KNJIGE I KNJIŽNICE U ANTIČKO DOBA NA TLU HRVATSKE

Transcript

1 KNJIGE I KNJIŽNICE U ANTIČKO DOBA NA TLU HRVATSKE ALEKSANDAR STIPČEVIĆ UDK: ( Dalmacija) 652 HR - Zagreb, Marulićev trg :904 ( Dalmacija) ( Dalmacija) 652 Izvorni znanstveni članak Primljeno: 2. V Iiri nisu nikada stvorili vlastito pismo, pa stoga nisu ni razvili svoju pisanu kulturu. U doba rimske uprave pišu nadgrobne natpise latinskim pismom i jezikom. Pojavom kršćanstva razvija se pismena kultura koja je preživjela propast antičkog svijeta, o čemu govore ostaci brojnih crkava i predbenediktinskih samostana u kojima je morala postojati prepisivačka djelatnost Nemamo nikakvih arheoloških nalaza niti pisanih izvora koji bi svjedočili da su ilirska plemena, koja su živjela na tlu današnje Hrvatske, prije rimske okupacije, poznavala pismo i da su ga koristila za pisanje knjiga, nadgrobnih natpisa i sl. na svom ilirskom jeziku. Prije negoli su priključeni rimskoj državi, a to znači i rimskoj civilizaciji, pisalo se na ovom prostoru samo na grčkom jeziku, no to je bilo jedino u grčkim kolonijama u primorju, od IV. st. pr. Kr. Za razliku od naroda i plemena koja su živjela na suprotnoj, italskoj obali Jadrana, gdje su pod utjecajem grčke pismenosti mnogi tamošnji narodi stvorili svoje nacionalno pismo prilagodbom grčkog pisma fonetskim osobitostima svojih jezika, plemena na istočnoj obali Jadrana nisu nikada ni pokušali stvoriti svoje nacionalno pismo. Ne samo da ga nisu stvorili, već nisu nikada došli na zamisao da koriste postojeća pisma (grčko, a potom i latinsko) za pisanje isprave, nadgrobnih natpisa ili knjiga na svom jeziku. Do sada, naime, nije otkriven nijedan zapis pisan na jeziku Ilira koji su obitavali područje današnje Hrvatske, a s obzirom na relativno dobru istraženost ilirskih naselja i nekropola, onih iz pretpovijesnih, ali i onih iz rimskog doba, teško je i nadati se da će se takav zapis ikada pronaći. Moramo se zapitati zašto Iliri, koji su nastavili istočnu obalu Jadrana i koji su imali stoljetne trgovačke i kulturne dodire sa Grcima, o čemu svje- 131

2 Kačić, Split, , doče povijesni izvori i arheološki nalazi, nisu slijedili primjer plemena sa zapadne obala Jadrana i razvili svoje nacionalno pismo. Pretpostavljamo da su tomu kriva najmanje dva čimbenika. Prvi je nedovoljna razvijenost društveno-političke organizacije ilirskog društva, pa stoga i pomanjkanje potrebe za korištenje pisma kao sredstvo komunikacije. Drugi čimbenik koji je mogao odvratiti Ilire od razvijanja nacionalnog pisma je animozitet ilirskih plemena prema Grcima koji su vojnom silom osnivali svoje kolonije i trgovačka uporišta na ilirskoj obali. Kada su pak rimske legije pokorile, nakon krvavih ratova, ilirske zemlje, starosjedioci nisu mogli razviti svoje nacionalno pismo, već su morali prihvatiti pismo i jezik okupatora. U starijoj historiografiji i literaturi povlači se priča o knjigama i knjižnici koja je u predrimsko doba postojala u delmatskom gradu Promoni. Po toj priči, rimski car Oktavijan (kasnije prozvan August), prigodom zauzeća tog grada, opljačkao je tamošnju knjižnicu u kojoj su se, navodno, nalazile knjige na grčkom, latinskom i drugim jezicima. Po povratku u Rim sagradio je knjižniicu Octavijanu u koju je smjestio i knjige iz Promone. 1 Koliko znamo, prvi je tu priču ispričao zadarski povjesničar Ivan Kreljanović Albinoni god., 2 a potom su je nekritički preuzeli F. Žerjavić, V. Lago, A. Bacotich, ali i književnik Dimitrije Demeter. Po ovom posljednjem i u Ilira bile dosegle zrake sunca izobraženosti... i to po svoj prilici grčke... Galenus, kada o Promonskoj staroj biblioteci govori, napominje na prvom mjestu grčke knjige. 3 Ni Demeter, a niti spomenuti domaći i talijanski povjesničari, nisu uzeli u ruke tekst Galenova spisa De compositione medicamentorum per genera na koji se ti autori pozivaju, jer da jesu, saznali bi da se u tom spisu ne spominje ni Promona, niti knjižnica, niti knjige, pa ni Oktavijan. Po jednoj pojedinosti su Iliri ipak zaslužni za razvoj javnih knjižnica, ali ne u svojoj zemlji, već u Rimu. Oktavijan nije u Promoni našao nikakvu knjižnicu, ali je od plijena što ga je prikupio tijekom svojih 1. Vidi o tome ALEKSANDAR STIPČEVIĆ, O pismenosti i knjigama starih balkanskih Ilira, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 14 (1968), br. 1-2, IVAN KRELJANOVIĆ ALBINONI, Memorie per la storia della Dalmazia. Vol. I. Zara 1809, DIMITRIJE DEMETER, Dramatička pokušenja. Dio II. Beč, Tiskom Jermenskoga manastira, 1844, XXVI-XXVII. Od drugih autora koji su pisali o knjiga i knjižnici u Promoni dovoljno je spomenuti: FERDINAND ŽERJAVIĆ, Kratak pregled najstarie dogodovštine ilirske, Opći Zagrebački kalendar, 2 (1847), dio 2, 86; VALENTINO LAGO, Memorie sulla Dalmazia. I. Venezia 1869, 42; ARNOLFO BACOTICH, Cenni cronologici per la storia della Dalmazia, Archivio storico per la Dalmazia, 9 (1936), Vol. XVI, fasc. 96, 86; Zanimljivo je da je na tu priču nasjeo i G. PASQUALI, autor članka o knjižnicama Biblioteche u Enciclopedia Italiana Treccani (Vol. 6, 944), gdje je napisao da je il nucleo /della biblioteca fondata/ era costituito appunto dal bottino da guerra. 132

3 A. Stipčević, Knjige i knjižnice u antičko doba na tlu Hrvatske ratova protiv Ilira sagradio knjižnicu na Martovskim poljanama u Rimu, koju je u čast svoje sestre Oktavije prozvao Bibliotheca Octaviana. Najstariji spomenici pismenosti nastali na današnjem hrvatskom tlu bili su oni koje su zapisali grčki kolonisti. Svi su na kamenu, jer su se jedino ti zapisi i mogli sačuvati u našem podneblju. Najstariji je onaj koji je otkriven u Starigradu na o. Hvaru, a u kojem se spominje pomorski sukob ilirskih domorodaca i grčkih kolonista, a najpoznatiji je natpis iz Lumbarde na o. Korčuli u kojem se spominje osnutak isejske kolonije i podjela zemlje kolonistima. 4 Pisani su, naravno, na grčkom jeziku i grčkim pismom. Ne može biti nikakve dvojbe da su grčki kolonisti pisali ne samo na kamenu, već da su koristili i druge pisaće materijale, ponajprije papirus, no ništa osim kamena nije se do danas sačuvalo. Grčki natpisi na kamenu ostaju za sada najstarija svjedočanstva o pisanoj kulturi na hrvatskom tlu prije rimske okupacije. 5 Tek dolaskom Rimljana pismenost postaje pristupačna svima, posebice onima koji su stanovali u gradovima i u vojničkim logorima koje su podigli Rimljani. Naravno, nisu domoroci zaslužni za tu civilizacijsku tečevinu, ali su oni prihvatili nametnuto im latinsko pismo i latinski jezik i tako se ukljućili u krug onih naroda u kojih je pismena komunikacija postala dio svakodnevnog života. Potreba za činovnicima i drugim pismenim ljudima potrebnim za funkcioniranje administacije dovela je do osnutka škola u većim gradovima, npr. u Saloni, Jaderu i dr. Gdje su škole, tu su i učitelji i đaci koji trebaju pisaći materijal, knjige i sl. Nadgrobni spomenici, iskopani najviše u Saloni, otkrivaju nam njihova imena i njihovo zanimanje. Tako saznajemo, da su u Saloni radili i umirali paedagogus-i, koji svjedoče o školama, javnim ili privatnim, koje su djelovale u tom velikom gradu, 6 a iz Salone je i spomenik u kojem se spominje jedan alumnus (đak). 7 Ne samo o školstvu, već i o pismenosti općenito, govore i likovni prikazi pisaćeg pribora i pisaćeg materijala. Tu su najprije povoštane pločice (tabellae ceratae). Vrlo lijep primjerak otkriven je u jednom grobu u Ninu 4. Sve natpise grčkih kolonista u srednjoj Dalmaciji obradio je JOSIP BRUNŠMID, Die Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens, Wien Postoje neki izolirani slučajevi uporabe pisma i prije rimske okupacije, no te nalaze teško možemo uzeti kao dokaz o postojanju pisma u predrimsko vrijeme na hrvatskom tlu. Radi se o rijetkim imitacijama postojećih pisama koji ne dovode u pitanje nepostojanje nacionalnog pisma. Usp. JOSIP MLADIN, Žara iz Pule i pismenost Histra, Istra, 14 (1976), br. 2, ; VLADIMIR LIŠČIĆ, Zagonetan natpis na barbarskom novcu, Živa antika, 11 (1961), sv. 1, Tri takva spomenika pronašao je i publicirao FRANE BULIĆ u svescima Bullettino di archeologia e storia dalmata, 22 (1899), 3; 29 (1906), 122; 45 (1922), Recherches à Salone. Vol. I. Copenhague, 1928, 169, br

4 Kačić, Split, , (Aenona). Datira se u II-III. st. poslije Krista. Sada se čuva u Arheološkom muzeju u Zadru. Malih je dimenzija: visina mu iznosi svega 5,2 cm., pa se zato svrstava u povoštane pločice, koje su se mogle držati u šaci, pa su ih zato Rimljani nazvali pugillares. U istom grobu pronađen je i stilus, također od bjelokosti, s kojim se na pugillariusu pisalo i brisalo. 8 Vlasnik je taj mali poliptih, koji se sastojao od šest pločica, nosio sa sobom kada je trebalo nešto zabilježiti, a mogao se po robu poslati prijatelju ili poslovnom partneru, a ovi su pak, nakon što su poruku pročitali, brisali tekst i odmah na istoj površini napisali odgovor. Da je uporaba povoštanih pločica bila česta svjedoče i brojni likovni prikazi na nadgrobnim i drugim spomenicima. Vrlo lijep prikaz poliptiha i spremnice za stilusa imamo na nadgrobnom žrtveniku Kvinta Emilija Rufa, otkrivenom u Saloni, a koji se danas čuva u Arheološkom muzeju u Splitu. Potječe iz II. st. poslije Krista, dakle iz vremena kada je Salona bila vrlo razvijeno kulturno i administrativno središte rimske provincije Dalmatia. Nalazimo slične prikaze i na drugim spomenicima, no dovoljno je ovdje spomenuti onaj na sarkofagu Hipolita i Fedre, također iz Salone, koji se datira u III. st. poslije Kr., 9 a nalazimo još jedan prikaz na nadgrobnom spomeniku podignutom vojniku koji je za života bio speculator, tj. uhoda. Očigledno je da taj vojni uhoda nije mogao zapamtiti sve što je morao saopčiti svojim nadređenima, pa mu je povoštana pločica bila alat za obavljanje svog posla. 10 Povoštane pločice su se koristile u rimskoj provinciji Dalmaciji tijekom cijele antike, a Daniele Farlati nagađa, vjerojatno s pravom, da je salonitanska crkva od apostolskih vremena koristila povoštene diptihe i poliptihe za bilježenje popisa biskupa i drugih visokih crkvenih prelata, te da je to nastavila raditi do srednjega vijeka. 11 Diptisi salonitanske crkve su propali, kao i drugi koji su bili sačinjeni od drveta. Propali su i stilusi (pisaljke), ukoliko nisu bili od bronce ili bjelokosti. Stilusa je sačuvano mnogo primjeraka. Služili su za pisanje po mekom i tankom sloju voska, a kada je trebalo ispisani tekst brisati, bilo je dovoljno okrenuti stilus i poravnati vosak s njegovim proširenim (u obliku 8. Ovaj mali i lijepi poliptih mnogo je puta publiciran. U novije vrijeme je slika ovog poliptiha reproducirana u: ALEKSANDAR STIPČEVIĆ, Povijest knjige. 2. izd. Zagreb, Matica hrvatska, 2006, Opisao ga je CARL ROBERT, Il sarcofago d Ippolito e Fedra nel Museo archeologico di Spalato, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 36 (1913), MIHOVIL ABRAMIĆ, Speculatores i beneficiarii na nekim solinskim spomenicima, Starinar, ser. III, 1 (1922), 58, Tab. I, sl DANIELE FARLATI, Illyrici Sacri. T. I. Ecclesia Salonitana. Venetiis, 1751, Na tom mjestu Farlati ima poglavlje III (Caput III), koji nosi naslov De Catalogis Episcoporum Ecclesiae Salonitanae. I. De diptychis Ecclesiae Salonitanae. 134

5 A. Stipčević, Knjige i knjižnice u antičko doba na tlu Hrvatske male lopatice) završetkom. Povoštane pločice su bile jako pogodne kao pisaći materijal za đake u školama, za bilježenje efemernih poruka, koje su se mogle lako i brzo pisati i još lakše brisati. Upravo zato su te pločice bile omiljeni pisaći materijal, jer su se mogle bezbroj puta koristiti. Diptisi, međutim, nisu bili pogodni za pisanje dužih tekstova koje je trebalo trajno sačuvati u privatnim ili javnim knjižnicama, pa za pisanje litetrarnih, znanstvenih i sl. tekstova, kao i administrativnih tekstova, te raznih dekreta, isprava i sl. Za pisanje takvih tekstova Rimljani su koristili papirus. Uvozio se iz Egipta, gdje su ga ranije kupovali i koristili Grci, a potom su i Rimljani koristili papirus stoljećima prije negoli je zamijenjenn drugim, trajnijim pisaćim materijalom pergamenom. Knjige pisane na papirusu imale su oblik svitka, pa će taj oblik knjige biti u uporabi u Rimskom Carstvu sve do kasne antike, a ponegdje i kasnije. Nijedna knjiga od papirusa na hrvatskom tlu nije preživjela do danas. Sačuvali su se samo likovni prikazi svitaka, najčešće na nadgrobnim spomenicima. Takvih je prikaza vrlo mnogo, pa ćemo kao primjer navesti onaj na spomenutom sarkofagu Hipolita i Fedre, koji je prikazan na lijevoj bočnoj strani spomenika. Tu je prikazan bradati stariji čovjek sa svitkom u ruci. Neki stručnjaci nagađaju da bi taj starac bio neki nama nepoznati filozof, no drugi stručnjaci vjeruju da je to lik grčkog dramatičara Euripida koji drži u ruci tragediju Hipolit. No to su ipak samo nagađanja. 12 Na još jedan prikaz svitka moramo upozoriti. Iz Siska potječe nadgrobna stela iz III. st. poslije Kr. na kojoj se nalaze likovi dvojce odraslih muškaraca, žene i dvije djevojčice. Muškarci drže u rukama po jedan svitak, starija djevojčica drži lijevom rukom diptih, a desnom pisaljku (stilus). 13 Prikazi pokojnika na nadgrobnim spomenicima sa svitkom u ruci su česti u provincijama Dalmaciji i Noriku, no ovaj je zanimljiv po tome što odrasli muškarci imaju svitak, dok djevojka drži u ruci diptih. Očigledno je ta djevojka bila školarka koja je za života polazila neku školu u Sisciji. Papirusni svici i diptisi na nadgrobnim spomenicima imaju simboličko značenje, koje nije uvijek jednoznačno, no ovdje se nećemo pozabaviti tim pitanjem. Za nas je prikaz iz Siska dokaz da je knjiga, bez obzina na njezin oblik i na pisaći materijal, postala uobičajena u tadašnjim urbanim sredinama. O pisanoj kulturi na našim prostorima govore i drugi arheološki nalazi, koji nam otkrivaju da papirus i povoštane tablice nisu bili jedini materijali na kojima se pisalo. Posebno je zanimljiv za tu problematiku nalaz 12. GUNTRAM KOCH, Zur Hippolytossarkophag aus Salona, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 77 (1984), 152, Tab. XX, sl ZORAN GREGL BRANKA MIGOTTI, Nadgrobna stela iz Siska, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, ser. III, ( ),

6 Kačić, Split, , tankih olovnih listova u jednom grobu u blizini grada Pule. Otkrivene su god. i odmah su privukle pozornost arheologa, kako zbog činjenice da se radi o olovnim listićima, tako i zbog sadržaja teksta koji je na njima zapisan. Iz antičkih vremena poznate su nam knjige od tankih olovnih listića (volumina plumbea), a ovaj iz Pule je jedini svitak iz tog materijala koji je pronađen na hrvatskom tlu. Na našem primjerku, koji se datira u II. st. poslije Kr., oštrom su metalnom pisaljkom urezana imena radnika, koji su, vjerojatno, bili zaposleni u nekom tamošnjem poljoprivrednom imanju. Radi se o dva zamotana svitka na kojima su lijepom majuskulnom kurzivom zapisana ukupna 38 imena. Uz neka od njih navedeno je i njihovo zanimanje. 14 Nazočnost ovih olovnih svitaka u grobu nameće neka pitanja. Sama činjenica da su se ti svici našli u grobu je zanimljiva. Nejasno je, naime, zašto se jedan administrativni popis radnika trebao naći u grobu. No, važnije je drugo pitanje u svezi s njima. Poznato je da su Grci, a potom i Rimljani, pisali na olovnim listićima (v. što o tome piše Plinije u Hist. nat., XIII, 88), a poznato je i to da je olovo, zbog svoje sivkaste boje, povezano s carstvom smrti. Tu činjenicu treba svakako uzeti u obzir kada se raspravlja o nazočnosti olovnih listića u rimskom grobu u Puli, jer je teško zamislivo da ta dva svitka nemaju neko magijsko značenje. Na to upućuje i drugi nalaz olovne pločice koja je otkrivena u Sisku (Siscia) 1913., god. prigodom bagerovanja Kupe. Pripada skupini olovnih pločica za čaranje (tabella defi xionum). U olovnoj pločici iz Siska nalazimo magijske formule i ime onoga kojemu se htjelo naškoditi. 15 Činjenica da je ona od olova jasno pokazuje magijsko svojstvo tog materijala. U kasnoj antici papirus kao pisaći materijal u Rimskom Carstvu uzmiče pred novim materijalom pergamenom, a u svezi s uporabom tog novog, praktičnijeg i trajnijeg materijala je i novi oblik knjige. Umjesto dotadanjeg svitka, pojavljuje se kodeks. Nema sumnje da je do te promjene došlo i u provinciji Dalmaciji, no na ovim prostorima nemamo sačuvane papirusne svitke, no takvo je stanje i u mnogim drugim rimskim provincijama u kojima ima mnogo vlage. Ipak, što se papirusa tiče, imamo sačuvana tri 14. Prvi ih je publicirao PIETRO STICOTTI, Di due lamelle letterate rinvenute a Pola, Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria, 21 (1905), Iscrpnu sadržajnu analizu tih svitaka dali su: GIUSEPPE BRANCALE, Due lamelle letterate dal Polesano, Archeografo triestino, ser. IV, 42 (1982), 7-31 i ROBERT MATIJA- ŠIĆ, Nomenclatura oeconomica antičke Istre, Arheološki radovi i rasprave, 12 (1993), Tu je ploćicu opisao JOSIP BRUNŠMID, Rimsko čaranje na olovnoj pločici iz Kupe kod Siska, Vjesnik Hrvatskoga arheološkog društva, n.s. 14 ( ), Vidi i: PETAR GUBERINA, Tabella plumbea Sisciensis, Nastavni vjesnik, 45 ( ), sv. 1-3,

7 A. Stipčević, Knjige i knjižnice u antičko doba na tlu Hrvatske papirusna lista koji su povezana s našim krajevima, no ona se nisu sačuvala u nas, već u Italiji. Datiraju se potkraj V. i početkom VI. st., no bez obzira što se tu radi o nalazima iz najkasnije antike i iz početka srednjega vijeka, ti skromni ostaci govore o uporabi papirusa u Dalmaciji u vrijeme zalaza rimske civilizacije. 16 O pismenosti i knjizi na hrvatskom tlu u antičko doba govore i brojni nalazi pisaćeg pribora. Tu su najprije tintarnice (atramentarium). Otkriveno ih je više primjeraka od kojih je najljepši onaj koji iz Nina (Aenona). Radi se o brončanom primjerku ukrašenom motivom vinove loze i drugim motivima izvedenim u srebrenoj intarziji. 17 U Arheološkom muzeju u Splitu se pak čuva više primjeraka brončanih tintarnica iz Solina i Bijaća (Siculi). Objelodanio ih je god. F. Bulić, koji je dao da se obavi kemijska analiza skručene tinte u njima. 18 Posebno je lijepa tintarnica iz Bijaća, koja se sastoji od dvije međusobno spojene konične posudice. Takve su nam poznate sa zidnih slikarija u Pompejima. 19 U rimsko doba se u nas pisalo i na kamenu, kao i na metalu. Osim uobičajenih formula na nadgrobnim spomenicima, žrtvenicima i na javnim građevinama, pisale su se na kamenu i prigodne pjesme. 20 Više po njihovoj dokumentarnoj, negoli umjetničkoj vrijednost, te pjesme na kamenu su bjelodani dokaz, da je u rimskim gradovima u Dalmaciji, ali i u unutrašnjosti današnje Hrvatske, bilo lokalnih pjesnika i pisaca koji su pisali pjesme i, svakako, i druga književna djela, koja se, nažalost, nisu sačuvala. Osim spomenutih olovnih listića, kao pisaći materijal često se koristila i bronca. Najčešće su na brončanim pločicama napisane tzv. vojničke diplome. Sastojale su se od dvije metalne pločice na kojima je bio ugraviran carski edikt, na temelju kojega je isluženi vojnik stekao razne povlastice (npr. zemlju i dr.) sukladno godinama provedenim u vojsci i zaslugama koje je stekao boreći se za Rim. Takvih je vojničkih diploma pronađeno mnogo u svim dijelovima Hrvatske. 16. Te je isprave napisane na papirusu objelodanio G. MARINI, I papiri diplomatici raccolti e illustrati. Roma, 1805, br. 78, 82 i 142. Usp. i: ALEKSANDAR STIPČEVIĆ, Socijalna povijest knjige u Hrvata. Knj. I. Zagreb, Školska knjiga, 2004, l, ; Osvrt na sadržaj tih isprava v. u RADOSLAV KATIČIĆ, Litterarum studia, Zagreb, Matica Hrvatska, 1998, RODOLFO VALENTI, Il Museo Nazionale di Zara. Roma, 1932, 35; Muzeji i zbirke Zadra. Zagreb, 1954, FRANE BULIĆ, Alt-römische Tintenfässer im Museum von Spalato, Mittheilungen der Zentralkommission für Erforschung und Erhaltung der Bauudenkmale, N.F. 19 (1893), H.3, , Članak je izašao i na talijanskom jeziku: Antichi calamai romani nel Museo di Spalato, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 17 (1849), HUGO BLŰMNER, Die römische Privataltertümer. München, 1911, 473, sl Te je pjesme skupio i komentirao DUJE RENDIĆ MIOČEVIĆ, Carmina epigraphica. Split, Splitski književni krug,

8 Kačić, Split, , Svi ovdje spomenuti pisaći materijali i pisaći pribor pokazuju da je pisanje u velikim rimskim gradovima na hrvatskom tlu bilo razvijeno u jednakoj mjeri kao i u drugim provincijama Rimskog Carstva. Ipak, začuđuje nas činjenica da u velikim gradovima, kao što su bili gradovi Salona, Jader, Mursa i dr., nije se rodio, a niti u njima djelovao, neki od poznatih pjesnika, pisaca, povjesničara, filozofa i dr., a tek potkraj antike se pojavio sv. Jeronim, rođen u Stridonu u provinciji Dalmaciji. Bio je jedan od najučenijih crkvenih otaca i prevoditelj Biblije na latinski jezik (tzv. Vulgata). Ni on nije djelovao u svojoj domovini, već u Rimu, a potom u Betlehemu u Palestini, gdje je i umro. Čudno je također što se ni u jednom velikom gradu ne spominje nikakva knjižnica, ni javna, a niti privatna. Neki arheolozi vjeruju da su ipak uspjeli identificirati bar dvije knjižnice iz antike na tlu Hrvatske. Nagađa se, naime, da je jedna knjižnica morala biti u raskošnoj ladanjskoj vili u uvali Verige, smještenoj na zapadnom dijelu otoka Veli Brijun. Među brojnim velebnim zdanjima (tri hrama, palestra, dugački portici, tereme, gospodarske zgrade i dr.) nalazi se u rezidencijalnom dijelu vile zgrada za koju se pretpostavlja da je služila kao knjižnica. Nemamo, nažalost, nikakvih čvrstih arheoloških potvrda za tu pretpostavku, no nekim je stručnjacima, s obzirom na velebnost vile, bila primamljiva zamisao da je u njenom okviru morala postojati zgrada u kojoj je bila smještena knjižnica i u kojoj su dokoni bogataši mogli posuđivati knjige i čitati ih tijekom boravka u vili. Zgrada za koju se pretpostavlja da je mogla služiti kao knjižnica sagrađena je u I. st. poslije Kr., pa je to trebala biti i najstarija knjižnica na tlu današnje Hrvatske. To nagađanje ima, bar teoretski, uporište u činjenici da je vila u uvali Verige jedna od najmonumentalnijih iz carskog doba i, nema nikakve sumnje, da je pripadala vrlo bogatom sloju rimske društvene elite, možda čak i članovima carske obitelji. To je i bio razlog što su istraživači te vile došli na zamisao, da su tako ugledni vlasnici i njihovi gosti bili vrlo utjecajni, a stoga i učeni ljudi, pa se sama po sebi nametnula zamisao da su bili zainteresirani za knjigu i čitanje. Arheolozi koji su iskapali ostatke te vile nisu našli ništa što bi upućivalo da je u spomenutoj zgradi zaista mogla biti smještena knjižnica. Češki arheolog Anton Gnirs, koji je dugo i uspješno vodio iskapanja tog kompleksa od do god., otkrio je ostatke zgrade koju je označio kao Diaeta mit offenen Peristyl und Atrium an der Hafenriva. 21 S vremenom se diaeta u stručnoj literaturi pretvorila u knjiž- 21. ANTON GNIRS, Erforschungen über antiken Villenbau in Südistrien, Jahreshefte des Ősterreichischen archäologischen Institutes, 10 (1907), Beiblatt, st. 46, 47; 18 (1915), Beiblatt. 138

9 A. Stipčević, Knjige i knjižnice u antičko doba na tlu Hrvatske nicu, pa i Vlasta Begović Dvoržak u svojim radovima tu zgradu naziva diaeta (biblioteka), pa biblioteka (u navodnim znakovima), a na kraju jednostavno kao biblioteka. 22 Druga pretpostavljena knjižnica trebala se nalaziti u palači cara Dioklecijana u Splitu. S pravom ili ne, vjeruje se da je Dioklecijan u svojoj golemoj palači morao imati knjižnicu, i to ne zato što je u povijesti ostavio dokaze o svojoj učenosti, već zato što je reda radi morao imati i carski uređenu, valjda i bogatu, knjižnicu. Njemu samom knjige nisu bile neophodne. Nitko od antičkih pisaca ne govori o Dioklecijanu kao čovjeku zaljubljenom u knjige, pa ga je teško zamisliti kako stare dane provodi pasionirano čitajući knjige, a po svemu sudeći nije ni pripadao onom soju imućnih snobova koji su hinili ljubav prema knjizi. Kao car nikome nije morao položiti računa o pročitanim knjigama, a osim toga nije čak ni nastojao da ga zapamte kao čovjeka koji se zanima za ono što u njima piše, pa se tako nije ni trudio skupljati oko sebe učene ljude i da tako ostavi dojam kako se razumije u književnost ili filozofiju. Unatoč svim istraživanjima careve palače, nije se dosada uspjelo naći ni najmanji trag koji bi potkrjepio tezu o carevoj knjižnici. Arheolozi i arhitekit koji su detaljno istražili raspored prostorija u palači, u silnoj želji da pronađu makar neki indicij o postojanju careve knjižnice, vjeruju da se ona morala nalaziti u carevim odajama, i to u blizini tablinum-a tj. prostorije u kojoj se nalazila careva pismohrana. Radi se o monumentalnoj dvorani dugoj 32, a širokoj 14 metara, kojoj stručnjaci nisu mogli naći neku drugu namjenu, pa su zato zaključili da je upravo u toj prostoriji bila smještena careva knjižnica. Detaljna istraživanja sve do današnjih dana nisu ničim potkrijepila ta nagađanja. Tu je tezu nabacio francuski arheolog J. Zeiller 1911., 23 i 1912., 24 god. u monografijama koje je napisao s E. Hėbrardom. Kasniji su istraživači, neki s rezervom, a drugi bez nje, prihvatili to mišljenje. To su učinili F. Bulić i Lj. Karaman u knjizi o toj palači. 25 Toliko se Lj. Karamanu svidjela zamisao o carevoj knjižnici, da ju je bez ograda kao o neospornu i dokazanu činjenicu ponovio u članku 22. VLASTA BEGOVIĆ DVORŽAK, Antička vila u uvali Verige na Brijunima, Vjesnik Arheloškog muzeja u Zagrebu, 3. ser., 23 (1990), 98, 100, nacrt IV; ISTA, Rezidencijalni kompleks u uvali Verige u Bijunima. Hramovi, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3. ser., ( ), 26, 39, 42. Ista je autorica rezimirala rezultate svojih istraživanja u zborniku Arheološka istraživanja u Istri. Zagreb, 1997, 85, 86, ERNEST HĖBRARD JACQUES ZEILLER, Le Palais de Dioclétien à Spalato. Paris 1911, ERNEST HĖBRARD JACQUES ZEIILER, Spalato. Le Palais di Dioclėtien. Paris 1912, FRANE BULIĆ LJUBO KARAMAN, Palača cara Dioklecijana u Splitu. Zagreb, Matica hrvatska, 1927,

10 Kačić, Split, , o Dioklecijanovoj palači u Enciklopediji Jugoslavije. 26 Vrsni pak povjesničar knjižnica u Splitu Hrvoje Morović ne sumnja da je car imao knjižnicu u svojoj palači. 27 Mnogi drugi autori su također nagađali gdje je mogla biti smještena careva knjižnica. No nitko nije uspio naći bilo kakav njezin trag. Ako se može nagađati da je u velebnoj carevoj palači morala biti i knjižnica, moramo ipak konstatirati neobičnu činjenicu, da ju nijedan antički pisac ne spominje. Moramo stoga vjerovati da je, vrlo vjerojatno, imao neku manju zbirku pravnih, možda i povijesnih knjiga, ali da ipak velike, nadaleko poznate knjižnice car ipak nije imao. Uostalom, o njegovoj nezainteresiranosti za knjigu i za učenost općenito, upućuje i njegov navodni odgovor na nagovaranja njegovih pristalica da napusti svoje utočište i da se vrati na prijestolje, te tako uspostavi red i mir u Carstvu. Tvrde da je car, na ta nagovaranja odgovorio: Oh, kad biste vi vidjeli povrće u okolici palače, koje ja svojim rukama sadim, ne biste me ovakvim ponudama napastovali. Ako i nije upravo tim riječima odbio povratak na carsko prijestolje, pisci, koji su taj odgovor zabilježili, sigurno mu ne bi te riječi stavili u usta, da se je car, umjesto da sadi povrće, udubio u čitanje knjiga. Postoji još uvijek nada da će arheolozi otkriti trag neke javne ili privatne knjižnice iz antičkog vremena na hrvatskom tlu. Sve dok se to ne dogodi preostaje nam čuđenje i nevjerica da na tom prostoru nije zabilježeno postojanje neke knjižnice. No, u svezi s pitanjem o postojanju knjižnice u Dioklecijanovoj palači moramo se prisjetiti, da ta palača nije nikada pala u ruke barbara i da nije bilo nasilnog prekida života u njoj od antičkih vremena do srednjega vijeka, a to znači da nije bilo ni prekida pisarske djelatnosti u palači. Iz toga možemo opet nagađati, no ovaj put s mnogo više prava, da je u toj palači postojala ne samo pisarska radionica, već i knjižnica splitskih biskupa, jer su oni morali imati liturgijske i druge crkvene knjige za obavljanje bogoslužja i za vjerske potrebe. U toj palači, već u kasnoantičko doba, morale su se proizvoditi knjige ne samo za potrebe same biskupije, već i za brojne crkve koje su se gradile u Saloni, kao i u nizu drugih mjesta po Dalmaciji. Nijedna od njih nije mogla biti bez najnužnijih liturgijskih knjiga, a najsigurnije mjesto gdje su se one mogle prepisivati bila je upravo utvrđena Dioklecijanova palača. U kasnoj antici kršćanske zajednice nisu lako mogle nabavljati knjige iz drugih zemalja, jer su komunikacije bile dijelom uništene, ali i nesigur- 26. LJUBO KARAMAN, Dioklacijanova palača. U: Enciklopedija Jugoslavije. Sv. II. Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod, 1956, 715. Ista formulacija ostavljena je i u drugom izdanju te enciklopedije, sv , HRVOJE MOROVIĆ, Povijest biblioteka u gradu Splitu. Dio I. Zagreb, Društvo bibliotekara Hrvatske, 1971, 6: u samoj Dioklecijanovoj palači bila je smještena u carevo vrijeme i njegova osobna biblioteka. Dvorana te biblioteke, premda još nepronađena

11 A. Stipčević, Knjige i knjižnice u antičko doba na tlu Hrvatske ne, pa je jedini i najjednostavniji način da se dođe do knjige bila domaća proizvodnja. Ne smijemo smetnuti s uma da je ta ranokršćanska knjižna proizvodnja razvijana u vrijeme kada je poganska kultura proživljavala duboku krizu. Bilo je to vrijeme kada se urušavala cijela struktura društva, od gospodarske, do političke, od školskog sustava do nestanka činovničke strukture, i da su u kasnoj antici ostali jedino kršćani koji su knjigu trebali i koji su je stoga bili prisiljeni proizvoditi. U kasnoj antici pisarske radionice se organiziraju u okviru biskupskih dvorova, crkava i samostana. Već u IV. i V. st. grade se u Dalmaciji, ne samo u velikim urbanim središtima, velike kršćanske bazilike, koje nisu mogle biti bez knjiga, najprije onih liturgijskih, ali i drugih, npr. hagiografskih, apologetskih i dr. O crkvenim skriptorijima u kasnoj antici na ovim prostorima imamo vrlo malo podataka, ali ne može biti nikakve sumnje, da je Crkva morala organizirati vlastite pisarske radionice u kojima su pisari, poneseni vjerskim žarom, radili organizirano i profesionalno po naredbama i narudžbama viših crkvenih prelata. U povijesti knjiga na hrvatskom tlu bila je to novost, jer se po prvi put, koliko je nama poznato, knjiga proizvodi sustavno i organizirano za poznatog naručitelja. Na još jednu važnu pojedinost treba upoozoriti kada se govori o značenju knjižne proizvodnje kršćanskih zajednica u kasnoj antici i najranijem srednjem vijeku. Ta je proizvodnja, naime, osigurala duhovni i uopće kulturni kontinuitet na današnjem hrvatskom tlu, i to posebice u gradovima uz obalu Jadrana, koji su bili pošteđeni rušilačkog bijesa barbara u antičko doba i onih u vrijeme seobe naroda. Salona je odigrala najvažniju ulogu u stvaranju nove, kršćanske pismenosti na području današnje Hrvatske. Ipak, njezina uloga prestaje 614. kada su barbari opustošili grad i natjerali njegove stanovnike u bijeg na obližnje otoke i unutar čvrstih zidina Dioklecijanove palače. Prije tih dramatičnih događaja, u kršćanskoj Saloni okupio se stanoviti broj učenih ljudi koji su dali prepisivati knjige potrebne za bogoslužje i za druge crkvene potrebe. U salonitanskoj biskupiji je tako nastala priručna knjižnica, koja je prenesena u Dioklecijanovu palaču kada su se u nju morali skloniti crkveni ljudi iz Salone. U svezi s tim događajima, nameće se pitanje nastanka tzv. Splitskog evanđelistara. Po nekim paleografima ta je knjiga nastala na prijelazu od VII. na VIII. st., no u novije se sve uvjerljivije govori o tom pergamentnom rukopisu kao proizvodu nastalom u V. ili početkom VI. st., i to u Saloni ili pak unutar zidina Dioklecijanove palače. 28 Problem datacije tog rukopi- 28. U novije vrijeme je o problemu datacije Splitskog evanđelistara napisano više radova od kojih izdvajamo: RADOSLAV KATIČIĆ, Kontinuitet pisane predaje od Salone do Splita. U: Prijateljev zbornik. Knj. I. Split, 1992, ; ISTI, Na ishodištu. Književnost u hrvatskim zemljama od 7. do 12. stoljeća. Zagreb, 1994, i passim. 141

12 Kačić, Split, , sa se danas može rješiti pomoću modernih prirodoznanstvenih metoda, a može se čak i utvrditi da li je pergamena korištena za tu knjigu podrijetlom iz Dalmacije ili pak iz sjeverne Italije, kako to neki pretpostavljaju. Ukoliko analize rukopisa potvrde nagađanje o domaćem podrijetlu rukopisa, imat ćemo čvrsti dokaz kontinuiteta proizvodnje knjige u Saloni, odnosno u Dioklecijanovoj palači. No, čak i sada, kada prirodne znanosti još nisu rekle zadnju riječ o dataciji i mjestu nastanka tog rukopisa, moramo pretpostaviti da su kršćani uspjeli zadržati žive prepisivačke radionice sve do kasne antike, koje su nastavile svoj rad i u srednjem vijeku. Jedna zanimljiva pojedinost sugerira da je Evanđelistar nastao u kasnoj antici, a ne u VII.-VIII. st. To su vrlo skromne ilustracije koje se nalaze u tom rukopisu. Ima ih svega pet i s pravom se pretpostavlja da su ih izradili sami pisari, a nikako ne izučeni minijaturisti. Radi se o inicijalima izrađenih nevješto i bez uporabe boja. Daleko je to od onih prekrasnih polikromnih minijatura kojima su ukrašeni pergamentni kodeksi namijenjeni biskupijama i velikim crkvama u srednjem vijeku. Možda nije bez značenja ni činjenica da je u pisanju tog rukopisa sudjelovalo šest prepisivača. U srednjem vijeku nisu rijetki slučajevi da više pisara prepisuje jedan kodeks, a razlog za tu praksu je redovito bila žurba. Ne znamo je li to bio slučaj i u pisanju Splitskog evanđelistara, no sama ta činjenica govori da je u Saloni ili u Dioklecijanovoj palača postojala prepisivačka radionica u kojoj je radilo više pisara. U svezi s pergamenom kao pisaćem materijalu trebamo se prisjetiti da su upravo kršćani najviše doprinijeli afirmaciji tog materijala nauštrb papirusa, što znači da su oni zaslužni i za afirmaciju novog oblika knjige kodeksa. Na temelju sačuvane građe, ne možemo pratiti slabljenje pozicije papirusnog svitka i afirmaciju pergamentnog kodeksa u rimskoj provinciji Dalmaciji, no posve je sigurno da taj proces nije tu mogao teći drukčije negoli u ostalim dijelovima Carstva. Stoga, ako se dokaže da je Splitski evanđelistar nastao u kasnoj antici u Saloni ili u Dioklecijanovoj palači, a sve upućuje na taj zaključak, imamo u njemu potvrdu da je u ovim našim krajevima konkurentska borba između papirusnog svitka i pergamentnog kodeksa završila potkraj antike pobjedom ovog potonjeg. 29 Završit ćemo ovo naše razmatranje podsjećanjem da je na hrvatskom tlu, a posebice u gradovima i većim mjestima duž jadranske obale, kontinuitet crkvenog života dokumentiran brojnim crkvenim građevinama koje su sagrađene bez ikakvoga prekida od antičkih vremena do ranog 29. Na neke aspekte knjižne kulture u antičko doba u Dalmaciji osvrnuo se i MLA- DEN NIKOLANCI, Kulturni život u Saloni i rimskoj Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 82 (1989),

13 A. Stipčević, Knjige i knjižnice u antičko doba na tlu Hrvatske srednjeg vijeka, ali i u kasnija vremena kada su Hrvati stigli na ove prostore i postupno prihvaćali kršćanstvo kao svoju vjeru. Kontinuitet crkvenog života znači ujedno i kontinuitet pismene kulture bez koje bi crkveni život bio nemoguć. Dovoljno je spomenuti brojku od 264 starokršćanskih crkava koje se datiraju u razdoblju od IV. do VII. st. 30 Nijedna knjiga s kojima su se svećenici služili u tim crkvama nije se do danas sačuvala, no za utvrđivanje kontinuiteta pisarske djelatnosti u to vrijeme nisu nam neophodne, jer se dobro zna da nijedna od tih crkava nije mogla biti bez najnužnijih liturgijskih knjiga. Nije se do danas sačuvao ni jedan gradski statut iz ranog srednjeg vijeka. No, izvan je svake je sumnje da su ih gradovi, koji nisu bili opljačkani i devastirani tijekom Seobe naroda, imali pisane statute ili neke pravne dokumente po kojima su ti gradovi funkcionirali. Nije to nagađanje bez osnova, jer u svim statutima koji su se sačuvali u primorskim gradovima, i koji se datiraju od XIII. st. dalje, imamo jasne naznake starog rimskog prava, pa se sam po sebi nameće zaključak da je u gradovima, koji su ostali pošteđeni barbarskog pustošenja, postojala kakva-takva pisana tradicija, kao i da su postojali općinski pisari koji su čuvali pismenu kulturu od antičkih vremena dalje. Hrvati su tako, upravo zahvaljujući kontinuitetu pismene kulture, mogli nastaviti razvijati pismenost, i to na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. 30. Toliko ih je identificirala i opisala PASCALE CHEVALIER, Ecclesiae Dalmatiae, Rome-Split,

14 Kačić, Split, , RIASSUNTO - SAŽETAK IL LIBRO E LE BIBLIOTECHE NELL ANTICHITÀ SUL TERRITORIO DELLA CROAZIA Gli Illiri non hanno mai sviluppato un loro alfabeto, e di conseguenza non hanno mai scritto libri o altri testi nella loro lingua nazionale. Con l arrivo dei Romani le genti illiriche e altri abitanti immigrati nella Croazia odierna, usavano scrivere solo in lingua latina e in caratteri latini. Molti reperti archeologici documentano la presenza delle scuole e dell amministrazione. C erano anche dei copisti che producevano libri necessari alle persone colte, ma anche agli insegnanti e agli alunni delle scuole che esistevano in tutte le grandi città romane. Certamente l imperatore Diocleziano doveva avere una biblioteca nel suo palazzo costruito nelle vicinanze di Salona. Una biblioteca si trovava probabilmente anche nella grandiosa villa scavata sull isola di Brioni. Ma, le biblioteche dovevano esistere anche nelle grandi città romane (specialmente a Salona), poiché lì molte persone dotte perfezionavano il loro sapere per mezzo dei libri. Negli ultimi secoli della civiltà romana nascono nelle città, in particolare a Salona, le comunità cristiane che costruiscono le chiese, che dovevano contenere anche i libri ecclesiastici, indispensabili per lo svolgimento della liturgia. Nei primi secoli del Medioevo, tutte le chiese, come anche i monasteri, potevano funzionare solo avendo in possesso i libri liturgici. E così possiamo concludere su una continuità scrittoria dalla tarda Antichità fino al periodo della fondazione dei monasteri benedettini in Croazia. 144