PRILOZI POZNAVANJU SAKRALNE BAŠTINE VRBICE, LOZICE I MOKOŠICE

PRILOZI POZNAVANJU SAKRALNE BAŠTINE VRBICE, LOZICE I MOKOŠICE VINICIJE B. LUPIS UDK: 091 (497.5 Dubrovnik) 17 Institut društvenih znanosti Ivo Pilar 726.54+247> (496.5 Dubrovnik) 14 Područni centar Dubrovnik Izvorni znanstveni članak HR - Zagreb, Marulićev trg 19/I. Primljeno: 19. I. 2011. U članku se iznose nove spoznaje o terenskim i arhivskim istraživanjima zapadnog dijela Astareje, srednjovjekovnoga gradskog područja. Srednjovjekovlje Lozice i Vrbice sačuvalo je spomen na dvije danas nestale matrikule sv. Spasa u Lozici i sv. Marije u Vrbici, a u Mokošici je ostala sačuvana matrikula sv. Spasa i srebrna kadionica izrađena u stilu kasne gotike a gusto tedesco u radionici Moro-Leuchter. Srebrna kadionica iz Mokošice i kultna slika Gospe od Vrbice, koja je pripisana hrvatskom ranorenesansnom slikaru Lovru Dobričeviću u šezdesete godine XV. st., zauzimaju istaknuto mjesto u nacionalnoj kulturnoj baštini. U Državnom arhivu u Dubrovniku po starom arhivističkom ustroju, u seriji XIV. Chiese e monasteri, na poziciji 49a i 49b čuvaju se dva rukopisa pisana na po jednom arku papira, a koji su očito bili djelovi veće cjeline (ulomak iz Zibaldonea sv. II. isusovca Ivana Marije Matijaševića.), 1 jer se na margini rukopisa 49b nalazi bilješka (N.o. 166. Vol. II. pag. 341.). Ta bilješka svjedoči kako je rukopis pisan krajem XVIII. stoljeća, a bavi se crkvenom povijesti dubrovačke bliže okolice Astareje. 2 Izvor je nastao na 1. Rukopis se čuva u franjevačkom samostanu Male braće (vidi MIJO BRLEK, Rukopisi u knjižnici Male braće u Dubrovniku, knj. I., Zagreb 1952.), a jedan od prijepisa i u Župnom arhivu sv. Mihajla na Lapadu, na poziciji, XIX. Župa sv. Mihajla Gruž-Lapad, Izvadci iz Zibaldone III knjiga, rukopis Mattei Matijašević (Fa-60). 2. Dubrovačka Astareja je prvotni kopneni teritorij srednjovjekovnog Dubrovnika. Obuhvaćala je područje današnje Župe, Šumeta, Rijeke, Zatona, Gruža i okolice grada. 863

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 temelju poznavanja, danas nedostupnih, odnosno uništenih arhivskih izvora u rusko-crnogorskoj pohari u ljeto 1806. godine. 3 Nekako, dubrovačka Astareja ostala je izvan većeg interesa istraživača, kao i njena sakralna baština. Povjesničar Josip Lučić u svojoj knjizi Prošlost Dubrovačke Astareje, tiskane u Dubrovniku 1970., obradio je historijat i njene granice poslije višegodišnjeg bavljenja tom temom, 4 kojom se bavila i Ana Kaznačić Hrdalo. 5 Ante Marinović 2005. objavio je Libro Negro del Astarea, nakon gotovo pola stoljeća proučavanja. 6 Dva manja naselja, Lozica i Vrbica sa svojim srednjovjekovnim spomenicima, bivaju gotovo uvijek preskočena ili samo sumarno spomenuta. U prvom ulomku rukopisa (prilog br. 1.), donosi se ulomak statuta Bratovštine sv. Spasa iz Lozice, nastao 1432., iz vremena nadbiskupa Antuna iz Reata u Umbriji. Tu stoji kako je ovaj akt zapisan na stražnjem djelu statuta Bratovštine S. Michaelis de Arboribus na Lapadu. Istu vijest potvrđuje i povjesničar Kosta Vojnović. 7 U statutu/matrikuli sv. Mihajla na Lapadu nalazila se potvrda izdana župniku crkvene župe Zaton, iz 1610., o služenju mise na dan sv. Spasa u Lozici. Jednobrodna crkva sv. Spasa iznad Lozice, vidljiva je i danas na hrbatu brežuljka iznad prilaznog puta mosta Franje Tuđmana. Radi se o jednobrodnoj romaničko-gotičkoj crkvi s polukružnom apsidom, bez krova, ali sa sačuvanim zidovima. 3. Tako se u popisu štete od 9. rujna 1806., koju su počinili Rusi i Crnogorci, navode popljačkane crkve u Vrbici i Buletu (vidi: MATO KAPOVIĆ, Dubrovačko primorje i rusko-crnogorske akcije 1806. godine, Primorski zbornik IV, Dubrovnik 1993, 33.); VESNA ČUČIĆ, Posljednja kriza Dubrovačke Republike, Zagreb/Dubrovnik 2003, 223. 4. JOSIP LUČIĆ, Dubrovačka Astareja (granice i područje do 1366), Beritićev zbornik, Dubrovnik 1960, 49-55; ISTI, Historijska topografija Dubrovačke Astareje (do god. 1366.), Anali Historijskog instituta u Dubrovniku VIII/IX, Dubrovnik 1962, 275-299; ISTI, Grane privrede u Dubrovačkoj Astareji do u polovinu XIV. st., Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku X-XI, Dubrovnik 1966, 135-164. 5. ANA KAZNAČIĆ HRDALO, Dioba i ubikacija dijelova Slanskog primorja u doba pripojenja Dubrovniku godine 1399., Anali za povijesne znanosti istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku XVII, Dubrovnik 1979, 17-47. 6. ANTE MARINOVIĆ, Libro negro del Astarea Un registre cadastral-foncier de Dubrovnik (fin XIVe-deb-XVe s.), Mélanges offerts par ses confrères étrangers à Charles Braibant, Bruxelles 1959, 273-288; ISTI, Déveleoppement des regstres cadastraux-fonciers dans la République de Dubrovnik médiéval, Actes du premier Congrès international des études balkaniques et sud-est européennes III, Sofija 1969, 369-376; ISTI, I pubblici registri fondiari nella Repubblica di Dubrovnik nel Medio evo, Studi Veneziani 15, Venecija 1973, 135-176; ISTI, Libro Negro del Astarea, Monumenta historica Ragusina V, Zagreb/Dubrovnik 2005, 1-205. 7. KOSTA VOJNOVIĆ, Bratovštine i obrtne korporacije u Republici dubrovačkoj I, Monumenta historico-juridica VII, JAZU, Zagreb 1899, 5, 15. 864

V. B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice Dalje se navodi u Vrbici crkva sv. Marije (S. Mariae de Bolet), s matrikulom koja datira od 11. travnja 1447., i aktima iz 1654. No, drugi rukopis je mnogo sistematičniji (prilog br. 2.) i donosi cijeli niz zanimljivih podataka o sakralnoj baštini dva naselja. Izvor opisuje Vrbicu kao priobalno naselje između Rijeke i Zatona, te da je dobila naziv po vrbi. Na obali se nalazio ljetnikovac od čijeg kamena je vlastelin Frano Marija Damjanov Bobaljević (1702.-1771.), 8 posljednji svoje casate, sagradio prostranu kuću, smještenu kraj župne crkve sv. Stjepana u Zatonu. Kao glavna crkva u naselju navodi se crkva S. Maria di Varbizza, koja je imala potrijemak i dvije manje oltarne menze. 9 Potrijemak na crkvi postojao je do sedamdesetih godina XX. st., kada je uklonjen. Svojim oblikom ovaj potrijemak je pokrivao manje bratovštinsko groblje nalikujući sličnom u crkvi sv. Vida u Koritima na otoku Mljetu. Posebno dragocjenost tog izvora je činjenica što opisuje kultnu sliku Gospe od Vrbice, naslikanu na drvu s pozlatom, koja je tada još bila zatvorena s vratašcima, ustvari tvoreći triptih s likom sv. Ivana Krstitelja i sv. Petra, predmnijevajući kako je stigla iz Italije, gdje su se u XII. st. nastajale slične umjetnine. Tada brojni srebrni zavjeti svjedočili su kako je kultni prikaz Gospe bio štovan od pomoraca. Srebrni zavjeti očito su stradali u rusko-crnogorskoj pohari, kada po svemu sudeći, stradavaju i bočna krila triptiha. O pomorskom svetištu i danas svjedoče više sačuvanih ex vota pomoraca, a do sedamdesetih godina XX. st. u crkvi se čuvala i zavjetna slika jedrenjaka. Kultna slika Gospe od Vrbice zahtjeva posebnu pažnju, jer ona čuva bitnu sastavnicu likovnog opusa najznačajnijeg umjetnika rane renesanse na istočnoj obali Jadrana. Još je povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin lamentirao nad djelom Lovra Marinova Dobričevića, i tada je ustvrdio kako je u povijesti umjetnosti zakazala i deduktivna i induktivna metoda. 10 Hrvatska povijest umjetnosti zakasnila je u prepoznavanju njegova opusa i likovne dimenzije. Da je struka na vrijeme reagirala, hrvatska povijest umjetnosti imala bi posve drukčiji odnos prema ključnoj osobi nacionalne rane renesanse. Struka je zakazala prije svega u sustavnoj obradi terena i izradi teritorijalnog kataloga umjetnina. Tek kad imamo cjeloviti pregled 8. STJEPAN ČOSIĆ, NENAD VEKARIĆ, Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi, Zagreb/Dubrovnik 2005, 132. 9. U vizitaciji dubrovačkog nadbiskupa Petra de Torresa iz 1670. spominje se crkva Male Gospe u Vrbici (vidi: ANTE DRAČEVAC, Vizitacija dubrovačkog nadbiskupa Petra de Torresa župa Dubrovačkog primorja i otoka 1670. i 1671. godine, Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka IV, Dubrovnik 1993, 80.) 10. GRGO GAMULIN, Položaj Lovre Dobričevića u slikarstvu Venecije i Dubrovnika, Likovna kultura Dubrovnika 15. i 16. stoljeća, Zagreb 1991, 167-177. 865

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 umjetničke baštine možemo imati preduvjete za sustavni rad na istraživanju likovnih opusa umjetnika i stilskih razdoblja, kako bi ih mogli postaviti u kontekst europskih strujanja. Izgled crkve Gospe od Vrbice iz 1971. godine (fototeka Konzervatorskog ureda Split) Usljed kojeg razloga ta važna umjetnina nije nikada spomenuta u znanstvenoj literaturi ostaje enigma, jer je spoznaja o postojanju te oltarne slike u drevnom pomorskom svetištu Gospe od Vrbice postojala gotovo četiri desetljeća. 11 Autor ovog rada, pregledavajući fototeku bivšeg Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu, usvrdio je kako je ona bila restaurirana 1971. i njeno postojanje je bilo bjelodano starijim kolegama koji je nisu uvrstili u nijedan pregled dubrovačkog starijeg slikarstva. Šteta, njezinim ranijim 11. U zapuštenoj crkvi koja je iznutra obložena drvenim letvama, sačuvano je više zavjeta pomoraca, grafika Gospe od Crnog Brda iznad Livorna, a do 1971. u crkvi se čuvala i zavjetna slika iz XIX. st. s prikazom triju jedrenjaka. 866

V. B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice pronalskom, likovni put jednog umjetnika, značajnog za hrvatsku ranu renesansu, bio bi zaokruženiji za stranu povjesnoumjetničku javnost. 12 U jednobrodnoj gotičkoj crkvi s polukružnom apsidom i preslicom, koja je, rekli smo, do sedamdesetih godina XX. st. imala prostrani potrijemak, na oltaru se danas nalazi u kasnobaroknom drvenom i ostakljenom okviru lik Gospe s djetetom Isusom 13 (106,8 x 71,4 cm.). 14 U prilogu 2. donosi se vijest kako je slika bila dio poliptiha: Sull altare vi è una Madonna col S. Bambino dipinta in tavola sul fondo indorato, et è di penello diligente. Si chiude, et in una banda della porta v è dipinto S. Gio. Batta., nell altra S. Pietro Apostolo. Gospin lik izveden je u tehnici tempere na vjerojatno dudovu drvetu, a slika je sačuvana u izvornom formatu s izvornim crvenim rubom. Gospa je blago nagnute glave, odjevena u crvenu haljinu Gotički križ ispred crkve Gospe od Vrbice (foto V. B. Lupis) 12. VINICIJE B. LUPIS, Gospa od Vrbice (zapuštena crkva na rubu Grada), Dubrovački list 568, Dubrovnik 2009, 56-57; ISTI, Slika Gospe od Vrbice, Marija 4, Split 2009, 136-137. 13. U Lukinu evanđelju (Lk1. 12) stoji: Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj Krist, Gospodin. U evanđelju po Mateju (Mt 1, 21) stoji: Rodit će, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih. Isusovo ime na hebrejskom glasi Jehošûa i znači Jahve spašava /Otkupitelj. U evanđelju po Luki (Lk 2 25 27) stoji: Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavi mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe u Hram. Pomazanik na grčkom glasi Kristos, jest onaj kojeg je Gospodin pomazao, to jest posvetio za spasenjsku zadaću (vidi: Jeruzalemska Biblija Stari i Novi Zavjet s uvodima i bilješkama iz La Bible de Jérusalem, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura Duda, Zagreb 2004.); ADALBERT REBIĆ, Teološko-umjetnički uvid u sliku Isusa Krista od njenih početaka do danas, Bogoslovska smotra 74, Zagreb 2005, 1079-1134. U kršćanskoj ikonografiji Krist se prikazuje jedini s križnom aureolom. Stoga se u prikazu s Gospom/Bogorodicom treba označavati kao Krist ili Isus, a ne Dijete. 14. Na fotografiji iz tadašnjeg Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Splitu, vidljiv je izvorni format slike, ali nisu vidljivi bočni utori, koji se nisu mogli provjeriti u sadašnjem stanju smještaja slike. Slika je fiksirana u novom okviru, i prije restauratorskog zahvata ne može se utvrditi postojanje nosača krila poliptiha. 867

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 Lovro Marinov Dobričević, Gospa od Vrbice (foto Božidar Gjukić) i mafarion koji je iznutra zelene boje, a izvana s punciranim florealnim ornamentom, naknadno pozlaćen u restauraciji izvedenoj krajem XVIII. st. Gospa desnom rukom pridržava Isusa, a lijevom mu pruža žućkastonarandžast plod sličan šipku. Isus je lijevu ruku podvukao ispod Gospina plašta, a desnom rukom joj je ogrlio vrat. Isus je odjeven u narandžastu haljinu posutu zlatnim zvijezdicama, a plašt kojim je ogrnut crvene je boje. Auerole su zlatne i puncirane kao i pozadina. Iznad Gospina i Kristova lika nalaze se dva prikaza starozavjetnih proroka s kartelinima na kojima se nalaze natpisi. U donjoj zoni nalazi se kartelin s natpisom: ORA PRO NOBIS SANCTA DEI GENETRIX. Ispod današnjeg baroknog okvira nalaze se dva natpisa na bijeloj kredi. U desnom kutu, pisano crvenom gotičkom minuskulom, fragmentarno je sačuvan natpis pisan u pet redaka: 868

V. B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice Zulio / Bernard-to p(in)c(s)i. / La Ch(ie)sa / X(a)nd(isi)ma. U lijevom dijelu drvene ploče nalazi se drugi natpis pisan baroknom minuskulom: Deauravit, & Restauravit / F.r Bernardinus à Ragusio Ordinis / Minorum Obs.e S. Francisci Anno Dñi 1795 / 20. 7bris Etatis sue 37 Ordinis vero 17.. Fra Bernardin Dubrovčanin očito je bio jedan od onih malahnih pengača koji su zadovoljavali potrebe domaće zajednice, kada je trebalo popravljati stare kultne slike, i fra Bernardin je tada preslikao Gospin plašt zlatnom bojom. Gospine ruke, tanane, s misaonim prstima izduženih noktiju, morelijanski su detalji koji se nalaze i na Gospi s dominikanskog poliptiha Detalj natpisa o restauraciji izvršenoj 20. IX. 1795. nastalog 1448. u suradnji (foto B. Gjukić) Lovre Marinova Dobričevića i Matka Junčića, jednako kao i na Gospi sa središnjeg presloženog poliptiha iz Sv. Marije od Milosrđa na Dančama iz 1465. Način slikanja ruku s ekstremno dugim prstima bez zglobnih prevoja i s malim prstom specifično svinutim znakovit je za Dobričevićevo slikarstvo. Isusova dolikefalna fizionomija vrlo je bliska s Porođenja koje se čuva u Akademijinoj galeriji u Mlecima, kao i Josipova fizionomija s iste slike bliska je proročkim likovima. Mnoge stilske i fizonimijske oznake s slike Gospe od Vrbice vezuju se uz poliptih na Dančama iz 1465./66. iz zrelog razdoblja Lovra Marinova Dobričevića. Upravo bi lik sv. Julijana s dančarskog poliptiha, s plastično slikanim uvojcima kose, trebalo dovesti u vezu s Kristovim likom iz Vrbice. Slikanja Isusova i Gospina podbratka mekanim sjenčenjem znani su na oba dubrovačka poliptiha Lovra Marinova Dobričevića. Gospin lik, kao i Isus, slikani su u punom volumenu, posve u renesansoj maniri i iznimno mekano. Sliku bi trebalo vezati za razdoblje 869

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 poslije poliptiha na Dančama, jer je vidljiv napredak u osvajanju volumena. Kod proročkih likova još se osjeća gotička dekorativnost Gentile de Fabriano i Michele Giambona, ali plastičnost likova odaje i poznavanje novih toskanskih impulsa. Detaljima i nekim efektima obrade može se dokazati da je Dobričević bio i u tijeku novina mletačkog slikarstva radionice Vivarinija na Muranu. 15 Nažalost, ostali smo uskraćeni i za poliptih iz Rožata, datiran u 1469. Povjesničarka umjetnosti Ivana Prijatelj Pavičić uočila je povezanost lika sv. Elizabete i glasovitog Navještenja Ludlow, i na osnovu te analogije ih je povezala, a upravo je Gospa od Vrbice morfološki bliska inkarnatu poglavito ženskih likova s poliptiha, sada pohranjenog u Narodnoj galeriji u Pragu, djelu Lovra Marinova Dobričevića, za koji postavlja ista povjesničarka umjetnosti tezu da je to sačuvani rožatski poliptih. 16 Čvrsto postavljamo tezu kako je autor Gospe od Vrbice Lovro Marinov Dobričević, koji je u tom trenutku jedini bio sposoban uhvatiti se u koštac sa slikanjem trodimenzionalih likova, humaniziranog izgleda u onodobnom Dubrovniku. U svojem posljednjem desetljeću života, Dobričević je od 1470. do 1474. surađivao s Stjepanom Zornelićem, a s Božidarom Vlatkovićem nastavio je suradnju od 1477. do svoje smrti 1478. Očito je kako je naš najznačajniji slikar quattrocenta imao pred sobom zadaću kopiranja stare i propale pale s Gospinim likom ili kopiranje određenog ikonografskog predloška iz Dubrovnika. Mi smo danas ostali zakinuti za nestanak više stotina poliptiha i slika koje spominju povijesni izvori, tako da nam je teško reći o ciljanom predlošku za crkvu sa starog državnog teritorija. Upravo prikazi Gospa u starom Dubrovniku, postaju suvremenim istraživanjem iznimno važne karike u poznavanju slikarskog opusa više umjetnika. No, mi moramo biti i svjesni činjenice da štafejalno slikarstvo XIII. i XIV. st. ima sve 15. VOJISLAV ĐURIĆ, Dubrovačka slikarska škola, Beograd 1963, 79. 16. V. B. LUPIS, Kotorske likovne teme u slavu grada Kotora, Dubrovnik 3, Dubrovnik 2001, 81-86; ISTI, Kotorske likovne teme u slavu grada Kotora, Croatica Christiana Periodica 46, Zagreb 2000, 192-194; IVANA PRIJATELJ PAVIČIĆ, Spoznaje o kotorsko-dubrovačkom slikaru Lovri Dobričeviću prema recentnim istraživanjima, predavanje održano na međunarodnom znanstvenom skupu Hrvatsko-crnogorski dodiri: identitet povijesne i kulturne baštine Crnogorskog primorja, Kotor, 4.-6. X. 2007.; ISTA, Prilog poznavanju Navještenja Ludlow, Sic ars deprenditur arte Zbornik u čast Vladimira Markovića, Zagreb 2009, 439-454; SANJA CVETNIĆ, Arkanđeo Mihovil s poliptiha Krštenja Kristova, Bogorodice s Djetetom i svecima (1448.) Lovre Marinova Dobričevića, Sic ars deprenditur arte Zbornik u čast Vladimira Markovića, Zagreb 2009, 121-130; I. PRIJATELJ PAVIČIĆ, Priča o tome kako se jedan poliptih Lovre Dobričevića našao u zbirci dvorca Catajo zajedno s antičkim antikvitetima iz Dalmacije, Histria Antiqua 18/2, Pula 2009, 481-488. 870

V. B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice odlike kultne slike, jer tek XV. st. raskida s tom tradicijom, kada postaje važno tko je autor. Poput kršćanskog Istoka, i na Zapadu su slike u crkvenom životu igrale značajnu ulogu. Ikone posadašnjuju otajstvo kršćanske vjere, te posjeduju sakramentalnu dimenziju. Ikona postaje neovisna o umjetniku i promatraču, te unosi u umjetničko djelo transcedentnost objave. Umjetnik se gubi, a ostaje umjetničko djelo, koje postaje izvorom prisutnosti, gdje gledatelj ne može ostati samo pukim promatračem, već klanjateljom i moliteljom. Umjetnost je posve ljudski fenomen. Nadnaravno kao takvo ne ulazi u umjetnost. Kršćanski umjetnik pruža svojim djelom samo simbole misterija Božje objave. 17 Za kršćanske apologete Slike/Ikone su bile nabijene znakovima i porukama, pokazivale su sveto u svojim arhetipovima, a ne zadiru u iskustvo vjere. 18 Ikone likovne predodžbe stapaju religiozni motiv i umjetničku preradbu materije po tomističkom pristupu razmišljanja. Osobita vrijednost ikone je što posadašnjuje otajstvo kršćanske vjere, te posjeduje i sakramentalnu dimenziju, a pritom prije svega mislimo na štafejalne likovne prikaze. 19 Danas, najpoštovanija kultna slika Gospe s Isusom u Dubrovačkoj biskupiji je Gospa od Porata iz dubrovačke prvostolnice. Njezina povijest, kao i nastanak je vrlo zamršen. Restauratorski zahvat na ikoni Gospe od Porata, za koju se smatralo da potječe iz XV. st., otkrio je stariji sloj Gospe s Isusom u naručju, naslikan u gotičkoj maniri. Današnji vidljiv lik Gospe od Porata blizak je naoko ikonografski liku Gospe od Vrbice. Lik Gospe od Porata i danas nestala slika Gospe od Kaštela (benediktinske Crkve sv. Marije od Kaštela), gdje Gospa drži krušku u ruci, a Isus sferu, zabilježio je njemački isusovac W. Gumppenberg u četvrtom djelu Atlas Marianus (Marijanski atlas ili O čudotvornim Bogorodičinim slikama u kršćanskom svijetu), koji je svoje djelo tiskao u Ingolstadtu. Isti autor je donio prikaz i opis čudotvornog lika Bl. Djevice Marije iz Župe dubrovačke. 20 Kultni lik Gospe od Vrbice tako nam je pružio novu kariku u poznavanju opusa Lovra Marinova Dobričevića s posve plastičnim i životnim likovima. Nadamo se da će buduća restauracija ukloniti baroknu intervenciju i u izvornom izgledu predočiti uistinu kvalitetno sačuvane likove Gospe s Isusom i 17. RAJMUND KUPAREO, Umjetnost, naročita ljudska vrijednost, Izabrana djela, Zagreb 2005, 494. 18. MIRCEA ELIADE, Slike i simboli, Zagreb 2006, 196. 19. IVAN ŠAŠKO, Liturgijski simbolički govor, Zagreb 2005, 433; IVAN PAVO II., Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima, Zagreb 1999, 1-33. 20. PAVAO KNEZOVIĆ, Dubrovačka Gospina svetišta 17. stoljeća prema Atlas Marianus, W. Gumppenbergera, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU XLIII, Dubrovnik 2005, 75-92. 871

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 dva proroka, koji kao da su slikani po crtežima, a bliski likovima proroka s Poliptiha Pesaro iz Vatikanskih muzeja (1464.). 21 Slika Gospe od Vrbice potvrđuje tvrdnju Grge Gamulina da se Dobričevićev morfološki stupanj vremenski poklapa s odgovarajućim stupnjem mletačkog quatrocenta. U Vrbici se uz ljetnikovac tada Jelene Antunove Lazzari i udovice Nikole Mili Boškovića i sestre dubrovačkog nadbiskupa Grgura Lazzarija 22 nalazila kapela sv. Josipa, koju je dala sagraditi Jelena/Jele Mili Bošković 1771., a na oltarnoj pali nalazili su se, uz sv. Josipa, sv. Vinko Fererski i sv. Jelena. Iznad natpisa u luneti smjestio se reljef sv. Vinka Fererskog, prenesen iz porušene crkve sv. Vinka Fererskog na otoku Koločepu, 23 koju je bio dao sagraditi glasoviti dubrovački trgovac Vice Stjepanov Skočibuha (1534.-1588.) i donator oltarne pale Silazak Duha Svetoga Santi di Tita u dubrovačkoj dominikanskoj crkvi. 24 Tada je kapela na Koločepu bila u vlasništvu Iva Fačende, zete Jele Mili Bošković, koja je obnovila ljetnikovac, dala posaditi veliki vinograd i urediti perivoj. Danas se ta kapela, uz ljetnikovac, nalazi u vlasništvu Dubrovačke biskupije i pod titularom sv. Terezije od početka XX. st. Izvor donosi i podatak kako je prvu misu u crkvi održao 2. svibnja 1773. dubrovački nadbiskup Nikola Puljizević (Pugliesi) Zatonjanin (1767.-1777.). Svečanost je održana u nazočnosti brojne rodbine i mlade vlastele. Imanje s kapelom bilo je ostavljeno Niki, supruzi Iva Markolice Fačende, koji je bio tajnik Dubrovačke Republike. Valja spomenuti kako je njegova unuka Nike bila vlasnica slike Piettà Collona, nastale u Michelangelovoj radionici. 25 Ispred ulaza u kuću Jele Mili Bošković nalazio se kameno grlo zdenca s grbom obtelji Maxi, a isti grb je pisac vidio na arhitravu crkve sv. Ivana Krstitelja u Prtuši na otoku 21. PETER HUMFREY, La pittura a Venezia nel Rinascimento, Milano 1996, 60. 22. V. B. LUPIS, Žene u oporukama dubrovačkih trgovaca iz Sofije, Zbornik međunarodog znanstvenog hrvatsko-bugarskog skupa Istaknute hrvatske i bugarske intelektualke u znanosti u umjetnosti (u tisku); MARIJAN SIVRIĆ, Oporuke redovnika dubrovačkih benediktinskih samostana, Benediktinci na području Dubrovačke nadbiskupije, Dubrovnik 2010, 234-242. 23. VICKO LISIČAR, Koločep nekoć i sada, Dubrovnik 1932, 80: Već s gata pokazuje mi gospar Alfred Svilokos prama sjevero-zapadu rt Ratac, gdje se sada nalazi lijep zaselak, a okolo njega je novi park gospara Paska Baburice. Ondje je, kako hoće stalna tradicija, bila kapelica sv. Vinčenca Fererskog, ali od nje više nema ni kamena, već je mjesto do danas zvano: na Vičencovu ili ispod sv. Vičenca. 24. JOZO LUETIĆ, Pomorci i jedrenjaci Republike Dubrovačke, Zagreb 1984, 97-98; KRUNO PRIJATELJ, O autoru Skočibuhine pale u dubrovačkih dominikanaca, Peristil 6/7, Zagreb 1963/64; VLADIMIR MARKOVIĆ, Slikarstvo, Katalog izložbe Zlatno doba Dubrovnika, Zagreb 1987, 362. 25. V. B. LUPIS, Oltarna pala iz dominikanskog samostana vlasteoskog roda Pucić i Pietà Collona, Dubrovnik 1, Dubrovnik 2008, 233-243. 872

V. B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice Šipanu, i predpostavio kako je imanje bilo prije u rukama te stare dubrovačke, tada izumrle obitelji. U susjednom selu Lozici, gdje su tada bile vidljive ruševine kuća, bila je nastanjena kuća Marina Baenija, a pod upravom je župnika u Zatonu. Glavna crkva u mjestu je crkva Navještenja ili zvana u dubrovačkom kraju Gospa Nuncijata ili Luncijata, koja je imala tada jedan oltar s oštećenom menzom i tada palom gredom, na kojoj se po starom običaju nalazilo raspelo i viseće svjetiljke, a takva greda je još tada postojala u crkvi Gospe od Vrbice. Iznad portala nalazio se Kristov monogram (IHS), a bočno je tekao natpis pisan kapitalom: AVE MARIA GRATIA PLENA. Oltarnu palu Gospe Nuncijate Marin Baeni je prenio u župnu crkvu sv. Stjepana u Zatonu, kao i onu iz crkve sv. Spasa. U župnoj crkvi u Zatonu danas se, na primjer, nalazi sačuvan oltar sv. Stjepana iz franjevačkog samostana sv. Sabina na Daksi, iz kojeg potječe i kip sv. Antuna Padovanskog. 26 Navještenje je iznimno rašireni titular zavjetnog karaktera dubrovačkog kraja, jer je radosna vijest ozdravljenje koje je čovjek tog vremena iščekivao uistinu bila nada, tako da je tijekom XV. i XVI. st. rastao broj kapela i crkava Gospe N/Luncijate diljem dubrovačkog kraja, kao specifični fenomen u kršćanskoj jadranskoj ekumeni. Taj kult je očito vrlo starog podrijetla i povezuje se s još bizantskim ikonografskim prikazom Navještenja s likom Gospe tipa Muro di difesa, ruku podignutih dlanova, kao da svojim pokretom brani od zla. Tako su dvije kapele istog titulara štitile ulaz s Ploča u Grad, a na zapadnom prilazu nalazimo ih udvoje na Lozici i na brdu N/Luncijata/Navještenje iznad Gruža. Tako je titular Navještenja kao zavjet protiv kužnih i inih bolesti bio raširen pred ulazom u naselja ili iznad naselja, kako bi ih svojim zidom obrane štitio od bolesti. 27 U Lozici se nalazila crkva sv. Roka, također u lošem stanju, nedaleko imanja koje je u XVI. st. bilo u vlasnosti Miha Nikolina Pucića, potom Marina Petrova Radalja, zatim Marka Nikolina Novakovića i naposljetku braće Bettera (Ivana Dominika, Bara i Antuna), čiji otac Petar se doselio iz Bergama u Dubrovnik. Njihova sestra Paula bila je majka glasovitog Ruđera Boškovića. Kuća je stradala u velikoj trešnji 1667. 28 Treća crkva u Lozici, koju spominje povijesni izvor, je bila već spomenuta u prvom izvoru crkva sv. Spasa. Kraj te crkve nalazila se kuća u vlasništvu Marina Baenija i još jedna u vlasništvu dubrovačkih isuso- 26. JOSIP SOPTA, Daksa povijest franjevačkog samostana, Dubrovnik 1998, 49, 79. 27. V. B. LUPIS, O srebrnoj pali i srebrnom reljefu sv. Vlaha, Peristil 51, Zagreb 2008, 127. 28. MILJENKO FORETIĆ, Bettera Baro (Beterić), Hrvatski biografski leksikon 1, Zagreb 1983, 728. 873

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 Početna stranica matrikule sv. Spasa iz Mokošice (foto V. B. Lupis) vaca. Marin Baenij stekao je imanje služeći Republiku kao veleposlanik u Španjolskoj. Zanimljiva je činjenica kako se svega nekoliko kilometara udaljena nalazi druga crkva sv. Spasa u Mokošici, koja ima i danas sačuvanu matrikulu Bratovštine sv. Spasa iz 1477. (prilog. 3.), a Bratovština sv. Spasa i danas postoji. Crkva je novijeg nastanka, a bila je posve obnovljena poslije rušenja u anglo-američkom bomardiranju u II. svjetskom ratu. Postavlja se pitanje o mogućnosti prebacivanja kulta iz crkve sv. Spasa iznad Rijeke dubrovačke u crkvu u Mokošici, ali odustali smo od te teze, pošto je sv. Spas iznad Lozice imao svoju matrikulu, a iz nepoznatih razloga je ta crkva iz ruku Bratovštine sv. Spasa utemeljene 1432. prešla u privatne ruke tijekom sljedećih stoljeća. Primamljiva teza o prebacivanju titulara iz crkve izložene gusarskim prepadima na lokalitet u Rijeci dubrovačkoj zbog postojanja dvaju matrikula mora biti ipak odbačena. U župnom uredu u Mokošici čuva se i danas matrikula Bratovštine sv. Spasa koju je 1899. objavio Kosta Vojnović. 29 Radi se kodeksu uvezanu u drvene korice obložene kožom, a sadrži dvanaest pergamentnih stranica pisanih gotičkom majuskulom. Na prvoj stranici matrikule je bogati fitomorfni inicijal U, a u kombinaciji crvene i žute boje pisar je na sljedećim stranicama ukrasio kvalitetno ispisan tekst. Notar Bartolomeus de Sfondratis na trideset i petoj stranici upisao je i potvrdio svojim notarskim znakom ovjeru od 30. prosinca 1477., izdatu u Malom Vijeću matrikule Bratovštine sv. Spasa. Notar de Sfondratis zapisao je ovjeru na posljednjem listu, znajući kako će tijekom vremena biti potrebno dopisivati nove odredbe, dakle prvih deset stranica pisanih je lijepom majuskulnom goticom, a od desete do trideset i pet stranice nalaze se naknadni upisi pisani od raznih notara, a zadnji zapis datira iz 1882. 29. K. VOJNOVIĆ, o. c., 100-105. 874

V. B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice Popis bratima Bratovštine sv. Spasa u Mokošici (foto V. B. Lupis) Svakako, treba reći kako je obitelj Sfondratis, rodom iz Cremone, dala Dubrovniku veći broj kancelara i tajnika: Petra, Bartolomeja, Ivana i Jeronima. O značaju pravne institucije notarijata, zacjelo je u dubrovačkoj pravnoj praksi Dubrovnika XV. st. progovorio upravo slavni dubrovački bilježnik i tajnik Bartolomej de Sfondratis, magistar i notarius imperiale auctoritate, kakav mu je naslov podario car Fridrich III., odnosno notar čija se isprava u orginalu nalazi sačuvana u ovoj matrikuli. U LXX. kodeksu serije Diversa notarie u Državnom arhivu u Dubrovniku, o tome doslovce notar Bartolomej de Sfondratis veli: Budući da su za očuvanje onoga što se kao željeno među smrtnicima ugovori najpogodnije isprave osigurane vjerodostojnom ovlasti, domišljata je oštroumnost ljudske naravi vodeći računa o nestalnosti smrtničkog pamćenja kako ono što se učini među ugovorenim strankama ne bi podleglo slabostima zaborava, izumila službu notarijata, po kojoj se željeno treba utanačiti i dugovječno čuvati s pomoću javnog spisa. Zato neka znaju svi koji budu čitali ovu javnu ispravu da je plemeniti muž, gospodin Bartolomeo de Sfondratis iz Cremone, magistar, tajnik dubrovačke Vlade, cijenjeni podanik svetog (rimskog) carstva, na kojeg je po punini carske vlasti prenesena ovlast postavljanja notara i redovitih sudaca, kako se očito razabire iz povlastice koju je njemu za to dalo carsko vrhnovištvo otvorenim pismom presvijetlo- 875

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 Notarska isprava Bartolomeja Sfondratisa iz Matrikule sv. Spasa u Mokošici (foto V. B. Lupis) ga i preuzvišenoga gospodina Fridricha III., vazda uzvišenog rimskog cara, osnaženim velikim visećim pečatom gore spomenutoga gospodina Cara, datirano u gradu Gretzu. 30 Očita je činjenica kako je tekst matrikule sastavio bilježnik manje vičan latinskom jeziku, ali vrstan kaligraf, a učeni državni tajnik carske ovlasti je ovjerio odlukom dubrovačkih vlasti ovu matrikulu. Tako je danas posebna vrijednost matrikule što čuva orginalnu ispravu napisanu rukom važnoga dubrovačkog pravnika XV. stoljeća. U matrikuli postoji više zanimljivih odluka, a među prvima je o bolesnim bratimima koja glasi: Svi pojedinačni gore navedeni bratimi posebno i dragovoljno su se obvezali među sobom upravo ovom odredbom koja nalaže: Ako neki bratim ove Bratovštine oboli izvan Dubrovnika, u bilo kojemu mjestu se nalazio, to jest od Stonskog Rata niže do granice i od Molunta sve do Stonskog Rata, te starješina-gestald Bratovštine koji budi u to vrijeme neka naredi jednome ili više njih da pođu po tog bolesnika i dovedu ga u Dubrovnik ili drugdje gdje im se reče, pa ako ne posluša tog starješinu, neka bez opraštanja plate šest groša, to jest svaki za sebe. Isto tako, ako neki bratim zalegne bolestan, a starješina naredi nekom bratimu da ga pođe dovesti, a ovaj ne htjede, neka plati za svaki put jedan groš. O bolesnim bratima postoji i odluka: Isto tako, ako bi netko od bratima ili sestara zaslabio, a ne bi imao nekog od rodbine koji ga pomaže i čuva, i kad netko od (bratima) pozvanih ne bi htio poći, a taj bolesnik te noći umre, onaj koji nije poslušao neka plati tri groša, a ako bi bolesnik umro, neka plati dvanaest groša. Zanimljiva je i odredba za blagdan sv. Vida. Tako- 30. M. SIVRIĆ, Katalog izložbe Dubrovački i korčulanski notarijat tijekom stoljeća, Dubrovnik 2002, 4-5. 876

V. B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice đer hoćemo i naređujemo da svaka motika plati godišnje na blagdan sv. Vida mučenika za dobro i korist Bratovštine jedan groš. Na kraju jedanaeste stranice matrikule stoji: Ovi niže upisani su u bratstvu poslije nastanka ove knjige: Pripko Dživanović, Dživko Petičević, Dragoje Marojević, Tomko Stipković, Tomko Milovčić, Radoje Milovčić, Đurađ Božidarević, Mihoč Mirković, Radovan Radmilović (precrtan i sa strane stavljen križ), Dabiživ Cvitković, Mihoč Radosaljić glazbenik (fifaro), 31 Ivko Stojković. Također su ušli u bratovštinu Tomaš Matković i Vlahuša Petrojević. Možda se među novim članovima Bratovštine s kraja XV. i početka XVI. st. radi o krojaču Đurđu Božidareviću, bratu slikara Nikole Božidarevića, ali pošto nema uz ime upisanog i zanimanja, ne možemo tvrditi kako se upravo radi o istoj osobi. 32 Možda se radi o rodonačelniku ugledne dubrovačke pučke obitelji Bozdari/ Boždarević, koja potječe iz sela Čajkovića u Rijeci dubrovačkoj, iz koje potječe ugledni pripadnik kapucinskog reda Miho Anđeo Boždarević. 33 Isto je tako glazbenik Mihoč Radosaljić možda pripadnik roda Radosalić, koji se doselio iz Huma. 34 Svakako, matrikula Bratovštine sv. Spasa je iznimno dragocjen povijesni izvor, za poznavanje srednjovjekovnog prava, stanovništa i kao svojevrsna kronika mjesta. Iz imena sadržanih u matrikuli doznajemo još jak sloj ikavice, jer su među bratimima zabilježena imena i prezimena u ikavskom obliku: Cvitko Lukšić, Ratko Cvitković, Stipko Lukšić, Cvitko Ivanović, Tomko Stipković i Dabiživ Cvitković. U župnom uredu, uz tu matrikulu, čuva se i srebrna gotička kadionica (v. 40 cm x 26. cm), iz XV. st. 35 Kadionica ima šesterostranu bazu, koja je raščlanjena sa šest nizova rakovica koje vode k donjem dijelu posude, uz čiji rub je na proboj izveden fitmorfini motiv. Rubovi kadionice ukrašeni su zoomorfnim curcima/gargoyle, a iznad se nalazi šestostrani poklopac izveden u obliku kaštilca/tempietta, bogate gotičke arhitekture, razvedene kontraforima i zabatima/gabletima, a unutar pojedinačnog polja se nala- 31. Taj se glazbenik ne spominje među glazbenicima s popisa dubrovačkih svirača od 1300. do 1800. (vidi: MIHO DEMOVIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske glazbene prošlosti s bibliografi jom, Zagreb 2007, 382-385.) 32. V. Đurić, o. c., 295. 33. DAD, Famiglie Cittadine riconosciute dall ex Repubblica di Ragusa e loro derivazione, e parentele, 106. 34. M. SIVRIĆ, Stariji hercegovački rodovi od polovice 15. do sredine 17. stoljeća (prema dubrovačkim izvorima), Hercegovina 4/5 (12/13), Mostar 1998./99., 125. 35. Zahvaljujem župniku Mokošice don Stipi Kordiću što je autoru rada omogućio istraživanje matrikule Bratovštine sv. Spasa i srebrne kadionice. Mokoški župnik je upozorio kako je srebrna kadionica u nedavnoj povijesti bila nestručno očišćena, usljed čega su nastala nova oštećenja. 877

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 Srebrna kadionica iz crkve sv. Spasa u Mokošici (foto V. B. Lupis) zi bogato razvedena monofora u maniri sjevernjačke gotike razvojnog stupnja XV. st. Gornji dio poklopca kadionice u formi strijelnika, iznimno je bogato razveden i ukrašen curcima i rakovicama koji vode k složenom fitomorfnom akroteriju. Srebrna kadionica iz župnog ureda u Mokošici najkvalitetnija je srebrna kadionica uopće sačuvana na području Dubrovačke biskupije i srednovjekovnog Kraljevstva Bosne, kao i na području srednovjekovne Hrvatske. 36 Vrlo bliski primjeri, po načinu oblikovanja monofora, morfologije kaštilca, načina oblikovanja akroterija i oblika fijala i rakovica, su moćnik sv. Marte djelo Giovannia Leona iz Kölna iz 1472. i dva svijećnjaka zaklada dužda Cristofora Mora (1462.- 1471.), koji potječu poput moćnika sv. Izidora iz mletačke crkve sv. Marka, te pokaznice iz Kopra, i veliko srebrno raspelo iz mletačke Akademije, nastali u radionici Moro Leuchter 1460./70. 37 Kadionica odaje utjecaj donjonjemačkih zemalja na mletačko zlatarstvo druge polovice XV. st., a taj utjecaj 36. Donekle je usporediva kadionica iz Olova u Bosni (XV. st.), (vidi: Katalog izložbe, Franjevci Bosne i Hercegovine na raskršću kultura i civilizacija, Zagreb 1988, 224.) 37. ERICH STEINGRÄBER, Studien zur venezianschen Goldschmiedenkunst des 15. Jahrhunderts, Mitteilungen des Kunsthistorichen Institutes in Florenz III, Florenz 1962, 147-191. 878

V. B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice kasne gotike, nazivao se u Mlecima gusto tedesco. U posljednje vrijeme, Gabriella Delfini Filippi, talijanska povjesničarka umjetnosti, objavila je moćnik/pokaznicu sv. Liberana iz prvostolnice u Castelfrancu, koji je nažalost pretpio mnoge kasnije popravke, ali je očigledno nastao u istoj radionici gdje i mokošička kadionica. 38 Talijanska povjesničarka umjetnosti pripisala je umjetninu mletačkom zlataru iz druge polovice XV. st., koji je blizak skupini moćnika iz bazilike sv. Antuna u Padovi (moćnici sv. Jude Tadeja i sv. Carissime), a isto tako je na osnovu morfologije gotičkih monofora i kaštilca povezala taj moćnik s dva ranije spomenuta svijećnjaka dužda Cristofora Mora (1462.-1471.), iz riznice sv. Marka u Mlecima. 39 Nažalost, talijanska povjesničarka umjetnosti nije konzultirala rad Ericha Steingräbera, 40 koji je lucidno već znatno ranije prepoznao jasno sjevernjački utjecaj na mletačko zlatarstvo, a tragom njemačkog povjesničara umjetnosti možemo sa sigurnošću razabrati posebnost te skupine umjetnina. Zasada, mokošička kadionica je najistočnija umjetnina nastala iz te radionice i likovnog kruga. Likovne paralele moćnika/ pokaznice iz Castelfranca su očite s kadionicom iz Mokošice, i to ponajviše u obliku nodusa oblikovanog u formi kaštilca. Mogli bi se nabrojiti još poneki primjeri iz Italije. U hrvatskim riznicama jedino pastoral zagrebačkog biskupa Luke Baratina (1500.-1510.), s početka XVI. st., nastao u mletačkim radionicama u duhu kasne gotike, možemo povezati s kadionicom iz Mokošice. Kaštilac pastorala biskupa Luke Baratina, 41 kao da je nastao u istoj radionici, a što zaključujemo na osnovu morfologije arhitekture kaštilca, oblika monofora i cjelokupnog ansambla koji nije ispunjen figuralnim ukrasima. Raniji pastoral biskupa Osvalda Thuza (1466.-1499.), 42 s kraja XV. st. iz iste riznice zagrebačke prvostolnice nastao je od nepoznatog majstora i morfološki se ne može vezati uz taj krug. Nažalost, razdoblje druge polovice XV. st. je vrijeme turskih provala, pustošenja, kada su brojne riznice uništene. 38. H.R. HAHNLOSER, Opere Occidentali dei secoli XII XIV, Tesoro di San Marco. Il Tesoro e il Museo II, Firenze 1971, 181-182; GABRIELLA DELFINI FILIP- PI, 32. Reliquiario-ostensorio di san Liberale, Orefi ceria sacra in Veneto, Cittadella 2004, 113-114. 39. G. DELFINI FILIPPI, l. c. 40. E. STEINGRÄBER, l. c. 41. IVO LENTIĆ, Predmeti od metala u riznici zagrebačke katedrale, Riznica zagrebačke katedrale, Zagreb 1983, 178; LELJA DOBRONIĆ, Renesansa u Zagrebu, Zagreb 1994, 66-67. 42. I. LENTIĆ, o. c., 177; L. DOBRONIĆ, o. c., 44-45. 879

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 PRILOZI PRILOG. 1. DAD, XIV. Chiesa et monasteria, 49a DALLA MATRICE DI LOSIZA D.A PAROCHIA DI MALFI Universis in Christo Fidelibus has literas inspecturis Frater Anthonius de Ordine Minorum miseratione divina Archiepiscopus ragusinus salutem in Domino sempiternam Noverit Uniniversitas vestra quod in nostra presencia constituti Dimitius Capelanus Fratie editte ad honorem Gloriossimi Asensione de Losiza et Fratres Fratie hujusmodi vid.a Boschio Petcovich, Gurcho Petcovich, Parcho Silanichic, Ivan Hranevvich, Ruscho Miladinovich, Bogdan Radocich, Radosav Tomcovich, Parcho Guichiovich, Parcho Maroevich, Pribio Lajaviza, Pribigna Lajaviza, Bastoja Radelevich, Boschio Pribilovich, Radosav Dichavich, Ratcho Radmilovich, Jacsa Radosalich, Ilia Ivanovich, Ratcho Radunovich, Vlachusa Milosalich, Stjepcho Hrancovich, Radosav Lajavizza intendentes ad invicem in dno. Consolari nobis humiliter supplicaverunt, ut precibus anuentes ut de omnipotentis Dei misericordia, et Beatorum Petri et Pauli Apostolorum ejus et omnio par fieri debeat inter ipsos hac etiam beatissimi sanctissimi Ascensionis de Losiza auctoritate conferint caritatis quadraginta dies de injuncta sibi penitentia in Domino relaxamus. In cujus rei testimonium presentibus literis nostrum sigillum duximus apponendium. Data anno Dni 1432. Indicatione 10. 16. die ineunte Madio. Insuper omnes et singuli suprascripti fratres ut retro in Matrice Fratrie S. Michaelis de Arboribus in Gravosio pag. In eadem matricula Nos Marinus de Buchja Canonicus et Archidjaconus Ragus. Nec non Rmi. In C. P. Et Dni. Juliani dignissimi Archiepiscopi Ragusini in spiritualibus et temporialibus Vicarius generalis, cogniter et decisor cansae vertentis inter discutos viros castaldos fraternitatis Ecclesiae S. Salvatoris de Losiza... ex una agente..m, et Castaldos fraternitatum S. Stephani, S. Mariae, et S. Nicolai in Lafo Ragusinae Diocesis, ex altere defendentes et une visa petitione. Declarat Presbyterum Parochialem Malfi teneri die Ascensionis Domini N. celebrare Missam in Ecclesia S. Salvatoris sive Ascensionis de Losiza modo quo celebravit in die solemnitatis seu dedicationis dictarum fraternitatum. Est ita dicimus Die 16. Junii 1610. In Varbiza luogo della Parrochia di Malfi fu eretta la confraternita nella Chiesa di S. Maria a 11. aprile 1447. come dalla matricola, nella quale quasi tutti i capitali vessono intorno all assistere li fratelli poveri infermi, e sepelirli morti. V è il seguente Capitolo singolare: Item volemo che quando femo lo Capitulo che in quel Capitulo nigun delli fratelli possa apresso se portar alguna arma de ferro o de legno sotto penna de grossi sei per volta. 880

V. B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice In un libro di conti della stessa fratiglia si notavano le spese dal 1499. per la messa è segnato gross 4 dal 1500 per più anni in appresso. L anno 1433 a 25 aprile era Capellano nella Chiesa di S. Maria di Malfi Demetrio Vessevich, ed aveva entrate dai terreni lasciati da Nico de Sorgo detto Rosso in Malfi esistendi ad villam e locati dai Tesorieri v. Diver. Not. D. an. 1433. Nos Franciscus Perottus Dei et Apostolicae ser. gra. Archiep. Ragus. Ne spiritualia et tam praeclara indulgentiarum munera a B. B. N. Papa Inocentio X. confratrubis, et consororibus tam vivis quam defunctis Confraternitatis B. Mariae V. in Eccle. S. Mariae loci de Bulat in valle Malfetana nostrae Rag. Dioc. Insituate seu instituendae concessarum ab non escistentiam prae fatae Confraternitatis sint sine fructu gratiaque tam isignis frustrato ria reddatues cum nostrae pastoralis solicitudinis ratio expostulet ut opera tam salutoria animarum que nostrae curae creditarum salutem omnia studio promaveamus tenore praesentium auctoritate nostra ordinaria instituimus et exigimus in praefata Eccla. S. Mariae de Bolet d. Confraternitatem sub. Invocat.ne B. M. Vrginis, ita ut omnes utriusq sexus Christi fideles qui in praesenti libro ad hoc designato manu Parochi adsripti fuerint omnes et singulas indulgentias, quas idem B. P. N. Papa Inn. X. in suis Brevibus inferius registrandis paterna charitate largibus est, et inposterum concedendas hujusmodi confratribus et consoproribus tam vivis quam defunctis in Domino consequantur ad majus praedictorum omnium et singulorum robur et firmitatem, et ad perpetuam rei memoriam has praesentes nostres propria manu subscripsimus et nostro solito sigillo muniri jussimus, Dat Ragus. Die 21 augusti 1654. F. Perottus Archiepiscopus Ragusinus L+sig. Venantius Aspri Cancel. PRILOG 2. DAD, XIV. Chiesa et monasteria, 49b, (N.o. 166. Vol. II. pag. 341.) ALCUNE MEMORIE DELLE CHIESE DEL LUOGO DELLO VARBIZZA S.1. Tra il bel seno di Malfi o Malfo, ed Ombla il primo luogo verso levante sul mare è Varbizza, che prender il nome dall albero verba, cioe salci o di cui avventura si vedevano anticamente molte piante. Ē tutto montuoso con precipitose rupi sul mare, ha però una piccola spiaggia per la quale si scarica nel mare un torrente che scende dagl imminenti montagne quando vengono piogge dirotte. Vi sono alcune poche case disperze er abitate; anticamente però ven erano assai più come l indicano le rovine in più posti tuttor esistenti. Vi era anzi ancora una nobil villa appunto sopra la spiaggia sud.a dalle rovine della quale il g.m Sign.r Francesco Bobali (ultimo di tal casato) molti materiali estrase per edificare la sua comoda casa a Malfi vicino alla Chiesa Parrochiale a tramontana. S.2. La Chiesa principale del Lugo stà su la cima dell erto colle che è tra la detta Spiaggia, e Malfi, e si chiama S. Maria di Varbizza, et è da greco inombrata da alcune belle querce. Dalla struttura si vede che è molto antica, avendo la 881

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 piccola tribuna a levante, è daor di essa alle sticante due mensette all uso greco. Sull altare vi è una Madonna col S. Bambino dipinta in tavola sul fondo indorato, et è di penello diligente. Si chiude, et in una banda della porta v è dipinto S. Gio. Batta., nell altra S. Pietro Apostolo. Si dice essere venuta a galla per mare; ma il vero sarà che per barca venne dall Italia, se pur non fù fatta a Ragusa, dove nel secolo XII. si lavorano simili pitture. Certamente i molti voti di argento, o in pittura testificano, che questa Madonna era molto venerata particolarmente dai marinari, dei quali molti uscivano da questo luogo, come ancora Capitani di navi. Aveva questa Chiesa d avanti a ponente il portico, e poi il Cimitero. S. 3. L altra Chiesa è recentissima sul pendio del monte e vicino ad essa spiaggia da levante. Fù edificata dalla Sig.ra Jella f. Di Antonio Lazzari e vedova di Niccolò Milli Boscovich nell estremità settentrionale del suo giardino l anno 17771. per sua comodità, facendo essa ivi quasi continua dimora. Ha due porte una a ponente nella faccciata, e l altra a tramontana per di fuori. Fu intitolata a S. Giuseppe, il quadro prò rappresenta la V.SS. che onsegna Vicenzo Ferrerio, e S. Elena Imperatrice. V è disegno far incidere nel sopra liminare della porta principale la sequente iscrizione D.O.M. In honorem S. Josephi Deipare Sponsi Helena Antonii Lazarii Filia Nicolao Millio Boscovichio Vidua Ad pium sue solitudini Solatium adem hanc S.S. F. C. instruixit Ejusqu. Conservationi annuo reditu statuto providit A. MDCCLXXI S.4. Sopra il sud.o sopraliminare v è in una mezza lunetta scolpito rozzamente S. Vicezo Ferrerio. Questa piccola scoltura con tutti li travertini di tal porta furono trasportati dall isola Calamotta, e tolti da una gia abbandonata Chiesola edificata gia in onore di S. Vicenzo dal Cap.o Vicenzo Stefani Scacibuha dentro un piccolo seno risguardante la tramontana sul suo podere, ora appartenente al Sig. Gio Facenda genero della sud.a Sog.a Jella. Questa pia e prudente Vedova dopo aver rifabricato la mettà della casa, ristorato,munito, ed ornato con mirabile providenza, economia e pulizia il giardino ed il pometo; e doppo avere piantato una gran vigna sul piano del monte, che sta a Levante estivo fece celebrare nella sud.a Chiesola la prima Missa da Mons.r Nicolò Pugliesi arciv.o di Rag.a il di 2. di maggio 1773. che cadde in Domenica. Concedeto in tal giorno il Prelato Indulgenza plenaria, e vi fù grande il concorso della parentela, degli Eccli.ci e di Nobili trattati tutti con isplendita liberalità, e convito sontuoso. Il di seguente ritornò Monsig.re a celebrare nella stessa Chiesa benchè con minore solennità, essendosi esentato portari in Ragusa a ricevere le solite in tal giorno ufficiosita dalla Compagnia dei nobili giovanetti. 882

V. B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice S. 5. Questo giardino con le terre, che molto si stendono per il monte verso levante appartenevano alla cittadinesca Casata Gudegli, e pervennero in possesso di Marco Milli Boscovich per mezzo di sua seconda consorte, che morta senza prole gliele lasciò in eredità; Egli poi le vendette a Niccolò suo figlio primogenito gia emancipato marito della Sig.a Jella, la quale colla sua grande industria e travaglio ha tutto reso e fruttifero, e delizioso, per lasciarlo alla sua figlia Nikka maritata con il Sig.e Gio. Di Martolo Facenda. Ha questi pensiere, quando entrerà in possesso di questo Giardino coltivare tutto il monte a Levante fino al mare, e fino ad una formace di calce fabbiricata du muro eminente che è confine delle sue pertinenze, e dalla quale comincia il Luogo detto Losizza. ALCUNE MEMORIE DELLE CHIESE DI LOSIZZA S.I. Losizza era un piccolo casale posto tra Verbizza a ponente e la sboccatura di Ombla a levante sopra il mare in faccia all isoletta Daxa per il pendio del monte dietro al quale è Petrovo selo. Vi erano varie case qua e la sparse delle quali ora si vedono le ruine, non essendo abitata che una sola appartenente al Sig.e Marino Baeni; che ha ivi molti terreni. Il Luogo è sotto la cura del Parroco di Malfi, e nelle sottoposte acque sicuramente si fermano ancor le grandi navi per essere ivi riparate dai venti e dalla penisola di Gravosa, e da Daxa, ed altre isole, che si schierano verso ponente. S.2. La Chiesa principale è dedicata in onore dell ineffetabile misterio della Incarnazione, e si chiama La SS. Annunziata. Fù edificata lungo il sentiero, che per il monte da Malfo conduce in Ombla, ed è al solito rivoltata colla facciata all occaso. É di mediocre grandezza coperta con volta ben fatta, ed ha un sono altare nella tribunia, che è paralellogramma. Ora questo e rovinato affatto, mancadovi ancor la mensa. Nell us.tre da d. tribunia nel muro, che quarda la porta a ma.. dritta si vedono due modiglioni di pietra, che servivano credo, per sostenere una piccola tavola ad uso deggli apparati. Ho veduto caduto il trave, che verso l altare stava orizontalmente conficcato nei muri laterali, e sosteneva in mezzo il crocifisso (secondo l antico costume, osservato ancor nella Chiesa di S. M. di Varbizza), e le lampade. Che da esso pendevano. S.3. Nel sopraliminare della porta v è scolpito in mezzo IHS, ed intorno con caratteri romani=ave Maria, gratia plena=nel fianco australe (mi pare) della facciata sporgono a basso due lunghi modiglioni di pietra, quali ho osservato in altre Chiese ancora, ma finora no ho scoperto quale uso avessero. Avanti la Chiesa v è un piccolo piano sostento da muraglie, ed in esso molte sepolture alcune delle quali anno rozze inscrizioni indicanti, a chi appartenevano. Mi è stato riferito, che il sud.o Sig.e Marino Baeni, vendendo che le bande della porta, giá dalla ettà consunte non potevan più custodire la Chiesa trasportasse a Malfo il quadro dell Altare con tutte le suppelletili=v. in appo. Il S.5. in fine. S.4. Un terzo di miglio verso l occaso da d. Chiesa, ma a pie del monte e vicino al mare vi è altra dedicata a S. Rocco. È grandicella quanto la superiore ma con 883