Primjena članka 8. Zakona o trgovini i ograničenja pristupu tržištu naftnih derivata u Republici Hrvatskoj

Transcript

1 Poštarina plaćena u pošti Zagreb ISSN TISKANICA ZAGREB, instruktivno-informativni list za ekonomska i pravna pitanja BROJ 6038 prof. dr. sc. SINIŠA RODIN, predstojnik Katedre za europsko javno pravo i doc. dr. sc. TAMARA PERIŠIN, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Primjena članka 8. Zakona o trgovini i ograničenja pristupu tržištu naftnih derivata u Republici Hrvatskoj Prijedlozi i mišljenja U ovom članku autori se bave jednim specifičnim pitanjem, pitanjem primjene članka 8. Zakona o trgovini i ograničenja pristupu tržištu naftnih derivata u Republici Hrvatskoj. Autori iznose svoje mišljenje i analiziraju Uredbu o uvjetima za obavljanje trgovine na veliko i trgovine s inozemstvom za određenu robu (Nar. nov., br. 58/09, 27/10 i 37/11) u odnosu na načela postavljena u odredbama Ugovora o funkcioniranju Europske unije, na praksu Europskog suda te u odnosu na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i na Ustav Republike Hrvatske. Autori zaključuju da se pravo EU temelji na ekonomskim razlozima i drugim utjecajima te da nije vidljivo da ova Uredba štiti legitiman javni interes, već isključivo partikularan interes, o čemu je riječ u ovom članku. na stranicama 2. DEVIZNO TRŽIŠTE 3. NOVI PROPISI 4. SUDSKA PRAKSA 1. Uvodne napomene Vlada RH donijela je godine Uredbu o uvjetima za obavljanje trgovine na veliko i trgovine s inozemstvom za određenu robu (u nastavku teksta: Uredba - Nar. nov., br. 58/09, 27/10 i 37/11), kojom je uredila uvjete za obavljanje trgovine na veliko i trgovine s inozemstvom za naftne derivate i biogoriva. Uredba u članku 2. propisuje da trgovci koji obavljaju trgovinu na veliko i trgovinu s inozemstvom gorivima navedenima u članku 1. Uredbe, moraju raspolagati odgovarajućim skladištima posebno uređenima i opremljenima za skladištenje goriva. Na temelju članka 5. Uredbe, takva skladišta:» moraju biti u vlasništvu trgovca ili trgovac može imati pravo korištenja skladišta temeljem ugovora o zakupu ili drugog ugovora s vlasnikom skladišta sklopljenim za razdoblje ne kraće od 24 mjeseca.«uredba je izmijenjena dva puta (Nar. nov., br. 27/10 i 37/11). Motivacija za izmjenu izvorne Uredbe je nejasna, a dostupno je tek obrazloženje predlagača vezano uz izmjene iz Tako je na prijedlog Hrvatske udruge poslodavaca iz obveze skladištenja izuzet mazut, budući da ga nije moguće skladištiti, jer se mora isporučivati u vrućem stanju. 2 Isto tako, Uredba je izmijenjena na način da se minimalna zapremnina skladišta smanjuje s 500m 3 na 300m 3 zbog toga što 1 Vidi obrazloženje u nacrtu Uredbe hr/hr/content/download/120653/ /file/42-06.pdf u materijalu Vlade s 42. sjednice od 19. veljače odluke_vlade_rh/2010/42_sjednica_vlade_republike_hrvatske. 2 Ibid. 5. UPRAVNO PRAVO: Zaštita poslovne tajne i povjerljivih podataka (2. dio) mr. sc. Dragan Zlatović, viši predavač Veleučilišta u Šibeniku 7. RADNO PRAVO: Ispunjenje zakonskih uvjeta za odlazak u mirovinu i zahtjev za produljenje radnog odnosa, Sandra Marković, viša ustavnosudska savjetnica u Ustavnom sudu Republike Hrvatske zahtjev za prevelikim skladištem»... pogoduje i stavlja u privilegirani položaj velike trgovce naftnim derivatima, čime se manji trgovci stavljaju u neravnopravan položaj.«3 Tim člankom autori ukazuju na činjenicu da je Uredba suprotna ponajprije pravu Europske unije slobodama kretanja roba, pružanja usluga, poslovnog nastana; drugo Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, i konačno samom Zakonu o trgovini koji bi trebala provoditi. 2. Sloboda kretanja robe i obveza skladištenja u pravu EU Navedene odredbe Uredbe protivne su ponajprije članku 34 Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), koji zabranjuje količinska ograničenja uvoza roba i mjere s istovrsnim učinkom između država članica. Naime, riječ je o nacionalnoj mjeri koja je neizravno diskriminatorna, a ujedno i znatno ograničava pristup tržištu te koja, stoga, predstavlja»mjeru s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje u smislu čl. 34. UFEU-a. Europski sud definira mjere s istovrsnim učinkom količinskim ograničenjima kao:» [s]va trgovinska pravila što su ih donijele države članice, a koja mogu, izravno ili neizravno, stvarno ili potencijalno, ometati trgovinu unutar Zajednice...«. 4 Ova definicija u svakom slučaju obuhvaća sve nacionalne diskriminatorne mjere, ali i one nacionalne mjere koje nisu diskriminatorne, ali znatno ometaju pristup tržištu robi 3 Ibid. 4 8/74 Dassonville, (1974) ECR MEDICINSKO PRAVO: Pravo na samoodlučivanje liječnika i pravo na samoopredjeljenje pacijenata, mr. sc. Zvonimir Bošković, Rijeka 11. DEVIZNO POSLOVANJE: Aktualnosti u deviznom poslovanju mr. sc. Marcela Kir, Zagreb 7 C-158/04 & C-159/04 Alfa Vita Vassilopoulos AE and Carrefour Marinopoulos AE v Elliniko Dimosio and Nomarchiaki Aftodioikisi Ioanninon (2006) ECR I Nastavak na 2. stranici 13. FINANCIJE: Što lokalnoj samoupravi donose najavljene promjene u fiskalnoj politici dr. sc. Dubravka Jurlina Alibegović, viša znanstvena suradnica, Ekonomski institut, Zagreb 15. VI PITATE - MI ODGOVARAMO iz drugih država članica. 5 Da bi se odredilo je li neki nacionalni propis u dosegu članka 34. UFEU-a, bitno je utvrditi ograničava li neka mjera u znatnoj mjeri pristup tržištu. 6 Ako neka nacionalna mjera ulazi u doseg članka 34. UFEU-a, odnosno ako se može smatrati mjerom s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje, tada je ta mjera suprotna pravu EU, osim ako je država ne uspije opravdati nekim od osobito važnih razloga javnog interesa. U svojoj dosadašnjoj praksi Europski je sud zauzimao shvaćanje da su nacionalni propisi koji od trgovaca traže da uspostave posebna skladišta, u dosegu članka 34. UFEU-a, odnosno da je riječ o mjerama s istovrsnim učinkom. Primjerice, u predmetu Alfa Vita Vassilopoulos interpretirano je da grčka pravila o skladištima za trgovce nekim pekarskim proizvodima predstavlja mjeru u dosegu čl. 34. UFEU-a. 7 Do istog je zaključka Europski sud došao u predmetu 5 C-267-8/91 Criminal proceedings against Keck and Mithouard (1993) ECR I-6097; C-34-36/95 KO v De Agostini (Svenska) Forlag AB & TV- Shop i Sverige AB (1997) ECR I-3843; C-405/98 Konsumentombudsmannen (KO) v Gourmet International Products AB (GIP) (2001) ECR I-01795; C-239/02 Douwe Egberts [2004] ECR I-7007; C- 142/05 Åklagaren v Percy Mickelsson and Joakim Roos (2009) ECR I Prema praksi Europskog suda koja je započela s odlukom u predmetu Keck, bitno je utvrditi odnosi li se mjera na sam proizvod ili na način njegove prodaje. U pravilu, mjere koje uređuju pristup tržištu ne ograničavaju pristup tržištu ako ispunjavaju dodatne uvjete koje je postavio Europski sud. Keck (bilj. 5). Nakladnički savjet Novog informatora predsjednik: Mladen Žuvela, dipl. iur. članovi: prof. dr. sc. Mate Babić akademik Jakša Barbić dr. sc. Ivo Grbin Damir Kontrec, dipl. iur. mr. sc. Hrvoje Momčinović

2 br Primjena članka 8. Zakona o trgovini i ograničenja pristupu tržištu naftnih derivata u Republici Hrvatskoj Nastavak sa 1. stranice Eggers, 8 gdje je odlučio da je norma njemačkog zakona o vinu i vinskim destilatima, koja propisuje da se završna destilacija i dozrijevanje vinskih destilata u hrastovim bačvama tijekom šest mjeseci mora provoditi u istoj tvornici (pogonu), kako bi se zaštitila kvaliteta žestokih pića, suprotna pravu EU. U oba slučaja Europski sud zaključio je da su nacionalne mjere u dosegu članka 34. UFEU-a, te da nisu opravdane javnim interesom. 3. Uredba ograničava slobodu kretanja robe 8 13/78 Eggers (1978) ECR 1935, Ibid., 16, C-108/09 Ker-Optika, (2010) ECR još neobjavljeno. Propisujući obvezu skadištenja nafte u veleprodajnim skladištima, Uredba uređuje način prodaje u smislu presude Europskog suda u predmetu Keck. Nacionalne mjere koje uređuju način prodaje, prema praksi Europskog suda, moraju zadovoljavati dva uvjeta kako ne bi bile protivne čl. 34. UFEU-a. 9 Prvo, mjera se mora primjenjivati na sve relevantne trgovce koji su prisutni na nacionalnom teritoriju te drugo, ne smije različito tretirati, pravno niti činjenično, prodaju domaćih proizvoda i onih iz drugih država članica. 10 U konkretnom slučaju, Uredba ispunjava prvi, ali ne i drugi uvjet. Naime, ispunjava prvi uvjet jer članak 2. Uredbe govori o pravnim i fizičkim osobama koje obavljaju trgovinu na veliko i trgovinu s inozemstvom gorivima, što je čini jednako primjenjivom na naftu proizvedenu u Republici Hrvatskoj i onu proizvedenu u drugim državama članicama, kao i na sve relevantne trgovce. Međutim, prema našem mišljenju, Uredba ne ispunjava drugi uvjet, jer, iako formalno gledano uređuje trgovinu naftnim derivatima na pravno jednak način, u stvarnosti dolazi do nejednakog postupanja prema uvoznicima derivata i uvezenim derivatima. Nejednakost postaje jasnom kada se razmotri tehnologija proizvodnje i prodaje naftnih derivata. Nakon obrade sirove nafte u rafineriji, derivati se nužno moraju pohraniti u spremnike. Ti spremnici mogu se nalaziti u Republici Hrvatskoj ili u nekoj od drugih država članica EU. Međutim, veletrgovci derivatima iz Republike Hrvatske već imaju osigurane spremnike koje i onako koriste u rafinerijama, dok ih oni iz drugih država članica tek trebaju osigurati, izgradnjom ili uzimanjem u dugoročni najam od 24 mjeseca, kako propisuje članak 6. Uredbe. Oni će to morati učiniti iako već imaju osigurane spremnike u nekoj drugoj državi članici. Drugim riječima, Uredba trgovcima naftom iz EU nameće dvostruki teret (pravni i ekonomski) te time znatno ograničava pristup tržištu, a to predstavlja mjeru s istovrsnim učinkom kao količinsko ograničenje. Vrijedi istaknuti da se unutar Europske unije čak i obvezne državne rezerve nafte i naftnih derivata mogu skladištiti bilo gdje unutar EU odnosno da se ne prave razlike između skladišta u različitim državama članicama. 11 Činjenica da se ne diskriminira između skladišta u različitim državama čak niti kod tih obveznih rezervi kod kojih postoji poseban interes sigurnosti da države u slučaju nužde budu dobro opskrbljene naftom, ide u prilog tvrdnji da se od komercijalnih trgovaca naftom tim manje može tražiti da imaju skladište točno na teritoriju određene države. 4. Uredba ograničava slobodu pružanja usluga 11 Council Directive 2006/67/EC imposing an obligation on Member States to maintain minimum stocks of crude oil and/or petroleum products, OJ 2006 L 217/8. V. alineu 14 Preambule i čl. 14 Direktive. 12 C-55/94 Gebhard v Consiglio dell Ordine degli Avvocati e Procuratori di Milano [1995] ECR I-4165; C-255/97 Pfeiffer Grosshandel GmbH v Lowa Warenhandel GmbH (1999) ECR I C-76/90 Säger v Dennemeyer & Co Ltd (1991) ECR I C-34/09 Gerardo Ruiz Zambrano v Office national de l emploi (ONEm) (2011) ECR još neobjavljeno, Mišljenje n.o. Sharpston, 70. Osim što ograničavaju slobodu kretanja robe, sporne odredbe Uredbe također znatno ograničavaju slobodu poslovnog nastana te slobodu pružanja usluga koje su zajamčene čl. 43. i 56. UFEU-a. Prema praksi Europskog suda, prima facie zabranjene su sve mjere koje bi znatno ograničavale slobodu poslovnog nastana fizičkih ili pravnih osoba iz drugih država članica 12 odnosno koje bi im znatno ograničavale pružanje usluga. 13 Pri tome nije potrebno da nastupi konkretno ograničenje neke od tržišnih sloboda. Kako ističe nezavisna odvjetnica Sharpston, 14 dovoljno je da nacionalna mjera ima odvraćajući učinak (»chilling effect«) na korištenje nekom od tržišnih sloboda. Riječima Europskog suda, takve zabranjene mjere su one koje»otežavaju ili čine manje privlačnim«primjenu neke od tržišnih sloboda. 15 Pravilo prema kojem se ne uzima u obzir činjenica da određeni poduzetnik već ima skladište u drugoj državi (koje bi možda ispunjavalo i stroža pravila o skladištima te možebitno bilo i bliže potrošačima) zapravo predstavlja znatan teret svakom trgovcu koji bi država teško mogla opravdati, jer se ne vidi nikakav legitiman cilj takvog pravila. Uredba takvim pravilima, zapravo, dovodi do apsurdne situacije koja ide na štetu i samim potrošačima, jer ne mogu koristiti prednosti slobode trgovine. Primjerice, građanin RH iz Čakovca, koji želi kupiti određenu količinu nafte za centralno grijanje, morat će tu naftu kupiti od trgovca koji ima osigurane skladišne kapacitete npr. u Zadru, iako bi bilo znatno racionalnije kupiti je izravno od npr. slovenskog distributera koji ima skladišne kapacitete u nekoliko kilometara udaljenoj Lendavi. Restriktivnost Uredbe posebno dolazi do izražaja kada se promatra u interakciji s Pravilnikom o uvjetima za obavljanje energetske djelatnosti 16 prema kojem osoba koja traži dopuštenje za obavljanje djelatnosti skladištenja naftnih derivata mora biti registrirana u Republici Hrvatskoj. 5. Uredba i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Republika Hrvatska nije još članica Europske unije, ali je stranka Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (u nastavku teksta: SSP), koji je stupio na snagu godine. SSP-u je prethodio i Privremeni sporazum o trgovinskim i s njima povezanim pitanji- 15 Vidi npr. C-19/92 Dieter Kraus v Land Baden- Württemberg (1993) ECR I-1663, 28 i Nar. nov., br. 6/03 i 94/05. devizno tržište Zemlja HRVATSKO DEVIZNO TRŽIŠTE Srednji tečajevi valuta u KUNAMA (kn) prema tečajnim listama Hrvatske narodne banke Šifra valute Oznaka valute Jedinica Tečaj *Tečajevi CZK,HUF i SKK od , tečaj PLN od do PRIMJENA NA DANE Prosjek izvj.razd. Prosj.pred. izvj.razd. % Canada 124 CAD 1 4,4146 5, , , , , ,00 30,82 Češka Rep. 203 CZK* 1 0,2023 0, , , , , ,39 44,11 Danska 208 DKK 1 0,9490 1, , , , , ,03 6,74 Mađarska 348 HUF* 100 3,6926 2, , , , , ,36-35,46 Japan 392 JPY 100 5,8443 7, , , , , ,38 31,03 Norveška 578 NOK 1 0,8583 0, , , , , ,96 14,39 Švedska 752 SEK 1 0,7918 0, , , , , ,76 7,63 Švicarska 756 CHF 1 4,3522 6, , , , , ,12 42,44 Vel. Britanija 826 GBP 1 9,2378 9, , , , , ,97-1,39 SAD 840 USD 1 6,1192 5, , , , , ,18-3,81 EMU 978 EUR 1 7,1561 7, , , , , ,00 5,26 Poljska 985 PLN* 1 1,8282 1, , , , , ,63-8,25 Poljska 985 PLN* 1 1,8282 1, , , , , ,46-9,24 Prosj.izv. raz. Teč IZVOR: Tečajne liste HNB-a U zadnjem se izvještajnom razdoblju prosječni tečaj eura nije promijenio u odnosu na prosječni tečaj iz prethodnoga razdoblja. No, kako je na inozemnim tržištima euro dodatno oslabio, tečajevi ostalih valuta u nas su porasli a najviše, 1,59%, tečaj australskog dolara. Više od 1,0% još su porasli i tečajevi jena i američkoga dolara a tečajevi ostalih valuta porasli su nešto manje. Od važnijih valuta neznatno je prema kuni snižen tečaj danske krune, za razliku od ostalih skandinavskih valuta, čiji su tečajevi porasli. usvojila biti dovoljne za saniranje dospjelih dugova. Mnogima doduše nije jasno kako sadašnji talijanski državni dug, koji dostiže 120,0% bruto domaćega proizvoda dovesti u okvire koje propisuje Maastrichtski sporazum, prema kojemu državni dug ne može biti veći od 60,0% BDP-a. To se ne može postići preko noći, već će biti potrebno možda i desetljeće, kroz koje se vrijeme može mnogo toga i pogoršati i tako otežani ili posve onemogućiti provođenje plana. Unatoč tome, tržište zasad talijanski problem stavlja u drugi plan a okreće se ponovo Grčkoj koja, čini se, još nema rješenja za svoje nagomilane dugove. Tečaj US dolara prema važnijim valutama Datum CAD CHF GBP* AUD SEK JPY EUR** ,0239 0,9440 1,5402 0,9928 6, ,83 1, ,0156 0,9491 1,5346 0,9662 6, ,89 1,2759 *USD za 1 GBP, **USD za 1 EUR Kamatne stope na tržištu eurodeviza na dan (LIBOR) Potkraj prošloga tjedna zasjedala je ECB, koja je trebala odlučiti hoće li ili ne će dodatno sniziti kamatnu stopu. Iako je većina vjerovala da sniženja ne će biti, tržište je s velikim zanimanjem očekivalo konferenciju za tisak predsjednika ECB-a Marija Draghija, koji je nakon zasjedanja obrazložio odluku da se kamatna stopa ne mijenja. Iz njegovih se riječi nastojalo saznati kakve su daljnje nakane ECB-a, odnosno hoće li kasnije, tijekom biti kakvih zahvata na kamatnoj stopi. Draghi, međutim, nije o tome otvoreno govorio ali je naglasio da će se pomno pratiti gospodarstvo i kretanje cijena, od čega će zavisiti kakvi će se potezi vući. Rok USD EUR CHF GBP JPY 7 dana 0,20 0,44 0,03 0,63 0,12 INOZEMNA DEVIZNA TRŽIŠTA Europske poslovne banke još uvijek drže kapital kod Europske središnje banke (ECB) iako tako prihoduju manje nego da ga plasiraju gospodarstvu. To dovoljno govori koliko su one oprezne i koliko ne vjeruju da je recesija i definitivno završena, a ni situacija s eurom nije posve obećavajuća. Istina, na deviznim su tržištima donekle odahnuli na riječi talijanskoga premijera Montija, kako njegova zemlja više nije problem za euro zonu, odnosno da će mjere štednje koje je talijanska vlada 1 mj. 0,29 0,81 0,03 0,78 0,14 3 mj. 0,58 1,20 0,06 1,09 0,20 6 mj. 0,81 1,58 0,10 1,39 0,36 12 mj. 1,13 1,83 0,33 1,88 0,55 Tomislav Crnogorac

3 br novi propisi ma između Republike Hrvatske i Europske zajednice, koji je stupio na snagu godine. 17 Ustavni sud Republike Hrvatske (USRH) zauzeo je shvaćanje da, budući da su međunarodni ugovori prema Ustavu nadzakonske snage, suprotnost nekog zakona ili drugog propisa međunarodnom ugovoru čini propis neustavnim. USRH smatra da takav propis krši vladavinu prava, što ga čini neustavnim. 18 SSP, u članku 18. st. 4., sadržava zrcalnu odredbu 19 članku 34. UFEU-a, koja zabranjuje količinska ograničenja i mjere s istovrsnim učinkom, a analognu odredbu sadržavao je i članak 5. st. 4. Privremenog sporazuma. Nadalje, u članku 33. st. 2. SSPa zabranjuje se uvođenje novih količinskih ograničenja i mjera s istovrsnim učinkom (klauzula mirovanja»standstill clause«). Iz tih odredaba SSP-a (a čak i prijašnjeg Privremenog sporazuma) o slobodi kretanja robe slijede dvije obveze Republike Hrvatske. Prvo, Republika Hrvatska nije smjela uvoditi nova količinska ograničenja i mjere s istovrsnim učinkom. I, drugo, Republika Hrvatska imala je obavezu ukinuti postojeća količinska ograničenja i mjere s istovrsnim učinkom. Potpuno je jasno da sporna Uredba uvodi nove mjere s istovrsnim učinkom, suprotno klauzuli mirovanja SSP-a Uredba kao mjera s istovrsnim učinkom Važno je naglasiti da karakterizacija Uredbe kao mjere s istovrsnim učinkom, kao količinsko ograničenje proizlazi iz tumačenja članka 18. st. 4. SSP-a, u skladu s praksom Europskog suda. Ustavom RH propisano je da su međunarodni ugovori dio hrvatskog pravnog poretka i nadzakonske su snage, a čl. 69. SSP-a obvezuje hrvatske institucije da hrvatsko pravo interpretiraju u skladu s pravom EU Svrha SSP-a određeni stupanj liberalizacije trgovine Imajući na umu praksu Europskog suda o interpretaciji zrcalnih odredaba sličnim sporazumima, članak 18. st. 4. SSP-a potrebno je interpretirati prema svrsi samog SSP-a. 20 Svrha SSP-a je, nedvojbeno, određeni stupanj liberalizacije trgovine te nediskriminacija. 21 Stoga bi članak 18. st. 4. SSP-a trebalo interpretirati na način da brani neizravnu diskriminaciju kakvu uzrokuju sporne odredbe Uredbe Neustavnost Uredbe? Odredbe SSP-a o poslovnom nastanu također zabranjuju diskriminaciju trgovačkih društava iz EU (čl. 49. st. 1.) te uvođenje novih restrikcija poslovnog nastana (čl. 49. st. 2.), a sporne odredbe Uredbe jesu indirektno diskriminatorne prema stranim poduzetnicima i jesu nova restrikcija. Drugim riječima, sinergetski učinak Ustava RH, SSP-a i UFEU-a, dovodi do zaključka da je Uredba suprotna obvezama koje je Republika Hrvatska preuzela na temelju SSP-a, što je u svjetlu prakse Ustavnog suda RH čini i neustavnom. 6. Uredba i članak 8. Zakona o trgovini Na kraju, mišljenja smo da je Uredba suprotna samom Zakona o trgovini budući Privremeni sporazum o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između Republike Hrvatske i Europske zajednice (Nar. nov., br. 15/01) Odluka USRH od 15. srpnja godine br. U-I- 920/1995 i U-I-950/1996, Nar. nov., br. 98/98 od 20. srpnja Odlukom se ukida članak 23. t. 4 Zakona o Hrvatskim željeznicama te se određuje da prestaje važiti 15. prosinca godine Zrcalne odredbe su odredbe SSP-a koje su tekstualno identične ili u bitnome slične istovrsnim odredbama UEU-a ili UFEU-a /80 Polydor (1982) ECR 329; 104/81 Kupferberg (1982) ECR 3641; 12/86 Demirel (1987) ECR 3719; 192/89 Sevince (1990) ECR I-03461; C-63/99 Gloszczuk (2001) ECR I-6369; C-268/99 Jany (2001) ECR I-08615; C-265/03 Simutenkov (2005) ECR I Preambula; čl. 49. (2), čl. 50. SSP-a itd. da prelazi ovlasti koje Zakon dopušta Vladi za njegovu provedbu. Riječ je o Uredbi za provedbu Zakona o trgovini, pri čemu Vlada ima ovlast donositi uredbe za izvršenje zakona na temelju čl Ustava RH. Ustav ne definira podrobnije uvjete za donošenje takvih uredaba, ali, nedvojbeno, Vlada se tom ovlašću smije koristiti samo u svrhu koju je zakon izričito propisao. Stoga je relevantno da članak 8. st. 1. Zakona o trgovini (Nar. nov., br. 87/08) propisuje da Vlada na prijedlog ministarstva, može» propisati uvjete za obavljanje trgovine na veliko samo u posebno uređenim i opremljenim skladištima.«u stavku 2 propisano je da se:»uredbom iz stavka 1. ovoga članka određuju posebni uvjeti za skladišta iz stavka 1. ovoga članka i uvjeti za skladištenje radi osiguravanja zaštite života i zdravlja ljudi i zaštite prirode i okoliša te postupak utvrđivanja propisanih uvjeta.«u konkretnom slučaju, svrha Uredbe definirana je kao»osiguravanje zaštite života i zdravlja ljudi i zaštite prirode i okoliša«, te se Vlada ovlašću iz članka 8. Zakona o trgovini ne može koristiti u druge svrhe, npr. za uređenje trgovine. Međutim, iz obrazloženja uz izmjene iz godine, vidljivo je da je svrha tih izmjena i dopuna uređenja trgovine, a ne jedna od svrha propisanih člankom 8. Zakona o trgovini. Dodatno, nije vidljivo u kojoj su vezi veličina spremnika naftnih derivata, pa i sama obveza skladištenja prije maloprodaje, s nekom od osnova za donošenje Uredbe. Iz Uredbe i popratne dokumentacije nije jasno kako propisane obveze mogu utjecati na zaštitu života i zdravlja ljudi ili na zaštitu prirode i okoliša, a u svakom slučaju Uredba se niti ne poziva na te razloge kao osnovu za donošenje. Budući da izvan zakonske osnove Vlada nema samostalnu ovlast uređivati trgovinu, Uredba je ultra vires i kao takva nije utemeljena na zakonu. 7. Umjesto zaključka Pravno gledano, mišljenja smo da je neosporno da je Uredba o uvjetima za obavljanje trgovine na veliko i trgovine s inozemstvom za određenu robu suprotna pravu EU, Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju i članku 8. Zakona o trgovini. Međutim, važno je naglasiti da se pravo EU temelji na ekonomskim razlozima koji pružaju dodatne argumente zašto je Uredba ekonomski možda štetna za Republiku Hrvatsku i njezine građane. Obvezom skladištenja u veleprodajnim skladištima koja moraju imati određenu zapreminu, štite se ekonomski interesi trgovaca koji takva skladišta već imaju u Republici Hrvatskoj, dok se svim ostalim trgovcima koji slična skladišta imaju u nekoj od država članica EU nameće dvostruki ekonomski (i pravni) teret da takva skladišta izgrade ili uzmu u zakup od svojih izravnih konkurenata u Republici Hrvatskoj. Pri tome nastaju dodatni nepotrebni troškovi koji se, na kraju, prebacuju na potrošače, koji plaćaju višu cijenu naftnih derivata. Kako smo vidjeli, Uredba uopće nije usmjerena na zaštitu zdravlja i okoliša. Kao jedan od mogućih razloga ističe se fiskalni nadzor i sprječavanje mogućih zloporaba u trgovini derivatima (kontrola kvalitete i suzbijanje krijumčarenja). Međutim, država raspolaže drugim mjerama za suzbijanje nezakonite trgovine, primjerice, kontrolom derivata prilikom ulaska na državno područje, te se može zaključiti da Uredba ograničava trgovinu s Europskom unijom više od onoga što je nužno za promicanje tih interesa. Iz rečenoga je moguće zaključiti da, u nedostatku dodatnih informacija, nije vidljivo da Uredba štiti legitiman javni interes, već isključivo partikularan interes trgovaca naftnim derivatima koji već imaju organiziranu proizvodnju i distribuciju upravo na način kako je reguliran Uredbom. broj 1 od 2. siječnja Pravilnik o postupku homologacije traktora za poljoprivredu i šumarstvo s obzirom na sprečavanje elektromagnetskih smetnja (elektromagnetska kompatibilnost) TPV 306 (izdanje 01) - stupio na snagu 10. siječnja 2012., osim odredaba članka 4. koje stupaju na snagu 1. travnja Eskontna stopa Hrvatske narodne banke Odluka o objavljivanju kodeksa etike za profesionalne računovođe Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o vrstama i obilježjima imovine za pokriće tehničkih pričuva, pravilima za disperziju i ograničenje ulaganja imovine za pokriće tehničkih pričuva, njihovom vrednovanju, usklađenosti, pravilima za upotrebu izvedenih financijskih instrumenata te načinu i rokovima izvješćivanja - stupio na snagu 1. siječnja Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o stručnom nadzoru nad radom stanica za tehnički pregled vozila - stupio na snagu 10. siječnja Statut Pokreta za modernu Hrvatsku - stupio na snagu 22. listopada Opseg: 206 str. Format: 14x21 cm Uvez: tvrdi Šifra: Cijena: 190,00 kn Odluka o prirezu poreza na dohodak Općine Ljubešćica - stupila na snagu 10. siječnja 2012., a primjenjuje se od 1. siječnja Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o gradskim porezima i prirezu poreza na dohodak Grada Vinkovaca - stupila na snagu 2. siječnja Odluka o izmjeni Odluke o prirezu porezu na dohodak Grada Sv. Ivan Zelina - stupila na snagu 10. siječnja broj 2 od 4. siječnja Ispravak Tarifnog sustava za transport prirodnog plina, bez visine tarifnih stavki broj 3 od 5. siječnja Uredba o Glavnom tajništvu Vlade Republike Hrvatske - stupila na snagu 5. siječnja Uredba o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom financiranju poslova, funkcija i programa državnih tijela i drugih proračunskih korisnika Državnog proračuna Republike Hrvatske u prvom tromjesečju godine - stupila na snagu 5. siječnja Odluka o izmjeni Odluke o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava - stupila na snagu 5. siječnja iz naklade Novog informatora Opseg: 190 str. Format: 14x21 cm Uvez: meki Šifra: Cijena: 90,00 kn Novi informator d.o.o. Kneza Mislava 7, Zagreb Telefon: 01/ ;Telefaks: 01/

4 br Uredništvo Sudska praksa Žalba protiv rješenja o zaštiti prava za suđenje u razumnom roku Nema pravo na naknadu zbog propuštanja suđenja u razumnom roku predlagatelj koji je znatno pridonio duljini trajanja postupka, budući da su razlozi za odgodu rasprava na strani predlagatelja ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. II Kžzp 41/ OD 8. PROSINCA Pobijanim drugostupanjskim rješenjem Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je žalbu predlagatelja kao neosnovanu i potvrdio rješenje Županijskog suda u R. od 28. studenoga broj Kzp-9/08, kojim je taj sud, kao sud prvog stupnja, odbio zahtjev predlagatelja za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u C. broj K-91/03, protiv predlagatelja kao okrivljenika, zbog kaznenog djela iz članka 99. stavak 1. i stavak 4. Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 110/97, 27/98 ispr., 50/00 - Odluka USRH, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - Odluka USRH, 105/04, 84/05 - ispr., 71/06, 110/07 i 152/08). Vrhovni sud Republike Hrvatske svoju drugostupanjsku odluku temelji na ocjeni da je prvostupanjski sud pravilno odbio zahtjev predlagatelja, s obzirom na to da je duljini trajanja pravno relevantnog razdoblja, koje je pravilno utvrđeno u duljini od četiri godine, devet mjeseci i 27 dana, znatno pridonio upravo predlagatelj, budući da su razlozi za odgodu 13 glavnih rasprava na strani predlagatelja. Stoga, i prema ocjeni vijeća sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, unatoč u pobijanom rješenju utvrđenoj dugotrajnosti predmetnog kaznenog postupka te kraćim razdobljima neaktivnosti suda na koja s pravom ukazuje predlagatelj u svojoj žalbi (radi se o razdoblju nešto duljem od jedne godine), činjenica da je kroz razdoblje nešto kraće od četiri godine upravo predlagatelj svojim ponašanjem opstruirao provođenje glavne rasprave i dokaznog postupka, pokazuje da u postupku Općinskog suda u C. broj K- 91/03, koji je protiv predlagatelja kao okrivljenika vođen zbog kaznenog djela iz članka 99. stavak 1. i 4. Kaznenog zakona i koji je dovršen pravomoćnom oslobađajućom presudom, njegovo pravo na suđenje u razumnom roku nije povrijeđeno, o čemu su u pobijanom rješenju dani valjani i jasni razlozi koje prihvaća i ovo vijeće i na koje se, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje predlagatelj. informator, broj Prouzročenje štete - odgovornost po osnovi krivnje Viša sila i slučaj različiti su pravni pojmovi, koji se međusobno isključuju ODLUKA VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Rev 556/ OD 20. SVIBNJA Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je trpio povećanjem troškova u obavljanju prijevoza putnika u obliku povećane kilometraže u razdoblju siječanj/ožujak 2001., a zbog potrebe vožnje zaobilaznim smjerom, a nakon urušavanja dijela potpornog zida J. m. kod mjesta I. 26. prosinca Odgovornost tuženika za nastalu štetu tužitelj vidi u činjenici navodnog neodržavanja toga dijela ceste, što je imalo za posljedicu njezino urušavanje, a time i nemogućnost tužitelja prometovanja tim dijelom J. m. U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je sljedeće: - da je 26. prosinca došlo do urušavanja dijela potpornog zida J. m. kod mjesta I. izazvanog bujicom nastalom zbog obilne kiše koja je na tom području padala 25. i 26. prosinca, zbog čega - da je u razdoblju od 26. prosinca do 6. ožujka odvijanje prometa na tom dijelu J. m. bilo dopušteno samo osobnim vozilima, dok su ostala vozila prometovala obilaznim putem (S., Z. L., O., G., K. i obrnuto), - da je tuženik jednom godišnje obavljao kontrolni obilazak zidova magistrale te da do 26. prosinca nije bilo sličnih slučajeva urušavanja. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski je sud odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan, ocijenivši u konkretnom slučaju da urušavanje dijela ceste predstavlja slučaj, a što je razlog za ekskulpaciju tuženika, sve u smislu odredbe članka 154. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 u nastavku teksta: ZOO). Drugostupanjski sud, potvrđujući prvostupanjsku presudu, prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda o slučaju kao pravnoj kvalifikaciji nastalog događaja, no istovremeno iznosi pravno mišljenje da nastali događaj predstavlja višu silu, što je razlogom za ekskulpaciju tuženika. Viša sila i slučaj međusobno su različiti pravni pojmovi, koji se međusobno isključuju. Dakle, ako je jedan događaj imao obilježje više sile, onda ne može imati i obilježje slučaja. Prema pravnoj teoriji, viša sila objektivno je nepredvidiva i neuklonjiva, dok se kod slučaja nepredvidivost i neuklonjivost ne zahtijevaju. Dakle, slučaj je događaj, koji da se predvidio, mogao se spriječiti, dok je viša sila događaj koji i da se mogao predvidjeti, ne bi se mogao spriječiti. Oborine u obliku jake i dugotrajne kiše tijekom zimskih mjeseci u priobalnom području Republike Hrvatske (S. J., K., D.) jesu prirodna i ne tako rijetka pojava, koja je, dakle, predvidiva, baš kao i mogućnost stvaranja vodenih bujica koje su često posljedica jakih oborina. U takvim okolnostima ne može se prihvatiti ocjena nižestupanjskih sudova da bi se jaka i duga kiša i njome prouzročena vodena bujica mogli smatrati višom silom ili slučajem, što da bi bio razlog za ekskulpaciju tužene od odgovornosti za navodno nastalu štetu tužitelju, a u smislu odredbe članka 154. ZOO-a. Napomena: Odredbe članka 154. prijašnjeg ZOO-a (Nar. nov., br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) odgovaraju odredbama članka sadašnjeg ZOO-a (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11). informator, broj Parnični postupak - dostava putem oglasne ploče Kad je sud pismeno stranci dostavio putem oglasne ploče, jer se dostava na adresi iz tužbe vratila s naznakom»obaviješten - nije podigao pošiljku«, a ta je adresa ujedno i adresa iz sudskog registra, sud ne smije svako daljnje pismeno stranci dostavljati odmah putem oglasne ploče, jer se ne radi o promjeni poslovne adrese ODLUKA VISOKOG TRGOVAČKOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, BR. Pž-123/06 OD 22. SIJEČNJA U konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud tužbu pokušao dostaviti tuženiku na adresu iz tužbe, S., S. 3. Dostavnica je sudu vraćena u tri navrata, uz oznaku»obaviješten - nije podigao pošiljku«(list spisa). Takva oznaka upućuje na zaključak da se stranka nalazi na toj adresi, ali da u vrijeme pokušaja dostave tamo nije zatečena. Nakon toga, prvostupanjski je sud provjerio podatke iz sudskog registra i utvrdio da je to ujedno i adresa registriranog tuženikovog sjedišta, što nije sporno. Dostava pravnoj osobi na adresu navedenu u tužbi, koja je ujedno i adresa sjedišta te osobe upisana u upisniku, vraćena sudu s naznakom»obaviješten nije podigao«ili sličnog sadržaja, dostava je koja nije uspjela, pa se dostava toj pravnoj osobi obavlja stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Pravna osoba, za razliku od fizičke osobe, dužna je organizirati svoj rad na način koji omogućuje predaju pismena u njezinim poslovnim prostorijama tijekom redovitog radnog vremena, odnosno koji omogućuje takvu dostavu na bilo koji drugi način. U protivnom, dužna je snositi pravne posljedice svog propuštanja u takvom načinu poslovanja. Ako u redovno radno vrijeme u kojemu pošta obavlja dostavu, na adresi sjedišta upisanog u sudski registar osobe kojoj se pismeno treba dostaviti, nije moguće obaviti dostavu, jer se na naznačenoj adresi ne nalazi nitko kome bi se pismeno moglo predati, pa pošta ostavi obavijest adresatu da u određenom roku može pošiljku podići u prostorijama pošte te usprkos tome ta osoba ne preuzme pošiljku, ta je osoba dužna trpjeti pravne posljedice neuspjele dostave, a to je dostava putem oglasne ploče suda. Međutim, prvostupanjski je sud pogriješio kad je tuženiku dostavio presudu zbog ogluhe putem oglasne ploče suda, a prije pokušaja njezine dostave na tuženikovu adresu iz tužbe odnosno na adresu njegovog registriranog sjedišta. Naime, odredbom članka 134.a Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 Odluka USRH i 123/08 ispr. u nastavku teksta: ZPP) nije propisano da će se u slučaju neuspjele dostave sve sljedeće dostave stranci obavljati putem oglasne ploče suda. To će biti moguće u slučaju kad je stranka promijenila adresu i o tome nije obavijestila sud, odnosno kad dostava nije uspjela iz tog razloga (čl st. 5. ZPP-a). To znači da je prvostupanjski sud, nakon pravilne dostave tužbe tuženiku (putem oglasne ploče suda, za što su se stekli uvjeti prema čl. 134.a ZPP-a), trebao presudu dostaviti na način propisan odredbom članka 134. stavak 1. i članak 142. ZPP-a, a ne odmah dostavljati mu je putem oglasne ploče suda, samo na temelju činjenice što mu je i tužba na taj način dostavljena. informator, broj Derivativno stjecanje prava vlasništva na nekretnini U slučaju predaje nekretnine u posjed daroprimcu, smatra se valjanim i usmeni ugovor o darovanju, u skladu s pravnim pravilima Općeg građanskog zakonika, s time da se u primjeni tih pravnih pravila vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla moglo steći bez upisa u zemljišne knjige ODLUKA ŽUPANIJSKOG SUDA U SPLITU, BR. Gžp 118/2010 OD 18. VELJAČE Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje suvlasništva nekretnine označene kao čest. zem. 418/1 Z.U. 638 k.o. S., sve kao osnova upisa tog prava u zemljišne knjige suda. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja nakon što je u postupku utvrdio da je prednik tužitelja, sada pok. I. M., 70-ih godina predmetnom nekretninom označenom kao čest. zem. 418/1 Z.U. 638 k.o. S. raspolagao tako da je predmetni suvlasnički dio iste darovao tužitelju za izgradnju kuće, o čemu nije sastavljena pisana isprava, ali je nekretnina odmah nakon što je tužitelj prihvatio darovanje istom predana u suposjed. Nakon toga je tužitelj kuću i izgradio te po smrti I. M. nastavio miran i nesmetan suposjed ove nekretnine. U tako utvrđenom činjeničnom stanju, a koji je u skladu sa sadržajem dokaza provedenih u postupku i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja. Naime, u slučaju predaje nekretnine u posjed daroprimcu, smatra se valjanim i usmeni ugovor o darovanju nekretnine, u skladu s pravnim pravilima bivšeg Općeg građanskog zakonika (u nastavku teksta: OGZ), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99 - Odluka USRH, 22/00 - Odluka USRH, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09), budući da se prema navedenoj odredbi stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu navedenog Zakona, prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Prema pravnom pravilu paragrafa 943. OGZ-a, za ugovor o darovanju bez prave predaje darovane stvari bila je propisana pisana isprava, dok je usmeno darovanje bilo valjano samo uz obavljenu predaju stvari. Nadalje, u primjeni pravnih pravila OGZ-a vlasništvo nekretnine na temelju pravnog posla moglo se steći i bez upisa u zemljišne knjige, ako je ugovor bio izvršen. S obzirom na to da su, dakle, u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti stjecanja vlasništva koje je sudska praksa izgradila u primjeni pravnih pravila OGZ-a za stjecanje vlasništva nad nekretninom (ostvarena je valjana osnova i valjan način stjecanja vlasništva pravnim poslom), sud prvog stupnja ispravno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja. informator, broj

5 br Uređuje Davorka Foretić, dipl. iur. upravno pravo Zaštita poslovne tajne i povjerljivih podataka 2. dio s posebnim osvrtom na kazališne djelatnosti mr. sc. DRAGAN ZLATOVIĆ, viši predavač Veleučilišta u Šibeniku U Informatoru, u broju 6037 od objavili smo prvi dio članka o zaštiti poslovne tajne i povjerljivih podataka, u kojemu smo ukazali na odredbe Zakona o tajnosti podataka (Nar. nov., br. 79/07), i odredbe glave 8. i 9. Zakona o zaštiti tajnosti podataka (Nar. nov., br. 108/96), Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 110/97, 27/98 - ispr., 50/00 - Odluka USRH, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - Odluka USRH, 105/04, 84/05 - ispr., 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 77/11 - Odluka USRH - ukinut čl. 78. st. 4. Zakona i 125/11), te Zakona o ustanovama (Nar. nov., br. 76/93, 29/97, 47/99 ispr. i 35/08) i Zakona o kazalištima (Nar. nov., br. 71/06). U ovom broju nastavljamo s obradom te teme, pišući o značenju i zaštiti povjerljivih informacija na temelju tih propisa Povjerljive informacije 11 Distinkcija između povjerljive informacije i knowhow-a nije uvijek tako lako moguća. U stranoj sudskoj praksi ta je razlika predočena u sporu FSS Travel and Leisure Systems Ltd. v Johnson (1998) IRLR 382. Tužitelj je specijalist u proizvodnji kompjutorskih programa za prometnu industriju. Tuženik je bio zaposlenik kod tužitelja kao kompjutorski programer. 12 Cf. Davis, J., op.cit., str Vidjeti poznati slučaj Coco v. AN Clark (Engineers) Ltd. (1968) FSR 415 (1969) RPC U slučaju Douglas v Hello! Ltd. (2001) QB 967, koji se odnosio na publikaciju od strane neautorizirane treće strane fotografija s vjenčanja Michaela Douglasa i Chaterine Zeta Jones, Apelacijski sud (the Court of Appeal) je zaključio da nema vlasničkog interesa u informaciji sadržanoj u fotografijama. 15 Davis, J., op.cit., str Saltman Engineering Co Ltd. v Campbell Engineerng Co Ltd. (1948) (1963) 3 All ER 413. Povjerljive informacije (povjerljivi podaci, engl. confidentional information) širi su pojam od pojmova poslovne tajne i know-how-a 11, koji često može implicirati ove uže pojmove samostalno ili u kombinaciji s drugim podacima. Pravo na povjerljivost informacija (law of confidence, the confidentional information) svojevrsno je anglosaksonskom pravnom krugu, više nego kontinentalnim pravnim sustavima, uključivo i hrvatsko pravo. 12 To je pravo nužno da bi podržalo određene standarde, kako na javnom tako i u privatnom životu. 13 Zapravo, pravo povjerljivosti uobičajeno se odnosi na zaštitu trgovačke ili poslovne tajne, kao što su popisi kupaca ili industrijski know-how, gdje je uključen ekonomski interes. Ali, pravo povjerljivosti može se primijeniti jednako na bilo koju informaciju, pod uvjetom da informacija posjeduje nužnu kvalitetu povjerljivosti. Povjerljiva informacija mora imati značajnu ekonomsku vrijednost, ali ne radi se o formi vlasništva, osim u SAD-u. 14 Povjerljive informacije uključuju komercijalne tajne, osobne tajne, državne tajne pa čak i nemoralne podatke. Kod komercijalnih informacija, da bi one bile tretirane kao povjerljive informacije, moraju biti razmijenjene u kontekstu poslovnog odnosa, ali to mogu biti i određene privatne informacije, kao što su detalji određenog vjenčanja poznatih glumaca koji se mogu licencirati trećoj osobi radi publiciranja. 15 Pravo na povjerljivost informacija proizlazi ili iz ugovora ili iz common law-a. U komercijalnom kontekstu, jedini način prikladan za očuvanje vrijednosti informacije, u većini se slučajeva ogleda u zaštiti povjerljivosti preko ugovornih uglavaka. Korištenje u prometu povjerljivih informacija i know-how traži otkrivanje informacije do određene mjere. Obveza povjerljivosti proizlazi iz širokog načela equity, da onaj tko sazna za povjerljivu informaciju ne smije je iskoristiti na nedopušten način. Temelji modernog prava u ovom području nalaze se u rješidbi u slučajevima Coco v Clark i Saltman v Campbell 16 :»Prvo, sama informacija mora sadržavati potrebnu raznu povjerljivosti o njoj samoj. Drugo, ta informacija mora biti razmijenjena u okolnostima koje impliciraju obvezu povjerljivosti. Treće, mora postojati nedopuštena neautorizirana uporaba informacije koja uporaba dovodi do štete za osobu na koju se odnosi.« Tipovi povjerljivih informacija Tipovi povjerljivih informacija mogu se široko kategorizirati na osobne, komercijalne i druge informacije, iako načelo kategorizacije nije uopće relevantno. Primjeri povjerljivih informacija uključuju, između ostalog, i sljedeće podatke: - komercijalni zapisi, kao što su liste klijenata, informacije o prodaji i strategiji, informacije o prodajnim planovima i sl.; - neobjavljena autorska djela; - matematičke formule i prerađivačke tehnike; - kodni izvori (izvori šifri) i algoritmi; - marketinške tehnike i postupci; - osobne informacije; - cjenici i - planovi, nacrti i dijagrami. Informacije mogu biti povjerljive iz bilo kojega razloga. Smatra se, primjerice, da obveza povjerljivosti proizlazi ako ne postoji govorna obveza, ako informaciju otkrije za vrijeme pregovora o komercijalnom ugovoru koji nije zaključen. Titular informacija mora vjerovati da mu prepuštanje informacija šteti ili pomaže njegovim rivalima. Također, on mora biti uvjeren da informacija nije javno dobro, odnosno da nije prepuštena u public domain Zaštita korištenja informacija Ako posjednik informacije tu informaciju plasira u širu javnost (public domain) s namjerom da je učini dostupnom širem krugu osoba, obveza povjerljivosti time prestaje. Tamo gdje se informacija stječe nezakonito, primjenjuje se načelo»springboard«koji se primjenjuje radi zaštite korištenja informacije od recipijenta i drugih osoba. 17 Za razliku od prava copyrighta, pravo na povjerljivost informacija štiti informaciju čak i kad ta informacija nije objavljena u nekom materijalnom obliku. Povjerljiva informacija može biti komunicirana i usmeno. 18 Također, za razliku od autorskog prava, i sama ideja može biti zaštićena kao povjerljiva informacija, pod uvjetom da je komercijalno atraktivna i podobna za realizaciju. Primjerice, ideja za određeni televizijski program, odnosno za kazališni autorski projekt može biti izražena u opširnom elaboratu. U svakom slučaju, ideja mora biti izvorna ili je prati dokaz o prijavi izuma. 19 Najbolji način da se zaštite povjerljive informacije je da nitko drugi za nju ne sazna. To se može postići tako da se ugovore posebne klauzule u ugovoru između posjednika informacije i druge osobe kojoj je informacija otkrivena, da bi se osigurala povjerljivost. 17 Davis, J., op.cit., str Vidjeti slučaj Seager v Copydex Ltd. (No2) (1969) 1 WLR Vidjeti slučaj Fraser v Thames Television Ltd. (1983) 2 WLR 917. Primjerice, to se može ogledati tako: - da se samo limitiranom broju osoba dopusti dostupnost povjerljivim informacijama; - da svi zaposlenici potpišu tzv. NDA ugovor (Non-Disclosure Agreement), koji omogućava da zadrže za sebe povjerljivu posebnu informaciju za koju su imali saznanje; - da NDA ugovor potpiše svatko tko dolazi u kontakt s tvrtkom, npr. konzultanti, trgovački agenti, prodavači ili bilo tko drugi, tko je mogao saznati za konkretnu informaciju; - da se pazi glede objave svih poslovnih poteza koji mogu pokriti bilo koju povjerljivu informaciju. 3. Poslovna tajna u kazalištima Kazališna djelatnost je neprijeporno ponajprije umjetnička djelatnost. Kazališna umjetnost je spoj riječi koji sadržava klicu svih proturječja kazališta, odnosno dvojbe možemo li kazalište smatrati samostalnom umjetnošću s vlastitim zakonitostima i estetskom posebnošću ili se radi o rezultanti nekoliko različitih posebnih umjetnosti (slikarstvo, književnost, arhitektura, glazba, ples, gesta) Odredbe Ustava Republike Hrvatske U Ustavu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10- proč. tekst u nastavku teksta: Ustav) su odredbe koje na ustavnoj razini reguliraju temeljna prava i slobode, kako pojedinaca tako i drugih pravnih subjekata. U članku 37. Ustava određena je zaštita tajnosti podataka, posebice osobnih podataka, dok se u članku 38. Ustava jamči pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Među kulturnim pravima u okrilju ustavnog kataloga ljudskih prava i sloboda, naglašavamo odredbu članka 67. Ustava, u kojoj se određuje jamstvo slobode umjetničkog stvaralaštva, kao i zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva Zakonske odredbe U Zakonu o ustanovama, koji se kao lex generalis odnosi na kazališne ustanove u Republici Hrvatskoj, regulirano je ponašanje kazališnih ustanova u odnosu na pravo javnosti glede saznanja o određenim činjenicama, vezanim uz djelovanje te ustanove. Tako je u članku 67. ZU-a propisano da je kazališna ustanova dužna u razumnom roku davati sredstvima javnog informiranja, na njihov zahtjev, informacije o obavljanju svoje djelatnosti i omogućiti im uvid u odgovarajuću dokumentaciju. To nije samo obveza kazališne ustanove, nego i njezin interes, jer bez sudjelovanja javnosti i brzog protoka informacija o kazališnim aktivnostima, nema 20 Cit. Pavis, P., Pojmovnik teatra, Akademija dramskih umjetnosti Zagreb & Centar za dramsku umjetnost Zagreb & Izdanja Antibarbarus Zagreb, Zagreb, 2004., str Nastavak na 6. stranici

6 6 br upravno pravo Zaštita poslovne tajne i povjerljivih podataka Nastavak sa 5. stranice ni kazališnog marketinga, odnosno ni obaviještenosti kazališne publike, pa time ni ostvarenja kulturnog tržišta. 21 Kazališna ustanova može uskratiti davanje informacija, odnosno uvid u dokumentaciju ako je ona zakonom, aktom o osnivanju ustanove ili statutom ustanove određena kao službena, poslovna, znanstvena ili umjetnička tajna, te kad se odnosi na osobne podatke fizičkih osoba (čl. 67. st. 2. ZU-a). Iz ovoga proizlazi mogućnost da kazališna ustanova u svojim temeljnim aktima regulira problematiku poslovne i druge tajne. Pregledom dostupnih akata hrvatskih kazališnih ustanova možemo zaključiti da su ona u pretežnom broju iskoristila tu zakonsku mogućnost i u svoje temeljne opće akte ugradila, doduše samo na općoj razini bez podrobne razrade, odredbe o poslovnoj tajni u svom djelovanju Statutarne odredbe Tako se obično u kazališnim statutima u RH poslovnom tajnom smatraju: - podaci koje kazališno vijeće,, kao kazališno tijelo, proglasi poslovnom tajnom; - podaci koje nadležno tijelo, kao povjerljive priopći kazalištu; - mjere i način postupanja u slučaju nastanka izvanrednih okolnosti; - plan fizičko-tehničkog osiguranja fundusa i imovine kazališta; - dokumenti koji se odnose na obranu; - drugi podaci koji bi se priopćavali neovlaštenoj osobi, a bilo bi protivno interesima kazališta i njegovog osnivača. Statutarne odredbe tako predviđaju da su podatke koji se smatraju poslovnom tajnom dužni čuvati svi djelatnici kazališta, bez obzira na to na koji su način za njih saznali. Obveza čuvanja poslovne tajne traje i nakon prestanka radnog odnosa u kazalištu. Ovdje možemo dati i ekstenzivnije tumačenje, prema kojem se ta obveza ne odnosi samo na zaposlenike kazališta, nego i na angažirane umjetnike i suradnike koji ne sklapaju s kazalištem radni odnos nego izvođački, odnosno autorski ugovor. Povreda čuvanja poslovne i profesionalne tajne predstavlja težu povredu radne obveze, sukladno Zakonu o radu (Nar. nov., br. 149/09 u nastavku teksta: ZOR) Podaci koji se smatraju poslovnom tajnom mogu se priopćiti tijelima koje je za to ovlastio zakon, odnosno tijelima i osobama kojima ovlast proizlazi iz dužnosti koju obavljaju Druga rješenja iz prakse I dok se na teorijskoj i općoj normativnoj razini ne nailazi na različitosti u polazištima i rješenjima, u samoj praksi može se postaviti pitanje koji se to podaci mogu proglasiti poslovnom, odnosno umjetničkom tajnom. Štoviše, nije li tajnost potpuno protivna slobodi umjetničkog stajališta, izražavanja, stvaralaštva. Naime, umjetnička kreativnost usmjerena je na komunikaciju s javnošću, gledateljstvom, širokim krugom konzumenata 21 O tome šire Lukić, D., Kazalište u svom okruženju, knjiga 1., Kazališni identiteti, Leykam International, Zagreb, 2010., str Vidjeti, primjerice, čl Statuta Zagrebačkog gradskog kazališta»komedija«, Zagreb, od , odnosno čl Statuta Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku, od umjetničkog čina, djela i akcije. Tajiti nešto u umjetnosti znači stvarati nepremostivi procijep prema samome sebi kao autoru i prema publici.»umjetnička tajna«kao sastavnica dviju, u svom izvorištu, suprostavljenih riječi predstavlja svojevrsni»contradictio in nomen«odnosno»contradictio in adiecto«. Ni u svjetskoj normativi ne nalazimo na precizne odgovore. Tamošnja kazališta prije upotrebljavaju pojam»povjerljivih podataka«nego»poslovne tajne«. Tako povjerljivi podaci u kazalištu mogu uključivati: - tehničke informacije (npr. o predstavi, kazališnoj zgradi i sl.); - poslovni plan i proračun; - financijsku arhivu, izvješća, konta i bilance te ponude; - ponude cijena i ponude izvedbi; - popise posjetitelja (npr. pretplatnika) i dobavljača. Nitko ne može bez odobrenja nadležnih kazališnih organa i tijela izvršiti priopćavanje, odnosno razotkrivanje povjerljivih podataka, neovlašteno upotrebljavati takve podatke, tj. preslikavati arhivu povjerljivih podataka izvan onoga što proizlazi u okviru nečije radne obveze u kazalištu. 23 U stalnom propitkivanju što bi to moglo predstavljati poslovnu tajnu u kazalištu a da ne ugrozi temeljne postulate kazališne umjetnosti i kazališnog djelovanja koje je, prije svega, javno djelovanje, ni domaći teatrolozi ne pronalaze širi fond podataka koji bi se mogli označiti kao poslovna tajna ili imati određeni stupanj povjerljivosti. Tako se među mogućim takvim podacima novode honorari pojedinačnih autora, uključenih u kazališne projekte, pregovori o opciji za nova djela i to ponajprije pregovori s agencijom za otkup prava na strani tekst, pregovori o gostovanjima i nastupima na festivalima i drugim manifestacijama, do potpisa ugovora o sudjelovanju, te dugoročni kazališni repertoarni plan. 24 Iz prakse možemo navesti i neke druge moguće primjere koji se mogu uključiti u poimanje poslovne tajne u suvremenom kazalištu. Kod toga napominjemo da bi to bilo potrebno precizno regulirati u temeljnim aktima kazališta (akt o osnivanju, statut), odnosno u posebnom autonomnom kazališnom općem aktu koji bi tretirao i taksativno naveo sve potencijalne slučajeve. Suvremena kazališta u Republici Hrvatskoj pretežno su organizirana kao javne ustanove, a manjim dijelom kao umjetničke organizacije, odnosno privatna trgovačka društva i obrti. U sadašnjem sustavu financiranja javnih (i ne samo javnih op. aut.) kazališta, neizostavno je financiranje javnim sredstvima, bilo od strane države, odnosno jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kroz tzv. javne potrebe u kulturi. Taj oblik financiranja uključuje transparentnost u korištenju, odnosno trošenju odobrenih sredstava za točno ugovorene kazališne programe, što podrazumijeva i potrebu evalucije odobrenih projekata, odnosno pravdanja kroz programska i 23 Vidjeti Perth Theatre Company: Copyright and Confidentionality Guide, na internet stranici eventful.com/perth/.../perth-theatre-company-/v Tako Lukić, D., Produkcija i marketing scenskih umjetnosti, Hrvatski centar ITI UNESCO, Zagreb, 2006., str. 79. financijska izviješća o ostvarenim programima, koja neizostavno uključuju i prilaganje svih ugovora, računa i druge financijske dokumentacije koja se odnosi na odobreni program. Pa, iako se određeni ugovori o umjetničkom angažmanu umjetnika često smatraju poslovnom tajnom, posebice podaci o honorarima autora i umjetnika, osobito onih vanjskih koji nisu u radnom odnosu u kazalištu, ti podaci ne mogu biti izuzeti od obveze prikazivanja u izvješću o ostvarenom programu koji se dostavlja osnivaču, odnosno financijeru. Ipak, obveza dostave tih podataka nadležnim tijelima (npr. Ministarstvu kulture, gradskim i općinskim tijelima i fondacijama) ne podrazumijeva da se ti podaci javno iznose i objavljuju. Stoga bi kazališta, kad dostavljaju financijerima izvješća o programima, uključujući i podatke o ugovorima i honorarima, morala uz te podatke staviti napomenu da se radi o povjerljivim podacima, odnosno poslovnoj tajni, čija dostava je interna, odnosno samo za korištenje na relaciji kazalište-financijer programa javnih potreba u kulturi Posebnost ugovaranja Naime, trebalo bi uvažiti posebnosti ugovaranja u ovoj djelatnosti, posebice s priznatim autorima i umjetnicima, jer često takvi ugovori sadržavaju i podatke koji su strogo poslovni između točno preciziranih ugovornih strana, te ne mogu biti obrazac za moguće sljedeće ugovore tih autora ili umjetnika s drugim kazalištima. To se posebice odnosi na podatke o umjetničkom honoraru, koji u određenoj prilici i pod posebnim okolnostima može biti umanjen, odnosno uvećan u odnosu na redovitu situaciju, odnosno može uključivati besplatni nastup umjetnika ili gratis ustupanje autorskog djela ili dramskog predloška samo za taj konkretni program. Poslovnom tajnom mogu se odrediti i određeni podaci iz ugovora o umjetničkom nastupu umjetnika koji je zaposlen u jednoj kazališnoj ustanovi, ali autorski, odnosno izvođački, sudjeluje u projektu druge kazališne ustanove, drugom umjetničkom projektu (npr. film) ili u televizijskom ili drugom javnom projektu (npr. radio-drama, sinkronizacija filma, voditeljski poslovi i sl.) 25. Naime, sukladno čl. 48. ZOK-a kazališni umjetnici i drugi kazališni radnici, zaposleni u javnom kazalištu ili javnoj kazališnoj družini, mogu obavljati umjetničke poslove izvan kazališta, odnosno kazališne družine samo uz prethodnu pisanu suglasnost intendanta, odnosno ravnatelja. Suglasnost mora sadržavati uvjete obavljanja odobrenih poslova. Dakle, radi se o posebnom obliku sprječavanja natjecanja kazališnog radnika s kazalištem. 26 Da bi intendant odnosno ravnatelj javnog kazališta, svom kućnom kazališnom umjetniku odobrio nastup u drugom kazalištu, nužno je da sâm umjetnik to dopuštenje zatraži i da ga potkrijepi ugovorom s drugim kazalištem. Matično kazalište ne bi smjelo, poštujući odredbe o povjerljivosti podataka, iznositi na uvid javnosti i trećima, podatke o uvjetima nastupa umjetnika za drugu kazališnu kuću, posebice ako 25 O tome detaljnije Lončar, V., Kazališna tranzicija u Hrvatskoj kulturni, zakonodavni i organizacijski aspekti, doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011., str Uz ove posebne odredbe treba uvažavati i odredbe iz Glave XII. Zakona o radu (Nar. nov., br. 149/09 u nastavku teksta: ZOR) koje se odnose na zabranu natjecanja radnika s poslodavcem (čl ZOR-a). to ugovor izrijekom sadržava, da se honorar smatra povjerljivim podatkom. Nadalje, među podatke koji mogu imati određenu kvalifikaciju tajnosti mogu se ubrojiti i knjiga režije koju redatelj vodi tijekom pripreme kazališne predstave, odnosno dramaturška obrada određenog kazališnog djela, učinjena baš za potrebe i po narudžbi određenog kazališta. Iznošenje tih podataka prije same realizacije projekta (premijerna izvedba), moglo bi dovesti do štetnih posljedica za kazalište koje je nositelj tog projekta. Naime, razotkrivanje određenih dramaturških i redateljskih rješenja prije premijerne izvedbe i njihova dostupnost javnost mogu lišiti kazališni scenski projekt one umjetničke zatajnosti i iščekivanosti predstave koja je imanentna svakom novom kazališnom projektu. Također i određena umjetnička rješenja, kreativni know-how i posebna kazališna tehnologija (npr. izrada lutaka u lutkarskom kazalištu) mogu imati atribuciju poslovne tajne, koja se često, posebice u obiteljskim i/ili privatnim scenskim projektima, prenosi iz generacije u generaciju umjetnika. Javna kazališta nužno moraju donositi posebne mjere i planove zaštite kazališnih objekata koje koriste, od kojih su neka uvrštena među kulturnu i spomeničku baštinu. Ti dokumenti, uključujući planove zaštite na radu i protupožarne planove, mogu biti određeni kao poslovna tajna odlukom nadležnih organa kazališta. Oni podaci koji nikako ne bi smjeli biti označeni poslovnom tajnom u javnim kazalištima, svakako su podaci o radnim mjestima koja su predviđena u određenoj ustanovi, koeficijenti plaća za ta radna mjesta, postupci javne nabave, potreba zapošljavanja novih umjetnika i djelatnika te rezultati financijskog poslovanja ustanove. 27 Ovdje ne možemo govoriti o aspektima profesionalne tajne, kao što je to moguće u nekim drugim djelatnostima za koje postoje i posebni podzakonski propisi (obrana, iz djelokruga Ministarstva pravosuđa, Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Državne uprave za zaštitu i spašavanje i sl.). 28 Uz izložena zakonska rješenja koja se odnose na ovu problematiku, a koja su načelna i nedovoljno regulirana, ostaje da se pitanja poslovne tajne u kazališnoj djelatnosti urede u samoregulacijskim pravnim izvorima, odnosno u osnivačkim i temeljnim aktima kazališnih ustanova, odnosno u konkretnim ugovorima koje kazališta sklapaju u svezi s realizacijom određenog kazališnog projekta U inozemnoj sudskoj praksi možemo naći slučajeve gdje su sudovi zauzeli stajalište da kompilacija javnih informacija može tvoriti trgovinsku tajnu ako se radi o izvornoj, odnosno jedinstvenoj originalnoj kompilaciji (Imax Coporation v. Cinemark USA, Inc., NY Sup.Ct., NY Co., Ind. No ), odnosno da poslovne metode nisu patentibilne (»business method patent«case - Bliski v. Kappos, USA Sup.Ct). 28 Vidjeti, primjerice, Pravilnik o tajnosti podataka obrane (Nar. nov., br. 39/08). Podrobnije o profesionalnoj tajni kod Miladin, P., Poslovna i profesionalna tajna kao prava osobnosti, u Zborniku radova: Pravo na pristup informacijama, Pravni fakultet u Splitu i Grad Novalja, 2008., str i Čizmić, J., Perdić, A., Neka zapažanja o profesionalnoj tajni, u Zbornik radova: Pravo na tajnost podataka, Pravni fakultet u Splitu i Grad Novalja, 2008., str Usp. Zlatović, D., Temeljni opći akti ustanove, I. i II., Informator, br. 5483, od , str i br. 5485, od , str. 8-9.

7 Uredila Biljana Barjaktar, dipl. iur. br Uredila Desanka Đikandić, radno dipl. pravo oec. Ispunjenje zakonskih uvjeta za odlazak u mirovinu i zahtjev za produljenje radnog odnosa u povodu Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-2862/2010 od 17. studenoga SANDRA MARKOVIĆ, viša ustavnosudska savjetnica u Ustavnom sudu Republike Hrvatske Vezano uz prestanak radnog odnosa zbog navršenja propisanog broja godina života i staža osiguranja u sudskoj praksi bilo je, a ima i danas određenih prijepora. Jedna od prijepornih situacija razmatrana je nedavno i u jednom ustavnosudskom postupku, u povodu čega je donesena Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-2862/2010 od 17. studenoga Uvodno Odlukom, broj U-III-2862/2010 od 17. studenoga 2011 a. Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud) odbio je ustavnu tužbu, podnesenu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Vrhovni sud), broj: Revr-803/09-2 od 3. ožujka 2010., kojom je odbijena podnositeljeva (tužiteljeva) revizija, izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu (u nastavku teksta: Županijski sud), broj: Gž-3602/08 od 13. veljače Navedenom presudom Županijskog suda preinačeni su presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu (u nastavku teksta: Općinski sud), broj: P-831/07 od 21. travnja 2008., te je podnositeljev tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Općinski sud utvrdio je da je odluka o prekidu ugovora o radu, br , sklopljenog 1. srpnja između tužitelja i tuženika, a koja odluka je donesena , te odluka tuženika, br: /07-1/6 od 24. listopada 2007., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava - nedopuštena i nezakonita, te da radni odnos tužitelju nije prestao, pa je naložio tuženiku da vrati tužitelja na poslove redovitog profesora i to u roku 8 dana i pod prijetnjom ovrhe. 1 Objava odluke u Narodnim novinama i na www. usud.hr 2. Značaj predmeta U ovom predmetu istaknuto je nekoliko značajnih pitanja. Prije svega podnositelj je u ustavnoj tužbi naveo da je člankom 110. stavak 3. Zakona o radu (u nastavku teksta: ZR) 2 određeno da ugovor o radu prestaje kad radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore. Podnositelj je smatrao da mu je, stoga, radni odnos po sili zakona trebao prestati s danom 9. siječnja kada je navršio 65 godina života. Smatrao je budući da je, nakon što je navršio 65 godina života, nastavio i nadalje nesmetano raditi kod tuženika, a tuženik nije donio bilo kakvu odluku o prestanku njegovog radnog odnosa - da je očito da su se, imajući na umu netom navedenu odredbu ZR-a, upravo podnositelj i tuženik drukčije dogovorili. Podnositelj je naveo da se obratio Fakultetskom vijeću sa zahtjevom za produljenje radnog odnosa, te da je priložio i pisanu potvrdu o potrebi za nastavkom njegovog rada od strane nastavnog kolegija. Međutim, istaknuo je da njegov zahtjev nije došao do nadležnog tijela tuženika (E. f. u S.), već da je o njemu samovoljno odlučio dekan Fakulteta, unatoč činjenici da je na Katedri za turizam, na kojoj je podnositelj kao profesor radio, postojala potreba rada, što dokazuje navod da je na tim poslovima potom angažiran»jedan drugi redoviti profesor, također u mirovini«. U ustavnoj tužbi podnositelj je naveo i pogrešno tumačenje odredaba Statuta tuženika, smatrajući da je tuženik sporne odluke donio postupajući suprotno odredbama Statuta. Podnositelj je smatrao da su mu osporenim presudama Vrhovnog i Županijskog suda povrijeđena ustavna prava, zajamčena člancima 14., 26., 35., 54., 55. i 56. Ustava Republike Hrvatske 3, te odredbe članaka 1., 3., 5. i 16. Ustava. 3. Razlozi iz osporenih odluka Predmet parničnog spora u konkretnom slučaju bio je, dakle, zahtjev da se utvrdi nedopuštenom i nezakonitom odluka tuženika o prekidu ugovora o radu zbog odlaska u mirovinu od 11. rujna 2007., kao i odluka tuženika, broj: /07-1/6 od 24. listopada 2007., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava te da radni odnos tužitelju nije prestao, uz nalaganje tuženiku da podnositelja vrati na poslove redovitog profesora. Općinski sud ocijenio je da je dekan tuženika postupio suprotno članku 23. stavak 1. Statuta tuženika, odlučivši o statusu podnositelja ne tražeći mišljenje i suglasnost Fakultetskog vijeća. Prema 2 Zakon o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04 i 68/05 Odluka USRH). 3 Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst, 55/01 - ispr., 76/10 i 85/10 proč. tekst). mišljenju prvostupanjskog suda, za obavljanje poslova koje je podnositelj obavljao kod tuženika i dalje je postojala potreba. Županijski sud preinačio je navedenu prvostupanjsku presudu, utvrdivši da su odluke tuženika zakonite. Naime, da prvostupanjska odluka tuženika od 11. rujna ima značenje odluke o prestanku radnog odnosa podnositelju 30. rujna zbog ispunjenja zakonskih uvjeta za odlazak u mirovinu. Županijski sud je u presudi naveo da je podnositelj, koji je kod tuženika bio redoviti profesor u trajnom zvanju, u akademskoj godini 2006./2007., 9. siječnja navršio 65 godina života, te da je odluka tuženika donesena na osnovi primjene članka 102. stavak 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (u nastavku teksta: ZoZDiVO) 4, prema kojem članku osobi zaposlenoj na znanstveno-nastavnom, umjetničko-nastavnom i nastavnom radnom mjestu na visokom učilištu, istekom akademske godine u kojoj je navršio 65 godina života, prestaje ugovor radi odlaska u mirovinu. Županijski sud ocijenio je da u konkretnom slučaju radni odnos ne prestaje otkazom ugovora o radu i da, stoga, nije potrebna suglasnost Fakultetskog vijeća, kako je to podnositelj navodio jer da se radi o prestanku radnog odnosa po sili zakona. Vrhovni sud prihvatio je stajalište Županijskog suda, ocijenivši ako podnositelj i ispunjava uvjete za nastavak rada u smislu članka 102. stavka 7. ZoZDi- VO-a, s obzirom na to da je bio u statusu redovitog profesora u trajnom zvanju, tuženik mu nije bio dužan produljiti radni odnos do isteka akademske godine u kojoj navršava 70 godina. To stoga što ta zakonska odredba omogućuje tuženiku da produlji radni odnos ako smatra da je to potrebno i svrhovito, no istovremeno ta zakonska odredba, prema stajalištu Vrhovnog suda, ne propisuje obvezu fakulteta da to i učini. Vrhovni sud naveo je da takvo zakonsko uređenje nije nepovoljnije od uređenja načina prestanka ugovora o radu iz članka 103. točka 3. Zakona o radu, kao općeg zakona radnog prava koji je bio na snazi u mjerodavnom razdoblju, te da se upravo i oslanja na to zakonsko uređenje. Vrhovni sud ocijenio je da je tuženik pravilno primijenio članak 102. stavak 6. ZoZDiVOa kao odredbu posebnog zakona. 5 4 Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Nar. nov., br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07, 46/07, 45/09 i 63/11). 5 Vrhovni sud je u osporenoj presudi naveo:»ta odredba u smislu čl. 7.a ZR-a nije nepovoljnija od čl t. 3. ZR-a zato jer dok prema općem uređenju iz čl st. 3. ZR-a ugovor o radu prestaje već kada radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, prema odredbi čl st. 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju radni odnos tužitelju koji je 9. siječnja navršio 65 godina života prestao je tek 30. rujna istekom akademske godine, a očigledno između stranaka nije postojala suglasnost za produljenjem radnog odnosa u smislu čl st. 7. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.«4. Ocjena Ustavnog suda Podnositelj je u ustavnoj tužbi istaknuo, uz ostale, i povredu ustavnog prava, zajamčenog člankom 54. stavkom 1. Ustava, kojim se svakom jamči pravo na rad i slobodu rada. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 54. stavak 1. Ustava, Ustavni sud utvrdio je da osporenim presudama podnositelju nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Naime, u svezi s navodima podnositelja glede postojanja povrede ustavnog prava iz članka 54. Ustava, Ustavni je sud naglasio da je Ustav navedenim člankom, prihvaćajući standarde jamstva ljudskih prava utvrđenih međunarodnim dokumentima, odredio da svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Sadržajno, pravo na rad i slobodu rada ne znači ujedno i pravo na zaposlenje na određenim poslovima i određenom radnom mjestu. Temeljem navedenog, Ustavni je sud utvrdio da osporavanim presudama nije povrijeđeno ustavno pravo iz članka 54. stavak 1. Ustava. Ustavni sud pošao je od članka 1. Zakona o radu, koji je opći zakon radnog prava, a kojim je određeno da se on primjenjuje na radne odnose koji nisu uređeni nekim drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom te objavljen. To znači da prvenstvo u primjeni imaju odredbe posebnog zakona koje određujući pojedinu djelatnost, određuju i dijelove koji se odnose na radni odnos. Ustavni sud ocijenio je da su pravilno Županijski sud i Vrhovni sud, u konkretnom parničnom sporu, primijenili članak 102. stavak 6. ZoZDiVO-a, te su u osporenim presudama argumentirano odgovorili na podnositeljeve navode, koje je on ponovio i u ustavnoj tužbi. Vrhovni i Županijski sud su, prema ocjeni Ustavnog suda, pravilno primijenili mjerodavno materijalno pravo, te odbili podnositeljev tužbeni zahtjev. 5. Umjesto zaključka Stajalište koje su zauzeli Županijski i Vrhovni sud u ovom predmetu, značajno je ponoviti, a to je da ako podnositelj i ispunjava uvjete za nastavak rada, u smislu članka 102. stavak 7. ZoZDiVOa, s obzirom na to da je bio u statusu redovitog profesora u trajnom zvanju, tuženik mu nije bio dužan produljiti radni odnos do isteka akademske godine u kojoj navršava 70 godina. Dakle, ova zakonska odredba, prema izraženom stajalištu sudova omogućuje tuženiku da produlji radni odnos ako smatra da je to potrebno i svrhovito, no istovremeno ta zakonska odredba ne propisuje obvezu fakulteta da to i učini.

8 8 br medicinsko pravo Pravo na samoodlučivanje liječnika i pravo na sam mr. sc. ZVONIMIR BOŠKOVIĆ, Rijeka U tekstu prikazujemo jedno od najvažnijih prava pacijenata u hrvatskom zdravstvenom pravu pravo na samoopredjeljenje i autonomiju u postupku liječenja, uređenih i zajamčenih Zakonom o zaštiti prava pacijenata, propisima o profesijama i provedbenim propisima te međunarodnim konvencijama iz zdravstvenog područja. Najprije prikazujemo elemente informiranog pristanka i njegovo određenje. Zatim iznosimo kritički osvrt i granice informiranog pristanka. Posebice razrađujemo pravni okvir obaviještenog pristanka pacijenta. Odgovarajuća pozornost usmjerena je na obveze pacijenata i samoodlučivanje liječnika. U zaključku sažimamo iznesena razmatranja o informiranom pristanku pacijenta te dostojanstvu i autonomiji pacijenta. 1. Uvod Zakonom o kvaliteti zdravstvene zaštite 1 utemeljena su zajednička načela, postupci i sustav mjera za osiguranje i unapređenje postulirane kvalitete zdravstvene zaštite, a njime je u hrvatski pravni poredak ugrađena pravna stečevina Europske unije (acquis communautaire). Sukladno definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (SZO/WHO), kvaliteta zdravstvene zaštite jest zadovoljstvo bolesnika ishodom liječenja. Ratio koncepta kvalitete zdravstvene zaštite jest anticipirana orijentiranost prema pacijentu (sva podvlačenja su autorova). Za vanjski model unapređenja kvalitete, koji obuhvaća i zaštitu prava pacijenata, sukladno Zakonu odabrana je akreditacija kao formalan proces ocjenjivanja koju obavlja vanjsko, stručno neovisno tijelo Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu koja: - provodi postupak akreditacije, - predlaže plan i program mjera za osiguranje, unapređenje, promicanje i praćenje kvalitete zdravstvene zaštite, - predlaže standarde kvalitete zdravstvene zaštite i akreditacijske standarde, - provodi postupak procjene zdravstvenih tehnologija, - obavlja edukaciju na području kvalitete zdravstvene zaštite, - nadzire standarde zdravstvenih osiguranja. Iz sustava mjera za ostvarivanje i unapređenje kvalitete zdravstvene zaštite proizlaze i najvažnija načela pa Zakon stavlja poseban naglasak na postojanu primjenu onih načela koja su condicio sine qua non za postizanje najviše moguće zaštite postulirane kvalitete zdravstvene zaštite. Načela se svode na osnovne smjernice za provođenje sveobuhvatne zaštite; načela su, prema tome, implicirana u zakonskom tekstu. Načelo orijentiranosti prema pacijentu podrazumijeva da je dobrobit pacijenta temeljno polazište za odluku o zdravstvenim postupcima, što uključuje njegovo pravo na suodlučivanje u cilju unapređenja kvalitete njegova života. Načelo sigurnosti pacijenta ostvaruje se provedbom mjera kojima se sprječavaju štetni neželjeni događaji čija bi posljedica mogla biti smrt ili oštećenje zdravlja pacijenta. Provedba tih načela treba svakom pacijentu osigurati pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu sukladno njegovom zdravstvenom stanju i općeprihvaćenim stručnim standardima. To je mnogo lakše reći nego u praksi provesti kada se u njoj aktualiziraju složeni problemi: - isključivo jedan izvor financiranja - 15% na bruto plaću - najveći u Europi - tri milijuna osiguranika ne plaća doprinos za zdravstvo - percepcija korumpiranosti - pad popularnosti struke manjak liječnika 1 Nar. nov., br. 107/07 (u nastavku teksta: Zakon). - generiranje duga za dvije mlrd kuna na godišnjoj razini - dostupnost - odnos PZZ-SKZZ - itd. U članku se nastoji uspostaviti korelacija (suodnos, međuzavisnost) kvalitete zdravstvene zaštite i informiranog ili obaviještenog pristanka pacijenta ili suglasnosti (informed consent). Omogućava li institut informiranog pristanka instrumente pravne zaštite u postupcima korištenja zdravstvenih usluga? Informirani pristanak ima nezaobilaznu ulogu u ostvarivanju, osiguranju i zaštiti prava pacijenata. Analiza je obavljena, u pravilu, analizom pravnih propisa. Takav metodologijski pristup opravdava se činjenicom da su pravni propisi glavni pravni izvori. Informacije i obavještenja o pravnim pravilima uopće nalazimo u tzv. pravnim izvorima Definicija i elementi informiranog pristanka Pri razmatranju informiranog pristanka polazi se od temeljnog koncepcijskog opredjeljenja da je u demokratskom društvu koje jamči pravo osobnosti prijeko potrebno osigurati autonomiju pacijenta koja se očituje u slobodi odlučivanja pacijenta o tome hoće li, pod kojim uvjetima i kada prihvatiti liječnički tretman. Zakon o obveznim odnosima (ZOO) 3 izričito je u pravni sustav RH uveo pravni institut prava osobnosti. 4 Prema članku 19. toga Zakona, pravo osobnosti priznaje se fizičkim i pravnim osobama. Pod pravima osobnosti fizičke osobe u smislu tog članka ZOO-a, razumiju se pravo na: 1. život, 2. tjelesno zdravlje, 3. duševno zdravlje, 4. ugled, čast, dostojanstvo i ime, 5. privatnost osobnog i obiteljskog života, 6. slobodu i 7. druga prava. Sva nabrojena prava osobnosti samo su primjerice navedena (otvorena lista). Zakon, naime, i za fizičke, ali i za pravne osobe navodi da one imaju i druga prava osobnosti koja nije izričito nabrojio, što omogućuje oštećenicima da zahtijevaju zaštitu svojih prava osobnosti, i to onih koje Zakon nije izričito imenovao. 5 U pravnoj se literaturi navodi da je koncept informiranog pristanka vrlo jednostavan: liječnik ne može liječiti pacijenta dok mu ne da osnovne podatke o tretmanu koji predlaže i alternativnim tretmanima i dok pacijent ne odluči koji tretman želi da se na njega primijeni odnosno želi li uopće primjenu bilo kakvog tretmana. 6 Prema tomu, informirani pristanak je proces kroz koji potpuno informirani 2 Klarić, Petar Vedriš, Martin, Građansko pravo, izdanje Narodnih novina d.d., Zagreb, 2008., str Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11. 4 O pravu osobnosti vidjeti: Crnić, Ivica, Neimovinska šteta, izdanje Organizatora, Zagreb, 2006., str Crnić, Ivica, Odgovornost liječnika za štetu, izdanje Organizatora, Zagreb, 2009., str Turković, Ksenija, Pravo pacijenta na suodlučivanje prema Zakonu o zaštiti prava pacijenata: Bakran, I., Ivanišević, G. (ur.). Bolesnik: prava i obveze, Interprint, Zagreb, 2005., str. 22. pacijent sudjeluje u odlučivanju hoće li izabrati tretman, operaciju ili dijagnostički postupak. Ta zakonski obvezujuća suglasnost, koja je također pravovaljana s moralnog gledišta, ne može biti dobivena ako pacijent nije najprije potpuno i pošteno obaviješten o svim činjenicama koje se na to odnose: o vrsti oboljenja ili ozljede, vrsti i svrsi postupka, rizicima, posljedicama, uspješnosti, drugim mogućnostima te prognozi ako se postupak ne učini. Tek tada pacijent daje kompetentnu suglasnost. 7 Jedna od najznačajnijih definicija informiranog pristanka je iz godine, a iznijela ju je dis. Ruth Faden:»to je izjava pacijenta ili ispitanika koja opunomoćuje liječnika ili medicinskog istraživača da provede određenu terapiju ili eksperiment, odnosno da je informed consent jedna vrsta punomoći.«8 Navedeno potiče na zaključak da je u praktičnom smislu riječ o promjeni paternalističke uloge liječnika i tradicionalne pozicije pacijenta. Glavna je karakteristika te promjene u tome što liječnik ne donosi sam odluku»o«i»za«pacijenta te u tome što pacijent prestaje biti bespogovorni slušatelj i izvršitelj liječnikovih naloga. Liječnik postaje»opunomoćenik pacijenta, a pacijent subjekt odlučivanja o svom zdravlju i životu. 9 U tom slučaju valja smatrati, jer to slijedi iz određenja informed consenta, kako odgovornost za takav odnos snosi liječnik ili drugi zdravstveni radnik. Svi oni zahtjeve informed consenta započinju realizirati u dijalogu s pacijentom. Nepoštovanje prava pacijenta na informirani pristanak jest liječnička greška. Tijekom vremena uviđa se važnost razumijevanja informacije i prava da se medicinska informacija prihvati ili odbije. Liječnik treba objasniti pacijentu njegovu stvarnu situaciju, koje su mogućnosti raspoložive terapije, možebitno kurativne te granice terapije. Na osnovi tih razjašnjenja liječnik i pacijent zajednički donose potrebne odluke. Tako se poštuje autonomija liječnika te dostojanstvo i autonomija pacijenta. 3. Kritički osvrt i granice informiranog pristanka Iz prakse se javljaju kritike o održivosti informiranog pristanka. Striktno pridržavanje informiranog pristanka je u duhu i revidirane Helsinške deklaracije. Ponekad to dovodi do teškoća, osobito u epidemiološkim studijama. Najčešći prigovori odnose se na to da informirani pristanak oduzima previše vremena. To je točno, ali, s druge strane, ne može se sve svesti samo na potpis, jer to tada nije informirani pristanak. Nadalje, prigovor je da previše košta, da usporava važna istraživanja, čak da ih i onemogućuje itd. 10 S druge, pak, strane, kliničari, a 7 Frković, Aleksandra, Bioetika u kliničkoj praksi, naklada Pergamena, Zagreb, 2006., str Šegota, Ivan, Nova medicinska etika (bioetika), izdanje Medicinskog fakulteta u Rijeci, 1994., str Gosić, Nada, Bioetika in vivo, izdanje Pergamena, Zagreb, 2005., str Frković, op. c., str. 88.

9 Uredila Biljana Barjaktar, dipl. iur. br Uredio Jerko Slovinić, dipl. iur. oopredjeljenje pacijenta osobito istraživači, ako žele objaviti rezultate svojih istraživanja u nekim prestižnim časopisima, to mogu ostvariti samo ako imaju razrađen i dobro proveden informirani pristanak. Za informirani pristanak očekuje se da je izričit (express) ili jasan (explicit), jer tada ne izaziva nikakve sumnje. Da bi se postigao izričit pristanak, pitanje treba biti jasno postavljeno tako da postoji mogućnost dobivanja relevantnih informacija s druge strane. Važno je razumjeti koje su granice informiranog pristanka odnosno što se tim procesom može postići, a što ne može. Smatra se da informirani pristanak može pomoći u tretmanu, ali on sam ne liječi bolest. Pojam informiranog pristanka je razumljiv u kliničkim ispitivanjima, ali gledajući sa stajališta zakonskog (legal consent) i pravovaljanog pristanka (valid consent) dolazi do problema. Zakonski pristanak je potpisivanje obrasca 11 informiranog pristanka. Pravovaljani pristanak podrazumijeva da je sudionik u kliničkom ispitivanju svjestan rizika kojem se izlaže radi ispitivanja novog lijeka, uključujući i rizike radi mogućih štetnih reakcija lijeka. 4. Pravni okvir informiranog ili obaviještenog pristanka Obveza obavješćivanja, ali i poduke, zakonska je obveza uvedena u Republici Hrvatskoj godine u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti 12 kao pravo građana na točno obavješćivanje i poduku o svim pitanjima koja se tiču njegova zdravlja (čl. 26. toč. 6. ZZZ-a). Kao bioetička doktrina i pravna obveza informiranje i pouka moraju pacijentu omogućiti da u osnovnim crtama sazna da ima slobodan izbor između više mogućih oblika medicinske intervencije odnosno pravo na odbijanje intervencije. Pacijenta treba poučiti i o metodi izvođenja intervencije, rizicima, neugodama i posljedicama. 13 Važno pitanje odnosi se na pitanje opsega potrebne informiranosti. To nije teško shvatiti ako se informirani pristanak provodi kao bioetički proces, pri čemu dolazi do izražaja partnerski odnos između liječnika i pacijenta, a ne da pristanak predstavlja samo potpis suglasnosti. Opseg informacije i pouke treba biti dostatan da pacijent donese pravovaljanu odluku u obliku pristanka ili odbijanja medicinske intervencije. To nije samo u interesu pacijenta već i liječnika, da se ne izlaže nepotrebno riziku odgovornosti zbog samovoljnog liječenja. Kako je najčešći oblik informiranja pacijenta usmeni, on pridonosi stvaranju odnosa povjerenja između liječnika i pacijenta i izgradnji njihova partnerskog odnosa. U našem medicinskom pravu opseg obavijesti ovisi i o mjeri u kojoj pacijent 11 Vidjeti Pravilnik o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka (Nar. nov., br. 10/08). 12 Nar. nov., br. 1/97 (u nastavku teksta: ZZZ). 13 Frković, Aleksandra Bošković, Zvonko, Bioetički i pravni aspekti edukacije pacijenata, Acta Medica Croatica, 62, Zagreb, 2008., str Klarić, Petar, Odštetno pravo, 4. izd., Narodne novine, Zagreb, 2003., str Nar. nov., br. 121/03 i 117/ Kodeks medicinske etike i deontologije objavljen je u Nar. nov., br. 55/ Nar. nov., br. 169/04 i 37/ Turković, supra, 6, str Luksemburška deklaracija o sigurnosti pacijenata. Liječničke novine, 2005; 39: 21. želi koristiti svoje zakonom zajamčeno subjektivno pravo na točnu obavijest o svim pitanjima njegova zdravlja. 14 Zakon o liječništvu, 15 u čl. 19. st. 1. propisuje da pacijent ima posebno pravo na informiranost i samostalno odlučivanje. O pouci pacijenta posebno se ne govori. U stavku 2. navedenog članka Zakona izrijekom je određeno da je liječnik dužan u odnosu prema pacijentima postupati primjenjujući i poštujući odredbe posebnih zakona koji reguliraju prava pacijenata te odredbe Kodeksa Hrvatske liječničke komore. 16 Zakonom o zaštiti prava pacijenata (u nastavku teksta: ZZPP) 17 koji je donesen krajem godine, u hrvatsko zdravstveno pravo uvode se načela prava pacijenata kojima se poboljšava kvaliteta zdravstvene skrbi kao posljedica zaštite ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u glede primjene medicine. U ZZPP-u ne govori se o informiranom pristanku već o pravu na suodlučivanje (čl. 6. ZZPP-a). Pravo na suodlučivanje obuhvaća pravo pacijenta na obaviještenost i pravo na prihvaćanje odnosno odbijanje pojedinog dijagnostičkog ili terapijskog postupka. To i jest bit pojma informiranog pristanka, a znači da između ta dva pojma ne postoji neka bitna razlika. 18 Kroz pojam suodlučivanja stavlja se veći naglasak na partnerski odnos liječnika i pacijenta, na njihovu suradnju, uz uvažavanje pacijentove autonomije. Osnovna prava pacijenata koja regulira ZZPP, jesu: 1. Pravo na obaviještenost (čl. 8.) 2. Pravo na drugo stručno mišljenje (čl. 10.) 3. Pravo na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka (čl. 16.) 4. Pravo na zaštitu u slučaju provedbe znanstvenog istraživanja nad pacijentom (čl. 19.) 5. Pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji (čl. 23.) 6. Pravo na povjerljivost (čl. 25.) 7. Pravo na održavanje osobnih kontakata (čl. 26.) 8. Pravo na samovoljno napuštanje zdr. ustanove (čl. 27.) 9. Pravo na privatnost (čl. 28.) 10. Pravo na naknadu štete (čl. 29.). Prostor, a ni namjena ovog rada ne daje priliku da se rekapituliraju sva osnovna prava pacijenata koja regulira ZZPP. Koliko je bitna informiranost pacijenta, govori se i u Luksemburškoj deklaraciji o sigurnosti pacijenata, 19 u kojoj se preporučuje nacionalnim vlastima da se pobrinu za potpuni i slobodan pristup pacijenata njihovim zdravstvenim informacijama uz osiguravanje pouzdanosti podataka i potpuno razumijevanje liječenja, jer je»informirani pacijent«u povoljnom položaju za osiguranje vlastitog zdravlja. Iako je edukacija pacijenata povezana s procesom informiranog pristanka, brojna su saznanja da pacijenti nisu bili uvijek dostatno informirani odnosno da nisu razumjeli, a da su dali pristanak za neke terapijske i dijagnostičke pretrage ili da sudjeluju u nekim znanstvenim istraživanjima. U biti, ne postoji izričito pravilo odnosno nema standarda koliko informacije trebaju biti detaljne odnosno koliko pacijenti trebaju razumjeti da bi informirani pristanak bio pravovaljan. U tumačenju članka 5. st. 2. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini, 20 koju je Hrvatska ratificirala i čije odredbe, stoga, imaju u našem pravnom sustavu nadzakonsku snagu i izravno su primjenjive, stoji da se prije pristanka na zahvat osobi daju»odgovarajuće«informacije o svrsi i prirodi zahvata, kao i njegovim posljedicama i rizicima. Pojam»odgovarajući«u našem pravnom sustavu tumačio bi se primjenom profesionalnog standarda a to znači da bi trebalo pružiti količinu informacija koju bi pružio prosječan liječnik iste specijalizacije u danom slučaju Obveze pacijenata Među važnim razlozima bioetičke edukacije pacijenata je i edukacija pacijenata o njihovim obvezama. Prema članku 23. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti zdravlja (u nastavku teksta: ZZZ/08) 22, svaka osoba dužna je svoja prava na zdravstvenu zaštitu koristiti u skladu s odredbama tog Zakona i uputama o liječenju doktora medicine i doktora stomatologije i osobno je odgovorna zbog nepridržavanja tih uputa. Svaka poslovno sposobna osoba dužna je poduzimati aktivnosti u cilju očuvanja i unapređenja svog zdravlja i izbjegavati sve rizične čimbenike koji ugrožavaju život i zdravlje (uporaba opojnih droga, alkohola, duhanskih proizvoda, rizično spolno ponašanje i drugi medicinski priznati rizični čimbenici). 23 Sukladno tome, zbog korelacije između prava i obveza u korištenju zdravstvene zaštite, što proizlazi iz dikcije odredbe, korisnici zdravstvene zaštite ne mogu preuzeti ulogu pasivnog primatelja zdravstvene zaštite, već moraju aktivno, ne samo prihvaćati stručnu medicinsku pomoć, nego i takvim svojim ponašanjem, načinom življenja i suradnjom preuzeti ulogu obnašatelja samozaštite odnosno snositi odgovornost za svoje zdravlje. To je jedno od polazišnih načela ZZZ/08-a. U protivnom, mogu postojati ili pacijentova vlastita (isključiva) odgovornost za nastanak štete ili njegov doprinos nastanku štete koji u određenom omjeru smanjuje liječnikovu odgovornost (čl ZOO-a, prije čl ZOO/91). 24 Nadalje, zdravlje čovjeka izrazito ovisi o cjelokupnosti njegove fizičke, 20 Nar. nov. Međunarodni ugovori, br. 13/ Turković, supra, 6, str Nar. nov., br. 150/ Tu pravnu materiju uređivao je prije čl. 22. ZZZ/ Crnić, supra, 5, str. 7. biološke i socijalne sredine, pa stoga u zaštiti zdravlja moraju ravnopravno biti zastupljeni i drugi činitelji (»Non- Health Sector«), a ne samo zdravstvena služba Samoodređenje u liječenju Pružanje zdravstvene usluge u velikom broju slučajeva pretpostavlja zahvaćanje u nečiji tjelesni integritet. U tom je smislu danas općeprihvaćeno načelo dobrovoljnosti 26 u»podvrgavanju«zdravstvenoj usluzi voluntas aegroti suprema lex, jer je zdravstveni djelatnik dužan voditi računa ne samo o zdravlju pacijenta, već i o njegovoj ličnosti odnosno o njegovom pravu na tjelesni integritet. 27 Ovakvo shvaćanje odnosa zdravstveni djelatnik pacijent posljedica je dugogodišnjeg razvoja ne samo pravnih propisa vezanih uz zdravstvenu djelatnost već i medicinske etike (bioetike) koja se u svom razvoju kretala od teorije paternalizma liječnika (salus aegroti) do teorije autonomije prava na samoodređenje pacijenta. Međutim, u posljednje vrijeme postoje i gledišta da bi oprečnost ovih teorija bilo opravdanije sagledati kroz četiri modela odnosa liječnik pacijent. 28 U pravnoj teoriji i praksi izražava se zabrinutost nad činjenicom što neke nedorečene odredbe ZZPP-a unose određenu krizu u tretiranju temeljnog načela zdravstvenog prava načela autonomije i pristanka na liječničku intervenciju po kojemu isključivo o volji pacijenta ovisi odluka o liječenju pa liječnik, u pravilu, ne može ići izvan granica pacijentovog zahtjeva. Pristanak na liječničku intervenciju pravni je institut namijenjen ustanovljavanju interpersonalnog odnosa liječnik pacijent, u kojemu se sraz prava na samoodlučivanje liječnika i prava na samoodređenje pacijenta»pretvara«u jedinstveni aspekt autentične ravnoteže njihovih interesa. 29 Pri tomu, da bi pristanak pacijenta bio pravno valjan, nužno je da se ispune pretpostavke koje se po općim pravilima građanskog prava traže za valjanost pravnih poslova, 30 gdje očitovanje volje mora biti učinjeno slobodno, ozbiljno, decidirano i razumljivo. Prema hrvatskom medicinskom pravu, za sposobnost pacijenta zahtijeva se punoljetnost, poslovna sposoban za rasuđivanje te da je pacijent u trenutku davanja izjave bio pri svijesti. To proizlazi iz odredaba ZZPP-a (čl. 17. i 19.). 31 Valja podsjetiti na to da posebnu skupinu prijepornica čini delikatno pitanje ocjene utjecaja liječnika i medicinskoga osoblja na odluku pacijenta, napose zbog iznimno velikog autoriteta liječnika i ranjive pozicije pacijenta, gdje su samo 25 Frković-Bošković, supra, 12, str Gavella, Nikola, Osobna prava, prvi dio, izdanje Pravnog fakulteta u Zagrebu, 2000., str Matijević, Berislav, Pravo na tjelesni integritet i obveza pružanja zdravstvene usluge, HPR, Zagreb, br. 9/2008., str O tome vidjeti: Matijević, op. c., str Farnetti A. i dr., Problemi di responsabilita, Giuffre Ed., Milano, 2007., str. 51. (Navedeno po Matijević, op. c., str. 31.) 30 Gavella, op. c., str Klarić, Petar, Povreda prava na tjelesni integritet u medicini, u zborniku radova Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, Narodne novine, Zagreb, 2006., str Nastavak na 10. stranici

10 10 br medicinsko pravo Pravo na samoodlučivanje liječnika i pravo na samoopredjeljenje pacijenta Nastavak sa 9. stranice preporuke dobrodošle, jer se ne očekuje da ih jedna razumna osoba odbije. 32 Što se, pak, tiče prava na prihvaćanje ili odbijanje pojedinog dijagnostičkog odnosno terapijskog postupka, treba napomenuti da je to pravo kategorija koja u osnovi svog značenja omogućuje pacijentu da u ostvarivanju zdravstvene zaštite ima pravo prihvatiti ili odbiti pojedini dijagnostički odnosno terapijski postupak, osim u slučaju neodgodive medicinske intervencije čije bi nepoduzimanje ugrozilo život i zdravlje pacijenta ili izazvalo trajna oštećenja njegova zdravlja (čl. 16. st. 1. ZZPP-a). 33 Pristanak na zdravstvenu uslugu ne izvodi se iz samog ugovora o zdravstvenoj usluzi, nego pretpostavlja zasebnu izjavu volje. 34 Očitovanje o pristanku načelno se može dati u bilo kojem obliku, pa i konkludentnim činima iz čijeg se sadržaja izvodi zaključak o pravno relevantnoj volji pacijenta. Tako se, primjerice, iz prepuštanja pacijenta određenom medicinskom tretmanu i sudjelovanju u njemu (npr. vađenje krvi, mjerenje tlaka i sl.) izvodi zaključak o njegovom pristajanju na medicinski tretman. Međutim, valja istaknuti da prema odredbi čl. 16. st. 2. ZZPP-a prihvaćanje odnosno odbijanje pojedinog dijagnostičkog ili terapijskog postupka pacijent izražava potpisivanjem suglasnosti na obrascu suglasnosti, a propisuje ga ministar zdravstva. Slijepa osoba, gluha osoba koja ne zna čitati, nijema osoba koja ne zna pisati i gluhoslijepa osoba izjavu daje u obliku javnobilježničkog akta ili izjavom pred dva svjedoka o imenovanju poslovno sposobne osobe koja će u njezino ime prihvaćati ili odbijati pojedini takav postupak (st. 4. ZZPP-a). Odredbom članka 17. st. 1. ZZPPa propisano je da za pacijenta s težom duševnom smetnjom te za poslovno nesposobnog ili maloljetnog pacijenta suglasnost potpisuje zakonski zastupnik odnosno skrbnik pacijenta. Međutim, to pravilo ne vrijedi u slučaju neodgodive medicinske intervencije. Ne može se smatrati da suglasnost samo po sebi znači ujedno i oslobađanje od odgovornosti za liječničku grešku. Tako:»Okolnost da je pacijent dao suglasnost za poduzimanje operativnog zahvata u svrhu liječenja, samo po sebi ne oslobađa bolnicu od odgovornosti za propuste prilikom operativnog zahvata.« Granice pristanka i razuman razlog Liječenje se mora obavljati uz pacijentov pristanak. U pravnoj teoriji postavlja se pitanje je li potreban pacijentov opći ili poseban pristanak. Pravnici drže da opći pristanak, neka vrsta bjanko ovlaštenja za liječenje, 32 Klarić, supra, 24, str Literatura: Bošković, Zvonko, Medicina i pravo, izdanje Pergamene d.o.o., Zagreb, 2007., str i dr. 34 Radišić, Jakov, Medicinsko pravo, Nomos, Beograd, 2004., str VSRH, Rev-3374/93-2 od 11. svibnja 1995., VSRH IO 1/96 nije dovoljan, nego da ga valja konkretizirati. Naime, suglasnost se ne odnosi na liječenje i rizike o kojima bolesnik nije znao ništa, jer na njih niti je mislio niti je mogao misliti. Drugim riječima, pristanak se mora ticati određenih mjera što ih je liječnik predložio. Primjer: ozlijeđeni koji sa slomljenom nogom dođe u ortopedsku kliniku i prepusti se liječenju, nije samim tim pristao i na amputaciju noge. Umjesto opće potrebna je, prema tome, posebna ili specijalna suglasnost, tj. suglasnost s određenom medicinskom mjerom i određenim rizikom koji je prati. Pritom raspolaganje tijelom mora ostati u granicama razumnog. Ako pacijent traži od liječnika da obavi zahvat koji je u danim okolnostima nerazuman, liječnik mu ne treba izaći u susret. Takav je, primjerice, slučaj kad bolesnik traži zahvat koji nije medicinski indiciran. Liječnik koji ga je obavio čini medicinsku grešku, iako je pacijent na to pristao. To pravilo važi za znatne, ali ne vrijedi i za neznatne medicinske intervencije Pretpostavljeni pristanak Ponekad se u tijeku operacije utvrdi da je zahvat potrebno izmijeniti ili znatno proširiti. Primjer: cilj operacije bio je vađenje kamenca iz bubrega, pa se u tijeku rada pokaže da je potrebno odstraniti ne samo kamenac nego cijeli bubreg. Radi li se u takvim situacijama o interesu pacijenta, smatra se da bi se neodgodivo potreban kirurški zahvat na njemu mogao poduzeti»na osnovu konzilijarnog pregleda«i bez njegova pristanka, odnosno pristanka njegovih zakonskih zastupnika. Budući da je zahvat objektivno u interesu pacijenta, takav zahvat u stanju je opravdati tzv. hipotetički ili pretpostavljeni pristanak. 37 Pretpostavlja se, dakle, onaj pristanak koji bi pacijent, kao razuman čovjek, uistinu dao, kad bi znao za okolnosti koje postoje u kritičnom trenutku i kad bi bio u stanju formirati i iskazati svoju volju. Valja smatrati da takva suglasnost dolazi u obzir samo ako je kirurški zahvat neodgodivo potreban i vitalno indiciran. 38 U protivnom treba pričekati da pacijent ponovno dođe svijesti ili, pak, dok brigu o njemu ne preuzme njegov zakonski zastupnik; pretpostavljeni pristanak ima supsidijaran karakter. Teret prosudbe što se ne smatra bezrizičnim po zdravlje pacijenta, a što neodložnom potrebom vitalno indiciranom, ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja, dakle leži na liječniku koji je postupao sukladno s prvoizjavljenim pristankom Opoziv izjave o pristanku Ne bi smjelo biti sporno da se izjava o pristanku može opozvati u svako vrijeme, pa i nakon što je otpočeo medicinski zahvat; to je logična posljedica 36 Radišić, Jakov, Profesionalna odgovornost medicinskih zaposlenika, Institut društvenih nauka, Beograd, 1986., str Radišić, supra, 34, str Ibid, str Matijević, supra, 20, str. 32. pacijentova prava na samoodređenje. Pritom, opozivom pristanka u bilo koje vrijeme, dakle ako je medicinska intervencija već otpočela, pacijent bi morao biti svjestan rizika kojemu se izlaže zbog prekida intervencije. 40 Pravo na opoziv pristanka u bilo koje vrijeme zajamčeno je odredbom čl. 5. st. 3. Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini, a za zastupnike i skrbnike osoba koje nisu sposobne dati valjano očitovanje o pristanku odredbom čl. 6. st. 5. navedene Konvencije te odredbom čl. 17. st. 2. ZZPP-a (potpisivanjem izjave o povlačenju suglasnosti). Usput budi rečeno, ZZPP nema opće odredbe o pravu na povlačenje dane suglasnosti u bilo koje vrijeme (osim ako se radi o osobama nesposobnim za davanje pristanka čl. 17. st. 2.). To, međutim, ne znači da se jednom dana suglasnost na zahvat ne može opozvati, jer pravo opoziva pristanka jamči Konvencija o ljudskim pravima i biomedicini, koja je po pravnoj snazi iznad zakona (čl Ustava RH). 41 Iz do sada navedenoga može se zaključiti da pristanak nije valjan ako se odnosi na radnju koja je protupravna (čl st. 2. ZOO-a), kao što je npr. nedopušteni pobačaj. Smatra se da je nevaljan i pristanak na zahvat koji je nerazuman, jer nije medicinski opravdan (indiciran), a znatnijeg je obima. 42 Ovdje valja podsjetiti na to da je jedna od osnovnih obveza pružatelja zdravstvene usluge prema pacijentu potpuna obaviještenost o njegovom zdravstvenom stanju i postupku liječenja, uređenih i zajamčenih odredbama ZZPP-a, propisima o profesijama i provedbenim propisima te međunarodnim konvencijama i deklaracijama iz zdravstvenog područja Samoodlučivanje liječnika Valja podsjetiti na to da se često u praksi zapostavlja da pravo na odbijanje konkretne medicinske mjere odnosno liječenja nema samo pacijent, već to pravo (iznimno) ima i liječnik. ZZZ/08, kao stožerni zakon, u članku 128. sadrži upućujuću normu prema kojoj se na prava i dužnosti zdravstvenih radnika koja nisu uređena tim Zakonom primjenjuju odredbe posebnih zakona o profesijama u zdravstvu. Tako pravni karakter zaštite priziva savjesti liječnika iskazuje Zakon o liječništvu, u čl. 20. st. 1., gdje propisuje:»radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja liječnik ima pravo pozvati se na priziv savjesti te odbiti sprovođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.«priziv bi savjesti trebao biti osobno opravdanje (osnova opravdanja) liječniku u nepostupanju, nesudjelovanju, neprihvaćanju mogućih raznih profesionalnih zahvata, poslova, načina djelovanja itd. Pritom, trebala bi liječniku, pod određenim uvjetima (isticanja V. 40 Radišić, supra, 34, str Klarić, supra, 24, str Ibid. 43 O tome vidjeti: Zvonimir Bošković, Neka pravna pitanja obavješćivanja pacijenata u hrvatskoj legislativi i praksi, Informator, br od 28. travnja i Informator, br (2. dio) od 1. svibnja M.) biti dopuštena mogućnost priziva savjesti. 44 S druge strane, dopuštajući priziv savjesti liječnika, on treba biti izuzetak, krajnje restriktivan i nedvojbeno opravdan odnosno krajnje suženo korišten, i nedvojbeno opravdano (sva su isticanja V. M.). 45 Zbog strogih zakonskih kautela, pretpostavke (uvjeti) za ostvarenje prava na priziv savjesti su: da proizlazi iz moralnih, etičkih ili vjerskih razloga liječnika, da se ne kosi s pravilima struke, da se time ne uzrokuju trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta, da se o toj odluci pravodobno izvijesti pacijenta te ga uputi drugom liječniku iste struke, konačno da je nedvojbeno opravdan. 46 Važnost priziva savjesti najčešće se tiče ginekologije i neobavljanja pobačaja, ali je njegova važnost istaknuta i u postupku eutanazije, potpomognutog suicida, umjetne oplodnje, sterilizacije, transplantacije organa, genetskog inženjeringa, preimplantacijske faze embrija i sl Zaključak U ovom smo radu pokušali iznijeti naše viđenje važnih teorijskih i pozitivnopravnih pitanja koja se javljaju u svezi s informiranim pristankom odnosno pravom na samoopredjeljenje pacijenta te samoodlučivanja liječnika. Sažimanjem izloženih razmatranja o pitanjima kojima smo se bavili dovodi nas do sljedećeg zaključka: 1. Kroz proces informiranog pristanka u potpunosti dolazi do izražaja autonomija pacijenta i partnerski odnos s liječnikom. Pritom je pacijent obvezan da aktivno sudjeluje s liječnikom. Edukacijom pacijenta liječnik može na jednostavniji način ostvariti svoje profesionalne ciljeve u interesu pacijenta i ne izlaže se odgovornosti zbog samovoljnog liječenja. 2. Stoga je u praksi nužna edukacija bolesnika i njihovo uključivanje u multidisciplinarni tim u kojem će oni biti ravnopravan aktivni partner ostalim sudionicima tima i u fokusu interesa ostalih u timu. Danas se u medicini prelazi na tzv. integriranu skrb u kojoj sudjeluju svi potrebni stručnjaci u zdravstvu, a pacijent bi također trebao biti aktivan partner, a ne objekt terapije, dakle on je autonoman. 3. Iako se u suvremenim pravnim sustavima paternalizam napušta u praksi je žilav i petrificiran, pa čak i u nekim odredbama ZZPP-a (čl. 16. st. 1. i čl. 27.). Strog i neopravdan paternalizam ograničava i ugrožava autonomnost kompetentnog i svjesnog pacijenta da izabere i prihvati dijagnostičke postupke i načine liječenja. 4. Na kraju može se reći da postojanje paternalizma u medicini u sjenu baca razvoj i postignuća medicine. On ostaje pojam i izraz nepromjenjivosti medicine i neuvažavanja suvremenog doba koje se upravo po postignućima u medicini prepoznaje. 44 Miličić, Vjekoslav, Deontologija profesije liječnik, Zagreb, izdanje Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1996., str Ibid, str Bošković, supra, 26, str Matijević, supra, 20, str. 33.

11 Uredio Dražen Kozulić, dipl. oec. br devizno poslovanje Aktualnosti u deviznom poslovanju trgovina zlatom mr. sc. MARCELA KIR, Zagreb 1 Autorica je u članku napravila presjek svih financijskih aktivnosti koju rezidenti mogu obavljati u deviznom poslovanju, s posebnim osvrtom na trgovinu zlatom. O svemu tome opširnije u nastavku. I. Plaćanje i naplata između rezidenta i nerezidenta u stranoj gotovini, gotovini u kunama te devizna blagajna Plaćanje i naplatu u stranoj gotovini i gotovini u kunama između rezidenta i nerezidenta, reguliraju dva zakona i to: Zakon o deviznom poslovanju 2 (u nastavku teksta: Zakon) i njegovi podzakonski akti, te Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma 3 (u nastavku teksta: ZSPNFT). Zakon, člankom 34., daje ovlast Hrvatskoj narodnoj banci (u nastavku teksta: HNB) da propiše način na koji rezidenti pravne osobe, podružnice stranih trgovačkih društava, trgovci pojedinci, obrtnici i druge rezidentne fizičke osobe koje samostalnim radom obavljaju gospodarsku djelatnost, za koju su registrirane podižu i polažu stranu gotovinu i čekove na račun otvoren u banci, rok u kojem su dužni naplaćenu stranu gotovinu i čekove položiti na račun otvoren u banci te uvjete pod kojima mogu držati stranu gotovinu i čekove u blagajni. Odgovarajuća Odluka o načinu na koji rezidenti podižu i polažu stranu gotovinu i čekove na račun otvoren u banci 4 (u nastavku teksta: Odluka), propisuje način za podizanje i polaganje strane gotovine kao uvjeta ili posljedice za plaćanje i naplatu u stranoj gotovini koja je dopuštena propisima koji uređuju devizno poslovanje, ZSPNFT-om te poreznim propisima. Druga je Odluka o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji 5 koja navodi dopuštena devizna bezgotovinska plaćanja između dva rezidenta, kao posljedice primarnog odnosa između rezidenta i nerezidenta. I.1. Plaćanja i naplate u stranoj gotovini i čekovima S obzirom na to da više nije propisano nikakvo ograničenje u iznosu gotovine kod naplate ili plaćanja između rezidenta i nerezidenta u deviznim propisima, takva se naplata s tog aspekta smatra slobodnom. Međutim, treba imati na umu ograničenja iz članka 39. ZSPNFT-a koji propisuje da se slobodno može naplatiti u poslovima s nerezidentima pojedinačna transakcija ili više povezanih transakcija do vrijednosti od eura. Ako je naplata u kunama, tada je iznos kuna ograničenje za gotovinsku naplatu, a sve iznad toga mora se provesti bezgotovinski, preko računa u banci. Navedeno ograničenje odnosi se na: - prodaju robe i pružanje usluga; - prodaju nekretnina; - primanje zajmova; te - prodaju prenosivih vrijednosnih papira ili udjela. Dopuštena plaćanja u stranoj gotovinu između rezidenata propisana su Odlukom 1 Stajališta iznesena u ovom članku osobna su i ne predstavljaju stajališta institucije u kojoj je autorica teksta zaposlena. 2 Nar. nov., br. 96/03, 140/05, 132/06, 150/08 - Uredba, 92/09 - Uredba, 153/09 - Uredba i 145/10. 3 Nar. nov., br. 87/08. 4 Nar. nov., br. 45/10. 5 Nar. nov., br. 111/05. o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji i primjenjuju se: 1. pri kupoprodaji robe s carinskog skladišta tipa»d«; 2. za isplatu i povrat troškova službenog puta i drugih troškova povezanih s tim u inozemstvu, uključujući terenski dodatak; te 3. pri posredničkim poslovima u međunarodnom prijevozu i turističko-agencijskim uslugama, između posrednika i drugog rezidenta fizičke osobe, za uslugu koju je pružio nerezident. Dakle, rezident koji je posrednik između nerezidenta i drugog rezidenta fizičke osobe, može od tog drugog rezidenta fizičke osobe naplatiti uvoz usluge, koju je pružio nerezident, i u stranoj gotovini. S druge strane kod izvoza robe ili usluga, rezident posrednik može od nerezidenta naplatiti izvezenu robu ili uslugu, do iznosa propisanog prije navedenim ZSPNFT-om. Daljnji prijenos deviznih sredstava na račun krajnjeg korisnika naplate po izvozu mora biti proveden bezgotovinskim putem. I.2. Polaganje i podizanje strane gotovine i čekova Odlukom je propisano da su rezidenti dužni kod polaganja na račun i podizanja strane gotovine i čekova sa svog računa u banci, dostaviti ugovor, račun ili predračun. Iz te dokumentacije i/ili dokumentacije koju banka posjeduje, poznavajući opseg djelatnosti svog klijenta, treba biti vidljivo da je roba prodana ili usluga pružena nerezidentu, odnosno da je naplata od rezidenta u skladu s deviznim propisima. Ako se polaganje strane gotovine i čekova na račun obavlja na osnovi predračuna, banci se naknadno treba dostaviti ugovor ili račun u roku u kojem je ugovorena isporuka robe ili usluga, odnosno drugo ispunjenje obveze. Također, ako se podizanje strane gotovine i čekova s računa radi plaćanja obavlja na osnovi predračuna, tada je rezident dužan u roku 60 dana od dana podizanja strane gotovine i čekova podnijeti banci dokaze da je tu gotovinu i/ili čekove iskoristio za plaćanje ili ih vratili na svoj račun u banci. U oba slučaja banka je dužna voditi posebnu evidenciju o isplaćenoj, odnosno naplaćenoj stranoj gotovini i čekovima, a predračune čuvati za potrebe nadzornih tijela. Odlukom je zadržana obveza rezidenta da naplaćenu stranu gotovinu i čekove po svim tekućim i kapitalnim poslovima mora položiti na svoj račun u banci u roku od tri radna dana od dana naplate, neovisno o tome je li naplaćena od rezidenta ili nerezidenta. I.3. Strana gotovina i čekovi u blagajni Rezident može imati stranu gotovinu i čekove u blagajni za izdatke za službena putovanja u inozemstvo, a onaj koji pruža usluge u međunarodnom robnom i putničkom prometu, i koji pruža hitnu medicinsku pomoć, može ta sredstva koristiti i za plaćanje troškova u vezi s prijevoznim sredstvima i robom na službenom putu u inozemstvu. Prosječno dnevno stanje strane gotovine i čekova u blagajni u tromjesečju može biti u vrijednosti do 1.500,00 eura. Osim toga, rezident koji je registriran ili je posrednik: za pružanje ugostiteljsko-turističkih usluga (usluga noćenja, pansiona, polupansiona i usluga prijevoza); za pružanje usluga zračnih luka, morskih luka, marina, pristaništa i autocesta te za opskrbu stranih zrakoplova i brodova gorivom i mazivom i drugom potrošnom robom; za prodaju robe s carinskog skladišta tipa»d«i za prodaju putničkih i robnih voznih isprava, neposredno ili preko putničkih turističkih agencija, za račun nerezidenata, može imati više strane gotovine i čekove u blagajni radi vraćanja ostatka novca kupcu. Prosječno dnevno stanje tih sredstava u blagajni u jednom tromjesečju može biti u vrijednosti do 3.000,00 eura. Iznimno, kod tih utvrđenih limita za stanje strane gotovine i čekova u blagajni, HNB može izdati odobrenje rezidentu za držanje većeg iznosa sredstava u blagajni nego što je prethodno navedeno. Odobrenje se izdaje na rok do godine dana. Obrazloženom zahtjevu za izdavanje odobrenja treba priložiti: izvadak iz registra trgovačkog suda; podatak o potrebnom prosječnom dnevnom stanju strane gotovine i čekova u blagajni; te pristojbu prema Zakonu o upravim pristojbama, koja iznosi 70 kuna. Dakako, u rješavanju zahtjeva Hrvatska narodna banka može, prema potrebi, zatražiti i drugu dokumentaciju. I.4. Prijenos gotovine preko granice Člankom 40. Zakona regulirano je da rezidenti i nerezidenti moraju prilikom prelaska državne granice cariniku prijaviti unošenje, odnosno iznošenje gotovine u kunama te strane gotovine i čekova u vrijednosti propisanoj zakonom koji uređuje sprječavanje pranja novca. To je iznos u protuvrijednosti većoj od eura. Obveza prijavljivanja gotovine koja se iznosi ili unosi u zemlju odnosi se na fizičke osobe u putničkom prometu s inozemstvom, bilo da su rezidenti ili nerezidenti, no isto tako i na predstavnika, odgovornu osobu ili opunomoćenika koji preko državne granice za pravnu osobu prenosi gotovinu u kunama, stranu gotovinu i čekove. Pod uvjetom da se cariniku pokaže novac, čekovi ili vrijednosni papiri koji se unose u Republiku Hrvatsku, unos je slobodan. Ovdje je bitno napomenuti što se sve smatra gotovinom prema ZSPNFT-u. Tako se u članku 3. navodi da gotovina iz članka 74. ima isto značenje kao u Uredbi Europskog parlamenta i Vijeća, br.1889/2005 od 26. listopada o kontroli ulaska i izlaska gotovine iz Europske unije. Naime, članak 74. propisuje obveze tijela Carinske uprave Republike Hrvatske kod prijenosa gotovine preko državne granice, a stavkom 4. daje se ovlast ministru financija da pravilnikom propiše što se smatra gotovinom te koje će podatke i na koji način tijela Carinske uprave dostavljati Uredu za sprječavanje pranja novca. Dakle, Pravilnikom o kontroli unošenja i iznošenja gotovine u domaćoj ili stranoj valuti preko državne granice 6, u članku 2. propisano je da se gotovinom smatraju: - novčanice i kovani novac koji je u optjecaju kao zakonsko sredstvo plaćanja u zemlji ili inozemstvu; te - instrumenti plaćanja na donositelja kao što su putnički čekovi, prenosivi vrijednosni papiri (uključujući čekove, mjenice, bjanko zadužnice i novčane uputnice i drugo) koji 6 Nar. nov., br. 1/09. su izdani ili na donositelja, prenosivi bez ograničenja, ispostavljeni na fiktivnog primatelja ili u takvom obliku da vlasništvo nad njima prelazi na drugoga prilikom predaje, te nepotpuni instrumenti (uključujući čekove, mjenice i novčane uputnice i drugo) koji su potpisani, ali je izostavljeno ime primatelja. U poslovanju s gotovinom uopće, a posebice sa stranom gotovinom, treba poznavati njezina zaštitna obilježja, da se umjesto kvalitetnog novca ne bi za prodanu robu ili pruženu uslugu zaprimila bezvrijedna krivotvorina. Osim neugodnosti s policijom, trpi se i materijalna šteta. Stoga je preporučljivo upoznati se sa zaštitnim obilježjima stranih novčanica koje se najčešće primaju (npr. valute eura) putem internetskih stranica stranih centralnih banaka. Isto tako preporučuje se od nerezidenta koji plaća stranom gotovinom zatražiti njegove osobne podatke, u slučaju vještačenja podrijetla novčanice koja može biti krivotvorina. Ako se posumnja na autentičnost strane novčanice ili kovanice treba postupati u skladu s Odlukom o postupanja sa stranom gotovinom za koju postoji sumnja da je krivotvorina. 7 Na adresi www. hnb.hr Novac i numizmatika / Novac / - može se pronaći praktičan obrazac za tu svrhu - Zahtjev za vještačenje. HNB je donio i Odluku o medaljama i žetonima koji nalikuju kovanicama eura, 8 što je u skladu s relevantnom uredbom koja je na snazi u Europskoj uniji. II. Plaćanja među rezidentima u stranim sredstvima plaćanja Dopuštena su plaćanja između rezidenata u stranim sredstvima plaćanja (što obuhvaća devize i stranu gotovinu) za posebne vanjskotrgovinske poslove, a obavljaju se preko posebnih deviznih računa. U tim poslovima može sudjelovati više rezidenata, tako da postoji obveza i potreba prijenosa deviznih sredstava između njih. Plaćanja i naplate u devizama, dakle bezgotovinskim putem, dopuštena su u sljedećim slučajevima: pri kupoprodaji na primarnom tržištu blagajničkih zapisa HNB-a i vrijednosnih papira, izdanih od Republike Hrvatske koji glase na stranu valutu; pri kupoprodaji vrijednosnih papira koji kotiraju ili su izdani u inozemstvu, između investitora i ovlaštenog društva te između ovlaštenih društava, osim vrijednosnih papira koji su izdani u inozemstvu, a kotiraju u Republici Hrvatskoj; za isplatu plaća radnicima rezidenata koji su privremeno na radu u inozemstvu (radnici na radilištima u inozemstvu, u predstavništvima, pomorci, konzuli, diplomati i slično); pri kupoprodaji robe i usluga između korisnika slobodne zone te pri kupoprodaji robe i usluge između korisnika slobodne zone i rezidenta izvan zone, ako je riječ o domaćoj robi ili usluzi koja je namijenjena izvozu ili ako je riječ o stranoj robi ili usluzi; pri izvođenju investicijskih radova u inozemstvu, između nositelja posla i drugih sudionika u poslu za iznos naplaćenih radova; pri posredničkim poslovima u međunarodnom prijevozu i turističko-agencijskim uslugama, između posrednika i drugog rezidenta, za uslugu koju je pružio ili primio nerezident; kod tekućih poslova u trgovini s inozemstvom, između posrednika i drugog 7 Nar. nov., br. 21/07 i 34/10. 8 Nar. nov., br. 132/07 i 34/10. Nastavak na 12. stranici

12 12 br devizno poslovanje Aktualnosti u deviznom poslovanju Nastavak sa 12. stranice rezidenta za plaćanje uvoza robe i usluga, odnosno za naplaćeni izvoz robe i usluga; u postupku unutarnje proizvodnje za uslugu dorade, obrade i prerade uključujući i utrošeni materijal, koju je rezident pružio nositelju unutarnje proizvodnje; pri obračunu po platnim karticama za iznos plaćanja ili podizanja gotovine platnom karticom domaćeg izdanja, kojom se rezident koristio u inozemstvu, odnosno za iznos naplate ili podizanja gotovine platnom karticom stranog izdanja, kojom se nerezident koristio u Republici Hrvatskoj; između podružnice stranog osnivača i drugog rezidenta ako plaćanje i naplata predstavljaju ispunjenje obveze iz ugovora sklopljenog između tog drugog rezidenta i stranog osnivača te podružnice. Za razliku od toga, plaćanje bezgotovinskim putem kao i u stranoj gotovini između rezidenata, dopušteno je u sljedećim slučajevima: pri kupoprodaji robe s carinskog skladišta tipa»d«; za isplatu i povrat troškova službenog puta i drugih troškova povezanih s time u inozemstvu uključujući terenski dodatak; i pri posredničkim poslovima u međunarodnom prijevozu i turističko-agencijskim uslugama, između posrednika i drugog rezidenta fizičke osobe, za uslugu koju je pružio nerezident. Ovdje je bitno uočiti da se odnosi između rezidenata u stranoj gotovini predviđaju samo ako je jedan od njih fizička osoba koja slobodno raspolaže stranom gotovinom. Akontaciju za službeni put dopušteno je i bezgotovinskim putem prenijeti s deviznog računa pravne osobe na osobni račun djelatnika koji putuje u inozemstvo. Banci se u tu svrhu podnosi preslik putnog naloga s iskazanim iznosom akontacije. Povrat neutrošenih sredstava može se, također, bezgotovinskim putem prenijeti na račun pravne osobe, uz prilaganje obračuna po službenom putu. Kao u domaćem platnom prometu tako se i u platnom prometu s inozemstvom dopušta uporaba obračunskog načina izmirivanja obveza tj. cesije, asignacije, preuzimanja duga ili izmirenja obveza i potraživanja prijebojem. U tim je slučajevima plaćanje u devizama između rezidenata dopušteno, ako je barem jedan od sudionika nerezident, pod uvjetom da takve transakcije nemaju učinak nedopuštenog deviznog kreditiranja između rezidenata ili da se time ne plaćaju obveze po kapitalnim poslovima između rezidenata i nerezidenata, koje bi se morale izvršavati u kunama. III. Kupoprodaja nekretnina u poslovima s nerezidentima i druga kapitalna ulaganja Naplate i plaćanja u poslovanju s inozemstvom mogu se izvršiti i u kunama ako je tako ugovoreno između rezidenta i nerezidenta. Za tu svrhu mogu se koristiti i nerezidentni kunski računi koje nerezidenti slobodno otvaraju u bankama u Republici Hrvatskoj. Za kunska plaćanja s inozemstvom koriste se isti obrasci kao i za devizna plaćanja. Međutim, prema Odluci o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji, odredbama je propisano koji se sljedeći kapitalni poslovi između rezidenata i nerezidenata trebaju obavezno izvršavati u kunama: kupoprodaja nekretnine u Republici Hrvatskoj i udjela u trgovačkim društvima sa sjedištem u Republici Hrvatskoj; kupoprodaja udjela u investicijskim fondovima, osnovanim prema propisima Republike Hrvatske; kupoprodaja vrijednosnih papira koji kotiraju ili su izdani u Republici Hrvatskoj bez obzira na to glase li na stranu valutu ili kune, osim vrijednosnih papira koji su izdani u Republici Hrvatskoj, a kotiraju u inozemstvu. Ova odredba ne odnosi se na kupoprodaju na primarnom tržištu vrijednosnih papira izdanih od Republike Hrvatske koji glase na stranu valutu. Slobodni su također prijeboji dugovanja i potraživanja u poslovima s inozemstvom, neovisno o tome jesu li poslovni odnosi nastali iz tekućih ili kapitalnih poslova. U stranoj valuti može se plaćati ili naplaćivati kupoprodaja u inozemstvu svih tekućih poslova te kapitalnih poslova kao što su: - nekretnine u inozemstvu, ako su podmirene zakonom propisane obveze u zemlji (čl. 21. Zakona); - dužnički vrijednosni papiri (npr. obveznice); - zlato i drugi plemeniti metali; - dionice i udjeli u trgovačkim društvima, udjeli u investicijskim fondovima i tome slično. U zadnje vrijeme, kao i inače u kriznim vremenima, često se reklamira trgovina zlatom. Na jednoj strani investitori ulažu u zlato kojemu cijena raste i takva investicija daje veće prinose nego druga ulaganja, a s druge strane oni koji nemaju dovoljno sredstava za život iz tekućih prihoda, prodaju opet svoje najvrjednije (zlatni nakit i slično) kao lom zlato. Zlato jest roba kao i svaka druga, čija cijena ovisi o ponudi i potražnji. Uz bok zlatu stoje srebro i/ili platina, ali potražnja za njima nije u tolikoj mjeri popularna kao za zlatom. Međutim, to ne znači da je investiranje u te plemenite kovine manje isplativo. Dakle, zlato se kupuje da se sačuva ili uveća vrijednost novčane imovine. Kako je cijena promjenjiva, treba dobro odvagnuti kada kupovati, a kad prodavati i hoće li i dalje rasti, kao što je bilo u proteklom razdoblju. Zlato se kupuje kod tvrtki ovlaštenih i registriranih za trgovinu zlatom, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Ako se kupuje u inozemstvu, plaća se nalozima platnog prometa s inozemstvom (Nalog 14 ili neki drugi odgovarajući nalog), dakle bezgotovinski kao i svaka druga roba. Može se čuvati u inozemstvu kao i druga imovina koja se u inozemstvu stječe, ili se uvozi u fizičkom obliku u zemlju te se čuva kao i druge vrijednosti i dragocjenosti. Za monetarno, investicijsko zlato nije potrebna posebna dozvola za uvoz, dok je za neke druge oblike zlata potrebna dozvola Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, sukladno Uredbi o određivanju robe koja se izvozi i uvozi na temelju dozvola 9. S obzirom na aktualne cijene zlata, na veliku potražnju za nekim oblicima proizvoda od zlata (npr. zlatnicima određenog izdanja i slično), upozoravaju se kupci na pojavu krivotvorina kovanica od zlata i srebra. Stoga u tim poslovima treba biti dodatno oprezan. Tko obavlja nedopuštenu trgovinu zlatom čini kazneno djelo koje je sankcionirano člankom 290. važećeg Kaznenog zakona, koji glasi: Nedozvoljena trgovina zlatom: 1) Tko protivno propisima proda ili kupi zlato ili zlatni novac koji imaju znatnu imovinsku vrijednost kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. 2) Tko organizira mrežu posrednika ili preprodavača radi počinjenja kaznenog djela iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. 3) Zlato i zlatni novac koji su bili predmetom kaznenog djela iz stavka1. i 2. ovog članka oduzet će se. 9 Nar. nov., br. 77/10 Napominjemo da je donesen novi Kazneni zakon 10 koji stupa na snagu 1. siječnja Nadalje, kao što je već navedeno, svi tekući i kapitalni poslovi s inozemstvom izvršavaju se plaćanjem i naplatom, u ograničenim iznosima gotovinskim ili u neograničenim iznosima bezgotovinskim putem. Ovdje napominjemo da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju (Nar. nov. br. 145/2010.), člankom 16. od 1. siječnja prestali važiti sljedeći članci: Platni promet s inozemstvom Članak 32. (1) Platni promet s inozemstvom obavljaju banke koje imaju odobrenje Hrvatske narodne banke i Hrvatska banka za obnovu i razvitak. (2) Rezidenti obavljaju platni promet s inozemstvom preko banaka. (3) Za Republiku Hrvatsku platni promet s inozemstvom može obavljati i Hrvatska narodna banka. (4) Hrvatska narodna banka propisuje uvjete i način obavljanja platnog prometa s inozemstvom. (5) Plaćanja i prijenosi navedeni u članku 8. ovoga Zakona su slobodni, osim u slučaju primjene zaštitnih mjera sukladno članku 47. ovoga Zakona. Rokovi za izvršenje naloga u platnom prometu s inozemstvom Članak 33. (1) Banka je dužna ispravan nalog za plaćanje u inozemstvo, ako nalogodavac ima dovoljno sredstva na računu, izvršiti s valutom izvršenja plaćanja u inozemstvu najkasnije tri radna dana od dana primitka naloga, osim ako nalogodavac nije odredio kasniju valutu izvršenja plaćanja u inozemstvu. (2) Banka je dužna najkasnije sljedećega radnog dana od dana obavijesti o primitku sredstava na računu u inozemstvu ili u drugoj banci u zemlji obavijestiti svoga klijenta, korisnika naplate, o priljevu iz inozemstva ili prenijeti sredstva drugoj banci u zemlji u kojoj korisnik naplate ima otvoren račun. (3) Banka je dužna najkasnije sljedećeg radnog dana od dana primitka ispravnog naloga korisnika naplate rasporediti sredstva u skladu s nalogom. Isto tako prestali su važiti i sljedeći provedbeni propisi, doneseni na temelju tih članaka Zakona, a to su: - Odluka o uvjetima i načinu obavljanja platnog prometa s inozemstvom 11 i - Uputa o upotrebi šifara osnove naplate i plaćanja u platnom prometu s inozemstvom. 12 Platni promet s inozemstvom obavlja se danas u skladu sa Zakonom o platnom prometu 13 (u nastavku teksta: ZPP), koji je stupio na snagu 1. siječnja U naloge za plaćanje se tako više ne unose šifre osnove naplate i plaćanja, niti se podaci iz tih naloga uspoređuju s podacima iz JCD-a. Naime, ponekad su potrebni ispravci podataka o uvozu ili izvozu. To se događa kod, primjerice, pošiljaka bez naplate protuvrijednosti, a koje su vezane uz prethodne isporuke robe. Primjer za to je brodogradnja kod koje se nabavljaju opreme velikih vrijednosti i obujma koje se ugrađuju u brod. Često se kod ugradnje utvrdi da neki dijelovi opreme nisu isporučeni ili su isporučeni neispravni dijelovi pa dobavljač isporučuje zamjensku ili nedostajuću robu bez naplate. Takvi ispravci provode se samo zabilješkom u Nadzornoj knjizi. Što se tiče naloga za plaćanje prema inozemstvu, njihovo korištenje ovisi o poslovnim mogućnostima banke koja nalog provodi. Budući da su prije spomenuti propisi uz Zakon ukinuti, a definirali su oblik naloga, danas je na snazi Odluka o nalozima za plaćanje 14, donesena uz ZPP. Tom odlukom 10 Nar. nov.br. 125/ Nar. nov., br. 88/05., 18/06. i 132/ Nar. nov., br. 136/05. i 24/ Nar. nov., br. 133/ Nar. nov. br. 3/11. propisani su bitni elementi koje nalog mora sadržavati da bi se plaćanje moglo provesti, a ne i sam oblik naloga. Stoga je, još uvijek, sasvim prihvatljiv i u uporabi stari Nalog 14 Nalog za plaćanje u inozemstvo. Rubrike koje su suvišne kao, primjerice, šifra osnove plaćanja, jednostavno se ne popunjavaju, a obavezatno trebaju biti minimalno popunjeni podaci prema Odluci o nalozima za plaćanje. Banka može za svoje potrebe tražiti da se popunjavaju i neki drugi podaci. U pripremi su novi, jednostavniji nalozi i to: - HUB-3 Univerzalni nalog za plaćanje za bezgotovinski prijenos sredstava, kao i za isplatu i uplatu gotovine te - HUB-3A Nalog za nacionalna plaćanja namijenjen računalnom ispunjavanju podataka. IV. Depozitni poslovi s inozemstvom Depozitni poslovi su poslovi nastali na temelju ugovora o depozitu između nerezidenta i banke te između rezidenta i nerezidentne financijske institucije. Depozitnim poslom smatra se i ugovor o transakcijskom računu. Depozitni poslovi rezidenata su zadnji poslovi koji su liberalizirani u kapitalnom računu. To znači da sve kategorije rezidenata (pravne osobe, fizičke osobe, obrtnici i drugi) mogu od 1. siječnja slobodno otvarati račune u inozemnim financijskim institucijama i držati novčana sredstva na tim računima, a posljedično tome mogu obavljati i platni promet s inozemstvom, koristeći te račune. Ako je račun rezidenta poslovnog subjekta u blokadi, zabranjeno je: - obračunsko plaćanje kompenzacija, cesija, asignacija, preuzimanje duga i drugi oblici namire bez uporabe novčanih sredstava (čl. 14. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima); - plaćanje gotovim novcem (čl. 15. Zakona...); - plaćanje preko institucije za platni promet (čl.16. Zakona...). Razmišljajući o računima otvorenim u inozemstvu treba imati na umu čl Kaznenog zakona 15 koji bi, u situaciji blokade računa poslovnog subjekta, plaćanje putem toga računa mogao okarakterizirati kao pogodovanje vjerovnika. O depozitnim poslovima rezidenti su dužni izvješćivati HNB Direkciju za statistiku, sukladno Odluci o prikupljanju podataka za potrebe sastavljanja platne bilance, stanja inozemnog duga i stanja međunarodnih ulaganja. 16 Za lakše snalaženje u izvještajnim obvezama dani su izvještajni obrasci i upute za njihovo popunjavanje, koje se nalaze na internetskoj stranici HNB-a, na adresi / statistika / obrasci - statistika platne bilance. Ukratko, izvješća o depozitnim poslovima obuhvaćaju stanja na računu depozita po viđenju, na oročenom depozitu ili na tekućem/transakcijskom računu. U kontekstu poslovanja s inozemstvom i depozitnih poslova, navodimo slučaj kad su u grupaciji pravne osobe rezidenti i jedna ili više nerezidentnih pravnih osoba. Zbog jedinstvenog upravljanja likvidnošću, grupacija koristi instrument cash pooling. Taj financijski instrument omogućuje da se pojedinačna stanja na različitim bankovnim računima promatraju kao zbirno stanje. Ako rezident slobodno i neovisno raspolaže sredstvima na svom računu u inozemstvu i nema stvarnog prijenosa sredstava između računa društava u grupi, smatramo to, u svrhu izvješćivanja, depozitnim poslom. Međutim, ako se viškovi sredstava prenose između računa rezidenta i nerezidentnih članica grupe, transakcije treba pratiti kao potraživanje ili dug prema inozemstvu te izvješćivati u sklopu kreditnih poslova s inozemstvom. 15 Nar. nov., br. 110/ Nar. nov., br. 33/11.

13 Uredio Desanka Đikandić, dipl. iur. br financije Što lokalnoj samoupravi donose najavljene promjene u fiskalnoj politici dr. sc. DUBRAVKA JURLINA ALIBEGOVIĆ, viša znanstvena suradnica, Ekonomski institut, Zagreb Tekst pod naslovom»što lokalnoj samoupravi donose najavljene promjene u fiskalnoj politici«nastao je kao osvrt dr. sc. Dubravke Jurlina Alibegović na najavljene promjene fiskalne politike i njihov potencijalni utjecaj na financiranje općina, gradova i županija, a koje je Vlada Republike Hrvatske najavila usvajanjem Programa Vlade Republike Hrvatske za mandat te informiranjem javnosti o planiranim pojedinim mjerama fiskalne politike. Stajališta izrečena u tekstu temelje se na autoričinom dugogodišnjem istraživanju problematike lokalnog financiranja u Republici Hrvatskoj i na javno dostupnim podacima o ostvarenju lokalnih proračuna. (Ne)samostalnost lokalnih jedinica u utvrđivanju prihoda Prije konkretnog odgovora na pitanje iz naslova, valja podsjetiti na to da su porezni prihodi najvažniji izvori prihoda lokalnih jedinica, a među poreznim prihodima najznačajniji je prihod od poreza i prireza na dohodak (županije nemaju zakonsku mogućnost uvođenja prireza). Sve odluke o visini poreznih stopa, o osnovicama, olakšicama i izuzećima glede poreza na dohodak donosi središnja država (Ministarstvo financija). To znači da lokalne jedinice nemaju nikakvu mogućnost utjecaja na promjenu stope ili osnovice kao instrumenta koji sudjeluje sa 60,4% u ukupnim prihodima svih lokalnih proračuna (vidi tablicu 1.). U strukturi prihoda županijskih, grdskih i općinskih proračuna ti prihodi imaju različitu, ali vrlo visoku zastupljenost. Svaka promjena stope, osnovice, olakšica, neoporezivog dijela poreza na dohodak utječe na ukupne prihode lokalne samouprave. Krajnji rezultat promjene poreznih razreda i poreznih stopa u (ali i porasta broj nezaposlenih i onih kojima se ne isplaćuju plaće) jesu 7,2% manji prihodi od poreza i prireza na dohodak u lokalnim proračunima u u usporedbi s Jedina vrsta poreza gdje općine i gradovi mogu samostalno donositi odluku o stopi i osnovici, jest porez na korištenje javnih površina. Uz taj instrument financiranja postoji i dio neporeznih prihoda koje po posebnim propisima, kao namjenske prihode, propisuju lokalne jedinice. Primjer tih prihoda su komunalne naknade i komunalni doprinosi. Zakon o komunalnom gospodarstvu uređuje financiranje komunalnog gospodarstva i obavljanje komunalnih djelatnosti, a osobito pružanje komunalnih usluga te financiranje građenja i održavanja objekata i uređaja komunalne infrastrukture na području lokalnih jedinica (vidi tablicu 2.). Zakon utvrđuje namjenske izvore prihoda za obavljanje komunalnih djelatnosti (cijenu za obavljene komunalne usluge i komunalnu naknadu) kao i izvore prihoda za financiranje građenja i korištenja objekata i uređaja komunalne infrastrukture (komunalni doprinos). Općinsko ili gradsko vijeće samostalno donosi odluku o komunalnoj naknadi i doprinosu. Koliko su»samoodržive«općine i gradovi? Teško je precizno izreći sud o tome koliko općina i gradova u Republici Hrvatskoj može samostalno financirati ne samo svoje tekuće rashode, nego i svoj razvoj, a koje općine i gradovi to ne mogu. Još je teže dati odgovor na pitanje u kojoj će mjeri najavljene promjene fiskalne politike na to utjecati budući da su najavljene mjere koje će rezultirati promjenama na prihodnoj, ali Izvor: Zakon o komunalnom gospodrstvu isto tako i na rashodnoj strani proračuna općina i gradova. Dio odgovora na prvo pitanje sadržano je i u tome da je poštovanje postojećih zakonskih propisa rezultiralo visinom i Tablica 1. Struktura dijela ukupnih prihoda lokalnih jedinica, ostavarenje proračuna 2010., % Prihod Lokalne jedinice Županije Gradovi Općine Porezni prihodi 60,4 86,1 59,3 40,5 - Porez i prirez na dohodak 54,6 81,0 53,5 33,7 Pomoći 8,5 6,1 5,6 22,6 Prihodi od administrativnih pristojbi 19,3 3,8 22,3 21,8 - Komunalni doprinosi i naknade 14,1-17,2 14,9 Izvor: Ministarstvo financija. Tablica 2. Komunalne djelatnosti i njihovo financiranje Vrsta prihoda Komunalne djelatnosti Obveznik plaćanja Cijena komunalne usluge (posebno iskazan iznos za financiranje gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, a namjenski je prihod proračuna lokalnih jedinica) - opskrba pitkom vodom - odvodnja i pročišćavanje otpadnih voda - prijevoz putnika u javnom prijevozu - skupljanje i odvoz komunalnog otpada - odlaganje komunalnog otpada - tržnice na malo - prijevoz pokojnika - dimnjačarski poslovi Vlasnik nekretnine ili korisnik Komunalne naknade Lokalna jedinica donosi godišnji Program održavanja komunalne infrastrukture lokalne jedinice za komunalne djelatnosti Komunalni doprinosi Lokalna jedinica na temelju Programa mjera za unapređenje stanja u prostoru i potrebe uređenja zemljišta u skladu s prostornim planom i Planom razvojnih programa donosi godišnji Program gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture - odvodnja atmosferskih voda - čišćenje javnih površina - održavanje javnih površina - održavanje nerazvrstanih cesta - održavanje groblja i krematorija - javna rasvjeta Financiranje građenja i korištenja objekata i uređaja komunalne infrastrukture za: - javne površine - nerazvrstane ceste - groblja i krematorije - javnu rasvjetu strukturom ukupnih prihoda i rashoda u proračunima općina, gradova i županija. U tablici 1. može se iščitati da lokalne jedince ovise i o pomoćima središnje države za financiranje svojih poslova. Pri tome je najveća ovisnost općina. U 53 od 429 općina u Republici Hrvatskoj preko 50% ukupnih proračunskih prihoda dolazi upravo od pomoći središnje države. S druge strane, u pola od ukupnog broja općina i gradova u strukturi ukupnih rashoda preko 50% rashoda odnosi se na tekuće rashode (materijalni rashodi i rashodi za zaposlene). U Republici Hrvatskoj samo su tri grada (Imotski, Komiža i Kutjevo) koji prihodima od pomoći ostvaruju preko polovine proračunskih prihoda. Udjel pomoći u proračunskim prihodima ostalih gradova znatno je niži. Za financiranje razvojnih odnosno kapitalnih rashoda u lokalnim se proračunima troši tek oko šestine ukupnih rashoda (vidi tablicu 3.). Fiskalna je snaga općina i gradova u Republici Hrvatskoj različita te postoje izrazito velike razlike u razini ukupno ostvarenih prihoda pa i pojedinih kategorija prihoda po stanovniku. Razina prihoda koju ostvaruju županije znatno je niža od one koju ostvaruju gradovi, ali i većina općina. Takav pokazatelj upućuje na slabe Vlasnici ili korisnici - stambenog prostora - poslovnog prostora - garažnog prostora - građevinskog zemljišta za obavljanje djelatnosti - neizgrađenog građevinskog zemljišta Vlasnik građevinske čestice ili investitor fiskalne mogućnosti županija za pružanje kvalitetnih javnih usluga. Fiskalni kapacitet gradova u Republici Hrvatskoj izrazito je različit, jer dvije trećine gradova ostvaruje ispodprosječne ukupne prihode po stanovniku. Što se tiče općina, njihova fiskalna sposobnost financiranja vlastitih potreba izrazito je različita te oko tri četvrtine općina ostvaruje prihode (bez pomoći) niže od prosječnih. Međutim, razina prihoda općinskih proračuna nije ni u kakvoj korelaciji s visinom primljenih pomoći iz državnog proračuna, što ne znači da općine koje ostvaruju veće ukupne prihode (bez pomoći) ostvaruju manje pomoći iz državnog proračuna. Uz sve rečeno, valja navesti da je velik broj općina i gradova u posebnom statusu financiranja (područja posebne državne skrbi, brdsko-planinska područja, otoci, Grad Vukovar, kao i lokalne jedinice koje financiraju decentralizirane funkcije). Poseban status financiranja znači različite oblike olakšica, povlastica, potpora i pomoći za stanovništvo, gospodarske subjekte i lokalne proračune, koji na različit način utječu na smanjenje (neubrani prihodi od olakšica i povlastica) i/ili povećanje (prihodi od pomoći) prihodne strane lokalnih proračuna. Cijela se problematika financiranja lokalnih jedinica može dodatno zakomplicirati kada se zna da je u listopadu godine donesena Uredba o razvrstavanju lokalnih jedinica prema indeksu razvijenosti, prema kojem se općine i gradovi razvrstani u prvu i drugu kategoriju ubrajaju u Tablica 3. Struktura dijela rashoda lokalnih poračuna, ostvarenje proračuna 2010., % Rashodi Lokalne jedinice Županije Gradovi Općine Za zaposlene 21,2 15,9 24,1 14,3 Materijalni 32,0 41,7 30,3 29,9 Kapitalni 17,2 16,8 15,9 23,2 Izvor: Ministarstvo financija. potpomognuta područja. Međutim, indeks razvijenosti ne primjenjuje se pri donošenju odluka o dodjeli sredstava pomoći općinama i gradovima, već Ministarstvo financija dodjeljuje pomoći prema kriterijima podložnim godišnjim promjenama. Nastavak na 14. stranici

14 14 br financije Što lokalnoj samoupravi donose najavljene promjene u fiskalnoj politici Nastavak sa 17. stranice Općina, grad i županija trebali bi imati toliku razinu ukupnih prihoda koja bi omogućila pokrivanje javnih rashoda propisanih zakonom. U ukupne prihode ulaze vlastiti prihodi, pomoći od središnje države te primici od zaduživanja. Potrebna se razina prihoda ne može iskazati u odnosu prema rashodima, budući da proračun jedinice lokalne samouprave, kao i središnje države, mora biti uravnotežen. To znači da saldo prihoda i rashoda mora biti nula. Ako prihodi nisu dovoljni za pokriće rashoda, općina i grad se, u skladu s propisanim uvjetima i uz dozvolu Ministarstva financija, može zadužiti. Pitanje je omogućuje li struktura prihoda i, još više, struktura rashoda, kao i pokazatelji fiskalne snage općina, gradova i županija povećanje stupnja odgovornosti općina, gradova i županija za pružanje javnih usluga svojim stanovnicima, kao i jačanje svijesti općina, gradova i županija o potrebi oslanjanja na vlastite fiskalne kapacitete u provedbi javnih zadaća. Dodatna važna pitanja su: omogućuje li postojeća razina fiskalnog kapaciteta razvoj na lokalnoj i regionalnoj razini (pa i na razini ukupne države), koliko jednoj općini ili gradu treba sredstava za realizaciju razvojnih ciljeva definiranih u lokalnom strateškom dokumentu razvoja, iz kojih su izvora planirana sredstva za pokriće strateških i prioritetnih ciljeva, koliki dio vlastitog proračuna općina, grad ili županija troši za pokriće rashoda za zaposlene, koliko za financiranje tekućih, a koliki dio proračuna ostaje za pokriće razvojnih potreba lokalne sredine. Važno je pitanje kolika je ovisnost općine, grada i županije o pomoćima središnje države. Ostvaruje li općina i grad, na temelju zakonom propisanih mogućnosti, maksimalan iznos vlastitih poreznih (primjerice, je li općina ili grad uvela maksimalno moguću stopu prireza porezu na dohodak) i neporeznih prihoda, te promiče li općina ili grad vlastitu financijsku neovisnost i samostalnost u financiranju lokalnih javnih funkcija. Najavljene promjene fiskalne politike i fiskalni kapaciteti općina i gradova Kako smo i očekivali, nova je Vlada na temelju Plana 21 donijela i svoj Program za mandat Iako je, očekivano, stručna javnost više ili manje detaljno pročitala Program Vlade, ne može se reći da su svi odgovori iščitani. Stoga se do dijela odgovora nužno dolazi prateći, iz dana u dan, medije preko kojih je najšira javnost informirana o najavljenim promjenama fiskalne politike. Dobar se dio najavljenih mjera promjene fiskalne politike tiče lokalne i regionalne samouprave. Radi se o sljedećim promjenama: Prva skupina promjena porezne politike - uvođenje više oblika poreza na imovinu (porez na imovinu umjesto komunalne naknade, porez na neiskorišteno građevinsko zemljište, porez na prihode od najma) Porezna reforma kojom će se uvesti porez na imovinu, trebala bi biti pripremljena do 1. srpnja, najavio je dugo najavljivanu temu ministar financija koja će u najvećoj mjeri unijeti promjene u poreznoj politici i financiranju općina i gradova u Republici Hrvatskoj. Komunalnu naknadu, koja je važan izvor za financiranje lokalne samouprave, zamijenit će porez na imovinu, koji će biti ponajprije vezan uz vrijednost i upotrebu nekretnina, a cilj mu je, između ostalog,»uvođenje reda«na tržištu nekretnina. Javnost se s pravom pita što ne valja s komunalnom naknadom kada se uvodi porez na imovinu i što je to»dobro«kod poreza na imovinu. Najvažnije, komunalna naknada je isključivo namjenski prihod (vidi tablicu 2.) i može se trošiti isključivo na namjene koje propisuje Zakon o komunalnom gospodrstvu, dok je porez na imovinu prihod proračuna kojim se mogu financirati svi javni poslovi i razvojne potrebe lokalne jedinice. Komunalne naknade mogu se sagledati kao vrsta korisničke naknade čija se visina određuje na osnovi prosječne cijene i prihodi od naknade trebali bi biti u izravnoj vezi s troškovima pružanja javnih usluga. Međutim, u praksi je teško prepoznati ikakvu vezu, jer je naknada često određena na temelju veličine imovine i na temelju određene lokacije gdje je smještena unutar lokalnog područja, a ne na temelju troška pružanja javne usluge/dobra. Porez na imovinu je najvažniji porezni prihod u lokalnim proračunima većine razvijenih, ali i tranzicijskih država. Porez na imovinu primjer odabranih država Praksa lokalnih poreza je različita u različitim državama, pa tako i kada se radi o porezima na imovinu. Neke države porez na imovinu uopće ne razrezuju, u nekima je to prihod središnje države, a u nekima središnja država određuje granice poreznih stopa, dok konkretne porezne stope propisuju lokalne jedinice. U nastavku prikazujemo nekoliko primjera u kojima jedinice lokalne samouprave odlučuju o porezima na imovinu te oni predstavljaju prihod jedinica lokalne samouprave. Bugarski porez na imovinu određuju jedinice lokalne vlasti (općine). Postoje dva porezna oblika. Godišnji iznos poreza koji se razrezuje na nepokretnu imovinu u iznosu od 0,05 do 0,2%, pri čemu vrijednost ovisi o lokaciji, a porezna osnovica određuje se na temelju tržišne vrijednosti, porezne vrijednosti ili bruto knjigovodstvene vrijednosti. Drugi porezni oblik je porez na promet imovine (koji uključuje i prijenos vlasništva nad prijevoznim sredstvima), koji se plaća u iznosu od 1,3 do 2,6%. Od plaćanja poreza u oba oblika izuzeto je poljoprivredno, odnosno šumsko zemljište. U Estoniji svaka lokalna jedinica razrezuje porez na zemljište u iznosu od 0,1 do 2,5%, pri čemu je osnovica određena procijenjenom vrijednošću zemljišta (koja ne uključuje građevine koje se na njoj nalaze). Lokalne jedinice u Litvi mogu odrediti porez na nekretnine u visini od 0,3 do 1%, koji se razrezuje samo ako se te nekretnine koriste u poslovne svrhe. Također, ako poslovni subjekti unajmljuju zemlju u vlasništvu države radi svojih poslovnih aktivnosti, tada lokalne jedinice mogu razrezati porez na vrijednost toga zemljišta u visini od 0,1 do 4%. U Mađarskoj se također mogu razrezati lokalni porezi na imovinu čija visina ovisi o konkretnoj lokaciji. Prosječna vrijednost je 3% tržišne vrijednosti imovine, bez obzira na to radi li se o građevini ili zemljištu. U Italiji se osnovica poreza na imovinu određuje putem katastarske vrijednosti imovine (utvrđenu na razini države), a koja je u praksi često ispod tržišne vrijednosti. Lokalne vlasti određuju poreznu stopu koja se primjenjuje na tu osnovicu, u visini od 0,4 do 0,7%. U Njemačkoj je propisana obveza plaćanja poreza na imovinu (poljoprivredno, šumsko i građevinsko zemljište, kuća i stan). Porezni obveznik je vlasnik imovine, a visinu porezne stope propisuje općina (u okviru zakona). Prihodi od toga poreza u cijelosti su prihodi proračuna općine/grada. Obračun poreza provodi se na način da prvo financijski ured utvrđuje jediničnu vrijednost imovine te se zatim računa porezna osnovica na koji se primjenjuje od strane općine propisana porezna stopa. Postoje različite porezne stope za poljoprivredno zemljište (Grundsteuer A) i za ostalu imovinu (Grundsteuer B). Porez se plaća u četiri rate godišnje. Izvor: Jurlina Alibegović, D. (ur.) (2010.) Analitičke podloge za učinkovitu decentralizaciju u Republici Hrvatskoj. Projektna studija, Zagreb: Ekonomski institut, Zagreb. Porez na imovinu je najšire prihvaćen lokalni porez u svijetu. Osnovicu poreza na imovinu uglavnom čine nekretnine pa je njegova osnovica nemobilna. To daje mogućnost lokalnim vlastima da mijenjaju stope u određenim granicama, bez velikog rizika od migracija rezidenata, poslovnog sektora ili kapitala. Prihod od poreza na imovinu je predvidiv i stabilan, iako se trebaju provoditi redovite revalorizacije porezne osnovice. Šira upotreba poreza na imovinu pruža dobar potencijalni izvor prihoda za lokalnu razinu vlasti. Ograničenje i problem uvođenja poreza na imovinu predstavlja nedostatak kvalitetnih katastara nekretnina, neriješena pitanja vlasništva i upravljanja imovinom i slično. Porezi na imovinu uglavnom nemaju redistribucijske ciljeve. Isti tip imovine oporezuje se istim stopama, neovisno o poreznoj snazi poreznog obveznika. Neke države dopuštaju izuzeća od poreza na imovinu za neke dohodovne i dobne skupine, kako bi se umanjila regresivnost zoga poreza. Glavna je prednost poreza na imovinu u tome da u sebi lako može sadržavati korist koju vlasnik imovine ima od usluga koje mu pruža lokalna zajednica i ta se korist može uključiti u visinu poreza na imovinu, i to upravo u onoj mjeri u kojoj usluge lokalne vlasti povećavaju vrijednost imovine. Porez na imovinu je jednostavan za porezne obveznike. Uobičajena je praksa da se porez naplaćuje jednom godišnje. To može za porezne obveznike predstavljati problem (odjednom treba uplatiti cijeli iznos poreza), pa je preporuka da se računi šalju tromjesečno ili polugodišnje. Loše strane poreza na imovinu su što ima relativno visoke administrativne troškove, a poseban problem pri uvođenju poreza na imovinu čini procjena vrijednosti imovine. Posebno treba naglasiti problem što je to porez koji je za stanovništvo izrazito vidljiv, te ga se zato smatra nepravednim. Obično središnja država ograničava autonomiju lokalnih jedinica da upravljaju stopama i osnovicama poreza na imovinu, kao i da procjenjuju oporezovanu imovinu. Opisane dobre i loše strane poreza na imovinu vrijedit će i u nas. Druga promjena porezne politike - promjena oporezivanja plaća Socijalno ugroženim građanima Vlada namjerava pomoći i kroz rasterećenje najnižih plaća, tako što se više ne će oporezivati plaće do 3.000,00 kuna, a za one s višim plaćama neoporezivi dio plaće ostat će isti (1.800,00 kuna). Rezultat najavljene promjene neoporezivog dijela plaća očitovat će se u promjeni visine i strukture prihoda od poreza na dohodak u općinama, gradovima i županijama. Još jednom naglašavamo da će svaka promjena neoporezivog dijela plaće ili promjena poreznih stopa ili nekog drugog zadiranja u osnovicu tog instrumenta koji sudjeluje sa 60,4% u ukupnim prihodima svih lokalnih proračuna, utjecati na visinu ukupnih prihoda lokalne samouprave. Treća promjena fiskalne politike - za pola ili čak dvije trećine smanjiti neporezne prihode (parafiskalne namete) Ministarstvo financija je godine izradio Registar neporeznih prihoda, s namjerom da se pojednostavi i racionalizira sustav neporeznih prihoda, a s ciljem dodatnog rasterećenja građana i gospodarskih subjekata. Neporezne prihode naplaćuju i lokalne jedinice. U Registru je obuhvaćeno 245 neporeznih prihoda. Prihodi koji se ostvaruju od neporeznih prihoda mijenjali su se tijekom godina i iznosili su od 5,5 milijardi kuna u do 12,5 milijardi kuna u godini. U godini najveći udjel u ukupnim neporeznim prihodima imaju jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i one sudjeluju s 42,3% odnosno 5,3 milijarde kuna. U strukturi proračuna lokalnih jedinica svi prihodi od administrativnih pristojbi (čija je većina zabilježena u Registru neporeznih prihoda) čine oko petine proračunskih prihoda (vidi tablicu 1.). Svako smanjivanje visine stopa neporeznih prihoda ili ukidanje pojedine vrste neporeznih prihoda osjetit će se u smanjivanju visine i strukture lokalnih proračuna. Uz nepromijenjene postojeće ili uvođenje novih obveza za pružanje javnih usluga lokalnim jedinicama doći će u pitanje njihovo održivo financiranje. Četvrta promjena izmjena Zakona o lokalnoj samoupravi i nove ovlasti Ministar financija najavio je da će Vlada u sljedećih šest mjeseci pripremiti izmjene Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi koje će uzeti u obzir različit fiskalni kapacitet pojedinih jedinica lokalne samouprave. Lokalne jedinice bit će podijeljene na one koje mogu financirati zdravstvo, obrazovanje i komunalne djelatnosti i one koje to ne mogu, a njima će se ograničiti broj zaposlenih dužnosnika i službenika. Danas su proračunski kapaciteti županija, gradova i općina takvi da 429 općina ostvaruje 16,2%, 126 gradova 39,3%, Grad Zagreb 28,9% i 20 županija 15,6% ukupnih prihoda lokalnih proračuna u Republici Hrvatskoj. Navedeni pokazatelj upozorava na važnost da se u razmatranju daljnjeg procesa decentralizacije pozornost usmjeri na one jedinice lokalne samouprave koje u velikoj mjeri pridonose ukupnim proračunskim prihodima nižih razina vlasti odnosno na gradove. To istovremeno znači da promjena nadležnosti u obavljanju javnih poslova treba ići u smjeru promjene nadležnosti i poslova za općine, jer one imaju najmanje kapacitete za obavljanje javnih funkcija i ujedno u najvećoj mjeri ovise o sredstvima pomoći središnje države. Ako se želi ustrajati na pristupu da je regionalna samouprava ona razina javne vlasti koja, u koordinaciji sa središnjom državom i lokalnim jedinicama na svom području te sa svim važnim dionicima, treba biti u najvećoj mjeri odgovorna za usmjeravanje regionalnog razvoja na području Republike Hrvatske, onda se mogu očekivati i u tom području temeljiti reformski zahvati. Oni mogu biti samo u smjeru stvaranja nove regionalne vlasti, koja će imati odgovarajuće kapacitete (organizacijske, administrativne, ljudske, financijske i druge) za provođenje svih odgovornosti u obavljanju javnih funkcija i za jačanje koordinatorske uloge te razine javne vlasti.

15 vi pitate odgovaramo br Telefonski savjeti radnim danom od 9 do 15 sati besplatni odgovori na pitanja pretplatnika mi vi-mi@novi-informator.net Troškovi parničnog postupka Ako priznanje tužbenog zahtjeva ili odricanje od njega, povlačenje tužbe ili odricanje ili odustanak od pravnog lijeka nisu obavljeni na raspravi, tada se zahtjev za naknadu troškova može staviti u roku 15 dana od dostave obavijesti ili odluke Odnosi li se izmijenjena odredba članka 164. stavak 8. Zakona o parničnom vi postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 u nastavku teksta: ZPP) i na slučajeve donošenja presude zbog ogluhe Pita: M. K., Čakovec Prema prijašnjoj odredbi članka 164. stavak 8. ZPP-a, mi u slučaju povlačenja tužbe (čl ZPP-a) ili u slučaju odustanka od pravnog lijeka, ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nisu obavljeni na raspravi, stranka je imala pravo zahtijevati naknadu troškova postupka u roku 15 dana od dana primitka obavijesti o odustanku, odnosno povlačenju. Takvo zakonsko rješenje izazivalo je određene nedoumice u praksi u slučajevima kad je tuženik priznao tužbeni zahtjev izvan rasprave ili se izvan rasprave tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva. Naime, postavljalo se pitanje ima li u tim slučajevima protivna strana pravo na naknadu troškova postupka. Ta zakonska praznina sada je razjašnjena, pa u svim slučajevima kad priznanje, odricanje, odustanak od pravnog lijeka ili povlačenje tužbe nisu obavljeni na raspravi, stranka ima pravo zatražiti naknadu troškova postupka u roku 15 dana od dana dostave odluke ili obavijesti. Međutim, navedeno se ne odnosi na presudu zbog ogluhe, jer kod presude zbog ogluhe tužitelj mora već u tužbi zatražiti troškove postupka, koje će mu sud, u slučaju ako do ogluhe dođe, dosuditi u presudi zbog ogluhe. Stoga se novelirana odredba članka 164. stavak 8. ZPP-a ne odnosi na presudu zbog ogluhe. (3/1-1, D.K./J.S., ) informator, broj Stručnjak zaštite na radu suradnik u službi za zaštitu na radu Suradnik u službi za zaštitu na radu može biti osoba s najmanje odgovarajućom srednjom stručnom spremom, ovisno o djelatnosti poslodavca, i godinu dana radnog iskustva u struci, te koja položi opći dio stručnog ispita za stručnjaka zaštite na radu Veliko smo trgovačko društvo u djelatnosti građevinarstva, s više od 250 vi zaposlenih. Dužnost nam je imati ustrojenu stručnu službu za zaštitu na radu. Zanima nas može li se osoba, koja je zaposlena dvije godine u našoj službi zaštite na radu, sa srednjom stručnom spremom i položenim općim dijelom stručnog ispita za stručnjaka zaštite na radu, imenovati trećim stručnjakom zaštite na radu u službi, u smislu članka 21. Zakona o zaštiti na radu (bila bi imenovana kao suradnik u službi, u skladu s čl. 3. Pravilnika o polaganju stručnog ispita stručnjaka zaštite na radu - Nar. nov., br. 114/02, 126/03)? Pita: Z. B., Varaždin U konkretnom slučaju valja razmotriti odredbe Zakona o zaštiti na radu (Nar. nov., br. 59/96, 94/96, mi 114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i 75/09) i Pravilnika o polaganju stručnog ispita stručnjaka zaštite na radu (Nar. nov., br. 114/02 i 126/03). Tako je člankom 21. Zakona o zaštiti na radu propisano da je poslodavac, koji zapošljava više od 250 radnika, dužan ustrojiti samostalnu stručnu službu za zaštitu na radu čija je zadaća praćenje stanja zaštite na radu u pravnoj osobi, te koja, u tu svrhu, objedinjava i usklađuje rad na poslovima provedbe zaštite na radu. Broj zaposlenih unutar službe treba ovisiti o veličini poduzeća, organizaciji posla, stanju zaštite na radu te stupnju opasnosti koji je utvrđen procjenom i ne može biti manji od tri stručnjaka zaštite na radu. Nadalje, prema članku 18.a stavak 2. istog Zakona, radnik koji namjerava biti stručnjak zaštite na radu mora posjedovati potrebna znanja i sposobnosti za provedbu aktivnosti zaštite na radu, vezanih uz zaštitu i prevenciju od opasnosti i štetnosti. Ti su uvjeti podrobnije propisani Pravilnikom o polaganju stručnog ispita stručnjaka zaštite na radu (u nastavku teksta: Pravilnik). Konkretnije, člankom 2. Pravilnika propisano je da je stručnjak zaštite na radu osoba koja ispunjava uvjete odgovarajuće stručne spreme i radnog iskustva, i koja položi stručni ispit prema odredbama Pravilnika. Stručnjak zaštite na radu može obavljati poslove zaštite na radu kod poslodavca kao: 1. voditelj službe, 2. samostalni stručnjak, 3. stručnjak u sastavu službe, 4. suradnik u službi (čl. 3. Pravilnika). Za svaki od navedenih položaja u službi, pa tako i za suradnika u službi, o kojemu je u konkretnom slučaju riječ, propisani su uvjeti koje radnik mora ispuniti. Oni se odnose na radno iskustvo, odgovarajuću stručnu spremu i položeni ispit. Odgovarajuća stručna sprema i radno iskustvo, kao uvjeti koje mora ispunjavati osoba da bi mogla polagati ispit za stručnjaka zaštite na radu i obavljati poslove zaštite na radu, utvrđuju se ovisno o djelatnosti poslodavca. Odgovarajućom stručnom spremom smatra se stručna sprema smjera zaštite na radu, tehničkog, medicinskog ili drugog smjera koji odgovara djelatnosti poslodavca (čl. 4. Pravilnika). Budući da se društvo koje postavlja upit bavi graditeljstvom, valja reći da, prema članku 5. Pravilnika, u djelatnosti građevinarstva polagati ispit za stručnjaka zaštite na radu (koji će raditi na mjestu suradnika u službi) može osoba koja ima najmanje odgovarajuću srednju stručnu spremu i godinu dana radnog iskustva u struci. Već smo naveli što se smatra odgovarajućoj stručnom spremom, u smislu Pravilnika. Što se, pak, ispita tiče, kojeg budući suradnik u službi za zaštitu na radu mora položiti, valja reći da je člankom 8. stavak 4. Pravilnika propisano da kandidat koji ima najmanje srednju stručnu spremu odgovarajućeg smjera, odnosno koji ne ispunjava propisane uvjete smjera stručnog obrazovanja, polaže samo opći dio stručnog ispita koji obuhvaća poznavanje pravnog uređivanja zaštite na radu i načela socijalne sigurnosti, sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i procjene opasnosti, vezano za sigurnost i zdravlje radnika. (10-0/5, B.B., ) informator, broj Obveza posebnog doprinosa za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu Za osobu osiguranika obveznog zdravstvenog osiguranja koja radi obavljanja ugovorenog posla boravi na službenom putu u inozemstvu i po toj osnovi ostvaruje drugi dohodak, obveznik doprinosa je isplatitelj primitka, odnosno drugog dohotka Tko je obveznik posebnog doprinosa za zdravstveno osiguranje za osobu koja, vi radi obavljanja ugovorenog posla, boravi na službenom putu u inozemstvu i po toj osnovi ostvaruje drugi dohodak? Pita: M. P., Rijeka Obveza plaćanja posebnog doprinosa za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu, uređena je mi člankom 188. Zakona o doprinosima (Nar. nov., br. 84/08, 152/08, 94/09 i 18/11). Prema članku 3. toga Zakona obvezno osiguranim osobama smatraju se fizičke osobe koje se, ovisno o njihovom radnom ili socijalnom statusu, sukladno propisima o obveznim osiguranjima ili posebnim propisima, smatraju obvezno osiguranim. Člankom 9. Zakona o doprinosima, propisani su jedinstveni nazivi osnova obveznih osiguranja prema radnom i socijalnom statusu osiguranika, a točkom 20. članak 9. propisano je da je to i primitak od kojeg se utvrđuje drugi dohodak obvezno osigurane osobe, iz članka 7. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju. Člankom 188. Zakona o doprinosima propisana je obveza posebnog doprinosa za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu te obveznik obračunavanja i plaćanja toga doprinosa. Točkom 6. članka 188. Zakona, propisano je da je obveznik obračunavanja i plaćanja posebnog doprinosa za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu, isplatitelj primitka od kojeg se utvrđuje drugi dohodak za primatelja koji po osnovi tog primitka boravi na službenom putu u inozemstvu. Osnovica za plaćanje toga doprinosa, sukladno članku 191. Zakona o doprinosima jest umnožak iznosa prosječne plaće i koeficijenta 0,35. To znači da za godinu osnovica iznosi 2.714,60 kuna (prosječna plaća = 7.756,00 x 0,35). Doprinos se obračunava po stopi od 20% i dospijeva na naplatu do 15. dana u mjesecu za prethodni mjesec. (8-1/1, D. Đ., ) informator, broj Državna služba - produljenje probnog rada vježbenika Vježbenici koja je nakon prijma u službu otvorila bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, odnosno koja je počela koristiti rodiljni dopust sukladno posebnom zakonu, produljit će se vježbenički staž (probni rad) za onoliko koliko je trajalo bolovanje ili rodiljni dopust Produljuje li se vježbenici, koja je nakon prijma u službu otvorila bolovanje vi zbog komplikacija u trudnoći, odnosno koja koristi rodiljni dopust sukladno posebnom zakonu, vježbenički staž za onoliko koliko je trajalo bolovanje ili rodiljni dopust? Pita: V. R., Vukovar Prema odredbi članka 53. stavak 1. Zakona o državnim službenicima (Nar. nov., br. 92/05, 142/06 mi Uredba, 77/07 Uredba, 107/07, 27/08, 34/11 - v. Zakon o registru zaposlenih u javnim službama, 49/11 i 150/11), osobe se, u pravilu, primaju u državnu službu na neodređeno vrijeme i to uz obvezatni probni rad, a prema stavku 2. istoga članka, za osobe primljene u državnu službu redovitim postupkom (vježbenici), probni rad (vježbenički staž) traje 12 mjeseci. Stavkom 4., istog članka Zakona, propisano je da će se probni rad produljiti za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, odnosno vrijeme korištenja rodiljnog ili roditeljskog dopusta, sukladno posebnom zakonu. Iz članka 54. Zakona o državnim službenicima, razvidno je da je probni rad (vježbenički staž) u trajanju od 12 mjeseci vrijeme u kojemu se državni službenik (vježbenik) osposobljava za samostalan rad kroz poseban program osposobljavanja za obavljanje poslova određenog radnog mjesta, u skladu s njegovom stručnom spremom, te se, sukladno članku 55. stavku 1. podstavku a) i b) istoga Zakona, državni službenik na kraju probnog rada ocjenjuje ocjenom»zadovoljava«ili»ne zadovoljava«i to prema procjeni može li se na osnovi rada i pokazanog znanja i učinkovitosti službenika očekivati da će službenik i dalje uspješno izvršavati poslove radnoga mjesta. Dakle, budući da je vježbenički staž u trajanju od 12 mjeseci zapravo minimum potrebnog radnog iskustva na odgovarajućim poslovima za obavljanje poslova određenog radnog mjesta, te s obzirom na odredbu članka 53. stavak 4. kojom se izričito propisuje da će se probni rad produljiti za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, odnosno za vrijeme korištenja rodiljnog ili roditeljskog dopusta, sukladno posebnom zakonu, vježbenici koja je nakon prijma u službu otvorila bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, odnosno koja je počela koristi rodiljni dopust, sukladno posebnom zakonu, produljit će se vježbenički staž (probni rad) za onoliko koliko je trajalo bolovanje ili rodiljni dopust. Također se, u skladu s odredbom članka 60. stavkom 3. Zakona o državnim službenicima, državna služba i rok za polaganje državnog stručnog ispita može produljiti (zbog privremene nesposobnosti za rad, korištenja rodiljnog ili roditeljskog dopusta, odnosno drugog opravdanog razloga) za onoliko vremena koliko je trajala privremena spriječenost za rad, odnosno drugi opravdani razlozi i to tek nakon što državni službenik bude u obvezi polaganja državnog stručnog ispita, odnosno nakon isteka probnog rada. (2-8/6, V.Š.O./D.F., ) informator, broj

16 organizira savjetovanje Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u primjeni Zakona o upravnim sporovima i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave 31. siječnja (utorak), u 9,30 sati Sheraton Zagreb Hotel, Kneza Borne 2, Zagreb PROGRAM SAVJETOVANJA upravni sporovi preoblikovanje trgovačkih društava (voda i odvodnja) komunalna naknada lokalni porezi (razrez i naplata) prof. dr. sc. DRAGAN MEDVEDOVIĆ, profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u m. POLOŽAJ JEDINICE LOKALNE I PODRUČNE (REGIONALNE) SAMOUPRAVE U UPRAVNIM SPOROVIMA dr. sc. ALEN RAJKO, sudac Upravnog suda u Rijeci NOVI UPRAVNI SPOR I JEDINICE LOKALNE SAMOUPRAVE, USTROJSTVENO-KADROVSKE PRIPREME, ZASTUPANJE, ZAKONITOST OPĆIH AKATA DESA SARVAN dipl. iur., pročelnica Upravnog odjela lokalne i područne (regionalne) samouprave Istarske županije KOMUNALNE DJELATNOSTI VODA I ODVODNJA - preoblikovanje trgovačkih društava i - pravno uređenje komunalne naknade mr. sc. MIRJANA MAHOVIĆ KOMLJENOVIĆ, Ministarstvo financija Porezna uprava, voditeljica Ispostave Porezne uprave Samobor NEDOUMICE U POSTUPKU RAZREZA I NAPLATE LOKALNIH POREZA KOJI SU PRIHOD PRORAČUNA JLS-a i JP(R)S-a - donošenje odluka i rješenja (kuće za odmor, porez na tvrtku i dr.) - uvođenje prireza (problemi boravišta i prebivališta - odgovornost za podatke u Poreznoj kartici) KOTIZACIJA za sudjelovanje na savjetovanju iznosi 980,00 kn (s PDV-om) po sudioniku. Uplaćuje se na žiro-račun Novog informatora broj: poziv na broj: OIB Naknada uključuje: sudjelovanje na savjetovanju, seminarski materijal (knjiga s radovima autora), radni pribor i napitak za vrijeme stanke. OBVEZATNA PRIJAVA Dodatne informacije Tel.: 01/ Faks: 01/ seminari@novi-informator.net izlazi srijedom i subotom info@novi-informator.net GLAVNA UREDNICA: Davorka Foretić UREDNIŠTVO: Biljana Barjaktar, Hrvoslav Bašić, Desanka Đikandić, Davorka Foretić, Dražen Kozulić i Jerko Slovinić GRAFIČKI UREDNIK: Nenad Novak GRAFIČKA PRIPREMA: Jadranka Prišlin i Nada Tokić LEKTURA: Vesna Kisin i Meri Odak TISAK: GZH, Zagreb PRAVNI SAVJETI: 01/ , 01/ EKONOMSKI SAVJETI: 01/ DOKUMENTACIJA LISTA I PRAVNI SAVJETI: 01/ NAKLADNIK: Novi informator d.o.o. Zagreb, Kneza Mislava 7/I MB telefon: 01/ , telefaks 01/ DIREKTORICA: Marina Šurbek Žiro račun: Privredna banka Zagreb d.d. ODJEL PRETPLATE I PRODAJE: telefon , telefaks 01/ pretplata@novi-informator.net Pretplata na TISKANO IZDANJE iznosi 1.800,00 kn, na INTERNET IZDANJE 1.250,00 kn s PDV-om za godinu CIJENE OGLASA s PDV-om: 1/1 str ,00 kn, 1/2 str ,00 kn, 1/3 str ,00, 1/4 str ,00 kn, posljednja stranica +30 %. Za dva uzastopna oglašavanja popust od 10%, a za tri i više 20% popusta. Pretplatnici imaju dodatni popust od 10%. Ako se pretplata na list ne otkaže najkasnije 15 dana prije isteka roka na koji je sklopljena, smatra se produženom na neodređeno vrijeme. Rukopisi se ne vraćaju.