na talijanskom jeziku koji je u vrijeme 19. stoljeća u Dalmaciji bio jezik intelektualne komunikacije. Između ostalog, valja pridodati i činjenicu kako je prof. Zorić godinama vodio projekt Književni dodiri hrvatskotalijanski, koji predstavlja izniman dokument u znanstvenom istraživanju spomenutog područja, koji ni nakon vremenskog odmaka ne gubi na vrijednosti. Za podrobniju, odnosno upotpunjenu i usustavljenu bibliografiju objavljenih radova prof. Zorića cfr. Zorić, Mate, Dalle due sponde: Contributi sulle relazioni letterarie italocroate, ur. Rita Tolomeo, Il Calamo, Roma, 1999., str. XIII.-XXX. 2 U ovom smislu, među brojnim objavljenim znanstvenim monografijama i radovima izdvojit ćemo monografiju Machiedo, Mladen, Duž obale: hrvatske i mletačke teme, Ceres, Zagreb, 1997., a valja naglasiti i činjenicu kako se prof. Machiedo, osim kao vrsnim književnim teoretičarem, pokazao i vrlo plodnim književnim prevoditeljem, posredujući tako nebrojeno mnogo puta među dvjema kulturama. 3 Profesorica Sanja Roić dala je izuzetan prinos proučavanju problematike hrvatsko-talijanskih odnosa, a izdvajamo, među brojnim objavljenim djelima, sljedeće njezine znanstvene monografije: Roić, Sanja, Istočno i zapadno od Trsta: interkulturalni dijalozi, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2013.; Ead., Stranci: portreti s margine, granice i periferije, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, te recentnija publikacija u koautorstvu s prof. dr. sc. Valneom Delbianco: Delbianco, Valnea, Roić, Sanja, Razumjeti drugoga: kroatističke i talijanističke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, Valja također napomenuti kako je prof. Roić od godine voditeljica projekta Hrvatsko-talijanski književni odnosi, a od projekta Hrvatsko-talijanski kulturni odnosi, a pridodat ćemo i činjenicu kako je prof. Roić također jedna od urednica spomenutog novog izdanja studije prof. Zorića Sjenovita dionica hrvatske književnosti. 4 Među brojnim znanstvenim monografijama i radovima koje je u skopu proučavanja problematike hrvatskotalijanskih književno-kulturnih veza objavio prof. Živko Nižić navodimo sljedeća djela: Nižić, Živko, Nikola Jakšić, zadarski književnik, prevodilac i rodoljub: ( ), Zavod za povijesne znanosti Istraživačkog centra Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zadar, 1984.; Id., Kolizijske kulture u prozi Fulvija Tomizze, Edit, Rijeka, 1996., Id., Istarske i dalmatinske teme, Edit, Rijeka, 1999.; Nižić, Živko, Balić-Nižić, Nedjeljka, Nikola Tommaseo i dalmatinski tisak, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2009.; Nižić, Živko, Balić-Nižić, Nedjeljka, Giornali umoristico-satirici in italiano e veneto-zaratino a Zara nell 800 e nel 900, Sveučilište u Zadru, Zadar, Nedjeljka Balić-Nižić također je dala svoj doprinos navedenim studijama u vidu brojnih znanstvenih monografija i radova, među kojima navodimo sljedeće: Balić-Nižić, Nedjeljka, Talijanski pisci u Zadru pred 2

9 Glorije Rabac-Čondrić, 6 Ljerke Šimunković, 7 Valtera Tomasa 8 te na istraživanja najmlađe generacije znanstvenika čija područja interesa dodiruju naše. 9 Pridodajmo također kako su se ovom problematikom bavili i istarski istraživači, među kojima izdvajamo Elis Deghenghi Olujić 10 i Nelidu Milani Kruljac. 11 Podloga doktorske disertacije također su radovi renomiranih talijanskih istraživača, među koje u prvom prvi svjetski rat ( ), EDIT, Rijeka, 1998., objavljenu također u prijevodu na talijanski jezik: Ead., Scrittori italiani a Zara negli anni precedenti la prima guerra mondiale ( ), prev. Zdravka Krpina, Il Calamo, Roma, 2008., a također u koautorstvu s prof. Nižićem u već spomenutim monografijama Nikola Tommaseo i dalmatinski tisak te Giornali umoristico-satirici in italiano e veneto-zaratino a Zara nell 800 e nel 900, kao i uređivanjem spomenutog reizdanja studije Mate Zorića Sjenovita dionica hrvatske književnosti. Spomenuti valja također i njezinu doktorsku disertaciju koja također predstavlja bitan prinos istraživanju spomenutog korpusa: cfr. Balić-Nižić, Nedjeljka, Talijanske i hrvatske književne teme u zadarskoj periodici u razdoblju godine: doktorska disertacija, Zagreb, Među brojnim objavljenim znanstvenim monografijama i radovima izdvajamo sljedeću: Rabac-Čondrić, Glorija, Hrvatsko-talijanske književne teme, Adamić, Rijeka, Prof. emerita Ljerka Šimunković, umirovljena dugogodišnja djelatnica Odjela za talijanistiku Sveučilišta u Zadru te Odsjeka za talijanski jezik i književnost Sveučilišta u Splitu, u svojoj se dugogodišnjoj istraživačkoj karijeri vrlo izdašno bavila problematikom hrvatsko-talijanskih veza, s posebnim naglaskom na momentu lingvističkih kontakata, ne zanemarujući pritom ni književno-kulturne implikacije. Iz brojne bibliografije izdvajamo tek dio: Šimunković, Ljerka, L Adriatico senza frontiere: i carteggi tra i letterati delle due sponde, F. Cesati, Firenze, 1998., Ead., Plurilinguismo in Dalmazia durante il dominio francese, Istituto internazionale per le relazioni adriatiche e l Oriente mediterraneo, Ancona, 1999., Ead., I contatti linguistici italiano-croati in Dalmazia / Hrvatsko-talijanski jezični dodiri u Dalmaciji, prev. Helena Lučić i Ivania Petrin, Hrvatsko-talijanska kulturna udruga Dante Alighieri, Split, Spomenimo, izdvajajući ih iz brojnih objavljenih radova na ovu problematiku, objavljene znanstvene monografije prof. Tomasa: Tomas, Valter, Gazzetta di Zara u preporodnom ozračju: Prijevodi hrvatske poezije i ostali književni prinosi, Književni krug, Split te Id., Hrvatska književna baština u zadarskom tjedniku La Dalmazia ( ): Talijanski prijevodi hrvatske poezije i drugi prinosi, Sveučilište u Zadru, Zadar, Ističemo proučavanja zadarskih istraživača Andrijane Jusup-Magazin (cfr. Jusup Magazin, Andrijana, Pier Alessandro Paravia i talijanska književna kritika prve polovice 19. stoljeća: doktorski rad, Zadar, 2010.), Ane Bukvić (cfr. Bukvić, Ana, Dramski pisci talijanskoga jezičnoga izričaja u Zadru u 19. stoljeću: doktorski rad, Zagreb, 2014.), Boška Knežića (cfr. Knežić, Boško, Nikola Tommaseo u dalmatinskoj periodici na talijanskom jeziku u razdoblju od do 1915.: doktorski rad, Zagreb, 2015.), kao i istraživanja mlađe generacije zagrebačkih i splitskih talijanista, među kojima navodimo Nina Raspudića (cfr. Raspudić, Nino, Prekojadranski [poluorijentalizam]: dominantni modeli konstruiranja slike Hrvata u talijanskoj književnosti od prosvjetiteljstva do danas: doktorska disertacija, Zagreb, 2008., objavljena kasnije također kao Id., Jadranski (polu)orijentalizam: prikazi Hrvata u talijanskoj književnosti, Naklada Jurčić, Zagreb, 2010.) te Katarinu Dalmatin (cfr. Dalmatin, Katarina, Auto-bio-grafsko ja u djelima Enza Bettize i Grytzka Mascionija, sučeno s drugim : doktorski rad, Zagreb, 2011.). 10 Navodimo sljedeća djela: Deghenghi Olujić, Elis, Le riviste culturali italiane pubblicate in Istria nel Novecento, Pietas Iulia EDIT, Pula-Rijeka, te njezinu dvotomnu uredničku knjigu La forza della fragilità. La scrittura femminile nell area istro-quarnerina: aspetti, sviluppi critici e prospettive, Pietas Iulia EDIT, Pula-Rijeka, Nelida Milani Kruljac, umirovljena prof. emerita Sveučilišta u Puli, objavljivala je niz knjiga, ogleda i zananstvenih radova iz područja didaktike talijanskog kao drugog stranog jezika te je također vodila interdisciplinarna istraživanja o jezicima i kulturama u kontaktu u višenacionalnom društvu Istre, a ostvarila se također i kao autorica niza romana u kontekstu književnosti egzodusa. Spomenut ćemo njezin roman u koautorstvu s Annom Mariom Mori, cfr. Mori, Anna Maria, Milani, Nelida, Bora, Frassinelli, 2005., kao i uređivački rad na dvotomnoj antologiji Le parole rimaste: Storia della letteratura italiana dell Istria e del Quarnero nel secondo Novecento, ur. Nelida Milani i Roberto Dobran, Pietas Iulia Edit, Pula Rijeka,

10 redu spada nezaobilazni talijanski slavist Arturo Cronia, 12 povjesničar Dalmacije Giuseppe Praga, 13 povjesničari i književni kritičari Francesco Semi i Vanni Tacconi 14 te, od mlađe generacije talijanskih istraživača koji se bave ovom problematikom, Luciano Monzali, 15 Paolo Scandaletti, 16 kao i mnogi drugi znanstvenici. D) METODOLOGIJA RADA Materijal koji je obuhvaćen istraživanjem može biti podijeljen u više kategorija, pri čemu valja napomenuti kako se korpus istraživanja sastoji u prvom redu od samih književnih djela kao primarne literature, a u drugom redu brojnih monografija, periodičkih izdanja, znanstvenih radova u kojima se obrađuju spomenuti pisci kao sekundarne literature. Spomenut ćemo u ovom kontekstu znanstvene publikacije Hrvatsko-talijanski književni odnosi te Atti e Memorie della Società Dalmata di 12 Ovaj nezaobilazni talijanski slavist i sam je potekao iz Zadra. Njegova djelatnost nezaobilazna je u talijanskoj slavistici, a bitan je također pri proučavanju konteksta hrvatsko-talijanskih književno-kulturnih prožimanja. Među izdašnom bibliografijom izdvajamo u užem smislu njegova djela: Cronia, Arturo, La conoscenza del mondo slavo in Italia: bilancio storico-bibliografico di un millennio, Officine grafiche Stediv, Padova, te Id., Umanisti italiani alla scoperta del mondo slavo, Accademia Galileiana di Scienze, Lettere ed Arti già dei Ricovrati e Patavina, Padova, O liku i djelu Artura Cronie podrobnije u istraživanjima Valnee Delbianco, cfr. njezinu doktorsku disertaciju: Delbianco, Valnea, Arturo Cronia ( ) utemeljitelj slavističkih i kroatističkih studija u Italiji: doktorska disertacija, Zagreb, 2002., kao i objavljenu monografiju Ead. Talijanski kroatist Arturo Cronia: (Zadar Padova 1967.), Split, Književni krug, Izuzetno je plodna aktivnost ovog povjesničara, čiji su korijeni iz mjesta Sutomišćica na Ugljanu, kao i stanje egzila koje je uslijedilo, bili jednim od možebitnih razloga koji su ga ponukali na ovako izdašno istraživanje prošlosti Dalmacije. Među brojnim objavljenim naslovima izdvajamo tek njegovu voluminoznu Povijest Dalmacije, cfr. Praga, Giuseppe, Storia della Dalmazia, CEDAM, Padova, (prvo izdanje objavljeno je u Zadru, cfr. Id., Storia di Dalmazia: vol. 1. Dall Impero di Roma alla Signoria di Venezia, Tip. E. De Schonfeld, Zara, 1941.), a pridodajmo kako su njegova djela vezana uz proučavanje prošlosti Dalmacije objedinjena i ponovno objavljena u trotomnom izdanju cfr. Praga, Giuseppe, Scritti sulla Dalmazia, ur. Egidio Ivetic, Centro di ricerche storiche, Unione italiana, Università popolare, Rovinj-Rijeka-Trst, 2014., svjedočeći, između ostalog, o važnosti i vrijednosti opusa i istraživačkog doprinosa ove ličnosti. 14 Od navedene dvojice autora naglašavamo prije svega njihov doprinos proučavanju hrvatsko-talijanskih književnih veza u vidu dvotomne iscrpne monografije enciklopedijskog karaktera: Semi, Francesco, Tacconi, Vanni, Istria e Dalmazia: uomini e tempi, Del Bianco, Udine, 1992., kao i ostala istraživanja, među kojima navodimo tek egzemplarni fragment: Semi, Francesco, Romanticismo letterario triestino, istriano e dalmata, Zanetti, Venezia, te Tacconi, Vanni, Il ritorno alle radici: scritti e discorsi sulla Dalmazia, Del Bianco, Udine, Luciano Monzali sustavno se bavio problematikom povijesno-političkih odnosa Italije i Jugoslavije, odnosno problematikom dalmatinskih Talijana. Izdvajamo u tom smislu njegovu knjigu Monzali, Luciano, Italiani di Dalmazia, , Le lettere, Firenze, 2007., a također je posebno zanimljiva njegova nedavno objavljena opširna monografija u izdanju Società Dalmata di Storia Patria, Venezia, objavljena kao dio niske Atti e memorie, vol. XLI: Monzali, Luciano, Gli italiani di Dalmazia e le relazioni italo-jugoslave nel Novecento, Marsilio, Venezia, Spomenimo, među brojnim objavljenim publikacijama, njegovo djelo Scandaletti, Paolo, Storia dell'istria e della Dalmazia: l impronta di Roma e di Venezia, le foibe di Tito e l esodo degli Italiani, Edizioni Biblioteca dell Immagine, Pordenone,

11 Storia Patria, La battana, a iz brojne periodike koju smo koristili kao izvor informacija izdvojit ćemo sljedeće naslove: Il Dalmata, La Rivista dalmatica, Il Zara. U sekundarnu literaturu ubraja se također i niz publikacija na temu egzila koje su korištene kao teoretska podloga ove doktorske disertacije. U istraživanju su se koristitle različite književno-povijesne i teorijske metode s ciljem sustavne sistematizacije i analize građe. Istraživanje se sastojalo od više različitih etapa, pri čemu je prvi korak bio istraživanje i iščitavanje primarne i sekundarne literature radi identificiranja samih autora i ograničavanja korpusa, odnosno odabiranja djela na koja bi bio stavljen poseban naglasak. Naglašen je također i teoretski pristup fenomenu egzila, odnosno njegovi različiti aspekti koji su analizirani iz više različitih perspektiva (među kojima su povijesni, kulturološki, antropološki, psihološki, semantički, itd.). U drugoj etapi koristila se uglavnom metoda imanentne analize i interpretacije tekstova, kao i komparativna metoda radi smještanja u kontekst autorove (odnosno autoričine) književne produkcije, a također i u kontekst suvremene talijanske književnosti. U zaključnim razmatranjima sintetizirani su rezultati analize, izdvojena su zajednička obilježja analiziranih pisaca, a također je ponuđen sud o književnoj vrijednosti njihova stvaralaštva u kontekstu suvremene talijanske književnosti. Korpus disertacije nastao je uvažavanjem čvrstih temelja u proučavanju hrvatsko-talijanskih književno-kulturnih veza koji su postavljeni proučavanjima prethodno spomenutih hrvatskih talijanista (poglavito Zorić, Roić, Nižić, Balić-Nižić). Doktorska disertacija Talijanski pisci zadarskih korijena u egzilu nakon Drugog svjetskog rata, nadovezujući se na dosadašnja istraživanja koja su stigla do Drugog svjetskog rata, bavi se književno-povijesnim pregledom i teorijsko-kritičkom sistematizacijom djela više autora i autorica zadarskog podrijetla čija književna produkcija dosad nije sustavno obrađena, a koji imaju neposredne ili posredne veze sa trećim egzodusom Talijana koji je započeo godine između ostalog uslijed savezničkog bombardiranja Zadra, a intenzivno se odvijao sve do godine. Autori i autorice u neposrednoj vezi sa egzodusom oni koji su ga i sami proživjeli, a vezani su za Zadar bilo kao za mjesto rođenja, bilo kao grad u kojem su živjeli, čija su 5

12 književna djela obrađena jesu: Gino Bambara, Sergio Brcic, Emilia Calestani, Raffaele Cecconi, Antonio Cepich, Tullio Covacev, Liana De Luca, Narciso Detoni, Sereno Detoni, Mario De Vidovich, Teodoro Francesconi, Giovanni Eleuterio Lovrovich, Niccolò Luxardo de Franchi, Bebbo Marussi, Ottavio Missoni, Rismondo Nerino, Marco Perlini, Oddone Talpo, Iginio Toth, Lucio Toth, Tullio Vallery, Franco Ziliotto, Giuseppe Ziliotto, itd., a oni u posrednoj vezi sa egzodusom mahom su potomci zadarskih esula koji u svojim djelima osjećaju posebnu nostalgiju za izgubljenim zavičajem: Giuliano De Zorzi, Marino Micich, Emilio Rigatti, itd. Disertacija je usredotočena na djela spomenutih autora sa zajedničkim nazivnikom toposa Zadra, onih pisaca koji su se u svojoj literarnoj aktivnosti posebno osvrnuli na vlastito iskustvo odlaska/progonstva (odnosno egzila) iz zavičaja. Ovim djelima autori i autorice na različite načine pristupaju egzilu, a sama djela nastajala su u vremenskom luku od sredine 20. stoljeća do današnjih dana, pri čemu valja istaknuti kako je najbogatija produkcija nastala s većim vremenskim odmakom od samoga razdoblja u kojem su doživjeli spomenuto iskustvo, a donekle je aktualizirana i devedesetih godina, kada se na ovim prostorima ponovila sva silina i nemilosrdnost rata, patnje i egzila. Međutim, nije neočekivana činjenica kako svi autori nisu jednako izdašni ili uspješni i pritom moramo naglasiti kako je većina ipak opterećena egzilom i u neku ruku pisanje je pokušaj rješavanja od psihološkog bremena koje ih opterećuje, odnosno u većini slučajeva egzil postaje sam svoja materija. Potrebno je na poseban način istaknuti autore koji su se svojim pisanjem na neki način izdigli iz robovanja vlastitom mentalnom sklopu egzilanta i čija se pisana produkcija može ubrojiti u tzv. viši književni registar, odnosno u književnost of counter-exile u onu pisanu riječ gdje je autorov izričaj lišen svih predrasuda i opterećenja i u kojemu je sublimirano univerzalno ljudsko iskustvo u svoj ljepoti istinske umjetnosti. Ovakav autor je u prvom redu Raffaele Cecconi, kojega smo zbog njegove književne verzatilnosti detaljno proučili a čiji bi opus mogao biti viđen kao podatna građa za nastanak brojnih analiza, budući da nudi različite ključeve interpretacije, opravdavajući činjenicu kako se njegova produkcija može smjestiti u već spomenuti viši književni registar. Autorice koje su se svojim opusom također izdigle iznad ostalih jesu Liana De Luca i 6

13 Caterina Felici, obje pjesnikinje po vokaciji, s time da je kod De Luca, kao i kod Cecconija, prisutna umjetnička proliferacija artikulirana iznimnim pjesničkim senzibilitetom i vrsnoćom izraza, kao i spretnošću žongliranja različitim književnim žanrovima. 7

14 UVOD Fenomen egzila osvjedočeno je jedan od permanentno prisutnih književnih motiva. Od najranijih početaka civilizacije egzil je prisutan u više segmenata ljudskog života, utemeljivši se prije svega kao kazna izgona iz Edenskog vrta, ostajući sve do današnjeg dana oblik kazne koji, iskorijenivši pojedinca iz njegovog zavičaja, ostavlja na njemu niz neizbrisivih posljedica. U prvim je povijesnim momentima egzil prije svega promatran kao geografsko izmještanje pojedinca. Zanimljivo je ovome pridodati činjenicu kako je u antičkim civilizacijama u Rimskom Carstvu i kod starih Helena egzil kazna izgona za privilegirane staleže dok mu pripadnici nižih slojeva društva nisu bili podloženi, budući da je njihova kazna uključivala najčešće zatvor ili fizički rad. Egzil, međutim, u novije vrijeme označava i drugačiju kategoriju, a koja se ne tiče fizičkih granica: te su granice psihološke i tiču se osobe koja je u egzilu, onom tzv. unutarnjem, a mahom se radi o intelektualcima i književnicima koji odabiru ovakav oblik izolacije kako bi pokazali jednu vrst prkosa, ali i nezainteresiranosti za svijet koji se oko njih nalazi, odnosno biraju usredotočenost na vlastiti duh, pri čemu se stvaralaštvo u egzilu transformira u ovom slučaju u neku vrst intelektualnog azila. Egzil se, dakle, iz onog očitog, geografskog, izvanjskog polako preobličio u manje očit, psihološki, unutarnji, iako velika većina egzilanata kojima ćemo se baviti spada u prvu grupu, budući da se radi o ljudima koji su u različitim razdobljima svog života proživjeli traumu izgona iz vlastitog grada i pisanje im služi kao terapeutski otklon od njihove stvarnosti. Moramo napomenuti kako se, kada govorimo o egzilu Talijana zadarskih korijena, radi o specifičnom fenomenu: oni tada nisu izgubili domovinu, budući da je Zadar u to vrijeme bio talijanska provincia: izgubili su svoj grad, pri čemu im je jednako teško kao da su izgubili domovinu, jer ih ni njihovi sunarodnjaci u prvim godinama nisu dobro prihvatili. Pridodati valja i činjenicu kako su mahom sebe doživljavali i doživljavaju kao posebnu naciju, dalmatinsku, pozivajući se često na svoje latino-romansko-ilirsko-venecijansko podrijetlo. Možda se u ovim činjenicama nalazi odgovor na pitanje zašto postoji čitava jedna struja zadarskih esula koji neumorno pišu o svom gradu i čije se produkcija i perspektiva bile one književne, 8

15 memoarske i/ili memorijalističke, kritičke ili povijesne, artikuliraju u nezanemarivom intelektualnom repozitoriju koji služi kao jedan oblik afirmacije prema sunarodnjacima, ali i ostalim narodima, kao i autoafirmacije. Uzevši spomenute činjenice odnosno fenomen egzila kao generator književne produkcije zadarskih Talijana koji su slijedom povijesnih okolnosti napustili ovaj grad kao supstrat našeg istraživačkog interesa, u prvom dijelu doktorskog rada pružen je pregled različitih aspekata (povijesnih, semantičkih, kulturoloških, antropoloških, psiholoških) koji imaju značajan utjecaj na formiranje književne produkcije općenito, pa tako i one talijanskih pisaca zadarskih korijena, nakon čega je pružena analiza fragmenta povijesnih okolnosti koje su za posljedicu imale specifično talijansko doživljavanje samih sebe kao legitimnih starosjedilaca ovih prostora te analiza književnosti kao proizvoda nastalog uslijed njihovog egzodusa. Uvaživši sve napisano, u drugom dijelu doktorskog rada dat će se pregled talijanskih autora zadarskih korijena i njihove produkcije na način da će se posebna pažnja obratiti na produktivnije autore, među kojima se posebno ističe nesvakidašnja figura Raffaelea Cecconija te ona Liane De Luca, ne zaobilazeći ni tzv. autore koji bi se mogli definirati kao minori, iako ovakav naziv nema za cilj umanjivanje vrijednosti njihove produkcije, već upravo suprotno njeno isticanje i valoriziranje, a posebno u svjetlu književnosti egzodusa, odnosno egzila. 9

16 I) TEORIJSKI OKVIR PROUČAVANJA FENOMENA EGZILA U KNJIŽEVNOSTI Ukoliko promatramo pojam egzila bilo kao traumatično iskustvo napuštanja, odnosno izmještanja iz vlastitog doma/domovine, vlastite sigurnosti, vlastite uljuljkanosti u dnevne sigurnosti i rutine pod prisilom drugih, bilo kao samoinicijativni odmak od vlastite stvarnosti (koji je prije svega obilježen mijenjanjem geografskih koordinata) kao neiscrpan izvor književne produkcije, nedvojbeno je kako se nalazimo pred jednom od permanentno aktualnih tema u književnosti općenito, pa tako i u talijanskoj ili hrvatskoj. Pojam egzila star je koliko i ljudski rod. Temelji zapadnog civilizacijskog kruga počivaju na biblijskoj referenci na izgon Prvih Ljudi iz Edenskog vrta zbog počinjenog prvog grijeha. Čitava je ljudska povijest prekrivena velom egzila od svojih najranijih početaka. Rimski pjesnik Ovidije opjevao ga je svojim djelima Tristia i Epistulae Ex Ponto, Virgilije u svojoj Eneidi, nezaobilazni Homer u Odiseji. Možemo pomisliti kako su pisci od samih početaka ljudske civilizacije bili fascinirani ovim fenomenom te je neupitno kako se o njemu nikada neće ni prestati pisati jer je uvijek zanimljiv, bez obzira na nacionalnost pisca, razloge zbog kojih je u egzilu, piščevu starost ili vrijeme u kojem je živio ili živi. Međutim, književna djela koja su nastala kao piščevo svjedočanstvo o neposredno proživljenom egzilu nesumnjivo su jedna od vrlo vrijednih vrsta književnih zapisa kao posvjedočenje ne samo vrlo emotivnog aspekta iskustva ljudskog postojanja, već i kao povijesni (iako memoarsko-subjektivni) pregled kulturnih, političkih i ostalih aspekata vremena u kojem je djelo nastalo, odnosno na koje se djelo odnosi. Vrijedi napomenuti kako se u novije vrijeme u okviru novih teorija kao što je postkolonijalna teorija, čiji su najvažniji predstavnici Edward Said, Homi Bhabha i Gayatri Spivak, odnosno širi pojam teorija teorija 17 ili općenito kulturalni studiji, 17 Cfr. Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 2000., str

17 pridaje posebna pažnja ovakvom tipu književne produkcije u vidu revalorizacije i nove definicije identiteta Drugog. Premda nije primarni cilj ove doktorske radnje, u ovom poglavlju koje smo raščlanili na tri potpoglavlja ponudit će se definicija i analiza egzila sa stajališta suvremenih teorija koje se isprepliću i sa suvremenim književnim teorijama i pristupu književnosti i književnom djelu, budući da smještanje egzila u teoretski okvir nesumnjivo olakšava shvaćanje i prikladnu interpretaciju pisane produkcije autora koji su obrađeni u ovoj doktorskoj disertaciji. A) Egzil nacija nacionalizam: postkolonijalni pristup U teoretskom pristupanju fenomenu egzila posebno je relevantna misao Edwarda Saida, 18 koji u svom propedeutičkom eseju o ovoj temi Reflections on Exile, 19 utemeljenom na autorovom vlastitom iskustvu, autorefleksivnim filozofsko-kritičkim 18 Edward W. Said ( ) jedan je od najvažnijih mislilaca suvremenog doba. Rođen je u Izraelu, ali je najveći dio života proveo u SAD-u (točnije u New Yorku), radeći od godine kao profesor engleskog i komparativne književnosti na Sveučilištu Columbia, baveći se prije svega književnom kritikom. Vjerojatno najpoznatije njegovo djelo jest Orijentalizam, u kojemu je uvriježenu paradigmu istočnjačke kulture viđenu očima zapadnjačkih intelektualaca preispitao promatrajući ju kroz potpuno novu prizmu. Ova je Saidova interpretacija odnosa Zapad-Istok pokrenula skoro pa revoluciju u humanističkim znanostima, jer se danas gotovo više i ne može naći fragment humanističkih pitanja koji nije prožet njegovim razmišljanjima. Što se tiče hrvatske talijanistike, zanimljiva je u kontekstu interpretacije Saidovih kritičkih postulata knjiga Nina Raspudića Jadranski (polu)orijentalizam: prikazi Hrvata u talijanskoj književnosti koja je ustvari elaborirana disertacija naslovljena Prekojadranski [poluorijentalizam]: dominantni modeli konstruiranja slike Hrvata u talijanskoj književnosti od prosvjetiteljstva do danas gdje autor, analizirajući prije svega imagološkim metodama književna djela prominentnih talijanskih autora iščitava njihova viđenja Hrvata od slike dobrog divljaka Alberta Fortisa, preko Tommasea, Mazzinija pa sve do Bettize i Petacca. Međutim, Raspudić napominje kako je cilj njegovog istraživanja ne baviti se prikazima Hrvata u talijanskoj književnosti (ističući zasluge Mirka Deanovića i Mate Zorića kao i Artura Cronie) već pokušati dati širi uvid o talijanskom diskursu o drugoj obali Jadrana. (cfr. Raspudić, Nino, Jadranski (polu)orijentalizam: prikazi Hrvata u talijanskoj književnosti, op. cit., str. 5.). Što se tiče pristupa hrvatsko-talijanskim književnim odnosima koji bi se mogao definirati kulturološkim, odnosno dijelom kulturalnih studija i imagologije, u hrvatskoj talijanistici posebno se ističu radovi prof. dr. sc. Sanje Roić, koja je o ovakvoj tematici objavila niz znanstvenih knjiga i radova među kojima navodimo samo fragment: Roić, Sanja, Istočno i zapadno od Trsta: interkulturalni dijalozi, op.cit.; Ead., Stranci: portreti s margine, granice i periferije, op. cit. te recentnija publikacija u koautorstvu s prof. dr. sc. Valneom Delbianco: Delbianco, Valnea, Roić, Sanja, Razumjeti drugoga: kroatističke i talijanističke teme, op. cit. 19 Saidov esej koji obrađuje tematiku egzila napisan je godine, a uvršten je godine u zbirku eseja pod naslovom Reflections on Exile and Other Essays, cfr. Said, Edward W., Reflections on Exile and Other Essays, Harvard University Press, Cambridge Mass., 2002.; cfr. također talijanski prijevod Said, Edward W., Nel segno dell esilio: riflessioni, letture e altri saggi, traduzione di Massimiliano Guareschi e Federico Rahola, Feltrinelli, Milano, Zanimljiv je u ovom smislu i video isječak intervjua sa Saidom povodom objavljivanja spomenute knjige: (pristupljeno ). 11

18 promišljanjima progovara o iskustvu egzila, ali ne samo kao stanja koje je osoba izabrala, već kao stanja na koje je osoba bila prisiljena. Said drži kako se radi o stanju koje je neobično privlačno kao tema za razmišljanje, ali grozno za življenje, 20 sublimirajući tako sva pitanja i probleme koji se tiču egzila. Drugim riječima o egzilu je zanimljivo razmišljati, ali proživljavati ga i nije toliko poželjno jer je egzil odvajanje od doma kojemu nema lijeka te tuga koju egzil donosti egzilantu nikada ne može biti prebrođena. 21 Što se tiče veze egzila i književnosti, ističe kako je književnost samo pokušaj prevladavanja paralizirajuće tuge rastanka, budući da su ostvarenja u egzilu trajno onemogućavana gubitkom onoga nečega što je zauvijek ostavljeno u prošlosti. 22 Lik je književnika u egzilu tjelesna manifestacija njegovog progonstva: Vidjeti pjesnika u egzilu za razliku od čitanja poezije pisane u egzilu znači vidjeti antinomije egzila utjelovljene i podnošene jedinstvenom snagom. 23 Problematičan je također i odnos osoba u egzilu prema onima koje to nisu jer ne razumiju kako je to osjećati pripadnost jednom mjestu 24 te tu pripadnost pokušavaju izgraditi na jedan poseban, sebi svojstven način, izgrađujući novi svijet čiji su vladari modus operandi je to mnogih romanopisaca, šahista, političkih aktivista i intelektualaca jer ovakva zanimanja daju prednost pokretljivosti i umijeću. Egzilantov novi svijet nalikuje na fikciju i ne začuđuje stoga činjenica kako je G. Lukács u Teoriji romana tvrdio kako je upravo roman književna forma transcendentalnog beskućništva. 25 Logična je dakle, 20 Cfr. Said, Edward W., Reflections on Exile and Other Essays, op. cit., str Izvorna rečenica, koja je danas gotovo od poslovične važnosti, glasi Exile is strangely compelling to think about but terrible to experience. 21 Cfr. ivi, str Said, Edward, Razmišljanja o egzilu, prev. Nikola Petković, u Književna republika, Zagreb, 3 (2005), 1-2, str Ivi, str Said kaže: Exiles look at non-exiles with resentment. They belong in their surroundings, you feel, whereas an exile is always out of place. What is it like to be born in a place, to stay and live there, to know that you are of it, more or less forever?, Said, Edward W., Reflections on Exile and Other Essays, op. cit., str Lukács određuje roman transcendentalnim beskućništvom korelirajući ga njemačkom romantizmu: German Romanticism, although it did not always completely clarify its concept of the novel, drew a close connection between it and the concept of the Romantic; and rightly so, for the novel form is, like no other, an expression of this transcendental homelessness., u Lukács, Georg, The Theory of the Novel: A historico-philosophical essay on the forms of great epic literature, prev. Anna Bostock, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, 1971., str. 41. Said elaborira razmišljanja o temeljnim vrstama epike govoreći o razlici između romana i epa, ističući kako klasični epovi proizlaze iz uređenih kultura gdje su vrijednosti jasne, a identiteti stabilni. Život je u epovima nepromjenjiv. Roman predstavlja upravo suprotno: on je slika drugačijeg i drugog iskustva, gdje je društvo podložno promjenama i gdje razbaštinjeni junak ili junakinja iz srednje klase bez stalnog boravišta pokušavaju konstruirati novi svijet koji na neki način sliči starome što su ga zauvijek ostavili iza sebe. Cfr. Said, Edward W., Reflections on Exile and Other Essays, op. cit., str Spomenuta interpretacija naglašava romantičarsku nit 12

19 činjenica kako mnogi egzilanti postaju pisci, jer pisanje može biti viđeno i kao jedna od terapija za stanje u kojem se nalaze. Povrh toga, Said spominje i primjer Ericha Auerbacha, njemačkog filologa, književnog kritičara i komparatista koji je egzil vidio kao nužno stanje intelektualca. 26 Analiziravši život u egzilu različitih književnika i intelektualaca, spomenuvši i vlastito iskustvo, a usredotočujući se prije svega na razmišljanja o egzilu kao stanju kojem nema lijeka, svoj kapitalni esej o egzilu Said uokviruje riječima kako se radi o stanju u kojem nema zadovoljstva, spokojstva ili sigurnosti radi se o umu zime, o životu van kalendara i uobičajenoga reda, o nomadskom životu bez središta. 27 Pitanje koje posebno zaokuplja Saida jest zbog čega egzil biva tako lako pretočen u moćan, pa čak i obogaćujući motiv moderne kulture. 28 Od posebne je važnosti činjenica kako se autor ne zaustavlja samo na sudbinama intelektualaca i književnika, odnosno umjetnika općenito: njegov je cilj prikazati stvarni utjecaj egzila na bilo koju osobu. Said također definira razliku između gotovo pa glamurozne slike intelektualca ekspatrijata koja nam prvo pada na pamet kada razmišljamo primjerice o Hemingwayu ili o Parizu iz vremena dvadesetih godina prošlog stoljeća i nezamislivo teške sudbine tolikih ljudi koji su morali napustiti svoju domovinu ne svojom voljom, a izgubili su je zauvijek. Egzil je izjednačen s nepripadanjem, gubitkom kontakta sa zavičajem te su istaknute materijalne i povijesne činjenice o romana, a dalo bi se raspravljati o tome kako nije slučajna ni činjenica da u hrvatskom jeziku ove riječi imaju isto etimološko izvorište, čime su i na lingvističkoj razini ova dva pojma neodvojiva. 26 O Auerbachovoj viziji intelektualca Said kaže: Erich Auerbach, the great twentieth-century literary scholar who spent the war years as an exile in Turkey, has cited this passage as a model for anyone wishing to transcend national or provincial limits. Only by embracing this attitude can a historian begin to grasp human experience and its written records in their diversity and particularity; otherwise he or she will remain committed more to the exclusions and reactions of prejudice than to the freedom that accompanies knowledge., ivi, str Pridodajmo također činjenicu kako se Said detaljno bavio likom i djelom E. Auerbacha i kako je u tom smislu nezaobilazna njegova analiza djelovanja ovog intelektualca ponuđena kao uvod u ponovno izdanje Auerbachovog hvaljenog djela Mimesis koje je, podsjetimo, nastalo za njegova egzila u Istanbulu. Više o tome cfr. Auerbach, Erich, Mimesis: The Representation of Reality in Western Literature: Introduction by Edward W. Said, prev. Willard R. Trusk, Princeton University Press, Princeton-Oxford, 2013., str. ix.-xxxii. 27 Prenosimo Saidova zaključna razmišljanja: Exile is never the state of being satisfied, placid, or secure. Exile, in the words of Wallace Stevens, is a mind of winter in which the pathos of summer and autumn as much as the potential of spring are nearby but unobtainable. Perhaps this is another way of saying that life of exile moves according to a different calendar, and is less seasonal and settled than life at home. Exile is life led outside habitual order. It is nomadic, decentered, contrapuntal; but no sooner does one get accustomed to it than its unsettling force erupts anew, Said, Edward W., Reflections on Exile and Other Essays, op. cit., str Cfr. ivi, str

20 egzilu koje ne mogu biti premošćene niti pisanjem viđeno kao jedna od često korištenih terapeutskih metoda ljudi koji se nalaze u ovom stanju. Važnom nam se također čini činjenica kako umjesto isključivog usredotočenja na produkciju autora u egzilu Said želi potaknuti na analizu samog pisca, dakle osobe koja je podvrgnuta izgnanstvu, njezinog iskustva nepripadanja i beskućništva, a ne samo njegovih djela. Nakon osvrta na Saidov temeljni teorijski tekst koji se tiče egzila moramo napomenuti kako se ovaj nezaobilazni postkolonijalni mislilac nije osvrnuo na spomenutu problematiku samo u svojim radovima znanstveno-kritičkih utemeljenja, već i u djelu koje pripada memoaristici. Konkretnije, radi se o naslovu Out of Place 29 koji je zapravo Saidovo neposredno svjedočanstvo proživljenog egzila, a autor ga definira kao zapis o jednom izgubljenom ili zaboravljenom svijetu 30 te navodi kako je razlog nastajanja bila potreba da premosti razdaljinu u mjestu i vremenu između njegovog tadašnjeg i sadašnjeg života. 31 U svojem je životu pokušavao na više načina dokučiti tajne vlastitoga identiteta, prije svega mučili su ga njegovo ime i prezime: uz šminkersko englesko ime koje je dobio po princu Edwardu neumoljivo se nalazilo njegovo zvučno prezime arapskog podrijetla koje je, prema različitim fazama u svom životu, različito naglašavao: nekad je važnost pridavao imenu, a nekad prezimenu. Potaknut na pisanje memoara prije svega teškom bolešću (leukemijom), pokušao je rezimirati najvažnije crtice svojega života na način da prevlada osjećaj nepripadanja svijetu, budući da se u zemlji koja ga primila uvijek osjećao kao stranac. Godinama se borio s prevođenjem s arapskog na engleski, a kasnije i obrnuto. Problem mu je, očekivano, predstavljala i promjena geografskih koordinata. Naposljetku ipak zaključuje: Moja potraga za slobodom, za osobom ispod «Edwarda», mogla je početi samo zbog te odcijepljenosti, tako da se smatram sretnim, unatoč usamljenosti i nesreće koju sam tako dugo osjećao. Danas mi se više ne čini toliko važnim niti poželjnim da nekamo pripadam. Bolje je ne pripadati, ne posjedovati kuću i nikad se nigdje ne osjećati potpuno kao kod kuće, pogotovo ne u gradu kao što je New York, u kojem ću živjeti dok ne umrem. [ ] 29 Said, Edward, Out of Place: A Memoir, Knopf, New York, 1999., prevedeno na hrvatski: Said, Edward, Nepripadanje: Memoari, prev. Hana Veček, VBZ, Zagreb, Said, Edward, Nepripadanje, op. cit., str Cfr. ivi, str

21 Povremeno samog sebe doživljavam kao nakupinu pokretnih struja. To mi je draže od ideje solidnog i čvrstog»ja«, kojemu mnogi pridaju preveliku važnost. Te struje, poput tema nečijeg života, slobodno se kreću tijekom sati budnosti i ne treba im usklađivanje. One nisu ničim privezane i nikamo ne pripadaju, ali su barem u stalnom pokretu, u vremenu, u mjestu i u formi svih različitih kombinacija koje se kreću, ne nužno naprijed, a ponekad i jedna protiv druge, ali s jednom središnjom temom. Oblik slobode, kako volim misliti, iako sam daleko od toga da bih bio uvjeren da je to baš tako. Taj je skepticizam također jedna od tema kojih se posebno želim držati. Uz tolike disonance u mom životu, naučio sam da mi bude draže da nisam potpuno u pravu i da nikamo ne pripadam. 32 Možemo zaključiti kako Saidov utjecaj na proučavanje problematike egzila u književnosti uistinu ne može biti zanemaren, a odsudan je ne samo u našem polju, već i u čitavom spektru društvenih i humanističkih znanosti. Radi se o teoretičaru koji je o egzilu promišljao ne samo iz perspektive osobe koja ga je proživjela, već iz perspektive intelektualca, mislioca, filozofa i komparatista koji je itekako kompetentan u analizi ovoga fenomena. Egzil je u njegovim radovima viđen kao stanje koje je nemilosrdno za onoga koji mu je podvrgnut, čiji plodovi usprkos tome generiraju čitavo duhovno nasljeđe koje u mnogočemu obogaćuje cjelokupan ljudski rod. Drugi postkolonijalni teoretičar na čiju ćemo se misao osvrnuti jest Homi Bhabha, 33 koji je u svojem podužem programatskom eseju DissemiNation 34 progovorio o problemu nacije i njenog raspršivanja. Pojam nacije također je bitan u razmišljanju o egzilu, budući da je za shvaćanje ovog fenomena koji se načelno vezuje uz pripadnost narodu ili domovini potrebno elaborirati i pomnije proučiti njezinu definiciju, kao i novije mahom dekonstrukcijske interpretacije u kojima je ona viđena kao koncept koji treba preispitati. Vladimir Biti, jedan od najistaknutijih hrvatskih teoretičara književnosti ističe razloge zbog kojih se Bhabhin tekst ubraja u 32 Ivi, str Homi K. Bhabha (Mumbai, 1949.) ravnatelj je Centra za humanističke studije na Harvardu (Mahindra Humanities Center at Harvard) i jedan od najvažnijih živućih mislilaca i teoretičara postkolonijalne teorije. U promišljanjima sadržanima u njegovoj najznačajnijoj publikaciji The Location of Culture (1994.) iščitava se utjecaj Lacanove psihoanalize kojom pokušava istražiti načine na koje se formiraju kulturalne razlike te preispituje kanon zapadnjačkog suvremenog života u okviru paradigme postkolonijalnih studija. Od posebne je važnosti u njegovim razmatranjima teoretiziranje trećeg prostora (cfr. koncept Third Space, u Bhabha, Homi K., The Location of Culture, Routledge, London, 1994., str ), teorijsko-simboličkog prostora gdje se antagonizmi između vladajućih i potlačenih poništavaju u konceptu kulturalne hibridnosti (cfr. cultural hybridity. Ivi, str. 185.) koji podrazumijeva razlike i predstavlja neizostavnu premisu za konstruktivni susret među kulturama gdje nema više povijesno nametnutih hijerarhija. 34 Riječ je o sljedećem eseju: Bhabha, Homi, Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, u Biti, Vladimir, Politika i etika pripovijedanja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2002., str (prijevod: Biljana Romić), izvorna (engleska) inačica DissemiNation: Time, narrative and the margins of the modern nation, str ) objavljena je u knjizi: Bhabha, Homi K., The Location of Culture, op. cit. 15

22 postulate ove kulturalne teorije te koji utjecaj ima na viđenje pripovjednog teksta. Prije svega, postmoderna teorija razotkriva u pripovjednom tekstu rascjep između pripovijedanja i priče te se na pri/povijest, odnosno, terminima komparatističke teorije reprezentaciju nacije utemeljenu na ovakvom rascjepu gleda kao na uzrok razmatranja nacionalnog identiteta ambivalentnim, liminalnim, hibridnim konstruktom koji počiva na isključenjima. 35 S tim u vezi, Bhabha, prema mišljenju Bitija zagovara preosmišljavanje homogeno-linearne vremenitosti te povijesti te se za Bhabhu pri/povijest kao ključno poprište ispisivanja nacionalnog identiteta temelji na postojanu zijevu između kontinuirano-akumulativne vremenitosti pedagoške dimenzije i repetitivno-rekurzivne vremenitosti performativne dimenzije a u povijest se Zapada neumoljivo vraća potisnuti diskurz njezinih robova, raseljenika i doseljenika. 36 Homi Bhabha otvara svoj tekst objašnjenjem dovitljivog naslova: diseminacija, odnosno dissemination na engleskom jeziku znači raspršivanje, a upravo je raspršivanje koncentrat njegovih razmatranja o naciji, odnosno o ponovnom promišljanju ovog pri/povijesnog koncepta. Kako bi se pojačao efekt na čitatelja drugi dio riječi (Nacija u diseminacija) naglašen je ortografski velikim početnim slovom a time se autor poigrava semantičkim poljima ovih dviju riječi, generirajući njihove nove interpretacije. Osim upućivanja na dovitljivost Jacquesa Derridaa, 37 autor ističe i vlastito iskustvo emigracije kao poticaja za bavljenje ovim problemom. Međutim, raspršivanje koje spominje na samom početku postaje u drugim kontekstima okupljanje egzilanata ili émigrésa i izbjeglica; okupljanje na rubu»tuđih«kultura; okupljanje na granicama; okupljanjâ u getima ili kavanama u gradskim središtima. 38 Pozivajući se opetovano na promišljanja niza vrsnih teoretičara, filozofa i kritičara, među kojima su prije svega Said, Kristeva 39 i Spivak, 40 Bhabha ističe ambivalentnost 35 Bhabha, Homi, Diseminacija, u Biti, Vladimir, Politika i etika pripovijedanja, op. cit., str Ibid. 37 Cfr. ivi, str Derrida se problematikom ispisivanja pri/povijesti bavio u izuzetno zanimljivom članku Archive Fever: A Freudian Impression, prev. Eric Prenowitz, u Diacritics, god. 25 (1995), 2, dostupnom online na (pristupljeno ) 38 Bhabha, Homi, Diseminacija: vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, op. cit., str Julia Kristeva (Sofia, 1941.) jedna je od najznačajnijih ličnosti u okviru moderne semiologije i psihoanalize. Polazeći od pomnog proučavanja Bachtinovih teorija, u svojim prvim tekstovima udara temelje nove grane 16