TEOLOŠKI POGLED NA DOSTOJANSTVO LJUDSKE OSOBE

Transcript

1 TEOLOŠKI POGLED NA DOSTOJANSTVO LJUDSKE OSOBE Fra LUKA TOMAŠEVIĆ, O.F.M. UDK: 233 Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu 261:179.7 HR - Split, Zrinsko-Frankopanska :<61+51> Izvorni znanstveni članak Primljeno: 25. V Klasično-kršćanska koncepcija dostojanstvo ljudske osobe gleda pod vidom da ljudi posjeduju vlastitu vrijednost ili dostojanstvo zahvaljujući svojoj stvorenoj naravi, dostojanstvo koje je urođeno toj ljudskoj naravi, i to, kao takvo, pripada svakom ljudskom biću. Suvremena ili laička koncepcija ljudskog dostojanstva niječe postojanje urođenoga ljudskog dostojanstva koje pripada ljudskoj vrsti kao takvoj, negira i da postoje dispozicije ili odabiri koji su sukladni s postizanjem egzistencijalnog dostojanstva. Danas je tu i pitanje razvoja biomedicinske znanosti i njezine moći. Zbog toga se pitanje dostojanstva čovjeka ili dostojanstva ljudske osobe ponovno nameće kao krucijalno pitanje samoga života, ali posebice ljudskog života. I koliko god pojam dostojanstva ljudske osobe bio utemeljen, o njemu se i nadalje živo raspravlja. Postavlja se zapravo pitanje nije li riječ o dvostrukom pleonazmu i nije li dovoljno govoriti samo o dostojanstvu osobe. UVOD Sam pojam ljudsko dostojanstvo ima više dimenzija: filozofsku, teološku, pravnu te za te discipline i nije nekakva novost, već, naprotiv, postoji od davnine. Posljednjih desetljeća pojam se počeo upotrebljavati ponajviše u bioetici i biomedicinskim krugovima i to u raspravama o dostojanstvu života, tijela, umiranja i istraživanja na čovjeku. 1 Danas su se izdvojila barem dva poimanja ljudskog dostojanstva: kršćansko i suvremeno ili laičko. Oba poimanja smatraju da sami u sebi ljudi posjeduju određenu vrijednost koja nadilazi sve drugo. Klasično-kršćanska koncepcija tu vrijednost, odnosno dostojanstvo, gleda pod sljedeća tri vida: 1. Usp. I. SANNA (ed.), Dignità umana e dibattito bioetico, Edizioni Studium, Roma

2 Kačić, Split, , ljudi posjeduju vlastitu vrijednost ili dostojanstvo zahvaljujući svojoj stvorenoj naravi, dostojanstvo koje je urođeno toj ljudskoj naravi, i što, kao takvo, pripada svakom ljudskom biću; 2. postoji dostojanstvo koje pripada onim ljudima koji potpuno žive u skladu s ciljem ili onom nakanom koju je Bog postavio ljudima; 3. postoji i ono dostojanstvo koje pripada savršenom životu u raju. Prvi se vid naziva ontološkim ili urođenim, drugi egzistencijalnim ili stečenim; treći konačnim ili defi nitivnim. Suvremena ili laička koncepcija ljudskog dostojanstva niječe postojanje urođenog ljudskog dostojanstva koje pripada ljudskoj vrsti kao takvoj, negira i da postoje dispozicije ili odabiri koji su sukladni s postizanjem egzistencijalnog dostojanstva. Ona tvrdi da je egzistencijalno dostojanstvo povezano uz vršenje onih sposobnosti koje određuju ono što je vrijedno, kao i kako živjeti vlastiti život. U životu su bitne tri radnje za osobno dostojanstvo: shvatiti, odabrati i komunicirati. 2 Danas je tu i pitanje razvoja biomedicinske znanosti i njezine moći, zbog čega se pitanje dostojanstva čovjeka ili dostojanstva ljudske osobe ponovno nameće kao krucijalno pitanje samoga života, ali posebice ljudskog života. I koliko god pojam dostojanstva ljudske osobe bio utemeljen, o njemu se i nadalje živo raspravlja. Postavlja se zapravo pitanje nije li riječ o dvostrukom pleonazmu i nije li dovoljno govoriti samo o dostojanstvu osobe. Korištenje tih izraza zajedno moglo bi se učiniti posve proturječnim za nekoga tko je sklon filozofiranju. No kakav god bilo, izraz dostojanstvo ljudske osobe predstavlja temu o kojoj govorimo, pa je potrebno definirati što je ljudska osoba. Stoga je zanimljivo da još nije napravljeno sustavno ispitivanje o ljudskom dostojanstvu, o njegovu značenju poimanja kroz povijest,bilo fi lozofi - je, bilo teologije,važno je ispitati njegove temelje, ali i preko njega potražiti odgovore važne za bioetiku. 3 Pače, bilo je i značajnih napisa da je to nepotrebni i beskorisni termin u modernoj bioetici Usp. L. GORMOLY, La dignità umana: il punto di vista cristiano e quello laicista. Vidi pag=t.., str Usp. The President s Council on Bioethics, A. SCHULMAN, Bioethics and the Question of Human Dignity, Human Dignity and Bioethics, Essays, Washington, D.C., Goverment Printing Office, 2005, Usp. R. MACKLIN, Dignity is a Useless Concept, British Medical Journal, 327 (2003), Jedan od skeptika je i Dieter Birnbacher koji smatra da bioetici taj pojam uopće nije potreban jer on nikako nije kompatibilan s mogućnošću ljudskog reproduktivnog kloniranja. Logično tomu, onda bi ga zakon trebao i zabraniti. Vidi D. BIR- NBACHER, Human cloning and human dignity, Reproductive BioMedicine Online 10, Supplement 1 (2005),

3 L. Tomašević, Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe I. PODRIJETLO POJMA Sam pojam je koristio čitav antički svijet. Riječ potječe od latinske riječi dignitas koja u sebi znači da nešto valja zaslužiti (respekt poštovanje čast). Taj latinski izraz podrazumijeva kvalitete koje nekoga čine dostojnim, što indirektno implicira postojanje uvjeta da je netko dostojan. Čini se pak, kako je za posjedovanje dostojanstva nužno potrebno biti ljudska osoba jer je sama pripadnost ljudskoj vrsti dovoljna da čovjek bude dostojanstven. To nas dovodi do novog pitanja: što je ljudska osoba i koja su njezina prava, odnosno koji je njezin status? Klasičnu postavku kršćanske koncepcije dao je sv. Toma Akvinski u svom govoru o ljudskom životu (njegova antropologija), ali su, nažalost, njegove tvrdnje bile zanemarene u daljnjem razvoju katoličke teologije. To i jest jedan od razloga pojavka laičke koncepcije dostojanstva što je započela s Puffendorfom i Kantom koji su odbacili jedinstvenu i teleološku koncepciju ljudskih bića, a stvorili onu dualističku koja je, barem što se tiče tijela, pod snažnim utjecajem mehanicizma. Pojam dostojanstva pojavljuje se i u religijama, posebice ga ima u Bibliji, dok Dekalog zagovara dužno poštovanje prema drugom. Kasnije su ga sve više koristili i filozofi. B. Pascal smatra da se cjelokupno čovjekovo dostojanstvo nalazi u razumu, 5 dok I. Kant smatra da je čovječnost sama po sebi dostojanstvo, jer čovjeka ne može koristiti drugi čovjek (ni njegov bližnji, niti on sam sebe) kao neko sredstvo, nego se prema njemu uvijek treba odnositi kao prema cilju, jer se upravo u tome sastoji njegovo dostojanstvo. Čovjek posjeduje unutarnju vrijednost ne utoliko ukoliko je animal rationale, već ukoliko je nositelj bezuvjetnog moralnog imperativa. 6 Pojam je ušao i u međunarodno pravo, u razne pravne dokumente, počevši od Opće deklaracije o ljudskim pravima koju su Ujedinjeni narodi usvojili , a koja je zapravo formalno priznala dostojanstvo kao svojstvo svih članova ljudskog roda i koja potvrđuje vjeru u temeljna prava čovjeka, u dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe. Iako ne sadrži pojmove o ljudskom dostojanstvu, Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda od , poziva se na ljudsko dostojanstvo implicite, zabranjujući neljudske i ponižavajuće postupke. U državno zakonodavstvo je pojam dostojanstva ušao kada je izrečen kao princip 5. Usp. B. PASCAL, Pensées (1669); tal. prijevod ur. P. Serini, Pensieri, Torino Usp. I. KANT, Grundlagen zur Metaphysik der Sitten (1785). Mi smo se služili talijanskim prijevodom Fondazione della metafi sica dei costumi, in: P. Chiodi (a cura di), Scritti morali, Torino Vidi i P. BECCHI, Tre studi su Kant fi losofo del diritto, Genova 2007,

4 Kačić, Split, , ustavne vrijednosti. 7 Svakako valja posebice istaći Konvenciju iz Ovieda što ju je donijelo Vijeće Europe, 4. travnja Danas je pojam integriran u sudskoj praksi, kao i u pravu. Unatoč tome, niti jedan tekst zakona koji se odnosi na dostojanstvo ne nudi definiciju. To se možda može objasniti činjenicom da se pojam koristi u svim vrstama govora i da riječ dostojanstvo ima više značenja. Za neke je ono određena kvaliteta humanosti. A za neke je to i danas znak sakralnosti tj. nedodirljivosti ili samopripadnosti, što podsjeća na religiozni pojam i zaziva Boga, ali i ne mora biti. 9 Primijenjeno na ljudsku osobu, dostojanstvo kako se čini posebno označava apsolutno poštovanje što ga ljudska osoba ima u samoj sebi. Ono je vezano i uz poštovanje (respekt) što ga dugujemo nekoj osobi. Osjećaj poštovanja rađa se spontano u nama samima čim se suočimo s nekom osobom, poštovanje kakvo pak ne osjećamo prema stvarima. Stoga se i čini da Kant imao pravo kada je naglasio da poštovanje izražavamo isključivo osobama, a nikako stvarima, koje u nama mogu izazvati dragost, ako je riječ o životinjama (konju, psima itd.), čak ljubav ili pak bojazan npr. prema moru, vulkanu, divljoj životinji, no nikada poštovanje. 10 Prema ljudskoj osobi se valja, dakle, odnositi kao prema takvoj, kao prema cilju koji je u njoj samoj i to zbog same kvalitete ljudskog bića. Logično tomu, onda sve ono što je nespojivo s ljudskim dostojanstvom je ono što ruši ili ponižava ljudsko biće, ono što ga svodi na njegovo tijelo ili što vrijeđa njegova osnovna prava. Dostojanstvo ljudske osobe je vrijednost koja se čovjeku priznaje zbog same činjenice ljudskosti. Kad je riječ o ljudskoj osobi valja priznati i da je riječ o složenom pojmu. Valja prije svega razlikovati ljudsku od pravne osobe. Ljudska osoba odgovara ljudskom biću. Pravna je osoba pak, subjekt sposoban da bude nositelj prava i obveza. Ljudska osoba naravno nije i pravna osoba. Nekada se na roba, iako je ljudska osoba, gledalo kao na stvar. Može se isto tako navesti slučaj osoba koje su, shodno zakonima kroz povijest, mogle biti pogubljene bez ikakve krivnje i odgovornosti (robovi, crnci u SAD-u). Te su osobe, iako živa ljudska bića, izgubile svoju pravnu sposobnost. Pravna osoba, iako nositelj pravne sposobnosti, nije ljudska osoba, jer ljudska osoba mora nužno biti fizički utjelovljena. 7. Usp. B. MATHIEU, Le Droit, la Medicine et l Etre Humain, Marseille 1995, Čitavi tekst se nalazi na web stranicama: html/164.htm. 9. Usp. D. GELERNTER, The Irreducibily Religious Character of Human Dignity, The President s Council on Bioethics, F. LE GUNEHEC, Jurisclasseur penal articles a , novembre 1996,

5 L. Tomašević, Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe Dostojanstvo o kojem govorimo nije priznato svim živim bićima, nego samo ljudskim bićima. Stoga se ne može govoriti o dostojanstvu životinja, jer, iako su žive, nisu osobe. Premda ih ponekad treba štititi od čovjekovih postupaka, ipak su i nadalje samo bića. Svrstavanjem životinje na razinu osobe rezultiralo bi svođenjem osobe na stvar i oduzimanjem poštovanja koje joj pripada. 11 Dostojanstvo ljudske osobe upravo znači da se prema čovjeku treba odnositi kao takvom i da ga se ne može povezivati sa drugim živim bićima, koja nisu dio čovječanstva, jer bi na taj način izgubio svaki smisao. Razmatranjem pojma ljudske osobe može se postaviti i drugo pitanje: od kada osobu možemo smatrati ljudskom osobom? Ili, drugim riječima, je li embrion već ljudska osoba? Što se tiče pitanja embriona, ono još uvijek izaziva žestoke rasprave. Ovdje pak ne namjeravamo riješiti problem njegova statusa kako bi saznali je li osoba ili stvar niti preispitujemo možemo li ga smatrati ljudskom osobom. Mišljenja smo da odgovor na to pitanje može biti samo pozitivan, jer je embrion dio ljudskog roda i živ je od samog začeća, a ne samo od rođenja. Za embrion možemo reći da je ljudsko biće u nastajanju, te ga stoga treba smatrati ljudskom osobom. Kako bi potkrijepili svoj stav možemo dodati kako su se brojna državna tijela izjasnila u korist ljudske osobe embriona. Nacionalni savjetodavni odbor Republike Francuske za etiku u svom je priopćenju od potvrdio da embrion ili fetus treba priznati kao moguću ljudsku osobu koja je živa ili je bila živa i koju svi trebaju poštovati. Katolička crkva embriju priznaje sva prava žive osobe. Embrion stoga treba smatrati ljudskim bićem od samog začeća i tako se prema njemu i odnositi. To znači da mu se treba priznati dostojanstvo ljudske osobe. 12 U ovom radu želimo istaći klasične teološko-kršćanske stavove o dostojanstvu ljudske osobe i posebice istaći novije crkvene dokumente o tom pitanju. II. TRADICIONALNO KRŠĆANSKO POIMANJE Kršćanstvo uvodi pravo revolucionarno shvaćanje u poimanje dostojanstva ljudske osobe. Stoga nam se i čini opravdana tvrdnja kako je ideja dostojanstva ponajviše utemeljena u kršćanskoj filozofiji. Svaki čovjek je dostojan jer je 11. R. ADORNO, La bioéthique et la dignité de la personne, PUF, Paris Usp. IVAN PAVAO II, Euangelium vitae - Evanđelje života, enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, KS, Dokumenti 103, Zagreb 1995, br. 61; vidi HR- VATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, A. VOLARIĆ-MRŠIĆ (ur.), Statut ljudskog embrija, Biblioteka Donum Vitae, knjiga 1, Zagreb

6 Kačić, Split, , načinjen na sliku Božju. 13 To je jasno isticanje načela da svaki čovjek posjeduje vlastiti dignitas ukoliko je čovjek, tj. pripadnik ljudske vrste. Ta ideja odmah sa sobom povlači i drugu: svi su ljudi, ukoliko su svi jednako digni s obzirom na svoju zajedničku humanitas, onda i svi međusobno jednaki. To izričito tvrdi i Katekizam Katoličke Crkve: Jednakost među ljudima bitno počiva na njihovu osobnom dostojanstvu i na pravima što odatle proistječu: Svaku diskriminaciju u temeljnim pravima osobe (...) zbog spola, rase, boje, društvenoga položaja, jezika ili vjere treba prevladati i dokinuti, jer se protivi Božjem naumu. 14 Prema ovim tvrdnjama Katekizma u razvoju kršćanske misli o ljudskom dostojanstvu postoje dva osnovna pojma: pojam Božje slike i pojam osobe. 1. Slika Božja Kršćanstvo temelji dostojanstvo ljudske osobe na svojoj objavi, tj. na teologiji. Knjiga Postanka (1, i 5,1) jasno govori da su ljudi stvoreni na sliku (tzelem) i priliku (demuth) Božju. Slika je povezana uz gospodarenje nad stvorenim životinjama. Ta slika u čovjeku ostaje i poslije istočnog grijeha i na toj činjenici se temelji i zabrana ubojstva (Post 9, 6). Prema toj viziji, dakle, čovjek nema svoje vlastito dostojanstvo sam u sebi već mu ga daje netko tko je viši od njega i koji ga je iz ljubavi stvorio (usp. Post 1,31). Dostojanstvo čovjeka postaje posebnost ljudske naravi što je plod Božje milosti. Čovjek je jedino stvorenje na zemlji kojemu se Bog direktno obraća i s kojim razgovara. To je oznaka uzvišenog dostojanstva koju čovjeku nitko i ništa ne može oduzeti. To je Božji dar te stoga i jest samo u sebi dobro. Stoga nositelj tog dostojanstva i jest izdignut nad ostala stvorenja, ali je postao za sva i odgovoran Bogu na čiju je sliku i stvoren (Post 1,26). Čovjekovo se dostojanstvo, dakle, ne sastoji u činjenici da ga je Bog stvorio jer je Bog stvorio i sva druga stvorenja, već u činjenici njegove sličnosti s Bogom. Čovjek je tako dobio najviše dostojanstvo koje ima svoj temelj u sličnosti. Upravo ga dostojanstvo sjedinjuje s Bogom jer je on odsjaj Božje biti i ono ga stavlja na sam vrh stvorenja. Ujedno je to i svršetak razdoblja kozmičkog kaosa. Zanimljivo je i da je samo stvaranje čovjeka opisano kao plod posebne božanske odluke. Život što ga Bog nudi čovjeku je, dakle, dar po kojemu Bog svome stvorenju daruje nešto od svoga. Čovjek postaje živa duša. 13. CH. MILLON-DELSOL, Les fondaments de l idée de dignité humaine, Ethique 4 (1992), Katekizam Katoličke Crkve, HBK, Zagreb 1994, br

7 L. Tomašević, Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe Čovjek, dakle, nije bilo kakvo biće već biće što ga je Bog stvorio za sebe, kao svoga sugovornika i sustvoritelja, a stvorio ga je na svoju sliku. On je uzvišeni dostojanstvenik premda ostaje stvoreno, ovisno i ograničeno biće. Tu svoju ovisnost i ograničenost čovjek pronalazi u samoj naravi stvorenoga. Biblija želi naglasiti osnovnu činjenicu: osobni Bog, Bog komunikacije, pred sebe stavlja čovjeka-osobu koji je kao takav bitno usmjeren na odnos s drugim (Bog, brat, priroda). Za razliku od grčkog čovjeka koji nastoji da sve stvari defi nira, da im odredi bit i da ih gleda uvijek odijeljeno i u ontološkoj perspektivi, biblijski čovjek nastoji pričati i opisivati svoje odnose (povijesna perspektiva). Stoga u Svetom pismu nikada nema nikakve definicije, ni Boga, ni čovjeka, ni svijeta, već samo serije priča koje govore o odnosima s Bogom, s čovjekom i sa svijetom. Čovjek je čvorište svih tih odnosa: on je nefeš (shvaćen u našem smislu osobe), kad je riječ o odnosu s Bogom on je ruah (duh), a kad je u odnosu s drugima ili sa svijetom on je basar (tijelo). Iz tih priča se vidi da čovjek sebe spoznaje kao aktivno, kreativno i odgovorno biće. On nije apsolutni gospodar ni sebe, ni života u svijetu, već samo odgovorni upravitelj. On ne stvara ex nihilo, to čini samo Bog, dok čovjeku ostaje upravljanje. Kršćanstvo će naglasiti i još jednu činjenicu: premda je čovjek stvoren na sliku Božju, on je svojim grijehom to dostojanstvo izgubio jer je tu sliku narušio te je i trebao nekoga tko će mu vratiti to dostojanstvo. To čini Isus Krist koji postaje Otkupitelj ljudskog roda. 2. Dostojanstvo razumskog bića ili osobe Kršćanski teolozi ovu danost i ideju dostojanstva ljudske osobe nadopunjavaju shvaćanjem čovjeka kao razumskog bića. Razum je ono što čovjeka čini čovjekom, ono što ga čini sposobnim da živi moralno, tj. da svoj vlastiti život usmjerava prema dobru ili zlu. U tom smislu čovjek je jedinstveno i neponovljivo biće koje posjeduje svoje dostojanstvo stoga što Bogu može dati odgovor i po svojoj razumnosti i moralnosti svoga života. On je subjekt koji slobodno i voljno preuzima poziciju moralnoga zahtijeva. Ideju razumnosti kršćanstvo preuzima iz grčke filozofije, najprije od Platona po kojemu je čovjek razumska životinja osposobljena za znanost, a potom od Aristotela po kojemu je čovjek jedina životinja koja posjeduje razum koji mu služi da razlučuje što mu je korisno, a što štetno, što pravedno, a što nepravedno. U čovjeku stoga postoji određeni božanski element što ga uzvisuje i čini kreposnim. 15 Stoga možemo reći da se kroz 15. Usp. F. BARTOLOMEI, La dignità umana come concetto e valore costituzionale, G. Giappichelli (ed.), Torino 1987,

8 Kačić, Split, , čitavu kršćansku tradiciju ljusko dostojanstvo uzdiže, čuva i jača upravo zbog te osnovne teološke koncepcije. Sv. Toma najprije tvrdi da dostojanstvo označava nešto što je samo po sebi (propter se ipsum). 16 Potom Toma postavlja čovjeka kao osobu na vrhunac svega stvorenja u prirodi. Čovjek je osoba a to znači ono što je najsavršenije i čitavoj prirodi, tj. ono što opstoji u racionalnoj naravi. 17 Čovjek je stvoren i na sliku i priliku Božju te je sposoban stalno usmjeriti svoja opredjeljenja prema Bogu. Upravo to mu daje uzvišeno dostojanstvo: slike i osobe. U otvaranju spoznavanja i ljubavi prema Bogu čovjek Bogu pokazuje veliko poštivanje i tako mu uzvraća za sve ono što mu je Bog dao stvorivši ga takvoga kako govori knjiga Postanka i knjiga Mudrosti (Mudr 12, 10). Za Tomu dostojanstvo slike ima temeljno značenje. 18 Slika znači značajnu sličnost, tj. čovjek posjeduje sličnost s Bogom, ali ta sličnost nije savršena već značajna ukoliko sadrži ono što je razlikuje od onoga što predstavlja. Među stvorenjima to mogu biti samo one koje znaju i spoznaju jer se one mogu približiti Bogu u sličnosti. Stoga su samo intelektualna bića stvorena na Božju sliku. Slika Božja je u čovjeku nesavršena, ali ona može postati savršena. To je moguće ukoliko: 1. se slika nalazi u našoj razumskoj naravi po čemu smo mi zadobili dinamičku sposobnost da razvijemo svoje nužne sposobnosti spoznaje i ljubavi prema Bogu; 2. je čovjeku uz pomoć milosti omogućena spoznaja (premda nesavršena) Boga i ljubav prema njemu; 3. Savršenstvo spoznaje i ljubavi će se ostvariti u raju kada postignemo savršenstvo slave. U skladu sa sličnošću prema slici postoje i stupnjevi dostojanstva: 1. naravno dostojanstvo koje pripada čovjeku zbog njegove naravi i naravnih moći. To dostojanstvo se nikada ne gubi. 2. dostojanstvo onih koji ispravno žive, pravednici; 3. dostojanstvo blaženih u raju, sveti. Te stupnjeve su teolozi prozvali urođeni ili ontološki, stečeni ili egzistencijalni i konačni ili defi nitivni. 16. III Sententiarum, d. 35, q.1, a.4,sol.lc. 17. SV. TOMA, Contra Genetiles, III, 110. Persona significat id quod est perfectissimum in tota natura, scilicet subsistens in natura rationali ; Vidi i G.B. MONDIN, Dizionario Enciclopedico del pensiero di San Tommaso d Aquino, Edizioni Studio Domenicano, Bologna 1991, Usp. Summa theologiae, I q

9 L. Tomašević, Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe U ovoj raspravi nas najviše zanima prvi stupanj, onaj urođeni koji pripada njegovo naravi naravnim sposobnostima. Prema Tomi postoji i osobno dostojanstvo jer sam pojam dostojanstva pretpostavlja osobu, a to i jest motiv po kojemu pojam osobe vrijedi za sve pojedince razumske naravi. Upravo to i jest njihovo dostojanstvo. 19 Za Tomu je, ako i za Boecija, osoba individualna substancija razumske naravi, a ljudi su osobe jer posjeduju razumsku dušu. Razumska duša je, pak, forma i stvarnost koja ostaje čitava života, 20 koja daje dinamičko jedinstvo svim materijalnim dijelovima organizma, kao i različitim sposobnostima (vegetativnim, animalnim i razumskim). Ta sposobnost duše, u različitim stupnjevima, ali nekompletna, daje se svakom pojedincu na početku njegove egzistencije. To je temelj naravnog dostojanstva koje pripada svakom čovjeku. III. NOVIJA TEOLOŠKA PROMIŠLJANJA Kako smo već naglasili i za sv. Tomu dostojanstvo znači posjedovanje određene vrijednosti koju valja poštovati. Njezin nositelj je ljudska osoba, koja je duhovno biće utjelovljeno u tijelu, a samo u sebi (in se) je samosvijest, a po sebi (per se) je svrha samome sebi. Na dostojanstvo ljudske osobe spada i to da ga valja poštovati i onda kada osoba izgubi svoje intelektualne i volitivne sposobnosti i tjelesne izražajnosti zbog tjelesnih poremećaja ili oboljenja. Logično tomu onda i osoba, i to svaka osoba bez razlike, mora biti poštovana i onda kada naizgled gubi svoje dostojanstvo bilo ono fizičko, bilo ono moralno. Tako se razvila personalističku koncepcija ljudskog dostojanstva koja savršeno odgovara kršćanskoj ideji bratstva. Osim toga, personalistička koncepcija dostojanstva moralni kriterij nalazi u samom čovjeku ukoliko je osoba. Upravo jer je osoba, čovjek posjeduje objektivnu vrijednost, koja je transcendentna i nedodirljiva, a kao takva onda i normativna. 21 Osoba, onda, nesvediva na objekt budući da je subjektivno nedodirljivo, slobodno i odgovorno jastvo. Ona se utjelovljuje u svome tijelu i kao takva postaje povijesni protagonist koji ima različite osobne i društvene odnose. Taj stav vuče svoje podrijetlo od srednjovjekovnih teologa koji su nastojali definirati pojam osobe kako bi razjasnili kršćansku dogmu da su 19. Usp. Summa Theologiae, I q.29, a.3, ad Usp. L. GORMOLY, La dignità umana, No, prihvaćanje personalističke antropologije ni u Katoličkoj Crkvi nije išlo baš bez opiranja, premda je to danas temelj katoličke antropologije, posebice naglašen u novijim crkvenim dokumentima kao što su Donum vitae i Euangelium vitae, usp. A. DANESE (a cura di), La questione personalista, Città Nuova, Roma

10 Kačić, Split, , u Kristu dvije naravi a jedna osoba. Upravo takvom ju je definirao rimski teolog Boetius, 22 a sv. Toma je poslije ustvrdio da je svaki pojedinac razumske naravi osoba. 23 Svi teolozi i filozofi dijele to mišljenje te za osobu traše bitne oznake: ona je biće samo u sebi (ens in se), samo po sebi (ens per se), cjelovita (integralis), nekomunikabilna (u smislu nedjeljivosti i sjedinjenja s drugim), razumska (rationalis), savršena (perfecta) unutar svoje stvorene datosti, slobodna (libera) i, konačno, odgovorna (responsabilis). Interpersonalni odnos izvrsno odgovara i biblijskom odnosu između čovjeka (koji je stvorenje) i Boga koji je Stvoritelj. Objava upravo na veličanstven način rasvjetljuje dostojanstvo i veličinu čovjeka: čovjek je stvoren na sliku Božju, te je kao slobodno biće pozvan na suživot s Bogom. Utjelovljenje Božjeg Sina je najveće svjedočanstvo tog dostojanstva i čovjekove vrijednosti. On se utjelovio i otkupio sve ljude. Papa Ivan Pavao II. o tome misteriju veli: U toj dimenziji čovjek ponovno nalazi veličinu, dostojanstvo i vrijednost svoje čovječnosti. U otajstvu Otkupljenja čovjek biva iznova izražen i na neki stvaran tako da su evanđelje dostojanstva osobe i Evanđelje života jedno jedino i nedjeljivo Evanđelje. 24 Iz toga slijedi da za crkvu naviještati Evanđelje znači naviještati dostojanstvo osobe, njezina života i njezine povijesti. Neki teolozi s kraja XX. stoljeća razvijaju ideju da čovjek snagom svoje moralnosti može dominirati svoje instinkte i upravo to čovjeka uzdiže nad druga bića i daje mu snagu slobode duha, što je vrhunac njegova dostojanstva. 25 Početkom ovoga stoljeća teolozi na toj osnovi razvijaju pet osobina ljudskog dostojanstva: 1. racionalnost koja podrazumijeva sposobnost ljudske osobe da spoznaje ono što je izvan nje, da shvaća samu sebe i svoj vlastiti čin spoznaje; 2. individualnost premda osoba posjeduje više misli i svijesti svojih čina, osoba je uvijek jedna i uvijek je nova; 3. biće u sebi i po sebi, tj. osoba je uvijek autonomna i svrha je samoj sebi; 22. BOETIUS, De duabus naturis et una persona Christi, c.3, PL, 64, col Sv. TOMA, Summa Theologiae, I, q.29, a.3 ad IVAN PAVAO II, Enciklika Euangelium vitae, KS, Zagreb 1995, br. 2. Euangelium vitae je jedanaesta enciklika pape Ivana Pavla II., posvećena je vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života. Znači, čitava je posvećena bioetici i ona je odgovor na zahtjev kardinala okupljenih na Konzistoriju od 4. do 7. travnja da papa donese svoj pravorijek o svim gorućim pitanjima u razvoju biomedicine. 25. Usp. B. SCHUELLER, L uomo veramente uomo. La dimensione etica dell uomo. EDI OFTES, Palermo J. ECCLES, Il mistero uomo, Il Saggatore, Milano

11 L. Tomašević, Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe 4. sloboda, tj. sposobnost slobodnog opredjeljenja; 5. odgovornost, tj. osoba je odgovorna za svoja opredjeljenja. 26 Nadalje, traže se izvori dostojanstva ljudske osobe. Njihov osnovni korijen pronalazi i opisuje J. Seifert. 27 Seifertova polazna točka je da je temeljno pravo na život usko povezano s ljudskim dostojanstvom i da u njemu ima svoju prvu izvornost. Ta povezanost je toliko intimna i originalna da se istovremeno može govoriti o ljudskom dostojanstvu, o dostojanstvu života i o dostojanstvu ljudske osobe. 28 Zanimljivo je da Seifert nikada ne donosi posebnu i točnu definiciju dostojanstva, ali određuje pet njegovih osnovnih karakteristika: dostojanstvo je jedinstvena uzvišenost vrijednosti-dobra ljudske osobe; dostojanstvo je nedjeljivo od osobnog bića; dostojanstvo ima oznaku neotuđivosti; dostojanstvo ima oznaku nedodirljivosti, svetoga i nerazmjenjivoga; ljudsko dostojanstvo je najveće i najsavršenije u čitavom stvorenju zbog svoje oznake slike Božje. 29 Poslije toga J. Seifert razvija svoju misao o četiri izvora ljudskog dostojanstva: 1. ljudsko biće ukoliko je osoba je prvi izvor dostojanstva, 2. drugi izvor ljudskog dostojanstva savjest i aktualizacija osobnosti; 3. treći izvor je ostvarenje osobnog poziva na transcendenciju i moralno dostojanstvo; 4. Četvrti izvor su vanjski odnosi i razni individualni darovi. 30 Valja posebice istaći da je za katoličku teologiju dostojanstvo čovjeka kao osobe apsolutno nedodirljivo, tj. ono je sveto, i pripada isključivo Bogu i nitko drugi ne smije u njega dirati. Takvo dostojanstvo pripada čovjeku ne samo zato što čovjek živi i što ima pravo na život, jer slično pravo bi imala i životinja jer i ona živi. Čovjekov život je nepovrediv jer je čovjek osoba. Osoba znači sposobnost samokontrole i osobne odgovornosti, života u istini i po moralnom redu. Osoba ima egzistencijalnu narav i ne ovisi o dobi, 26. Usp. G. De ROSA, La dignità umana, La Civilta Cattolica, n. 3701, 4. IX. 2004, J. SEIFERT, Il diritto alla vita e la quarta radice della dignità umana, in J. De DIOS CORREA-E.SGRECCIA, Natura e dignità della persona umana. A fondamento del diritto alla vita. Le sfi de del contesto culturale contemporaneo (Atti dell Ottava Assemblea Generale della Pontificia Accademia per la Vita, Città del Vaticano, febbraio 2002), Libreria Editrice Vaticana 2003, Usp. isti, Usp. isti, Usp. isti,

12 Kačić, Split, , o fizičkim ili psihičkim datostima, već o duhovnoj duši koja se nalazi u svakom čovjeku. Osobnost može biti i nesvjesna kao kad čovjek spava, ali je i tada treba poštivati. Moguće je i da se ne ostvari kad nedostaju psiho-fizički preduvjeti kao kod luđaka ili idiota, 31 ali ona i tamo postoji i kulturan čovjek je uvijek poštuje. Ona može biti skrivena kao u embriju, ali je već i tada nosilac osobnih prava i embrij nije stvar već subjekt. 32 Takvo shvaćena, ona je stalno i trajno kruna čovjeka kao osobe, tj. njegova dostojanstva i nikada ga se, stoga, ne smije tretirati kao sredstvo ili objekt, već uvijek kao cilj ili subjekt. Stoga kršćanska teologija nikada nije napustila ideju da se dignitas hominis, odnosno prvi izvor ljudskog dostojanstva temelji upravo na istini čovjekove stvorenosti na sliku Božju i da je kao takav sposoban spoznati i ljubiti svoga Stvoritelja. 33 Ta istina uključuje i činjenicu da je čovjek od Boga postavljen za gospodara nad svim zemaljskim stvorenjima i da njime upravlja i njima se služi slaveći Boga 34 Tu je i drugi izvor dostojanstva što ga nalazimo u istom poglavlju tog koncilskog dokumenta koji veli da u dubini svoje savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. 35 To je jasna aluzija na Sokratovu ideju o u srcu upisanim zakonima (nomoi agrafoi). Koncil smatra da čovjek postiže svoje puno dostojanstvo ako se oslobodi robovanja svojim strastima i da se u punoj slobodi podvrgne Božjoj volji. 36 Dvadeset godina poslije Katekizam Katoličke Crkve će dodati da to ljudsko dostojanstvo uključuje i opću ljudsku jednakost: Svi su ljudi stvoreni na sliku jednoga Boga, obdareni su istom razumnom dušom te imaju istu narav i isto porijeklo. Otkupljeni žrtvom Kristovom, svi su 31. Katolička etika odbacuje stav nekih američkih bioetičara na čelu s Hugom Tristanom Engelhardtom po kojem nije svako ljudsko biće osoba, već samo ono koje barem minimalno može obavljati određene racionalne funkcije: usp. H.T. ENGELHARDT JR., The Foundations of Bioethics; tal. prijevod Manuale di bioetica, Il Saggiatore, Milano To izričito tvrdi dokument Donum vitae (Uvod, 4 i I,1). 33. Taj vid katoličke teologije vidi u S. MAJORANO, Il fondamento teologico della dignità umana, in I. SANNA, (ed.), Dignità umana e dibattito bioetico, Edizioni Studium, Roma 2009, II. VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti. Gaudium et Spes. Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, KS, Zagreb, 1970, br. 12. Inače ta glava i nosi naslov Dostojanstvo ljudske osobe. 35. Isto, br Isto, br

13 L. Tomašević, Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe pozvani da sudjeluju u istom božanskom blaženstvu: svi dakle uživaju jednako dostojanstvo. 37 U najnovije doba su znanstveno istraživanje i biomedicinska znanost ponovno otvorile pitanja o ljudskom životu i o ljudskom dostojanstvu jer se pojavila manipulacija na čovjeku, i to na njegovu početku (začeće), kao i na kraju (umiranje). Stoga su se i pojavila etička pitanja s obzirom na pojedine zahvate na čovjeku i pitanje poštovanja njegovo dostojanstva, njegove vrijednosti i prava da mu se uvijek služi i da ga se nikada ne uporabi kao sredstvo. Tako se pojavio novi, i to veoma uski odnos između etike i antropologije, kao i nova znanost nazvana bioetikom shvaćenom kao mostom između razvoja znanosti i etike. Zanimljivo je da se ne samo oni koji zastupaju svetost života pozivaju na princip ljudskog života, već i oni koji zastupaju kvalitetu života i to kada govore o dopuštenosti abortusa (dostojanstvo žene) ili eutanazije (dostojanstvo teškog bolesnika). U tom sklopu se govori o univerzalnosti ljudskog dostojanstva i o pravu na život kao osnovnim i neotuđivim pravima. Mnogi se, stoga, pitaju koji su izvori dostojanstva čovjeka ukoliko je osoba? IV. DOSTOJANSTVO LJUDSKE OSOBE U DOKUMENTIMA CRKVE Već smo naglasili da je zanimanje za ljudsko dostojanstvo, samo naglašavanje i pozivanje u našem svijetu prodrlo samo u medije, već i među pučanstvom, u poduzećima, u različitim većim ili manjim skupinama. Danas je čovjek koji je ugrožen u svojim pravima ili pak ne može živjeti dostojno čovjeka često je u središtu zanimanja. Dostojanstvo se povezuje uz nezaposlenost, uz otežano školovanje, uz zdravstvo čije posljedice najvećim dijelom osjećaju obični ljudi. Već tamo od pape. Lava XIII. i njegove socijalne enciklike Rerum novarum (1891. godine) socijalno učenje Crkve se bavi čovjekom i njegovim odnosima prema drugima, osobito se bavi čovjekom u društvu, gospodarstvu, kulturi, obrazovanju, politici. Kao primjer spomenimo: u središtu zanimanja pape Lav XIII. je čovjek radnik druge polovice 19. stoljeća. U centru razmišljanja pape Pija XI. je čovjek s kraja 20-ih i početka 30-ih godina našega stoljeća, koji je razapet između opasnih ideologija dospio u tešku gospodarsku krizu. II. vatikanski koncil u svojim različitim dokumentima ostaje vjeran biblijskoj shemi i ljudskog dostojanstva i temelji ga na stvaranju, na otkupljenju i na eshatološkom susretu stvorenja i Stvoritelja u eshatonu. 37. HBK, Katekizam Katoličke Crkve, KS, Zagreb, 1994, br

14 Kačić, Split, , Dostojanstvo ljudske osobe u Kateikizmu Katoličke Crkve Katekizam Katoličke Crkve je izišao god., a god. izišao je i njegov hrvatski prijevod. 38 Poticaj za Katekizam dala je izvanredna biskupska Sinoda koja je zahtijevala da se izradi opći katekizam na biblijskim i liturgijskim temeljima, kako bi mogao biti sigurni temelj za izradu svih drugih katekizama na nacionalnoj i mjesnoj razini. 39 Katekizam Katoličke Crkve treba shvatiti kao dio njezine obnove kako veli i papa Ivan Pavao II koji ga je odobrio: Nakon obnove liturgije i nove kodifikacije Kanonskog prava Latinske crkve i kanona Istočnih katoličkih crkava ovaj će Katekizam uvelike pridonijeti obnoviteljskom djelu cjelokupnog crkvenog života, kako ga je želio i pokrenuo Drugi vatikanski sabor. Katekizam Katoličke Crkve plod je veoma široke suradnje: izrađen je u šest godina vrlo zauzeta rada u duhu otvorenosti i zdušna zalaganja. 40 Za ispravno razumijevanje Katekizma veoma su važne riječi kard. Ratzingera, a današnjeg pape Benedikta XVI., prigodom njegove prezentacije: Poslije pada ideologija problem čovjeka i problem morala danas se postavlja na sasvim novi način u svakodnevnici. Što trebamo činiti i kako učiniti život pravednijim? Što može dati nama i svijetu u njegovoj sveukupnosti budućnost koja će biti dostojna življenja? 41 I današnji čovjek mora pronaći odgovore na svoja mnogobrojna pitanja, a nadasve njegovo istraživanje o smislu života. I današnjem čovjeku Krist mora postati uzor i rješenje za mnoga pitanja jer se Utjelovljenjem Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. 42 Prvo poglavlje Katekizma je posvećeno dostojanstvu ljudske osobe koja je pozvana na život s Bogom; drugo je posvećeno ljudskoj zajednici u kojoj bi se odnosi trebali odvijati po načelima ljubavi i solidarnosti, a treće spasenju što se postiže životom po zakonu i milosti. Prvo poglavlje daje osnove kršćanske antropologije gdje se naglašava osnovna objavljena istina: čovjek je slika Božja. Na toj osnovnoj i najvećoj objavljenoj istini temelji se čovjekovo dostojanstvo. Tu istinu posebno osnažuje ona pneumatološka ideja kršćanskog života, kao i njegovo ucjepljenje u Crkvu koja je majka i učiteljica. Svakako da postoji i čovjekovo ontičko dostojanstvo, tj. dostojanstvo čovjeka kao razumskog bića, koje je samo po sebi dinamičko i djelatno. 38. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Katekizam Katoličke Crkve, GK, Zagreb Enchiridion Vaticanum, 9/br. 1797, Fidei depositum, Ap. konstiucija promulgacije Katekizma, Osservatore Romano, 9. X.1992, KKC, br

15 L. Tomašević, Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe Na tom dostojanstvu se i temelje ljudski čini koji su plod čovjekove slobode. Upravo sloboda čovjeka čini odgovornim i upravo mu ona omogućuje da djeluje s ciljem postizanja svoje vlastite sreće. Sve to stvara moralnost ljudskih čina koji se ostvaruju u sferi tjelesnosti, tj. u njegovu strastvenom životu, kao i u sferi njegove nutrine, tj. njegove savjesti koja je najintimniji susret s Bogom i njegovim glasom. U tom svom djelovanju čovjek se opredjeljuje za dobro, a u tome mu pomažu kreposti, ili za zlo, a to je uvijek grijeh. Duh Sveti, kojeg je Krist darovao, kršćane osnažuje u dobru. Sve te teme, uvijek nove i izazovne, ipak su toliko tradicionalne da ih možemo naći u gotovo svakom priručniku moralne teologije poslije Tridentinskog sabora jer su sve one tipično tomističke. Dostojanstvo ljudske osobe temelji se, dakle na Objavi, posebice na Kristu i moralni kršćanski život jest život u Kristu. Stoga je bit katekizma cjelokupnog kršćanskog morala: Krist Isus uvijek je činio što se sviđalo Ocu. Uvijek je živio u savršenom zajedništvu s njim. Isto tako su i njegovi učenici pozvani živjeti pod okom Oca koji vidi u skrovitosti da bi postali savršeni kao što je savršen Otac nebeski 43. Time je Krist postavljen za vidljivi i dodirljivi uzor svakog moralnog života i ponašanja s ciljem da se postigne savršenstvo Očevo. Vjernik to može postići jer je postao hramom Duha Svetoga, te stoga u Duhu i po Duhu može živjeti i ostvarivati svoj život u vjeri i po vjeri koja se u životu pretvara u djelatnu ljubav. Svoj cilj spasenja u Kristu i po Kristu kršćanin treba ostvarivati preko discipliniranja vlastitog tijela i njegovih prohtijeva, a to je, gotovo, jedan vid mučeništva. Pravi moralni život nikako se ne može ostvariti bez boli i umiranja starog čovjeka, koji u nama uvijek živi. Stoga je ispravni moralni život moguć jedino u Kristu, po eksplicitnoj ili implicitnoj vjeri u Njega, koji je prvorođenac svih stvorenja. U tom smislu Krist i jest slika Boga nevidljivoga, a čovjek onaj koji je stvoren na sliku i priliku Božju. Upravo na toj činjenici se temelji iznimno čovjekovo dostojanstvo. I po svojoj potpunoj poslušnosti volji Očevoj, Krist postaje stalni i nikada dostignuti uzor svakome kršćaninu. To je za svakoga vjernika temeljna i jedina norma moralnog života. Katekizam to predviđa kada zahtijeva da čovjek svojim razumom upozna sadržaje volje Očeve, a svojom voljom nastoji da ih u potpunosti ostvari. Krist s vjernikom ulazi u dijalog preko Duha Svetoga, jednako kao i sa svojom zajednicom vjernika, s Crkvom. On je svome Duhu povjerio zadaću da poučava, prosvjetljuje i uvodi u cjelokupni Njegov misterij. Upravo tako kršćanin može ostvariti moralni ideal svoga života: postizanje Očeve svetosti slijedeći primjer Njegova Sina Isusa. Tako ispravni moralni život 43. KKC, br

16 Kačić, Split, , postaje i poziv, a Krist svoje učenike ne poučava više izvana, već postaje unutarnji učitelj i vodič čitava života vjere i morala. Kadšto vršenje Očeve volje može od kršćanina zahtijevati i trpljenje, pa čak i dar vlastitog života, ali kršćanin tada treba, poput Krista, moliti Oče, otkloni od mene ovaj kalež, i nastaviti pun pouzdanja: Ali ne moja, već Tvoja volja neka se vrši! Tako dolazimo do teme o ljudskoj slobodi, tipično augustijanske naravi. Čovjek je stvoren na sliku Božju, a to znači da je slobodan i odgovoran. Duh Sveti ga čini sposobnim da čini dobro i tako gospodari svojom slobodom: Djelovanjem milosti Duh Sveti nas odgaja za duhovnu slobodu da nas učini slobodnim suradnicima svoga djela u Crkvi i svijetu. 44 Sama sloboda je dar koji se stalno sve više postiže i to upravo vršenjem dobra: Što čovjek više čini dobro, to je slobodniji. Prava je sloboda u služenju dobru i pravednosti. Izbor neposlušnosti i zla zloupotreba je slobode i vodi u ropstvo grijeha. 45 A upravo jer je slobodan, čovjek je i moralni subjekt, tj. moralno odgovorno biće. Gledano teološki, sloboda je uvijek dar spasonosne milosti, ali ona ne priječi subjektivnu odgovornost u sudjelovanju u božanskom djelovanju. Tako se postiže ili ne postiže moralna dobrota koja je uvijek subjektovo pristajanje na nju, tj. riječ je o subjektovoj nakani koja je pokret volje prema svrsi; ona je okrenuta prema cilju djelovanja. 46 Logično tomu, iza govora o slobodi, slijedi govor o moralnoj savjesti, o kreposti i o grijehu, gdje ne nalazimo posebnih novina, izuzevši shvatljivog rječnika, potkrijepljenog citatima iz starog i Novog zavjeta, iz otaca i učiteljstva Nauk Ivana Pavla II. Ivan Pavao II. je u središte svojih razmišljanja stavio čovjeka u odnosu na rad, gospodarske sustave, državu, demokraciju. U enciklici Centesimus annus je razmišljao o dostojanstvu čovjeka nakon povijesnih promjena u bivšim komunističkim zemljama Srednje i Istočne Europe. Vrhunac njegova nauka je enciklika Euangelium vitae posvećena čovjekovu životu, dostojanstvu i bioetičkim problemima. Ivan XXIII. je u svojoj enciklici Mater et magistra-majka i učiteljica (1961.), 48 ustvrdio: Čovjek pojedinac nužno je temelj, uzrok i cilj svih društvenih ustanova, čovjek ukoliko je po naravi društveno biće uzdignuto 44. KKC, br KKC, br KKC, br Usp. S. PRIVITERA, La vocazione dell uomo: la vita nello spirito, Catechismo della Chiesa Cattolica, Testo integrale e commento teologico, PIEMME, Casale Monferrato 1993, Mater et magistra, br

17 L. Tomašević, Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe u nadnaravni red. II. vatikanski koncil ovako veli: Po gotovo istom uvjerenju vjernika i nevjernika sve na zemlji treba biti uređeno prema čovjeku kao svom središtu i vrhuncu. 49 Čovjek kao razumno i slobodno biće, kao subjekt prava i dužnosti je prvi princip i možemo reći srce i duša Crkvene teologije. To je načelo koje u svojem antropološkom sadržaju čini izvor drugih principa koji konstituiraju i čitavi socijalni nauk Crkve. Čovjek kao osoba je subjekt i centar društva. To je njegovo uzvišeno dostojanstvo. Zbog toga Crkva neumorno inzistira na dostojanstvu ljudske osobe protiv svih izrabljivanja i manipulacija koje su na štetu čovjeka ne samo na političkom i gospodarskom polju nego i na ideološkom, kulturnom i drugim područjima života. Postavlja se pitanje kakvog čovjeka i kakav je njegov odnos prema društvu? Osoba je shvaćena u odnosu prema drugima. Jer, čovjek je po svojoj najdubljoj naravi društveno biće i bez odnosa s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti. 50 Crkva traži i poštivanje ljudske osobe, poštivanje drugoga i drugih, a osobito nemoćnih, napuštenih i potrebnih. Koncilski dokument govori o tome kako se poštivanje i ljubav moraju protegnuti i na one koji drukčije od nas misle i rade u društvenim, političkim ili vjerskim pitanjima. Jer, sa što više čovječnosti i ljubavi prodremo u njihov način mišljenja, lakše ćemo moći s njima zapodjenuti dijalog. 51 Svakako je enciklika Euangelium vitae vrhunac tog katoličkog nauka u ovom razdoblju. Ona je jedanaesta enciklika pape Ivana Pavla II., ima četiri poglavlja i posvećena je vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, o njegovu dostojanstvu, a govori o veoma teškim povredama života u modernom svijetu. Enciklika je odgovor na jedinstveni zahtjev kardinala okupljenih na Konzistoriju od 4. do 7. travnja Kako su bili konzultirani svi biskupi o pitanju života, enciklika se može smatrati posebnim izričajem crkvenog kolegijalnog učiteljstva, a ne samo papinstva. 52 Enciklika je jasna i čvrsta obrana vrijednosti ljudskog života i njegove nepovredivosti i njegova dostojanstva, a ujedno je i apel upućen u Božje ime da se ljudski život poštuje, ljubi i da mu se služi. Crkva našega vremena nije mogla ostati ravnodušna na ogromni broj legalnih pobačaja, 53 na 49. GS, br GS, br GS, br Usp. IVAN PAVAO II, Enciklika Euangelium vitae, KS, Zagreb 1995, br. 5. Dalje cit. EV; A. kard. LÓPEZ TRUJILLO, Genesi e dimensioni dell enciclica Euangelium vitae, L Osservatore Romano, 31. III. 1995, Kard. Franjo Kuharić upozorio je da je samo u hrvatskim bolnicama u samostalnoj državi Hrvatskoj do te godine bilo izvršeno abortusa, usp. Panorama, br. 103, 17. IV. 1996,

18 Kačić, Split, , iskorištavanje i trgovinu djecom, na sve veće žrtve eutanazije, na ogromno širenje droge, na AIDS, na nametnuto planiranje obitelji u mnogim zemljama. Sve to ukazuje na krizno vrijeme, traži odgovore jer takvi problemi u povijesti nikada nisu bili poznati. To je ujedno i kraj drugog milenija. Gledajući na razvoj moderne znanosti, osobito na području biomedicine i genetike, enciklika se može smatrati i papinskim odgovorom na bioetičke probleme modernog svijeta kojih je čovječanstvo postalo svjesno poslije II. svjetskog rata, posebice poslije Nürmberškog procesa. 54 Poslije toga se osjetila potreba da se u svijetu zauzmu jasni etički stavovi i ponašanja u znanosti i društvu za budućnost svijeta i njegova razvoja. 55 Uskoro su ljudska prava, posebice pravo na život, ušla u ustave i državne zakone. Time se pravo sve više počinje zanimati za filozofiju i etiku jer su one jedine sposobne dati razumska opravdanja na osnovna pitanja: na čemu se temelje ljudska prava i dokle ona sežu? Nije dovoljno prava samo pravno formulirati i razumski opravdati, već i etički u život unijeti. Nije dovoljno samo pravo na život već i određena fi lozofi ja života. Tako je rađeno filozofsko i etičko istraživanje o čovjeku, o njegovim vrednotama i o njegovim zahtjevima, tj. o čovjekovu životu kao takvom. Time je rođena bioetika: moralna fi lozofi ja o biomedicinskom istraživanju i praksi, ali je i postavljeno pitanje ljudskog dostojanstva u biomedicinskim istraživanjima, posebice kada je riječ o početcima i o kraju života (rađanje i umiranje). 56 Na području biomedicine i biomedicinskih istraživanja zbila su se nova otkrića na tom području. 57 Sva otkrića, nove tehnologije i znanstvena do- 54. Taj proces je sudio ratnim zločincima zbog raznih pokusa na zatvorenicima, pogotovo protiv onih koji su bili usmjereni protiv ljudskog života (eutanazija, sterilizacija, razni pokusi na genima). Te su pokuse većinom vršili znanstveni istraživači i liječnici. 55. Upravo zbog toga je nastala Deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih Naroda 1948, a par godina iza i Konvencija o očuvanju ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim 1950.). Iza toga nastaju razne konvencije, deklaracije, proglasi i zbirke o tim pitanjima, a najznačajniji je Kodeks Medicinske Etike (Ženeva 1949.) koji sadrži i ženevsku zakletvu, sličnu onoj Hipokratovoj, u kojoj se izričito traži poštivanje života već od samog začeća. 56. O tome posebice vidi pogl. VI, B. SCHOCKENHOFF, Etica della vita. Un compendio teologico, Queriniana, Brescia 1997, (Naslov originala je Ethik des Lebens. Ein theologischer Grundriss, Matthias-Gruenwald-Verlag, Mainz 1993). 57. Najznačajnija otkrića su bila: je otkrivena kemijska tableta za sprečavanje začeća (Pincus). Time je ljudska spolnost poprimila značajne promjene, a izmijenjena je i psihologija žene; se pojavljuje reanimacija: potpuno nova kompleksna i izvanredna disciplina koja omogućuje očuvanje života (vraćanje u život) osoba koje bi, zbog bolesti, trovanja ili saobraćajnih nezgoda, normalno bile osuđene na smrt; u Belgiji je začeto prvo dijete pomoću umjetne oplodnje; 1978., poslije dugih godina istraživanja, u Engleskoj je rođeno prvo dijete oplođeno u epruveti. Time je otvoren neslućeni put ljudske reprodukcije pomoću novih tehnologija. Slijedi brzi razvoj raznih drugih tehnika: presađivanje organa, tehnike zahvata i presađivanja na ljudskim fetusima, različite tehnike mani- 1182

19 L. Tomašević, Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe stignuća ispituju život od samih njegovih početaka, a mogu utjecati na sam prokreativni proces i kontrolirati čitav genetski tok razvoja. To znači da te znanosti i tehnike dotiču čovjekovu najveću vrednotu: život. Dotičući sam život, dotiču i živoga čovjeka i njegova dostojanstva, bilo dostojanstva rađanja, bilo dostojanstva umiranja. Pače, pokusi na ljudskim embrijima dotiču sam izvor života što čovječanstvu nužno nameće silna i zastrašujuća pitanja. Da li etika i život trebaju biti iznad tehničkih mogućnosti i legislativnih zahvata. Mora se postaviti pitanje o samom čovjeku, o njegovim neotuđivim pravima i o njegovu dostojanstvu. To je onda, istovremeno i filozofsko i etičko razmišljanje. Čovječanstvo je započelo jednu nevjerojatnu fazu svoga razvoja u kojem se više negoli ikada prije traže etičke vrednote. Ne traži se više samo odgovornost za svoje čine, već i odgovornost za cjelovitost same ljudske vrste. U središtu pozornosti ne bi smio više biti statut nacija, već statut embrija, tj. potrebna nam je nova povelja i svijest o ljudskim pravima i vrednotama čovjeka koji svoj život započinje već od trenutka oplodnje. Danas se stoga govori da je potrebna svijest o ograničenjima svake znanosti, posebice one eksperimentalne koja ne daje potpunu viziju života. To se nadasve odnosi na medicinsku znanost. Izlazi tako sasvim jasno da je moderna znanost usmjerena na čovjeka i to kao na objekt, tj. njegov život služi kao sredstvo mogućih intervencija na njemu. To je otvorilo mnoga etička pitanja (bioetika). Ljudski je život, tj. njegovo dostojanstvo, postao objekt bioetike kroz čitavi svoj tijek, od početka do kraja, od zahvata na samom početku (oplodnja u epruveti), na svršetku (eutanazija) i tokom čitava života (presađivanje, mutilacija, eksperimentiranje, otkidanje organa). Ti zahvati imaju više vidova: pojedinačne, socijalne, psihološke, pravne, ekonomske, kulturalne, a da i ne spominjemo one početne: biološke i medicinske. Upravo stoga jer su to zahvati kojima je čovjek protagonist i objekt, oni nužno traže i svoj etički vid. Oni se odnose na čovjeka kao na razumno i slobodno biće koje se ostvaruje kroz biranje dobra. A etički vid pogađa čovjeka u njegovoj čitavosti i radikalnosti. To izgledaju tako jednostavni termini, ali su upravo oni nosioci čovjekove etičke specifičnosti i onda kad je riječ o zahvatima na ljudski život. Etička dimenzija uvijek sa sobom nosi i odnos prema vrednotama što ih čovjek ima i živi. Stoga ona nikako nije nešto pridodano već bitno za čovjeka. Ona, zapravo, traži uzroke ponašanja, uzroke samih vrednota i zahtjeva i time čovjeku prizivlje njegov smisao i cilj života. Etika ili u kršćanstvu moralka, nikako nije opisna već normativna znanost prema kojoj čovjek mora ravnati svoje čine. Nju ne zanima kako se živi, pulacije na ljudskim genima, kloniranje, otkriće i otčitavanje ljudskoga genoma. Značajne su nove mogućnosti i otkrića tzv. genetičkog inženjerstva. 1183