Crkvi sv. Franje u Puli, njezinom nastanku, građevinskom. Crkva sv. Franje Asiškog u Puli lokalno, regionalno i internacionalno.

Transcript

1 Crkva sv. Franje Asiškog u Puli lokalno, regionalno i internacionalno * PREDRAG MARKOVIć Izvorni znanstveni rad U članku se razmatra povijest i oblikovanje crkve sv. Franje u Puli s posebnim osvrtom na njezin urbanistički smještaj, oblik lagano proširenoga troapsidalnog svetišta i klesanu dekoraciju. Na temelju analize poznatih dokumenata, analognih regionalnih i apeninskih primjera i društveno-povijesnog konteksta, predlaže se datacija gradnje crkve te se ocrtava graditeljska i posrednička uloga fra Jacopa iz Pule. Franjevačku se crkvu dovodi u vezu s patricijskom obitelji Castropola, ali i težnjom lokalne zajednice, koja je častila upravo bl. Otona iz Pule i paralelno gradila i Komunalnu palaču, da simbolički tim pothvatima naznači svoju autonomiju od lokalnog feudalnog vladara i hegemonističkih težnji Venecije. Ključne riječi: franjevačka arhitektura 13. stoljeća, jednobrodne prosjačko-propovjedničke crkve, troapsidalno svetište, Pula, fra Jakov iz Pule UVOD Crkvi sv. Franje u Puli, njezinom nastanku, građevinskom razvoju te značenju u kontekstu propovjedničkih crkava istočne obale Jadrana do sada je u literaturi posvećeno dosta pozornosti. Zbog svoje razmjerno dobre očuvanosti i fotogeničnosti pulska franjevačka crkva postala je s vremenom opće mjesto u pregledima srednjovjekovne umjetnosti na tlu Hrvatske, posebno kada se govori o počecima gotike na ovim prostorima (sl. 1). 1 Njezine naglašeno izdužene proporcije prizmatičnog, horizontalno položenog volumena, široke i glatke plohe pravilno klesanih zidova rastvorene samo rijetkim i uskim prozorima te jednostavno oblikovano svetište s tri pravokutne apside sintetiziraju glavna obilježja umbrijsko-toskanskog tipa propovjedničkih crkava, 2 koji se od sredine 13. do sredine 14. stoljeća neobičnom dosljednošću javljaju u svim većim gradskim centrima istočnojadranske obale, od Kopra do Bara (sl. 2). 3 Ipak, crkva sv. Franje u Puli posjeduje i neka izuzetna obilježja kojima se izdvaja ne samo od franjevačkih crkava u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji, nego i od tipološki istovjetnih rješenja dominikanskih crkava koje se istovremeno grade na tom prostoru. Tri bitne značajke određuju njezin poseban položaj. Prva je smještaj u neposrednoj blizini gradskog središta, između Komunalnog trga i kaštela. Samostan franjevaca, naime, podignut je na jugozapadnim obroncima stožastog brežuljka, uz pretpostavljenu stariju crkvu sv. Ivana Krstitelja i jedino gradsko groblje unutar srednjovjekovnih zidina, dok se velika jednobrodna crkva pruža uzduž razmjerno strmog uspona koji je još u antici povezivao Forum u podnožju i rimski kastrum na vrhu. (sl. 3) 33

2 Zbornik Danâ Cvita Fiskovića VI. Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskome bazenu Sl. 1. Crkva sv. Franje, Pula, apside i zapadno pročelje (preuzeto iz: Hrvatska umjetnost: povijest i spomenici, 2010.) Sl. 2. Crkva sv. Franje, Pula, pogled s jugoistoka (foto: P. Marković) Druga bitna značajka je oblikovanje trodijelnog svetišta, kod kojeg dvije bočne pravokutne apside za debljinu zida izlaze izvan širine uzdužnih zidova crkve (sl. 4). Takvo prostorno rješenje nije posve jedinstveno, u Istri ga susrećemo još i kod franjevačkih crkava u Kopru i Piranu, a u Italiji kod crkve sv. Franje u Ascianu (Toscana), no do sada ono nije naišlo na cjelovito i uvjerljivo objašnjenje. Naposljetku, treća, a možda i najznačajnija specifičnost crkve sv. Franje u Puli jest njezina neobično bogata arhitektonska dekoracija. Mimo svih pravila skromne i jednostavne arhitekture prosjačkih redova ona ukrašava vijence i zabate njezina pravokutnog, stepenasto razlomljenog svetišta, trijumfalne lukove i križnorebraste svodove u unutrašnjosti, a do posebnog izražaja dolazi u neobično bogato ukrašenom portalu koji, uvučen u masivan, stepenasto raščlanjen zid, rizalitno strši sred zapadnog pročelja (sl. 5, 6). Navedene osobitosti pulske crkve su već davno uočene, no one su u pravilu parcijalno razmatrane i, što je još važnije, sagledavane izvan konkretnoga povijesno-političkog i crkvenog konteksta, pa stoga do sada nisu nađena uvjerljiva tumačenja njihove pojave. Razlog tomu možda bi trebalo tražiti i u činjenici što još uvijek postoje nedoumice oko točnog vremena izgradnje crkve i pratećeg samostanskog kompleksa. IZGRADNJA CRKVE SV. FRANJE IZMEĐU LEGENDE, ARHEOLOGIJE I POVIJESNE ZBILJE Nastanak franjevačkog samostana u Puli smješta se u dosta širokom razdoblju od sedmog desetljeća 13. stoljeća, pa sve do godine kada se smatra da je čitav kompleks dovršen. Prema nekim starijim piscima crkva je sagrađena oko godine, 4 pri čemu se redovno kao graditelj navodi i fra Jacopo da Pola, za kojega se tada znalo da se i godine spominje kao nadzornik radova na gradnji crkve sv. Antuna Padovanskog. 5 Zanimljivo, premda za takvu dataciju nema čvršćeg uporišta, istu je kasnije prihvatio i Radovan Ivančević istaknuvši Sl. 3 Antoine de Ville, Veduta pulskog zaljeva (preuzeto iz: A. de Ville, Portus et urbis Polae antiquitatum, ut et Thynnorum piscationis descriptio curiosa, Leiden, 1633.) 34

3 Predrag Marković Crkva sv. Franje Asiškog u Puli lokalno, regionalno i internacionalno Sl. 4 Crkva i samostan sv. Franje, Pula, rekonstrukcija A. Krizmanića (preuzeto iz: Lj. A. Maračić, Pulski sv. Franjo: crkva i samostan sv. Franje u Puli, Pazin, 2005.) Sl. 6. Crkva sv. franje, Pula, portal (foto: P. Marković) Sl. 5. crkva sv. Franje, Pula (foto: D. Tibor) mogućnost kako je fra Jacopo da Pola, koji nije bio rodom iz Pule, tu oznaku dobio po svom glavnom djelu, pulskoj franjevačkoj crkvi, zbog kojeg je kasnije bio pozvan u Padovu. 6 Pozivajući se na dokument po kojem je pulskim fratrima godine dopušten uvoz izvjesne količine crijepa, 7 Camillo de Franceschi je prvi došao do zaključka kako je tada, dakle tridesetak godina kasnije, vjerojatno sagrađena crkva. 8 Ovu je dataciju prihvatilo još nekoliko autora, među njima i Ferdinando Forlati, arhitekt koji je dvadesetih godina prošlog stoljeća vodio obnovu samostana, a u novije vrijeme i arheolog Branko Marušić. 9 U recentnom osvrtu s takvim tumačenjem nije se složio Damir Demonja smatrajući kako se iz dokumenta može zaključiti kako je naručeni crijep trebao biti korišten za pokrivanje samostanskih zgrada, a ne crkve. Iako je takvu ideju iznio već Radovan Ivančević, Demonja ipak nije naveo na osnovu čega se to može zaključiti. 10 Po pitanju datacije crkve nije se mogao preciznije odrediti te je zaključio: Smatram da bi pulska franjevačka crkva mogla biti izgrađena potkraj 13. stoljeća, a s obzirom na njezine dimenzije i veličinu ne bi trebalo isključiti mogućnost da je dovršavana u prvim desetljećima 14. stoljeća. 11 Attilio Krizmanić je prethodno došao do ponešto drugačijeg zaključka. Nakon cjelovite i podrobne arhitektonske analize čitavoga samostanskog sklopa uočio je kako je tijekom vremena došlo do promjene u nagibu krova crkve, te je na osnovu toga zaključio kako je crkva prvotno imala krov od kamenih ploča tzv. škrilja, odnosno da se dokument iz godine zapravo odnosi na njihovu zamjenu s crjepovima. 12 On smatra da je čitav kompleks, zajedno s crkvom, bio dovršen puno ranije, vjerojatno već krajem sedmog ili tijekom osmog desetljeća 13. stoljeća, pri čemu je glavnu ulogu imao već spomenuti fra Jakov iz Pule. 13 Do takvog je zaključka Krizmanić došao posredno, zahvaljujući činjenici što se spomenuti fratar na gradnji crkve sv. Ante u Padovi javlja prema novijim arhivskim vijestima već od godine i to u funkciji [ ] suprastans deputatus ad fabricam ecclesie Sancti Antonii de Padua [ ], a što onda, po nekim autorima na koje se on poziva, ne isključuje njegovu ulogu i projektanta u tom pothvatu, uz onu nadzornika radova, već otvara mogućnost da je zajedno s ostalom svojom braćom inženjerima gradio ne samo u Padovi nego i u čitavom Venetu, i to kako sakralna tako i svjetovna zdanja

4 Zbornik Danâ Cvita Fiskovića VI. Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskome bazenu Ipak, čak i pod pretpostavkom da je uistinu čitava novosagrađena crkva izvorno imala pokrov od kamenih ploča, a ne samo njezino svetište, moramo istaknuti kako nije posve jasno zbog čega se Krizmanić odlučio pomaknuti gradnju samostana baš na kraj šezdesetih i njezin dovršetak tijekom sedamdesetih godina 13. stoljeća? To je petnaestak godina ranije od Kandlerove datacije, koja također, kronološki gledano, omogućava sudjelovanje fra Jakova na gradnji pulskog samostana prije odlaska u Padovu. Za sada jedini razlog vidimo u njegovom prethodnom objašnjenju kako gradnja čitavoga samostanskog kompleksa, zajedno s crkvom, u potpunosti slijedi Konstitucije donesene na Generalnom kapitulu franjevačkog reda u Narbonnei godine. 15 U raspravu oko vremena gradnje u zadnje su se vrijeme intenzivnije uključili i neki crkveni povjesničari te čitav problem nastanka franjevačkog samostana sagledali iz drugog kuta. Prihvativši ideju o fra Jakovu iz Pule kao graditelju crkve i samostana, oni su ipak na prvo mjesto stavili činjenicu da se u crkvi časti bl. Oton iz Pule koji je u franjevačkom samostanu živio i umro godine te da je crkva sv. Franje zapravo podignuta kao spomenik i u čast tog lokalnog franjevačkog sveca koji je još za života učinio neka od čudesa ozdravljenja po kojima je poznat i slavljen u čitavoj Istri. 16 Naime, fra Marin Oreb drži da je za života bl. Otona postojala malena crkva i neugledni samostan, pri čemu nije sigurno da li je riječ o crkvi sv. Mateja smještenoj izvan gradskih zidina uz more, na prostoru današnjeg Uljanika, a koja je vidljiva i na crtežu Antoinea De Villea (sl. 3) 17, ili pak o crkvi sv. Ivana Krstitelja, pretpostavljenom ranokršćanskom oratoriju čiji su ostaci nađeni u temeljima kapitularne dvorane današnjeg samostana. 18 No, bez obzira na njihov prvotni smještaj, Oreb zaključuje kako je po smrti bl. Otona donesena odluka da se gradi veća i ljepša crkva. 19 Kao i mnogi prije njih i ovi crkveni povjesničari ističu kako je za sam osnutak samostana zaslužna obitelj Sergijevaca, znanih i kao Castropola (Castro Pola, de Castro Polae), koja je u kapitularnoj dvorani imala svoju privatnu grobnu kapelu i čiji se grb nalazi uklesan na mrežištima njezinih dvaju bifora (sl. 7, 8). Već ta činjenica dovoljno govori i povlaštenom položaju te obitelji, što su naravno i mnogi drugi primijetili, s tim da Oreb ističe kako je ova plemićka obitelj ne samo obilno pomogla izgradnju samostana, već je franjevce smjestila na svom posjedu ustupivši im zemlju za gradnju samostana te im oporučno dodijelila i šijansku šumu. 20 Nije posve jasno odakle je autor crpio te podatke, no očito je da se dijelom naslonio na lokalnu predaju koju navodi još Pietro Kandler, a u cijelosti prenosi Marco Tamaro: na Veliki Petak godine, dok je noćna procesija prolazila uz crkvu sv. Franje (Kandler kaže crkva sv. Stjepana), 21 promletačka obitelj Jonata (Jonatasi, Gionatasi) izvršila je pokolj nad obitelji Sergijevaca, s time da je neki fratar ipak uspio spasiti jednog dječaka te ga kasnije prebaciti u šijansku šumu. 22 Legendu ne podržavaju arhivski podatci jer se već godinu dana kasnije 8. srpnja godine na skupu u crkvi sv. Marije Formose (B. V. del Canneto), među dvanaest pulskih gradskih vijećnika bilježe šestorica odraslih članova obitelji Sergijevaca. 23 Osim toga u slučaju da se uistinu pokolj tih razmjera zbio te godine, ne bi bio moguć brz uspon obitelji Sergijevaca koja je nakon dvadesetak godina u potpunosti prigrabila vlast u Puli. Analizirajući različite varijante iste predaje te povijesne podatke, Camillo De Franceschi je došao do uvjerljivog zaključka kako se po svemu sudeći taj se događaj zbio u travnju godine, kada je u pobuni Puljana, pod vodstvom Andree Jonate, obitelj Castropola svrgnuta s vlasti. 24 Očito je ova legenda, koja možda i nije bez nekih povijesnih osnova, ipak sročena kako bi objasnila posebnu naklonost Sergijevaca prema pulskim franjevcima, odnosno njihove uzajamne i bliske veze. Sl. 7. Crkva sv. Franje, Pula, kapitularna dvorana (foto: P. Marković) Sl. 8. Crkva sv. Franje, Pula, bifore kapitularne dvorane (preuzeto iz: G. Caprin, Istria Nobilissima, Trieste, 1905.) 36

5 Predrag Marković Crkva sv. Franje Asiškog u Puli lokalno, regionalno i internacionalno Ipak, Oreb smatra da, unatoč pomoći Sergijevaca, gradnju tako velebne crkve i samostana ne bi bilo moguće ostvariti bez trećeg i po njemu ključnog čimbenika pobožnoga pulskog puka koji je štovao svog blaženog sugrađanina Otona. 25 Naposljetku, ne tako davno Ljudevit Anton Maračić objavio je neke nove arhivske podatke koje bacaju novo svijetlo na problem nastanka crkve, s time da su oni ostali nezapaženi. Naime početkom 18. stoljeća pulski je gvardijan F. A. Laverzari pisao provincijalu svoga reda u Kopru i tom ga prilikom izvijestio o nekim podatcima koji su se još mogli naći u pulskom arhivu, kasnije u požaru uništenom. Iz tog pisma saznajemo podatak po kojemu je stanovita Marota, žena Alberta, sina Petrovog iz Pule godine oporukom odredila da se proda njezina kuća u Kopru, a novac upotrijebi za gradnju nove crkve male braće u Puli, s time da su franjevci taj legat odlučili realizirati godine. Ujedno iz istog pisma pulskog gvardijana saznajemo kako je stara crkva imala zvono iz godine. 26 Navedeni podatci ne rješavaju temeljni problem početka izgradnje franjevačke crkve, no omogućavaju nam da saznamo kako je crkva bila u gradnji krajem 13. stoljeća i kako se vjerojatno ta gradnja protegla sve do godine. Drugim riječima, pret postavka Attilija Krizmanića o gradnji crkve još krajem sedamdesetih godina 13. stoljeća, te njezinom naknadnom pokrivanju s crijepom, očito nije više održiva jer je teško vjerovati da je gradnja trajala gotovo pola stoljeća. Premda će točna godina početka gradnje nove i veće crkve Male braće i dalje ostati nepoznata, smatram kako nam neki povijesni podatci ipak omogućavaju da s nešto većom vjerojatnošću početak gradnje smjestimo između godine i godine. Naime, upravo godine pulski biskup postaje Matteo ( ), sin Nascinguerre II, što je sigurno znatno na svjetovnoj i na crkveno-političkoj strani dodatno ojačalo njihov položaj u Puli, odnosno kako to ističe Darko Dukovski i time je krug vlasti nad gradom bio zatvoren. 27 Dokumentiranih potvrda o njegovim izravnim vezama s pulskih franjevcima nema, ali među par sačuvanih dokumenata vrijedan je podatak kako je u listopadu godine biskup Matteo dodijelio oproste svima koji posjete relikvije sv. Ante Padovanskog u Padovi. 28 Konačna potvrda uspona obitelji Sergijevaca zbila se oko godine, kada im je akvilejski patrijarh Raimondo della Torre ( ) dao u feudalni posjed pulski kaštel, nakon čega su se oni počeli nazivati i Castropole (de Castro Polae), a prvi sačuvani dokument koji bilježi taj novi naziv potječe iz godine. 29 O daljnjim vezama obitelji Sergijevaca s franjevcima svjedoči i podatak kako je Sergio da Castropola u trgovačkom ratu s Venecijom godine u osjetljivu misiju pregovora s mletačkim duždem kao izaslanika poslao fra Fabijana iz Motovuna, provincijala i inkvizitora koji je također boravio u pulskom samostanu. 30 Kako ćemo kasnije vidjeti, i neke sitne razlike u izvedbi prozora na apsidama, te onih na južnom zidu crkve i otvorima kapitularne dvorane, upućuju na mogućnost da je gradnja počela tijekom osamdesetih, možda i na poticaj same pulske komune koja je zasigurno već tada bila inicirala i gradnju Komunalne palače, a da je kasnije, početkom devedesetih godina inicijativu u gradnji preuzela obitelj Sergijevaca. Ključnim, naravno ostaje pitanje u čijem je vlasništvu bilo zemljište na kojem su franjevci podigli samostan? S obzirom da se nalazi u neposrednoj blizini kaštela, vrlo vjerojatno je to zemljište bilo u vlasništvu feudalnog gospodara akvilejskog patrijarha ili njihovih namjesnika obitelji Sergijavaca, koji nisu mogli samo tako, iz sigurnosnih razloga, bilo kome prepustiti gradnju čvrstoga zidanog sklopa u svojoj neposrednoj blizini. U tom pogledu bitno je istaknuti kako je patrijarh Gregorio de Montelongo ( ) dao sagraditi franjevački samostan u Udinama te pomogao njegov razvoj, dok je Raimondo della Torre u Cividaleu pomogao premještaj franjevaca unutar zidina grada. 31 Ako sada na osnovu toga pokušamo sve navedene informacije, teze i hipoteze povezati u jednu logičnu cjelinu, lako možemo doći do zaključka kako se posebna urbanistička pozicija franjevačkog samostana, koji je smješten na pola puta između Komunalne palače i Kaštela u kojem stoluje novi feudalni gospodar grada obitelj Castropola, može jednim dijelom opravdati s njihovom simbolički podvojenom ulogom između komune i moćnog patricija, odnosno specifičnim povijesno-političkim okolnostima koje su krajem 13. stoljeća zadesile Pulu. Naime, u traženju uvjerljivog objašnjenja zbog kojeg je franjevačka crkva sagrađena gotovo u središtu grada i na tako nepogodnom mjestu, a ne uz gradske zidine i u blizini glavnih gradskih vrata, kako se to običavalo u mnogim drugim dalmatinskim i talijanskim gradovima, 32 onda se nešto čvršći razlozi jedino mogu naći u njihovoj relativnoj blizini s vladajućoj patricijskom obitelji Sergijevaca, koji su im vrlo vjerojatno darovali i zemljište na kojem će podići samostan. Naime, osim što se ne podređuje već spomenutim uputama narbonskih konstitucija koje nalažu gradnju u skladu s apostolskim siromaštvom, jasne smjernice donesene na generalnom kapitulu u Assisiju godine kako valja graditi skromno, prema područnim okolnostima i u skladu s lokalnim običajima [ ]secundum loci conditionem et morem patrie [ ] 33 također se ne mogu posve primijeniti na ovu crkvu, jer graditi tako veliku građevinu na nepodesnom, strmom položaju sigurno zahtijeva dodatne troškove i stvara dodatne konstrukcijske probleme. Kako je razmjerno dosta slobodnog i prikladnog prostora bilo u podnožju pulskog brežuljka na sjevernoj i istočnoj strani, na području četvrti sv. Teodora, te uz jedna od osam gradskih vrata i uz dva vanjska groblja, ono sjeveroistočno uz crkvu sv. Ivana od Nimfe- 37

6 Zbornik Danâ Cvita Fiskovića VI. Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskome bazenu ja i ono jugoistočno na Velom Polju (Campus Martius), valja pomišljati kako se možda odlučujući razlog za premještaj franjevaca s lokacije u pulskoj luci, uz crkvu sv. Mateja, na navedeno mjesto skriva u tipično srednjovjekovnoj težnji vjernika da si zadnje počivalište osiguraju u blizini onih najponiznijih i Bogu najbližih koji će nad njihovim grobovima in perpetuo održavati mise. 34 U skladu s modom 13. stoljeća oni najbogatiji i najmoćniji svoje grobnice u pravilu povjeravaju franjevcima i dominikancima, naravno i na tom mjestu s jasnim isticanjem svoje staleške pozicije, s time da pulskim Sergijevacima ovi prvi očito bili još i osobe od povjerenja kojima su bili posebno naklonjeni. 35 Uostalom, taj svojevrsni pragmatizam ili fleksibilnost prema utjecajima i zahtjevima donatora kod franjevaca i dominikanaca javlja se posvuda u Evropi 13. stoljeća. 36 Umjesto kao čuvar i zaštitnik čitavog grada i njegovih stanovnika, pro salvamento et custodia totius civitatis, kao što se to npr. izrijekom spominje prilikom gradnje crkve sv. Dominika u Dubrovniku na istočnom ulazu u Grad, 37 pulski se franjevački samostan smjestio kao svojevrsno predziđe pulskog kaštela, postajući tako simbolički, a dijelom i stvarno, čuvar i zaštitnik prvenstveno jedne obitelji, a tek manjim dijelom onih najsiromašnijih i obespravljenih kojima sigurno taj prostor nije bio prirodno mjesto svakodnevnog okupljanja. Vjerujemo kako se u tom svjetlu uvjerljivijom čini predaja o Sergijevcima koji su zemljište za gradnju samostana dodijelili franjevcima. To je odgovaralo i pulskoj komuni koja se zasigurno zalagala za gradnju i preseljenje samostana unutar zidina, jer u gradu moglo pokapati samo na prostoru franjevačkog samostana. Promatrano s aspekta sveprisutne religioznosti i podređenosti temeljnim vjerskim nastojanjima te dvije politički sukobljene strane očito su mogle tek u gradnji i potpori podizanja novog franjevačkog samostana unutar grada naći zajedničke interese. Nešto kasnije, Castropole su se nametnuli kao najznačajniji pokrovitelji samostana, jer se samostan u izgradnji zasigurno pojavio kao idealno mjesto za iskazivanje i potvrđivanje vlastite moći i novostečene pozicije unutar grada. Dolazak Mattea sina Nascinguerre II. na biskupsku stolicu godine možda je bio taj odlučujući trenutak. Stoga, iako legenda o ulozi franjevaca u spašavanju jednog dječaka obitelji Castropola godine počiva na dvojbenim povijesnim zbivanjima, u tom kontekstu dodatno dobiva na težini i uvjerljivosti. 38 PROŠIRENO TRODIJELNO SVETIŠTE ILI REDUKCIJA TRANSEPTA? - ISTARSKA GRUPA PROPOVJEDNIČKIH CRKAVA I PROBLEM GENEZE NAGLAŠENIH BOČNIH KAPELA Za razliku od brojnih tekstova posvećenih problemu izgradnje i okolnostima nastanka franjevačke crkve sve do novijeg vremena tek se mali broj istraživača osvrnuo na jednu dosta osobitu odliku franjevačke crkve u Puli njezino trodijelno svetište s neznatno proširenim bočnim kapelama. Prvi koje je tom problemu posvetio dužnu pažnju bio je Radovan Ivančević. Pronašavši identično tlocrtno rješenje svetišta u crkvi san Francesco u Ascianu, ali i u koparskoj i piranskoj franjevačkoj Sl. 9. Usporedni tlocrti crkava istarske skupine s proširenim trodijelnim svetištem i crkva San Francesco u Ascianu (arh. nacrt: I. Tenšek i D. Zuljan) 38

7 Predrag Marković Crkva sv. Franje Asiškog u Puli lokalno, regionalno i internacionalno crkvi, on je istaknuo kako se kod ovih crkava radi o ponešto specifičnoj ideji kontaminacije svetišta transeptom (sl. 9). 39 Oslanjajući se na tipologiju franjevačkih crkava koju je još početkom 20. stoljeća napravio Kurt Beibrach, zaključio je kako se taj tip svetišta ne može uvrstiti u njegov najjednostavniji tip svetišta (Einfacher typus), poput onoga kakav se javlja na crkvi San Francesco u Cortoni gdje se bočne kapele nastavljaju u ravnini uzdužnih zidova, već da ga se treba smatrati posebnim prijelaznim tipom prema onom proširenom (Erweiterter) kod kojeg se uz glavnu apsidu javlja i čitav niz kapela (npr. Santa Croce u Firenzi), a kakav se inače javlja u cistercitskim crkvama bernardinskog tlocrta koje su poslužile kao prototip za brojne propovjedničke crkve. 40 Uz to je napomenuo kako u eksterijeru kompozicija apside s bočnim kapelama podsjeća na skraćeni transept, ali vjerojatno ovaj vanjski razlog nije dominantan u kreiranju rješenja., te da se u ovom slučaju ne radi o mehaničkoj redukciji transepta i kapela cistercitske sheme koje se podjednako skraćuju i paralelno podrezuju nego o kontaminaciji procesu kojeg možemo usporediti s kreativnom redukcijom crkve sv. Franje u Assisiju u odnosu na Angers, kako je interpretira Krönig. 41 Dakle, Ivančević se nije složio s idejom neke unutrašnje postupne evolucije nego je smatrao kako je riječ o specifičnoj interpretaciji monumentalnijeg i razvijenijeg tlocrtno-prostornog rješenja, pri čemu estetsko-simbolička razina (podsjećanje na transept) nije bila presudna. S takvom se interpretacijom nije složio Damir Demonja, već je zaključio da za razliku od Beibrachova najjednostavnijeg tipa svetišta ovo pulsko, zajedno s onim u Ascianu, treba smatrati slijedećom razvojnom varijantom, odnosno jednostavnim tipom, jer po njemu: Ispravljanje, odnosno dopunjavanje tipologije omogućuje jasnije i ispravnije razlikovanje tipova tlocrta i ukazuje na logičan slijed razvoja koji Biebrach dalje razrađuje, 42 Uz to isti je autor zaključio kako je crkva San Francesco u Ascianu poslužila kao uzor za tlocrtnu u prostornu koncepciju crkve sv. Franje u Puli, pri čemu se nije osvrnuo na moguće vrijeme nastanka toskanske crkve, niti objasnio kako je moguće da je do takvog utjecaja i pod kojim okolnostima uopće došlo. 43 U vrlo kratkom osvrtu na franjevačku crkvu u Puli, Dijana Vukičević Samaržija je istaknula kako takvo rješenje svetišta nije tako jedinstveno kao što se tvrdi jer se takav tip crkava može naći na Kreti i u Ascianu, s time da, nažalost, nije navela o kojoj se to crkvi na Kreti radi. 44 Problemu geneze ovakvog specifičnog tipa trodijelnog svetišta koji se javlja na franjevačkim crkvama u Puli, Kopru i Piranu, nekoliko je redaka posvetio i Samo Štefanac. Sagledavajući njihovu pojavu u sklopu šire evolucije bernardinskog tlocrta koja je postupnom redukcijom dovela do različitih trodijelnih svetišta u propovjedničkoj arhitekturi, pa tako i ove specifične varijante istarskih franjevačkih crkava on je kao dokaz sažimanja i eliminacije transepta naveo primjer crkve Santa Caterina u Pisi kod koje se na spoju lađe i nešto širih bočnih kapela javlja duboka, do stropa visoka niša atrofirani izdanak nekadašnje poprečne lađe. 45 Ističući kako lagano proširena svetišta franjevačkih crkava u Istri predstavljaju posebni evolucijski stupanj u razvoju kojega nije bilo moguće naći drugdje, a koji se može smatrati svojevrsnim međustupnjem između spomenute pisanske crkve i franjevačke crkve u Cortoni, on je zaključio kako te specifične regionalne odlike određuju poseban, istarski tip propovjedničke crkve. 46 Ipak, bitno je napomenuti kako ovako navedena evolucija nije posve neovisna od kronologije nastanka pojedinih crkava, ali da je često posljedica lokalnih mogućnosti i potreba jer na veličinu crkve i tlocrtni oblik svetišta bitno utječe manji broj stanovnika i patricijskih obitelji koje financiraju gradnju apsidalnih kapela, pa je stoga ponekad crkva s većim stupnjem redukcije često starija od one kompleksnije građevine. 47 Zalažući se za načelo logične, veličinom i bogatstvom komunalne zajednice uvjetovane evolucije ili, bolje rečeno, prilagodbe bernardinskog tlocrta, Štefanac je u raniju, prilično apstraktnu i autonomnu tipološku klasifikaciju propovjedničkih crkava dodao jedan novi, prilično bitan element uvjetovanost tlocrtno-prostornih rješenja veličinom, bogatstvom i strukturom društvene zajednice u kojoj se i za koju se takva crkva gradi. 48 Pitanje porijekla ovog istarskog tipa svetišta nedavno su s novih stajališta postavile Mija Oter Gorenčič i Ana Jenko, uvodeći kao njegovo moguće ishodište još jednu crkvu istog oblika svetišta onu sv. Dominika u Kopru. 49 Premda je prva dominikanska crkva iz 13. stoljeća davno nestala i na njenom je mjestu krajem 14. stoljeća podignuta nova, druga po redu crkva sv. Dominika, prema tlocrtu pronađenom u koparskom arhivu s kraja 17. ili početka 18. stoljeća, očito je riječ o još jednoj, četvrtoj crkvi istarske grupe. 50 Ako možemo vjerovati opisu biskupa Naldinija iz godine koji navodi kako je ta druga crkva sv. Dominika nastala na temeljima stare iz 13. stoljeća, to bi moglo značiti kako je ona zapravo prva u nizu crkava s istovjetnim trodijelnim svetištem lagano proširenih bočnih kapela, odnosno da se franjevačka crkva u istom gradu ugledala na nju. 51 U prilog takvoj pretpostavci govorila bi i njezine nešto veće dimenzije. Premda dominikanci, po nekim autorima, dolaze u Kopar prije franjevaca, već oko godine, nikakve arhivske vijesti ne spominju postojanje njihove crkve u 13. stoljeću, premda je posve logično da su crkvu podigli tridesetak ili četrdesetak godina kasnije. Stoga ostaje otvoreno pitanje: je li ona uistinu poslužila kao model za fra- 39

8 Zbornik Danâ Cvita Fiskovića VI. Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskome bazenu Sl. 10. Crkva sv. Franje, Pula, pilastar trijumfalnog luka (foto: P. Marković) njevačku crkvu u istom gradu, ili je bilo obrnuto, odnosno jesu li i ostale franjevačke crkve u Puli i Piranu slijedile njezin primjer? 52 Jednako tako arhivski izvori za sada ne daju nikakva uporišta ni za dataciju franjevačke crkve u Kopru, premda mnogi smatraju da je njezina gradnja započeta već ili godine, nakon dopuštenja koparskog biskupa Konrada da se poruši stara crkva sv. Franje i objedini s onom novom, tek započetom. 53 Kako za sada nisu nađeni nikakvi tragovi starije crkve i nekakvog spajanja s novom crkvom, ostaje otvoreno da li je uopće izvršena spomenuta odredba ili se odustalo od te ideje i naknadno pristupilo gradnji ove postojeće crkve. Zbog svega navedenog, neizvjesno koja je od ovih koparskih crkava nastala prva, odnosno, kako to ispravno primjećuje Ana Jenko, s obzirom da su bile podjednake veličine lako je moguće da su obje nastale otprilike istovremeno. 54 Potvrda postojanja još jedne crkve s identičnim tipom lagano proširenoga, trodjelnog svetišta, i to crkve sv. Dominika, sada naizgled nešto izvjesnijom čini pretpostavku Same Štefanaca kako je ova diferentia specifica istarske grupe propovjedničkih crkava nastala upravo u Kopru, a ne u Puli, i to najvjerojatnije na crkvi sv. Franje. Da li se takav oblik prvo pojavio kod koparskih dominikanaca ili franjevaca, odnosno je li možda nastao u Puli, čemu u prilog govore sve navedene okolnosti, manje je bitno od činjenice da je on postao obilježje svih triju najznačajnijih crkava istarske franjevačke provincije koje se sve dovršavaju krajem drugog desetljeća 14. stoljeća. Naime, unatoč nešto ranijem početku gradnje crkve sv. Franje u Kopru, ona je izgleda dovršena posljednja jer se tek 1319., naručuje crijep za njezino pokrivanje, dok je piranska franjevačka crkva prema posvetnom natpisu započeta a posvećena godine. 55 Naposljetku treba istaknuti neke detalje koji govore u prilog pulske franjevačke crkve kao mogućeg ishodišta ovakvog tipa svetišta. Bliske veze koparske i pulske franjevačke crkve potvrđuju pojedinosti koje se javljaju u oblikovanju arhitektonske i dekorativne plastike njihovih apsida: one su nastale ili bar započete gotovo istovremeno, s time da se složeniji i bogatiji oblici javljaju u Puli. Obje, naime, imaju gotovo identično oblikovane pilastre trijumfalnog luka sa zarubljenim bridovima i karakterističnim konkavno-grebenastim završetkom na vrhu, odnosno piramidalnim umetkom na prijelazu prema četvrtastoj bazi. 56 (sl. 10, 11) Jedina važna razlika je ta što kod pulske crkve trijumfalne lukove krasi još nešto bogatiji klesarski ures kapitelne zone, kao što je uostalom bogatija arhitektonska dekoracija u unutrašnjosti apsida te na vanjštini crkve. Još dva detalja upozoravaju kako njihov nastanak moramo promatrati u bliskoj vremenskoj međuovisnosti. Kod obje je crkve iznad prozora glavne apside, gotovo pri samom vrhu zabatnog zida, izveden gotovo identičan križ lagano proširenih krakova (na lastavičji rep ) i s malim šiljkom u podnožju reljefnom obliku, s time da je onaj pulski reljefno istaknut i te koloristički naglašen, dok je onaj koparski tek urezan (sl. 12). 57 Kako se ipak složeniji i raskošniji oblici klesarskog uresa javljaju u Puli, slijedeći logiku po kojoj su izvedeni oblici ili oni koji su nastali imitacijom izvornika uvijek nešto jednostavniji, a ne obrnuto, to bi značilo da je koparsko svetište nastalo ugledom na ono pulsko. 58 Te nam podudarnosti, vjerujem, dopuštaju da početak gradnje pulske crkve stavimo čak i prije one koparske, odnosno da pretpostavimo kako su obje crkve gotovo istodobno započete, a potom i paralelno građene. Za sada je teško govoriti o dataciji ove intervencije, no vjerujem da nećemo puno pogriješiti ako je smjestimo između i 1285., odnosno najkasnije godine. Pomicanje početka gradnje koparske crkve u početak osamdesetih godina ima utoliko opravdanje što je teško vjerovati kako je crkva započeta godine i građena u kontinuitetu više od pola stoljeća, premda je i to moguće uslijed uobičajenih prekida uzrokovanih izostankom novca, 59 no onda bi se zasigurno to odugovlačenje i Sl. 11 Crkva sv. Franje, Kopar, pilastar trijumfalnog luka (preuzeto iz: M. Oter Gorenčić, Srednjeveška stavbna dediščina benediktincev, dominikancev, manjših bratov sv. Frančiška in klaris v slovenski Istri, Annales, Series historia et sociologia, 22, 2 (2012.), ) 40

9 Predrag Marković Crkva sv. Franje Asiškog u Puli lokalno, regionalno i internacionalno Sl. 12 Crkva sv. Franje, Kopar, crtež začelja (preuzeto iz: G. Cuscito, I primordi francescani ai confini orientali della Venetia: linee di ricerca, Atti e memorie della Società Istriana per Archeologia e Storia Patria, 114, 42 (2014.), 3-42) gradnje po etapama moglo uočiti i na samoj građevini. Smatram ipak kako njezinu gradnju treba pomaknuti nešto kasnije, i to prvenstveno u svjetlu podatka da je godine u samostanu umro bl. Monald, pa je ta okolnost mogla poticajno djelovati na početak ili ubrzani nastavak gradnje. Osim toga valja istaknuti kako arhitektonska dekoracija i koparske i pulske franjevačke crkve pokazuje nešto zrelije i pročišćenije gotičke stilske oznake, dok se kod franjevačkih crkava prve generacije građenih u šezdesetim i sedamdesetim godinama 13. stoljeća, poput onih u Udinama ili Cividaleu, dosljednije poštuje odredba o jednostavnosti i siromaštvu (domus humilis) te se intenzivnije osjeća prisutnost antidekorativnog stava u suzdržanoj, naglašeno stiliziranoj prilagodbi dekorativnih oblika. Pri povratku na ishodište ovog problema geneze trodijelnog lagano proširenog svetišta nameće se nekolicina bitnih pitanja. U prvom redu je upitno može li se pojava istovjetnog oblika svetišta na nekoliko primjera u Istri i u franjevačkoj crkvi u Ascianu povezati na neki način te koji je uistinu razlog njegove učestale pojave baš kod ovih istarskih crkava. Tražeći mogući odgovor na prvo pitanje, moram istaknuti kako za sada ne postoji niti jedan razlog zbog kojega bi pojavu lagano proširenoga trodijelnog svetišta u Toscani i Istri povezali nekim izravnim utjecajima, bilo da su oni tekli u jednom ili drugom smjeru. Ne samo da ne znamo tko bi, te i iz kakvih razloga htio prenijeti takvo prostorno rješenje iz jednoga malog pokrajinskog gradića smještenog jugoistočno od Siene, kako je to ustvrdio Demonja, nego nam nije posve jasno ni kada je ta crkva sagrađena, te da li ona uistinu kronološki prethodi našim crkvama. 60 Učestalost pojave trodijelnog svetišta s tri pravokutne apside kod propovjedničkih crkava u regiji Veneto navela je na pojedine istraživače da korijene potraže u graditeljskoj tradiciji regije, pa je tako Herbert Dellwing došao na ideju kako su korijeni tog načina oblikovanja svetišta u predromaničkoj, točnije karolinškoj arhitekturi. 61 No iako je takva pretpostavka privlačna, ona nema čvršćih oslonaca, u prvom redu jer nisu obrazloženi motivi za takvu vrst dubokoga povijesnog posezanja u regionalnu sakralnu baštinu. Stoga se za ovu varijantu, kao uzor za sve ostale jednobrodne propovjedničke crkve umbrijsko-toskanskog tipa troapsidalnog svetišta, treba kao uzor smatrati crkvu San Francesco u Cortoni dovršenu godine. S druge strane, ako prihvatimo da se u takvom načinu oblikovanja svetišta javlja odraz izgubljenog transepta, onda bi se lako mogli doći na pomisao kako je ova specifična kontrakcija uzrokovana simboličkim razlozima, odnosno u njoj vidjeti odraze pretpostavljene prve, odnosno druge crkve sv. Antona Padovanskog, za koju mnogi istraživači pretpostavljaju da je izgledala poput one sv. Franje Asiškog jednobrodna crkva s transeptom i poligonalnom apsidom. 62 Ako se tome doda kako je, po predaji, sv. Ante Padovanski osnovao samostane u Kopru, Puli i Piranu između ili godine, onda bi takvo tumačenje dodatno dobilo na uvjerljivosti. Nije na odmet napomenuti kako crkvu drugog po redu franjevačkog sveca i spomenute istarske samostane povezuje još jedan detalj naime, u pulskom je samostanu čašćen već spomenuti bl. Oton, a u Kopru, kako smo već napomenuli, bl. Monald koji je umro godine. 63 Uspostava i uzdržavanje kulta lokalnih blaženika također je moglo biti povodom da se pri odabiru mogućeg rješenja franjevci odluče ugledati na tadašnju padovansku crkvu i u krajnje reduciranom obliku zadrže ideju transepta, odnosno mučeničkog križa koju on simbolički naznačuje. No, u stvarnosti forma križa svetišta ovih crkava se ni ne naslućuje jer je pomak bočnih volumena neznatan, pa je posve upitno da li je takva nakana uopće bila prethodila ovakvom rješenju. Tražeći moguće razloge ove pojave, ne bi trebalo posve ispustiti iz vida ni moguće nastojanje arhitekta da se izdvajanjem i posebnom artikulacijom volumena triju stepenasto poredanih apsida u eksterijeru posebno naglasi najznačajniji dio crkve svetište. Izdignuti zabatni zidovi glavne apside i pregradnog zida nad trijumfalnim lukom, kao i monumentalna preslica, te profilacije potkrovnih vijenaca, posebno naglašene na konzolno istaknutim rubovima, nesumnjivo poprimaju daleko logičniji poredak razlamanjem duge glatke plohe uzdužnih zidova te izdvajanjem volumena bočnih apsida. Na taj način u kompoziciji volumena i reljefnoj artikulaciji cjeline crkve istočni dio na adekvatan način radi protutežu monumentalnom zapadnom pročelju. 41

10 Zbornik Danâ Cvita Fiskovića VI. Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskome bazenu Ne odbacujući posve niti jednu od navedenih mogućnosti, ipak vjerujem kako se rješenje nije ni u tradiciji, ni u simbolici, a niti u estetici, nego u funkciji, točnije u liturgijskim razlozima. Ukratko, analizirajući sve navedene primjere, kao i brojne druge crkve kod kojih se javljaju sve tri apside, sa ili bez transepta, ili pak crkve samo s jednom četvrtastom apsidom, 64 ali i ona specifična prijelazna rješenja poput crkve S. Catarine u Pisi, jedini logični zaključak je da se oblik svetišta crkve prilagođuje njezinoj širini. Naime, bitno je istaknuti kako su sve četiri istarske crkve, kao i ona u Ascianu, podjednake veličine, dugačke su od oko 32 do 38 metara a širine od 10,5 do 13 m te kako je kod svih tih crkava središnja apsida gotovo uvijek široka kao polovica širine lađe. Iz tog razloga, nakon što se još oduzme širina pregradnih zidova i pilastara trostrukog trijumfalnog luka, preostaje malo, odnosno nedovoljno prostora za bočne kapele. Iz toga, posve praktičnog razloga stvaranja dovoljnog prostora oko oltara, točnije: koncelebracijskog otoka na kojem on stoji dolazi do potrebe za proširenjem okolnog prostora, što se provodi laganim razmicanjem uzdužnih zidova prema sjeveru i jugu. Naime prilikom svečane, koncelebrirane mise oko oltara se okupljaju najmanje tri svećenika te je nužno osigurati dovoljno prostora oko njega. Premda se ovaj razlog može činiti prilično banalan i nadasve dvojben, usporedna analiza dimenzija brojnih istočnojadranskih crkava s trodijelnim, odnosno jednodijelnim četvrtastim svetištem, kao i nekih drugih primjera, vrlo jasno pokazuje kako se kod crkava koje su uže od 10 metara u potpunosti gube bočne apside jer jednostavno za njih više nema mjesta, kao što se i kod crkava koje su šire od 13 metara javlja dovoljno prostora za normalni smještaj dvaju bočnih kapela. Pritom valja istaknuti kako se širina glavne apside proporcionalno ne smanjuje sa smanjivanjem širine crkve, nego se u pravilu zadržava u rasponima od 4 do 6 metara te kao zadana veličina presudno utječe na mogućnost proširenja svetišta. 65 Dokaz takvom tumačenju nalazimo u crkvi sv. Franje u Zadru. Iako se često ističe kako je izvorno svetište te crkve i prije pregradnje bilo također trodijelno, već sam pogled na ogromnu širinu središnje apside i relativno uske prostore preostale uz njezine bokove, svjedoče kako se unutar iste širine lađe nisu mogle smjestiti bočne kapele odgovarajuće širine. Osim toga istanjeni bočni zidovi tog stražnjeg kora, koji se javljaju u produžetku lađe, potvrđuju kako je to trodijelno svetište nadograđeno. 66 Nadalje, logično je da se zadarska franjevačka crkva ne razlikuje od istodobno građene dominikanske koja, premda podjednako velika. ima samo jednu četvrtastu apsidu. Promotrimo li sada problem odnosa crkve San Francesco u Ascianu s istarskom grupom propovjedničkih crkava, vjerujem kako jedino spomenuti funkcionalni, odnosno unutarnji uzročno-posljedični razlozi opravdavaju ovu podudarnost, i, posljedično, simultanu, odnosno neovisnu pojavu proširenoga troapsidalnog svetišta i u jednom i u drugom slučaju. Moguće postojanje takve crkve i na Kreti samo bi dodatno osnažilo ovaj argument. Dakle, ovaj istarski tip propovjedničke crkve uistinu možemo smatrati specifičnim rješenjem koji nastoji pomiriti želju za monumentalnošću i brojnošću kapela s veličinom crkve te ekonomskim mogućnostima lokalne zajednice. Sagledano u perspektivi takve funkcionalno-organske evolucije, koja naravno nije ni stilski, a niti kronološki uvjetovana, očito je kako predstavlja predzadnji stupanj koji od razvijenijeg tipa bernardinskog tlocrta, preko raširenog cortonskog prototipa, vodi do potpunog ukidanja dvaju bočnih kapela i crkve samo s jednom kvadratičnom apsidom. Nastojeći pod svaku cijenu zadržati troapsidalno svetište, ovo rješenje stoji na pola puta između srednje velikih jednobrodnih crkava s trodijelnim svetištem i onih nešto manjih, ili bar skromnijih, jednobrodnih propovjedničkih crkava zaključenih samo s jednom apsidom. Mimo svih mogućih simboličkih ili likovno-estetskih tumačenja ove pojave, tako se kao najizglednije javlja ovo koje se, citirajući poznatu krilaticu modernističke arhitekture, može sažeti forma slijedi funkciju. KLESARSKO-KIPARSKA DEKORACIJA CRKVE SV. FRANJE, KOMUNALNA PALAČA I FRA JAKOV IZ PULE U PADOVI Treća, i možda najznačajnija odlika pulske franjevačke crkve jest njezina neobično bogata arhitektonska dekoracija. Naime, kada govorimo o obilju klesarskog i kiparskog dekora, treba imati u vidu kako ono i nije tako rijetka pojava u širim prostornim i vremenskim okvirima, ali je za razdoblje kraja 13. i početka 14. stoljeća u prijadranskim središtima gotovo pa iznimka. Premda je u literaturi često isticano kao specifičnost ove crkve, začudo, brojne njezine istraživače to nije ponukalo da se pozabave razlozima te pojave, kao i pitanjem porijekla pojedinih motiva. Jedini autor koji je do sada pokušao ponuditi odgovor na dio tih pitanja u kontekstu lokalne antičke baštine jest Radovan Ivančević. Osvrnuvši se na problem pojave gotike i dugog trajanja antike u Istri, Ivančević je uočio načelnu srodnost u pojavi istog motiva razlistale vitice na monumentalnom zapadnom portalu crkve sv. Franje (sl. 13,14) i na slavoluku Sergijevaca, antičkog spomenika iz 1. st. n. e. u istom gradu, s tom razlikom što je na franjevačkoj crkvi ona izvedena u mramoru te u široj i bogatijoj formi teče oko čitave čeone strane portala, dok na antičkom slavoluku u daleko nježnijoj formi naglašene geometrijsko-linijske strukture krase bočne, unutrašnje plohe središnjeg prolaza. 67 Premda su 42

11 Predrag Marković Crkva sv. Franje Asiškog u Puli lokalno, regionalno i internacionalno Sl. 13 Crkva sv. Franje, Pula, detalj portala (foto: P. Marković) Sl. 14 Crkva sv. Franje, Pula, detalj portala (foto: P. Marković) Sl. 15 Crkva sv. Franje, Pula, detalj portala (foto: P. Marković) razlike u oblikovanju, pa i funkciji, ova dva motiva vrlo izrazite, te ih i sam Ivančević dijelom ističe, po njemu je motiv s rimskog slavoluka poslužio kao model za onaj na crkvenom portalu. Za prijenos motiva s poganskog na kršćanski spomenik bio bi zaslužan nepoznati srednjovjekovni klesar koji je visoko valorizirajući postojeću lokalnu tradiciju iskoristio antičko likovno naslijeđe te odlučio taj motiv upotrijebiti na nov i inovativan način uklapajući ga u novu kompozicijsku cjelinu. 68 Pored tog motiva, koji ipak više u ideji nego u formi povezuje dva spomenika, Ivančević je istaknuo kako se na franjevačkom portalu javlja još jedan antički motiv, i to gotovo klasično izveden, pasji skok kakvog nalazimo na fragmentima antičkih arhitektonskih vijenaca u Arheološkom muzeju Istre u Puli (sl. 15). 69 Premda se ne može osporiti utemeljenost takvog tumačenja citiranje pojedinih dekorativnih motiva klasičnog podrijetla u gradovima bogate antičke baštine učestala je pojava u srednjovjekovnoj umjetničkoj praksi smatram kako su razlike u oblikovanju tih dvaju motiva, a konačno i u njihovoj posve drugačijoj funkciji, tolike da otklanjaju nužnost njihova izravnijega uzročno-posljedičnog povezivanja. Naime, jedra, razlistala vitica kao simbol vječnog života, odnosno raja, a posljedično i Spasenja, 70 jest čest motiv na brojnim romaničkim (npr. katedrale u Modeni, Ferrari, Fidenzi) i gotičkim crkvenim portalima, poglavito na srodnim trečentističkim portalima propovjedničkih crkava u jugoistočnom dijelu pokrajine Umbrije (propovjedničke crkve u mjestima Cascia i Norcia), pa stoga ne treba tražiti povoda za njezinu pojavu u ipak bitno drukčije oblikovanom motivu na slavoluku Sergijevaca ona i bez tog antičkog spomenika ima svoj raison d être. 71 Pogotovo se ne može prihvatiti gledište po kojem je pojavi tih motiva na franjevačkom portalu presudio likovni i estetski senzibilitet nepoznatoga romaničkog kipara, koji je uz to čak bio i svjestan značenja toga lokalnog antičkog spomenika u Rimskom Carstvu. 72 Veza između poznatog antičkog slavoluka u Puli s franjevačkom crkvom možda bi se mogla promotriti u nešto drugačijem kontekstu, točnije onom koja kao naručitelje crkvenog portala uvodi feudalnu obitelji Sergijevaca. 73 Naime, moglo bi se pretpostaviti kako se u podudarnosti imena Sergi drevne rimske obitelji, čak četiri puta uklesanog na antičkom slavoluku (kao Sergius, Sergi) i one feudalnih gospodara Pule skrivaju mogući razlozi prenošenja 43

12 Zbornik Danâ Cvita Fiskovića VI. Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskome bazenu ideje reprezentativnog ulaznog portala antičkog spomenika, kao i pojedinih motiva koji se nalaze na njemu, jer, osim već spomenute vitice, i gotovo klasično oblikovani denti na crkvi sv. Franje također povezuju ova dva spomenika. U tom slučaju feudalna obitelj Sergijevaca bi u želji za potvrđivanjem svog drevnog, rimskog porijekla bila naručitelj ili inicijator prijenosa ovakve reprezentativne koncepcije trijumfalnog ulaza na portal crkve. Moramo istaknuti kako je ovakvo tumačenje daleko logičnije te ima čvršća uporišta nego ono prethodno navedeno. Ime Sergi relativno se rijetko javlja u lokalnim arhivskim izvorima, jedan se spominje u krajem 10. a drugi krajem 12. stoljeća, dok je prvi član obitelji Castropola s tim imenom je Sergio I, jedan od trojce sinova Galvagna koji je godine postao kapetan puka grada Pule, dok je njegov unuk Sergio II, od do godine, imao položaj glavnog i vječnog kapetana Pule te je zajedno sa svojim rođakom Nascinguerrom IV, sve do pobune godine de facto vladao Pulom i njezinim širim teritorijem. 74 Zanimljivo, na slavoluku se također spominju tri muška pripadnika obitelji Sergi, s time da se njihove rodbinske veze ne mogu posve jasno ustanoviti. 75 Legenda o rimskom porijeklu obitelji Castropola javlja se u Dialoghi due sull antichità di Pola, djelu anonimnog autora iz godine, a zasniva se upravo na podudarnosti imena Sergi. 76 Kako tek jedan od troje sinova Galvagna nosi ime Sergio I, smatram kako se takva narudžba mogla desiti tek s njegovim usponom i po njegovoj želji, a najkasnije za vrijeme njegova unuka Sergia II u drugom desetljeću 14. stoljeća, kada je obitelj Castropola na vrhuncu moći i kada se otprilike gradnjom zapadnog portala crkve dovršava i crkva sv. Franje. Vezano uz nastanak ovog portala možda još jedan neuočeni detalj govori u prilog veće i značajnije privatne donacije, odnosno narudžbe. Naime, ne samo širi vanjski okvir s viticom, nego gotovo svi kameni dijelovi portala, uključujući čak i unutrašnji pravokutni okvir, napravljeni su od sivo-plavog mramora (sl. 13). Bez obzira na njegovu relativnu dostupnost unutar brojnih razvalina nekoć antičke Pule, ta količina dragocjenog kamena ugrađenog u portal crkve, ali i u otvore kapitularne dvorane, njihove privatne grobne kapele, vjerujem, također naznačuje prisutnost snažnije individualne donacije. 77 Uostalom, poseban privatni patronat nad nastankom crkvenog portala neke propovjedničke crkve nije toliko rijedak na apeninskom poluotoku i treba ga promatrati u sklopu širih laičkih intervencija na propovjedničkim crkvama. 78 Premda navedene pojedinosti govore u prilog mogućeg izravnog utjecaja obitelji Sergijevaca na nastanak reprezentativnog portala crkve sv. Franje, moramo naglasiti kako ne možemo posve otkloniti mogućnost kako u ishodištu ovakve pretpostavke ipak leži slučajna podudarnosti imena Sergi zabilježenog i na drevnom lokalnom spomeniku. Stoga ma kako bila privlačna pomisao u vrlo ranom pokušaju fabriciranja vlastitih antičkih korijena, kao što ste to zbilo u Padovi godine čudesnim otkrićem Antenorove grobnice, vjerujemo kako ona još uvijek nema čvršćih povijesnih osnova, već da je ona, kao i u 16. stoljeću kada je potakla humanističko-antikvarno promišljanje o genealogiji poznate lokalne obitelji, jednostavno povezala ta dva značajna lokalna spomenka, naravno, iz nešto drugačijeg rakursa. Sagledavajući problem porijekla pojedinih dekorativnih motiva na portalu smatramo kako ne treba isključiti ni moguću želju pulskih franjevaca, naravno potpomognutu lokalnim crkvenim i svjetovnim vlastima kao i čitavim stanovništvom, da se crkva pretvori u hodočasničko središte čitave Istre. U tom svjetlu, naime, vidimo mogućnost tumačenja pojave naturalistički izvedenog motiva školjke Jakobove kapice, poklopljene i preokrenute uokolo vanjskog, okvira istaknutog portala. Istina, iako je taj motiv vezan u pravilu samo za hodočasnike koji su pohodili grob sv. Jakova u dalekom Santiagu de Composteli, te, možda, u krajnjem vidu, ima samo puki dekorativni značaj, činjenica kako je u samostanu od godine bio posebno čašćen i slavljen bl. Oton iz Pule, franjevac za kojega mnogi drže da je porijeklom Teutonac te da je u Pulu došao prilikom samog osnivanja samostana tijekom jednog od posjeta sv. Ante Padovanskog, 79 onda takva pretpostavka poprima čvršće osnove. Smatram da tu ideju ne možemo posve odbaciti, prvenstveno iz razloga što je čitava crkva razmjerno bogato ukrašena, štoviše i samo svetište u kojemu se u sjevernoj apsidi čuvaju ostaci bl. Otona također je naglašeno bogatom dekoracijom, pa se ta neuobičajena raskoš može pripisati i njezinom željenom hodočasničkom karakteru. Tu moguću drugu ili dvojnu ulogu crkve sv. Franje u Puli treba sagledavati i na široj regionalnoj podlozi te u skladu s programatskim nastojanjima lokalne zajednice da uzdizanjem kulta mjesnog blaženika koji je za života, ali i poslije svoje smrti, činio tolika čudesna ozdravljenja, pretvori Pulu i franjevačku crkvu u najznačajnije hodočasničko središte čitave Istre. Ako imamo u vidu kako se u Kopru u franjevačkom samostanu od godine štovao bl. Monald, na lokalnoj razini konkurentski svetac, onda je gradnjom velebne, nešto veće i ljepše crkve pulska crkveno-općinska zajednica na tipičan srednjovjekovni kampanilistički način možda nastojala osigurati i dokazati prestiž lokalnog traumaturga. Tu misao možda treba promatrati i u povijesno-političkom kontekstu osamostaljivanja pulske komune od feudalnih pretenzija akvilejskog patrijarha, ali i stalnih mletačkih posezanja. O tome svjedoči gradnja velebne Komunalne palače, dovršene između i godine, koja se javlja kao mož- 44

13 Predrag Marković Crkva sv. Franje Asiškog u Puli lokalno, regionalno i internacionalno Sl. 16 Komunalna palača, Pula, kapitel sjeveroistočnog pilastra (foto: P. Marković) Sl. 17 Crkva sv. Franje, Pula, kapitualrna dvorana, detalj pilastra (foto: P. Marković) da najizrazitiji znak te potvrda snage i neovisnosti pulske općine. 80 Sve se to događa u vrijeme kada Venecija diktira i trajno sputava ekonomski i trgovački razvitak grada, rušeći obrambene zidove i namećući pravila ponašanja. Istodobno, akvilejski patrijarh, instalirajući jednu agilnu patricijsku obitelj u sve upravne strukture komune te dopuštajući joj da se uzdigne na rang signorie, nastoji zadržati svoja vlasnička prava nad gradom i ostacima teritorija u Istri. S predajom u posjed Castropolama Kaštela na vrhu grada, predstavlja simbolički i stvarno potpuno preuzimanje vlasti, pa je u tim okolnostima, na pola puta između dijelom srušenih zidina i tvrdoga kaštela, gradnja Komunalne palače i velebne franjevačke crkve možda jedini vidljivi znak postojanja i one treće, manje vidljive strane pulske komune i svog onog crkveno-građanskog općinstva koje u tim složenim odnosima tvori protutežu svim tim nastojanjima i posezanjima. Vjerujem, stoga, kako ni sama franjevačka odlučnost, pa ni potpora jedne ili više istaknutih patricijskih obitelji na čelu s onom Sergijevaca, u konačnici sami po sebi ne bi mogli stvoriti ovakvo reprezentativno zdanje. Tu se treba prisjetiti i riječi fra Marina Oreba koji je baš u pulskom puku, znači u onim pripadnicima nižih društvenih staleža, ali i čitavom stanovništvu južne Istre vidio jednu od glavnih pokretačkih snaga u nastanku franjevačke crkve i samostana. 81 Nesumnjivo, uz želju za samoreprezenatcijom lokalnog feudalnog moćnika i nastojanje za potvrđivanjem komunalne autonomije, zasigurno je vjerska revnost običnog puka, te brojni milodari i prihodi koje je samostan ostvario od prodaje oprosta za sve one koji posjete crkvu, moglo bitno utjecati na njezin nesvakidašnji izgled, impozantnu veličinu, a možda čak i na brzinu gradnje čitavog kompleksa. Naime, prostori samostana Male braće, ili oni pak oni Reda propovjednika, bili su možda jedino mjesto demokratičnosti u srednjovjekovnom društvu, mjesto na kojem su pored pripadnika društvenih elita, ili možda čak i prije njih, obični građani, zanatlije, trgovci i razne bratovštine, mogli iskazivati svoju pripadnost zajednici. Spominjući dovršetak Komunalne palače u Puli krajem 13. stoljeća i njezinu bar dijelom paralelnu gradnju s gradnjom crkve sv. Franje, treba istaknuti kako ta dva istaknuta gradska spomenika povezuje i vrlo srodna klesarsko kiparska dekoracija. Kako sam to još prije dvadesetak godina naznačio, gotovo na istovjetan način oblikovan je friz akantovog lišća na kapitelnoj zoni dvaju bifora i portala kapitularne dvorane franjevačke crkve te friz izveden na jugoistočnom pilastru Komunalne palače u Puli jedinom izvornom dijelu pročelnog trijema iz 13. stoljeća (sl. 16, 17). 82 Riječ je o razmjerno bogato raščlanjenim listovima, živo modelirane površine i oštro nazubljenih resica s karakterističnim povijenim vrhom sastavljenim od tri podjednake, središnjom žilom naglašene rese. Između listova mjestimično se javljaju tanke stapke sa sitnim razlistalim pupoljcima, odnosno kod kapitela na kapitularnoj dvorani kuglasti plodovi s rupicom u pri vrhu. 83 Za razliku od širih i plošnijih akantovih listova kapitularne dvorane, veličinom i načinom oblikovanja nešto bliži onima s Komunalne palače, pojedini listovi prekrivaju ugaone konzole na zapadnog portalu franjevačke crkve (sl. 13). No, nisu to jedine poveznice tih dvaju značajnih spomenika. Kada se malo bolje promotri i ostala arhitektonska plastika koja krasi te dvije građevine, jasno je kako ih povezuju i druge analogije. I na jednoj i na drugoj građevini se kao lajtmotiv javljaju denti te friz visećih lukova na konzolicama, s time da su one na Komunalnoj palači dodatno ukrašene različitim, reljefno izvedenim motivima (sl. 19). Vrlo je srodan i sustav profilacija potkrovnih vijenaca u kojoj se, između gornjeg niza snažno izbačenih denta i donjeg konveksnog profila, smješta duboki i široki konkavni žlijeb (sl. 20). Sve to daje nam za pravo da zaključimo kako je na jednom i na drugom spomeniku radila ista klesarsko-kiparska radionica, vjerojatno ona koju je pod nazivom Kiparska radionica općinske palače u Puli još prije pola stoljeća u stručnu literaturu uveo Josip Stošić. 84 Moguću potvrdu ove pretpostavke nalazimo i načinu na koji su oblikovani figuralni dijelovi jednog i drugog spo- 45

14 Zbornik Danâ Cvita Fiskovića VI. Razmjena umjetničkih iskustava u jadranskome bazenu menika. Naime, u svetištu franjevačke crkve, pod križnorebrastim svodovima četvrtastih apsida, pojedine konzole izvedene su u vidu kruškolikih ljudskih glava shematiziranih crta lica, jednostavne i sažete modelacije. Gotovo na isti način oblikovana je i glava sirene na sjeveroistočnom uglu Komunalne palače, s time da se isti tip lica može čak zapaziti i na jednoj od konzolica na frizu visećih lukova koji se proteže duž ostataka istočnog zida palače (sl. 19, 21, 22). Ove do sada neuočene analogije omogućavaju zaključak da je zadnjih desetljeća 13. i početkom 14. stoljeća jedna veća klesarsko-kiparska radionica paralelno radila na opremanju dvaju najznačajnijih zdanja u Puli s jedne strane franjevačke crkve, a s druge Komunalne palače odnosno da su bar nekih od tih majstora sudjelovali u izradi klesarskih dijelova na obje građevine. Konačno, kada govorimo o podrijetlu pojedinih motiva i tražimo njihovu moguću širu regionalnu pojavu, svakako treba istaknuti kako se gotovo identično oblikovan friz akantovih listova s tankim stapkama kuglastih plodova javlja i na otvorima kapitularne dvorane crkve sv. Ante u Padovi podignute na samom kraju ili u prvom desetljeća 14. stoljeća (sl. 16, 17, 18,). 85 S obzirom da se pulska kapitularna dvorana vjerojatno gradi u isto vrijeme, vjerujemo kako nećemo puno pogriješiti ako njezin nastanak vežemo uz djelovanje fra Jakova iz Pule, koji se, kako je to već istaknulo, na gradilištu velike svečeve bazilike u Padovi javlja između i godine. Je li taj fratar zaslužan za prijenos ovog dekorativnog motiva iz Pule u Padovu ili se možda, što je logičnije, njegova pojava treba gledati u obrnutom slijedu, teško je reći, no očito je kako njegovu kasniju afirmaciju trebamo zahvaliti padovanskom kulturnom krugu, točnije gradilištu crkve sv. Ante Padovanskog, jer se gotovo istom obliku javlja još tijekom druge četvrtine 14. stoljeća na prozorskim otvorima kapitularne samostana Male Braće u Dubrovniku. O povezanosti dvaju gradilišta franjevačkih crkava, onoga u Puli s onim u Padovi, svjedoči još jedan mali detalj arhitektonske dekoracije okruglasta pločica postavljena na vrhu unutrašnjeg trolista koje se javlja u mrežištu dvaju bifora kapitularne dvorane pulskog samostana (sl. 8). Isti detalj, krasi i sitne troliste triju izduženih, šiljato zaključenih prozora južnog zida crkve sv. Franje u Puli (sl. 2, 23). Kako se taj motiv ne nalazi na prozorima triju četvrtastih apsida, pa tako ni na prvom susjednom prozoru južne apside, lako možemo zaključiti kako je on uveden nešto kasnije, tijekom gradnje same crkvene lađe. Inače zanimljivo je primijetiti kako taj mali, karakteristični detalj na najistočnijem prozoru još uvijek nije do kraja uobličen rekli bi da se nalazi in statu nascendi pa je stoga posve opravdano pomišljati kako je on ovdje prenesen s mrežišta kapitularne dvorane, te da je stoga njegovo ishodište upravo pulski franjevački samostan. Prema oblicima grobova izvedenih na mrežištu, Ferruccio Gellini je zaključio kako su kapitularnu dvoranu negdje u prvom desetljeću 14. stoljeću dali sagraditi Pietro (sin Nascinguerre II, i brat Mattea II. pulskog biskupa od godine) i njegov bratić Nascinguerra III. (zvani Fiorela, sin Sergia I.), koji su Sl. 18 Samostan Sant'Antonio, Padova, kapitularna dvorana, detalj (foto: P. Marković) Sl. 19 Komunalna palača, Pula, friz sjeveroistočnog pročelja (foto: P. Marković) Sl. 20 Crkva sv. Franje, Pula, potkrovni vijenac južne apside (foto: P. Marković) 46

15 Predrag Marković Crkva sv. Franje Asiškog u Puli lokalno, regionalno i internacionalno Sl. 21 Crkva sv. Franje, Pula, konzola u središnjoj apsidi (foto: P. Marković) Sl. 22 Komunalna palača, Pula, detalj s prikazom sirene (foto: P. Marković) Sl. 23 Crkva sv. Franje, Pula, prozor južnog zida (foto: P. Marković) kao prvi članovi te obitelji imali neograničenu vlast u gradu. 86 Okvirno, dakle, nastanak kapitularne dvorane bi se mogao datirati u devedesete godine 13. stoljeća ili tijekom prvog desetljeća 14. stoljeća. Ako pretpostavimo nešto raniji početak gradnje svetišta, sredinom osamdesetih godina, onda taj nešto kasniji nastanak kapitularne dvorane i zidova crkvene lađe načelno odgovara već naznačenoj kronologiji gradnje crkve i samostana. Ipak valja istaknuti kako se kuglasti vrhovi unutar prozorskih trolista, odnosno pojednostavljenih plošnih mrežišta, javljaju već na apsidama crkve Degli Eremitani u Padovi (Santi Filippo e Giacomo), započete i dovršene godine, odnosno na prozorima čuvene Cappelle Scrovegni podignute godine, pa je opravdano zaključiti kako je i taj motiv padovanskog podrijetla. Drugim riječima, iako je fra Jakov iz Pule pridonijelo gradnji, odnosno proširenju padovanske bazilike, vjerojatno je on tijekom tih dvadesetak godina koliko ga se bilježi na gradilištu u Padovi povremeno navraćao i u Pulu. U tim svojim povremenim posjetima pulskom samostanu on je mogao angažirati klesare ili prenijeti tada svježe i nove motive, možda i kao simbolički znak veza među franjevačkim svetištima. Kako to svjedoči i jedan danas zazidan prozor franjevačke crkve u Piranu na kojem također možemo vidjeti karakteristične kuglice, nesumnjivo preuzete s pulske crkve, očito je kako je ona preuzela ulogu izvorišta novina u istarskoj regiji. 87 Zaključno možemo ustanoviti kako smo s ovim dekorativnim detaljima dobili konkretne dokaze o vezama između velikog gradilišta crkve sv. Ane u Padovi i gradilišta crkve sv. Franje u Puli, odnosno o stvarnoj i aktivnoj ulozi fra Jakova iz Pule koji je povezao ta dva značajna franjevačka svetišta. 88 Ipak, te se veze nikako ne mogu promatrati jednostrano. Naime, premda bi se odnosi između nekolicine gradilišta mogli promatrati u tradicionalnim okvirima centra i periferije, ishodišta i filijacije motiva, vjerujemo kako je slika ipak nešto složenija te kako su se među ovim prostorno i vremenskim bliskim gradnjama mogli razviti složeniji odnosi primanja i davanja. Pritom posebno treba naglasiti kako je zbog svo- 47