Književne nagrade. Balkanski rastanci

Transcript

1 Književne nagrade PREMIO SATYAGRAHA 2002 (Italija), održan na temu mir PREMIO CESARE PAVESE MARIO GORI 2004 (Italija) PREMIO INTERNAZIONALE ANGUILLARA SABAZIA CITTÀ D ARTE 2004 (Italija) PREMIO INTERNAZIONALE DI POESIA E NARATIVA «VOCI E SILENZI NICOLA RAMPIN» 2004 (Italija) CONCORSO LETTERARIO INTERNAZIONALE A.L.I.A.S (Melbourne, Australia) PREMIO INTERNAZIONALE DI LETTERATURA «PHINTIA» 2004 (Italija) PREMIO CARVER 2004 (Italija) PREMIO «GIUSEPPE GIUSTI» 2004 (Italija) PREMIO «IL GOLFO» 2005 (Italija) Balkanski rastanci Libro, Hrvatska, 2001 (1. izd.), ISBN Faraeditore, Italija, 2003, ISBN Literareon, Njemačka, 2002, ISBN X Moondance Publishing, NY, USA, 2003, ISBN X ArwenBooks, Australija, 2002, ISBN Besjeda & Ars Libri, 2002, BiH i SCG, ISBN

2 BALKANSKI RASTANCI roman 2

3 BILJEŠKA UREDNIKA Kad sam kao prevoditelj i budući urednik počeo iščitavati izdavački prvijenac Dražana Gunjače "Balkanski rastanci" prisjetio sam se prekrasnog eseja poznatog talijanskog psihologa i psihoterapeuta Giorgia Majorina naslovljenog "Psihološki učinci rata" (Gli efetti psicologici della guerra) budući da sam Gunjačin roman doživljavao kao književno opredmećenje onog osjećajniog itinerera kojeg rat proizvodi u ljudima opisanog s psihološkog stajališta u Majorinovu eseju. Namjeno naglašavam upravo tu dimenziju Gunjačina romana, zato jer je ona njegova temeljna odrednica: premda napisan u prvom licu, s očito puno autobiografskih elemenata, to nije roman o naratoru (Gunjači ili nekoj drugoj osobi), već o ljudima koji ga u određenom vremenskom razdoblju zbog rata susreću ili napuštaju, susreću i napuštaju, dok je pripovjedač samo spona koja tu raznoliku galeriju likova neposredno ili posredno povezuje. Dakle, nije to knjiga o ratu, već o ljudima kojima je rat skrojio sudbinu. Dakako, odabrano konstitutivno načelo u znatnoj je mjeri odredilo tekstlingvističke i lingvostilističke značajke teksta. Prva je značajka neposrednost: u Gunjače nema nikakva stilematskog prenemaganja, na koje smo se navikli u suvremenih pripovjedača, jezik djela jezik je stvarnosti o kojoj se pripovijeda. Stoga je roman blizak američkim "hard boiled" minimalističkim pričama s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, premda se radi, uvjeren sam, više o slučajnoj sličnosti no o svjesnom odnosno željenom približavanju nekom određenom žanru. Ako već trebamo odrediti djelo, reći ćemo da je ono parabola, no o tom nešto kasnije. Na semantičkoj razini minimalistički procedé podrazumijeva ustrajno, ponekad otvoreno, ponekad prikriveno, ponavljanje leit motiva (odmak od vlastita bića i sudbine) koji će svoju poantu naći u završnom poglavlju, 3

4 zamišljenom kao neka vrst parabole kojoj Gunjača povjerava etičku poruku svoga djela. Ta su ponavljanja funkcionalna u cjelini romana i stvaraju temeljnu, deprimirajuću atmosferu u kojoj žive pripovjedač i likovi, a koju i čitatelj nužno doživljava. Na sintaktičkoj razini minimalistički postupak ogleda se u pretežitosti koordinacije, preferenciji za invertiranu subordinaciju te u učestalosti parahipotaktičkog rečeničnog ustrojstva, koje navedenoj temeljnoj deprimirajućoj atmosferi pridodaje konotaciju rastrojenosti. I na leksičkoj razini Gunjača je koherentan pa ne "bježi" od riječi, makar ona bila i psovka, što u konačnici ima za ishod u čitatelja opipljivi osjećaj stresa i neuroze koji izjedaju pripovjedača i ostale likove. Drugim riječima, koliko se god tekst na prvi pogled može pričiniti nedotjeran, nedorađen, što se dublje ulazi u djelo to postaje jasnije da se radi o vrlo dobro promišljenom gradbenom postupku kojemu Gunjača povjerava najznačajniju od svih zadaća pridobivanje čitatelja na stranu tragičnog junaka romana, Denisa, koje se pak u narativnoj strukturi romana pojavljuje tek kao sporedan lik. Posebno je važno istaknuti mimetičku vrijednost postupka: on Gunjači omogućava da banalnosti svakodnevnice pretvori u "dokumentarističku" građu romana a da pritom ne spadne na razinu factiona. Premda se radi o stvarnim događajima i ljudima, Gunjača je odveć osviješten u svome pisanju da bi čitatelju ispripovijedao "istinitu priču" i tako lišio svoju parabolu univerzalne egzemplarnosti. Dapače, upravo će fikcijskim elementima pokušati svojoj paraboli dati referencijalnu vrijednost. Rezultat te neposrednosti, promišljenosti i osviještenosti jest tekstualni svijet "Balkanskih rastanaka": on se čitatelju može više ili manje dopadati, može mu se i ne dopadati, no sigurno ga neće ostaviti ravnodušnim. Srđa Orbanić 4

5 PREDGOVOR Nema baš puno dobrih književnih tekstova o Domovinskom ratu i o svemu što nam se u njemu desilo i nakon njega dogodilo. Kao da su pisci nespremni i zatečeni pisati o tragedijama prognanika, izbjeglica, beskućnika i napose boraca. I djece, posebice djece! Kao da je bolje (i lakše) zaboraviti nesreću nego je opet u sjećanju proživljavati i obnavljati. Radostima se lako vraćamo nesreće i u pamćenju otklanjamo jer obnavljaju i rađaju bol i tugu. Balkanski rastanci prva je objavljena knjiga Dražana Gunjače. Autor ističe da je napisao pred deset godina još jedan roman «Na pola puta do neba». U deset poglavlja, deset samostalnih priča povezanih čvrsto osobom sveznajućeg pripovjedača, odnosno bolnom njegovom ispoviješću (vremenom događanja i prostorom zbivanja) ispričane su brojne tragedije ljudi zatečenih ratom i ratnim zbivanjima. Kao u kazališnoj predstavi (dijalozi su u knjizi tako živi!) autor pred našu radoznalost dovodi brojne, izgubljene ljude kojima je rat presjekao životnu putanju. Rastanci su bolni usjeci u životu, a često i prečesto oni su i odlazak iz života. Toliko tragedija na tako malo stranica. Uostalom nije li grčka tragedija, najveće dostignuće književnosti, rođena u Grčkoj, na Balkanu. U tragediji obično svi imaju pravo, ali i svi su kažnjeni. Božji zakoni nisu ljudski zakoni. Iznenadit će mnoge sirov jezik teksta, posebice u dijalozima, sa psovkama kao jakim i oštrim začinom svakodnevnice. Ali i darovitost pripovjedača, neopterećenog tradicijom književnih tvorbi. Iskustvom pripovjedača, ironijom i groteskom, ali i snažnom osjećajnošću on gradi sliku izgubljenih godina koje smo proživljavali, neki u nemirnom miru, drugi manje sretni u ratnom vihoru koji je promijenio toliko sudbina, odnio toliko života. 5

6 Kad bismo bar, nakon svega, jedni prema drugima bili osjetljiviji i pažljiviji. prof. dr. Josip Bratulić 6

7 I. GLAVA Sumorna, dosadna jesenja kiša uporno je zalijevala te godine oronule krovove starog dijela grada Pule, dok sam ja bezlično gledao kroz prozor svog stana u potkrovlju, pokušavajući u prvom mraku uočiti nešto što bi me trglo iz letargije, što bi mi dalo nekakav smisao te večeri. Uzalud! Ako ikada čovjek ima privid da vrijeme stoji, onda je to takvih jesenskih kišnih večeri, a pogotovu ako ih provodi sam, što je sada bio slučaj sa mnom. Televiziju sam isključio pokušavajući tako ne vrijeđati ono malo zdravog razuma što mi je ostalo nakon svih ovih godina, a naročito nakon svih događanja zadnjih mjeseci. Uostalom, kako uopće normalan čovjek može, primjerice, gledati neku stranu humorističnu seriju, koje se i nadalje uredno izmjenjuju sa reportažama sa bojišta, seriju sa likovima i radnjama koje ovog trenutka nemaju nijedne dodirne točke s zbivanjima koja su se nadvila nad ove balkanske prostore, gdje se govori samo o ratu, mržnji, boli, stradanju i svemu drugom što ide uz takva, ovim prostorima svojstvena, društvena zbivanja. Uostalom, kako se koncentrirati na radnju iz takvih serija, kada se upravo u trenutku kada je najsmješnije, a barem bi se tako dalo zaključiti iz dosnimljenog smijeha gomile koja kao prati događanja iz serije, pojavi natpis na ekranu koji otprilike kaže da je oglašena zračna ili opća opasnost za Karlovac, Gospić i druge gradove u ovoj najljepšoj zemlji na svijetu, koja je trenutno u ratu. Ispričavam se, za Gospić se to daje samo jednom dnevno, jer tamo uglavnom i ne prestaje. Doduše, u ovoj zemlji iz bajke još nije objavljeno ratno stanje ako se ikada i objavi, ali to nije prepreka za svakodnevno razaranje svega i ubijanje svih kojih se osloboditelji dočepaju. Na sreću, Pula je iz tko zna kojih razloga do sada prošla bez razaranja, vjerojatno zahvaljujući samo Božjoj providnosti, a što se tiče ljudskih zasluga za to, 7

8 vjerojatno će se nakon ovog neobjavljenog rata oglasiti dovoljan broj spasilaca grada od tog zla, jer da nije bilo njih, naravno, ne bi bilo ni nas, odnosno grada Nema veze, neka ga samo ostave, neka ga ne razore, a tko će kome jednog dana dijeliti lente za zaslužne, kome će to išta značiti tada?! Valjda neće! Stavim na gramofon neku staru ploču Pink Floyda i natočim konjak. Francuski, jeftiniju varijantu Napoleona. Barem dobro izgleda, a ionako ga ne pijem čistog, pa o ukusu nisam mjerodavan suditi. Idealna noć za malo promišljanja o prošlosti, a naravno, uz to nužno ide nekakav alkohol, jer tko još na Balkanu može potpuno trijezan razmišljati o vlastitoj prošlosti ili, ne daj Bože, o smislenosti budućnosti. Doduše, već sam godinama prestao piti, tako da sad prvu čašicu doživljavam kao nekada petu, šestu ili tko bi uopće znao koju. Ovisno o prilici. A i piće sam promijenio, ako se uopće može reći da više pijem, budući da nekoliko poluprigodničarskih čašica koje popijem tu i tamo, definitivno predstavlja uvredu za većinu punoljetnih muškaraca rođenih negdje na Balkanu. Eh, da, nekada sam pio votku, i to, moglo bi se reći, u najmanju ruku, u popriličnim količinama. Sada to cijenjeno piće ne mogu vidjeti, kao što niti ne mogu shvatiti kako sam ga uopće mogao piti i još uz to u ne baš zanemarivim količinama. No, to je već samo dio problema koji se kolokvijalno može staviti pod radni naslov: kako razumjeti vlastitu prošlost u dijelu u kojem vam je sada neprihvatljiva iz tko zna kojih razloga. Nikako, jer je razlog u sadašnjim pobudama, a ne u samoj prošlosti. Pa kako onda tek tuđu! E, da! Čim padnem u ovakva stanja, počnem se zabavljati s jalovom životnom filozofijom vlastite svakodnevice koja je besplodna otprilike koliko i većina mojih veza sa ženama. Žene! Prvi put se i njih sjetih ove večeri. S njima mi dobro krene, ali još brže završi. No, o tome više drugom prilikom. Žene su u ratnim okolnostima ipak u drugom planu, zar ne?! Nije svako zlo za zlo; hajde, odoli da ne budeš muški 8

9 šovinista kad već imaš rat kao opravdanje, pa makar i neobjavljen. Muškarci! Prijatelji! Prva linija obrane! Bože moj, gdje li su svi ti raznorazni likovi sada? Dragi, divni, požrtvovni, pokvareni, licemjerni Prodefiliralo ih je svakakvih u svim tim godinama koje sam proveo u uniformi Jugoslavenske ratne mornarice, a i nakon prošlogodišnjeg napuštanja JRM, kada sam napokon postao civil. Neki su mrtvi, zapravo više njih, ali oni su to riješili prije rata, bez spomenica. S Tonijem sam proveo ranu mladost i brojne neprospavane noći. Jednu od takvih noći je prespavao; previše droge za umorno tijelo, oproštajno pismo koje uredno čitam jednom godišnje, na godišnjicu njegove smrti, naravno, kada se uredno napijem, isplačem u četiri zida, bez svjedoka i iz početka. Kako godine prolaze, tog dana sve više plačem, a sve manje mislim na Tonija. Jedina konstanta je prigodno opijanje. Aca, zapravo Aleksandar, moj kum, točnije ja njegov vjenčani kum, podoficir je u JRM ili kako se već danas zove ta mornarica. Veliko srce, kao njegova rodna Vojvodina, jedina poznata mi osoba koja sve zlo ovog svijeta prihvaća s budističkom nonšalancijom, jer, kako on kaže, jebi ga, moralo se desiti, što ćeš, idemo dalje. Pa i ono kumstvo nije baš za hvaljenje, razveo se brže nego se vjenčao, ali ostadosmo kumovi. Uostalom, prema njegovom mišljenju ja sam njegov, a ne njen kum, pa je utoliko činjenica razvoda bila bez značaja za daljnji procvat našeg kumstva. Njega danima, mjesecima ne čujem, zatvoren je u krugu kasarne i ne dopuštaju im izlazak iz nje do odlaska brodova za Crnu Goru. Niti telefonirati. Ništa! Boris, mješanac iz braka Srbina i Hrvatice, rođen je u Beogradu, neopredijeljen, ne pripada više nikamo. Tek je tri godine u Puli, po ugovoru na određeno vrijeme, a što su u sada već bivšoj vojsci uveli pred sam raspad zemlje, kao pokušaj njenog reorganiziranja, moderniziranja, iako se 9

10 zapravo sve svodilo na to da više naprosto nisu imali dovoljno kandidata za vojne škole, pa time ni kasnije doživotne vojnike; nije bilo više dovoljno ludih ili prisiljenih na vojno školovanje odnosno na doživotno vojno manekenstvo. Roditelji razvedeni, on prepušten ulici i nalazi spas u vojsci. Barem privremeno. Ništa originalno, ali učinkovito, kako bi to rekao naš novi predsjednik Franjica. I naravno da se takvi uvijek zalijepe za mene. Iz najrazličitijih pobuda, dakako! Dino negdje u Sloveniji predaje sociologiju. Zamijenio je uniformu za katedru. Nisam siguran da mu je izbor baš perfektan, ali tko će razumjeti Slovence. Preblizu su austrijske granice, tako da tu široka slavenska duša trpi na uštrb germanskih utjecaja. Ali opet, kada se sjetim ženskih pripadnika te nacije, nekako mi se čini da one drže ravnotežu s nama ostalima, pa su u prosjeku ipak prihvatljivi. Barem oni koje sam ja poznavao. Zvrrrrr! Telefon! Tko izmisli tu prokletu spravu koja se, nakon što navršiš tridesetu, uredno javlja onda kada ti je najmanje potrebna. Morat ću nabaviti nekakav tiši telefon, ovaj koji imam mogao bi, zlu ne trebalo, poslužiti kao sirena za uzbunu kvarta u kojem živim. Druga je stvar što u ovom dijelu starog grada ne možeš više uzbuditi ni štakore, kada ih slučajno nagaziš na stepenicama u ranim jutarnjim satima, kada većina njegovih cijenjenih stanara pokušava pogoditi svoja ulazna vrata. Da! jedva izustim na telefon. Ovde Sima. Robi, jesi ti? Koji Sima! Sima, bre, iz obaveštajne, koji ti je kurac, šta me ne prepoznaješ? A, ti si. Pa de si, Simke, jesi živ? Ne zajebaji. Slušaj, moram ti nešto vrlo ozbiljno reći. Kao prijatelju. Jesmo prijatelji još ili si i ti prešao na drugu stranu? 10

11 Jebi ga, Simke, koja ti je prava strana? Daj, Robi, ti si normalan čovek. Malo lud, ali pošten čovek i bilo bi mi žao da nastradaš. Zato te zovem. Ovi moji nešto petljaju, nešto im gadno ideš na jetru jer da ti sređuješ papire za ove tvoje Hrvate što beže iz armije, pišeš nekakve zahteve, nagovaraš ih i tako to. Dobro, jebi ga, to si još letos radio i to znamo, ali sad pred odlazak nešto sviraju, valjda te videli na televiziji, na nekoj svečanosti, gde da se svirala hrvatska himna, ti se ukočio tamo i šta ti ja znam šta još ne. Uglavnom, šta god da bilo, rekoh sebi da ti javim da se paziš ovih dana. Jebi ga, popili smo more toga zajedno, pa ne bi bilo u redu da ti to ne kažem. E, Simke, Simke! Jebi ga, što da ti kažem. Hvala! Ovim svojim idiotima reci da smo skupa obučavani, na istim poligonima, pa ako hoće doći, neka samo izvole. Znaš kako kod mene u Dalmaciji kažu nitko te ne može ubiti dva puta! Znaš da sam društven tip, stoga nemam namjeru sam na nebo putovati, pa neka samo dođu. Ma tko ih jebe, nego kako si ti? Nikako! Žena i deca otišli u pizdu materinu, brodom u Crnu Goru, sa svim nameštajem, nemam pojma gde su. Ako prežive, a žena hoće sigurno, onda će nekako do Požarevca, do mojih, pa posle šta bude. Ah da, ostao sam već bez nameštaja. Znaš onog konjinu od Mirka s pomoćnih brodova. Znaš, naravno. E vidiš, on ti je plovio tim istim brodom i negde oko otoka Visa, taman nasred Jadrana, dobio slom živaca i pre nego su ga spakovali, pobaco pola nameštaja u more. Tek kod Visa shvatio da zauvek napušta Hrvatsku i puko čovek. Naravno, podrazumeva se da je u toj polovici bačenog nameštaja bio i moj. A i neka je. Ne razumem puno toga što se danas dešava. U stvari, ne razumem ništa, ali njega razumem. A ti! Što ćeš ti? 11

12 Pa ja ti se gledam uvaliti negde u nekakvu papirologiju, znaš ono, postati nekakav ćato, da nekako zaobiđem ovaj usrani rat, pa ako uspem, dobro. Ako ne, jebi ga. Nisam uspeo. Pa odakle sada zoveš? Nisi valjda u komandi! Jesi lud! Iz stana prijatelja koji je već otputovao za Srbiju, a meni ostavio ključ. Ne znam koji će mi kurac, ali ajde. U svoj stan ne smem, a i tko zna tko je sada u njemu. Znaš, mi obaveštajci još nekako kidnemo van na koji sat. Sad su nam došli specijalci iz Niša, da nas kao čuvaju od ustaša i ne puštaju više nikog. Ludi, bre, jebo te bog. Ubiju te ko zeca. Pa kad te ukokaju, proglasu te dezerterom. Stavu u kovčeg, pošalju u Srbiju i pokopaju sa svim počastima. I sad ti to razumi. Lud narod. Simke, hvala još jednom i briši natrag. Nemoj da te još nosim na savjesti. Ej, samo da te još nešto pitam. Šta to bi s tom himnom kada si bio na televiziji? Ništa. Organiziramo časnički zbor. Koga! Časnički zbor. Šta ti je to? Pa to ti je nešto kao nekadašnji Savez boraca narododnooslobodilačkog rata, ne znam ni ja sam točno. Udruženje časnika. Oficira. Iz svih bivših hrvatskih vojski, od domobrana, ustaša, partizana, francuskih legionara pa do nas iz JNA. Ima ih od svukud. Prosjek starosti šezdeset godina, bez bosonogog djetinjstva. Kad smo kod prosjeka, možeš se i ti priključiti ako hoćeš. Ja? Kako ja! Pa lijepo. Kažeš da te boli izvjesna stvar za Jugoslaviju, da si se oduvijek u sebi osjećao Hrvatom, ali da si to tek sad spoznao. Malo kasno, ali jebi ga, 12

13 bolje ikad nego nikad. Ili možeš ostati Srbin ako si baš zapeo, ali onda da Hrvatsku osjećaš kao svoju domovinu, jer u Srbiji nemaš nikog osim žene, djece i ostatka obitelji koji su ionako digli ruke od tebe, što je u najmanju ruku bilo očekivano od njih. Samo da nisi Jugoslaven, to malo neopredjeljujuće djeluje za ova vremena. A neopredijeljenost na Balkanu je uvijek visok faktor rizika. I naravno, da ćeš, ako treba, život žrtvovati za Kurac ću žrtvovati za ikoga! Pa čovječe Božji, urazumi se! Danas ne možeš biti ni Srbin ni Hrvat, ako nisi spreman barem život žrtvovati, pa ti je onda svejedno. A ionako ćeš, akobogda, izgubiti tu ludu glavu negdje, pa barem ne moraš ići daleko. Manji trošak. Znaš šta! Kad malo bolje razmislim, vi Hrvati ste stvarno ludi. Vi Dalmatinci pogotovo. Ti pa posebno. Tko mi kaže. Pripadnik najrazumnijeg naroda na planeti i šire. Uglavnom, što se televizije tiče, nisam ni znao da snimaju dok se nisam navečer ukazao na drugom dnevniku. Boga mi, noge mi se odsjekle od hrabrosti kada sam se prepoznao, onako ukočena. Znao sam ja da će se ovi tvoji odmah nakon toga zainteresirati za moje zdravlje pa stoga već danima spavam s pištoljem ispod jastuka. Dobar način da započneš oslobodilački rat. A šta ruku držite na srcu dok vam himna svira? Nemam pojma, kao što ni danas ne znam čemu su služila pola sranja koje sam radio u onoj armiji. I to je tačno. Čuj, stari, a šta da ti kažem. Drži se, beži šta dalje od ratišta. Nemoj da ti uvale neki jebeni čin, gotov si. Ne gine ti fronta. Obučen si za svaki kurac, pa znaš da si najebo. Ej, pa da! Čuješ, pokidat ću ti tvoj personalni karton u komandi, a od ovih tvojih što nešto znaju o tebi, spašavaj se kako znaš i umeš. 13

14 Konačno, ti si civil već duže vreme, pa će te valjda ostaviti na miru. Stari, drži se. Mogao bih s tobom pričati satima, ali moram ići. Ne znam, nekako mi se nakon ovog razgovora čini sve nekako lakšim. Barem se nešto promenilo nije. Ti si uvek isti. Ma znaš šta, ko ga jebe, bilo je lepo dok je trajalo. Odlazim ovih dana, pa ako se više ne čujemo, nastavit ćemo razgovor u nekom drugom životu. Bez brige, stari. Nama rođenim na Balkanu zagarantiran je drugi život, jer se prvi ne računa. Otpisan unaprijed. Čuvaj se! Ej, ej! Kada spomene Balkan, čujem da ovi tvoji na vlasti tvrde da Hrvatska nije na Balkanu. Pa gde je onda, bogati? E, moj Simke, tvoj problem je dvostruke prirode. S jedne strane si obavještajac, koji po prirodi posla koji obavlja to ne smije shvatiti, a s druge strane si Srbin, koji po prirodi stvari to ne može shvatiti. To ti je fina razlika između političkih i geografskih pojmova, što ćeš ti možda shvatiti tek u onom drugom životu. Samo me nemoj slučajno pitati da li sam ja shvatio. Ha, ha! Neću te pitati, a nisam siguran da ću to shvatiti u ijednom životu. Je li Robi, veruješ li ti u Boga? Mislim, ono s drugim životom i tako to. Daj, čovječe, opusti se i briši natrag u kasarnu. Koja si ti sramota za cjelokupni komunistički pokret. Pokojni Jozo, da te čuje, okretao bi se u grobu na Dedinju. A gdje nestadoše ideali i ostalo! Jebeš ideale, vidiš u šta su nas uvalili. Tko još na Balkanu može ostvariti ikakav ideal! Na ovim prostorima to može trajati samo od danas do sutra, ali za doveka, jok braco! Nekad to od danas do sutra izgura i do četrdeset godina, ali na kraju uvek sve ode u pizdu materinu. Nego, veruješ li ti u Boga ili ne? Ozbiljno te pitam! 14

15 Stari moj, očito si već i ti shvatio, iako si i obavještajac i Srbin, da u ratu nema nevjernika. To sam i mislio. Sada stvarno moram brisati. Zbogom, stari moj. Zbogom! Veza se prekinula. Spustio sam slušalicu na telefon i tupo se zagledao u nju. Ode još jedan iz života. Dostojanstveno, barem prema meni. Prema drugima? Tko sam ja da sudim o drugima. I što reče, da se nisam promijenio. Bože moj! Nije ni svjestan koliko smo se svi promijenili ili se sve oko nas promijenilo. Kako uopće ostati isti kada se sve oko tebe promijeni. Možeš prema okolini, nastaviš glumiti sebe, kao što si to uostalom radio i sve vrijeme prije toga, samo prilagodiš grimase i rječnik novim okolnostima, malo prefarbaš fasadu u skladu s novim vjetrovima koji pušu i to je to. Uvijek isti! Kako isti?! Kakav sam uopće bio prije, a kakav sam sada! Nevjerojatno je kako se malo poznajemo, kako godine i godine provedemo s nekim a da stvarno o njemu ne znamo ništa. Na tren mi se opet čini da se ljudi uopće ne mijenjaju, da sve ono što nas sutra zatekne kod njih, što nas iznenadi, što nismo očekivali, shvatimo tako kao da već odavno postoji u njima, samo tko zna iz kojeg razloga to do tada nismo vidjeli. Nisu to pokazivali, nismo znali prepoznati, nije nas interesiralo, svejedno. Kako god okreneš, na kraju ispadne da ni o kome ništa ne znamo. Počevši od sebe pa nadalje. Ako to još stavimo u kontekst prostora na kojima živimo, onda je doista teško reći da li to uopće okrstiti kao promjenu čovjeka ili pak kao puko prilagođavanje okolnostima u kojima se on zatekne, najčešće neovisno o vlastitoj volji, u kojima se svatko snalazi kako zna i umije, gdje nema unaprijed zadanih pravila ponašanja, gdje je jedini cilj preživjeti do sutra. A sutra se probudimo ako se probudimo, tamo gdje smo i bili, sa svim tim silnim objektivnim društvenim okolnostima koje direktno odlučuju o našoj 15

16 sudbini, na koje, naravno, ne možemo ni na koji način utjecati. Ili ćemo se prilagoditi ili nećemo. Čini mi se da je najprilagodljivija živa vrsta na Balkanu upravo čovjek, pod uvjetom da se rodio i odrastao na njemu. Drugi pripadnici ljudske vrste niti su ikada niti će se ikada prilagoditi Balkanu, a niti će shvatiti njegove ljude, ma odakle dolazili. Ne mogu oni shvatiti snagu naših brojnih povijesnih istina, još brojnijih živućih mitova i aktualnih zabluda koje više nitko i ne broji, koje se međusobno tako čvrsto isprepliću da je teško postaviti granicu između njih. Točnije, nemoguće. Mi smo rođeni s njima, mi ih živimo, htjeli to ili ne, pa nam se jedan dan čini da je od postanka svijeta tu sve jasno, drugi dan se desi nešto što ne bismo ni u primisli nikad pomislili da se može desiti, pa cijeli ciklus promišljanja iz početka. A i kako to razumjeti kada jedan dio života živiš jednu istinu, drugi dio života drugi mit, treći dio života treću zabludu i tako život i prođe. S jednom se himnom rađaš, s drugom živiš a sam Bog zna s kojom ćeš umrijeti. I sada ti od svih ovih silnih međunarodnih nadobudnih genijalaca koji ovih dana kruže Balkanom i uče nas da nije baš demokratski preklati prvog susjeda, kao da smo mi krivi što su drugi daleko i neće ratovati s nama, nađi jednog koji to može shvatiti. Malo morgen, što kaže Miki. Ne možeš na cijelom Balkanu naći dvojicu domorodaca a da o svim tim stvarima imaju barem približno isto stajalište. Nema veze kojem narodu pripadaju. A kada već nemaju, rat je samo drugi način vođenja politike, zar ne! Jebi ga, zastranio sam. Kako stvari stoje, mogao bih se noćas, za promjenu, stvarno napiti, slušati stare ploče i sjećati se vremena kada o svemu ovome nisam uopće razbijao glavu. Kada sam razmišljao o stvarima o kojima razmišlja i ostatak svijeta koji nije u ratu, o ženama, ljubavima, provodima, druženjima, prijateljstvima za koja se činilo da su vječna kao i mladost u kojima su nastajala. Već je prošla ponoć kada sam ustanovio da sam popio skoro polovicu Napoleona i da me je dobro uhvatilo. Kada 16

17 sam počeo stavljati domaće ploče, znao sam da dolazi kriza. Njih ne slušam u, recimo, «normalnom» stanju. A kad ih slušam, krenem s Oliverom, zatim raznoraznim drugim dalmatinskim trubadurima, a nakon nekoliko sati završim s narodnim pjesmama. Slušam na slušalice, naravno, jer danas nikad ne znaš kada će neki prosvijetljeni genijalac pogrešne provenijencije proći blizu stana, čuti glazbu i zapucati. Jebeš muziciranje s popratnim eksplozivnim efektima u neposrednoj blizini. Skinem slušalicu da promijenim ploču, kada se oglasi ulazno zvono. Tko zna od kada zvoni, pomislim, jer dok sam imao slušalice na ušima, mogli su bombardirati pola Pule, ja ne bih ništa čuo, s obzirom na glasnoću glazbe. Krrrr! Moram ovom prilikom napomenuti da moje ulazno zvono ima izrazito iritantan ton, koji je nastao uslijed njegova mutiranja iz normalnog zvuka u ovako krkljanje, a koje je opet posljedica mojih svojedobnih ne baš pretjerano svjesnih aktivnosti. Barem koliko se sjećam. Naime, prije više godina sam ga u nastupu strasti jednim slučajnim udarcem rastavio u komade; sutradan sam ga, kad su strast i mamurluk prošli, pokušao sastaviti od dijelova koje sam skupljao diljem stana. Od tada, godinama tako polovično sastavljen, pokušava zvoniti ako se taj zvuk može označiti tim glagolom, svaki put dajući do znanja da je na umoru i da mu je to jedan od posljednjih pokušaja da mi kaže kako nije kriv za onaj nesretni udarac, a još manje za sve ono drugo što je njemu prethodilo. Iz nekog ga neobjašnjivog razloga i dalje slušam, iako sam odavno kupio novo zvono koje čeka da ga montiram. Ne mogu. Sve čekam da ovaj sam premine, u miru Božjem, valjda da me savjest manje peče. Ali neće. Znam da neće. Brzo krenem u sobu po pištolj, repetiram ga i krenem prema vratima. Stanem sa strane i upitam tko je. Kum Aca, jebote, otvaraj više! Zvonim pola sata. Jesi gluv! 17

18 Aco, jesi to ti? Ne, moj deda pokojni. Otvaraj ta vrata već jednom. Milijun misli proleti mi u trenu glavom u kojoj mi je ionako već solidno zvonilo od pića i preglasne glazbe, a kad već stavim slušalice, onda odvrnem «do daske». Otkud Aca sada na vratima, u ovim ponoćnim satima. Da ga nisu stisnuli, da nisu ovi drugi s njim, da mi nešto ne pakiraju, da ga pitam je li sam Jebi ga, kako Acu mogu pitati je li sam! Je li me došao Ako njemu ne mogu vjerovati, onda kome mogu. A opet, kud baš sada, a mjesecima ga nisam čuo?! Ma, tko ga jebe, ako već trebam izgubiti glavu, onda neka to bude onako pjesnički, od kuma s kojim sam skupa proveo pola života. Stvarno sam prolupao. Otključam jednu od dviju brava na vratima, onu staru, pa prijeđem na drugu, sigurnosnu, koju sam ugradio prije nekoliko mjeseci, na nagovor nekih prijatelja. Ta druga je toliko komplicirana da bih je uvijek uspio otključati tek iz trećeg, četvrtog pokušaja i već sam nekoliko puta, uglavnom u ranim jutarnjim satima, rastrojen iz razumljivih razloga za to doba, potezao pištolj da je demontiram. Još nisam, ali hvala Bogu, ima vremena, riješit ću se ja nje. Napokon uspijem i nju otključati i otvorim vrata. Pred vratima su stajali Aca i Boris, oba poprilično pokisli od kiše, gledaju u mene kao... Ne znam kako to opisati, a da to doista ne ispadne gadljivo patetično. Treba pripomenuti da Acu i ovećeg ličkog medvjeda, u mraku, na desetak metara udaljenosti, teško možeš razlikovati. Valjda zbog ličkog podrijetla njegovih roditelja koji su se poslije drugog svjetskog rata preselili u Vojvodinu. Aca je naprosto proletio kroz vrata, pao u moje naručje, stiskao i tresao me rukom po leđima. Ovdje je od značaja ona usporedba s medvjedom. Boris je stajao sa strane i čekao. On je manji, njega ću lakše preživjeti, pomislim, samo da se ovog mamuta nekako riješim. Onda sam isti ceremonijal ponovio s Borisom. Pa gde si kume, bog te jebo! zagrmi Aca sa svojim baritonom. 18

19 Tu sam, čovječe, gdje i uvijek. Gdje si ti? Mjesecima pokušavam doći do tebe. Jesi uopće živ? Živ, jebi ga, nego šta. Ne možeš se kuma tek tako rešiti. Šta ti je ovo na vratima, života ti? upita on, gledajući začuđeno krakove one druge, sigurnosne brave, koji su se protezali duž cijelih vrata. Jebote, napravio si tvrđavu od stana. Ha, ha, ha! Ovo ti je dobro. Ako tko i dođe da te kokne, dok ti otključaš sve ovo, odustat će. Tko ima živaca čekati da ti sve ovo pootključavaš. Koja ti je budala ovo uvalila! Vidim da ti sve ono piće ipak nije uspjelo potpuno razoriti moć zapažanja nasmijem se ja na njegovu opasku o bravi. A kad smo već kod pića, šta imaš da ponudiš kumu? upita on. Suh sam ko barut, a znaš da u takvom stanju nisam baš svoj na svome. Napoleon, na stolu. Opa bato, francuzišemo se. To dobro zvuči. Aca ode do kuhinje, uzme dvije čaše, za njega i Borisa, i vrati se za stol. Skrivećki sklonim pištolj u ladicu komode koja se nalazila pored vrata, da ga oni ne vide, i krenem prema stolu. Boris je još uvijek stajao sa strane i šutio. Bio je neprirodno blijed i činilo se kao da će svaki čas zaplakati. Što ti je, što si se ukočio upitam ga. Ništa izusti on. Jebi ga, skoro su nas koknuli dok smo bežali preko zida kasarne javi se Aca. Oni ludi specijalci. Mali se skoro upišo u gaće od straha. Ja se upišo! prosikće Boris i konačno i on sjedne za stol za kojim je Aca već skinuo jednu čašicu. Ti si zavijao na zidu ko ranjena zver, a ne ja. Jebo te, čuli bi te do Arene, koliko si se drao, a ne da neće one budale na kapiji, stotinjak metara dalje. Pa naravno idiote, kad su mi jaja zapela na bodljikavoj žici na zidu, a ti me s druge strane zida povlačiš za 19

20 nogu ko sumanut odvrati Aca. Zamisli, kume, srpske tragedije. Ja visim na žici, levo jaje napola probušeno, braća Srbi pucaju po meni, sve to da vidim kuma Hrvata, a ova jugoslavenska budala vuče za nogu i nateže li, nateže. I viče da siđem dole, kao da je meni životna želja da ostanem na ogradi do kraja života. A kako da siđem dok se ne otkačim od žice. A kako da se otkačim kad ova budala vuče dole i ne pušta. I kako on povuče dole, tako ja onako iz dna duše riknem, od boli naravno, jebem ovom kretenu majku i ostatak rodbine, što je valjda ljudski u takvoj situaciji, vičem da pusti nogu, ali jok, ne jebe on. Vuče ko konj. Pa kako završi ta srpska tragedija, bogati upitam ja. Lepo odgovori Aca. Pukle hlače, izrezao pola noge, krvi do palaca, a jaje još nisam pogledao. Valjda je nešto ostalo i od njega. Od kasarne do ovde hodam zaobilazeći ga u širokom krugu. Skoro glavu izgubismo zbog tvojih tridesetak kila viška poluzlobno dobaci Boris koji je i sam već popio prvu čašicu i točio drugu. A što se hodanja tiče, zahvaljujući tvojoj urođenoj eleganciji baš se i nije primetila neka naročita razlika. Ti da šutiš. Tebe mi je svih ovih meseci ionako pun kurac progunđa Aca. Dobro, daj da vidim što si sve ostavio na žici, a što donio sa sobom rekoh ja Aci. Aca se podigne i pokaže noge. Doista je lijeva nogavica bila rastrgana, a tragovi krvi su se vidjeli na sve strane po hlačama. Ja sam u prvi mah pomislio da se zapravo radi o šali, u najmanju ruku da je sve to malo napuhao, za ovu prigodu, da me malo oraspoloži, kako je to on i inače uvijek radio, jer je sve u životu primao s dozom zdravog humora, uvijek na takav način ublažavajući stvarnost, čineći je nekako prihvatljivijom i sebi i drugima. Njegova životna deviza je bila da nikada nije tako loše da ne može biti gore, pa kad je 20

21 već tako, jebi ga, treba odživeti ovo što imamo. Zato su ga svi nekako i prihvaćali, pa i ja, od prvih dana daleke 1974.g. kada smo se prvi put sreli u vojnoj školi u Splitu. Međutim, sudeći po krvavim tragovima, ovaj put se ipak dobro udesio. Daj, čovječe, da ti stavimo alkohol na to, da ti se ne inficiraju rane. Ma pusti to, došli smo da se pozdravimo, pa bežimo. Ne sviraj, života ti. Dođi ovamo. Imam nekakvu domaću rakiju pa stavi na mjesta gdje si se izrezao. Odvučem Acu iz dnevne sobe, koja je ujedno bila i predsoblje, do kuhinje, gdje sam imao bocu nekakve domaće rakije koju mi je netko pitaj boga kada dao. Aca skine hlače, otvori bocu, uspe rakiju u ruku i pljusne po rani na nozi. Učinak je bio momentalan i razoran. Počeo je doslovno skakati po kuhinji, dok su mu suze tekle od bola. Jebo te bog! urlikao je. Otkud ti ovo. Pa s ovim ne bi mogao ni prozore prati bez zaštitnih rukavica, a ne lečiti osakaćene dezeretere. Nisi normalan. Znao sam da ću večeras izgubiti glavu, ali od rakije! Auuu! Što peče, majke joj ga spalim. Auuu! Šta je, junačino dobaci Boris iz dnevne sobe. Već me tri dana nagovaraš da dođemo, kao jebeš metak, izvući ćemo se nekako, a sada tu zavijaš od malo rakije. Slušaj mali odbrusi Aca ako ne uvučeš tu bezobraznu jezičinu, izmasirat ću ti je s ovom rakijetinom, pa posle možeš služiti kao bacač plamena, što nam još može dobro poslužiti pri povratku. Što se vraćate? upitam ja, iako mi je bilo odmah jasno da su pobjegli iz kasarne samo zbog mene, ovu noć, da me još jednom vide. Što niste pobjegli potpuno, za stalno? Kurac za stalno prostenja Aca, koji se još uvijek držao za mjesto među nogama gdje je stavio najviše rakije. Pobegli smo samo da se pozdravimo s tobom, 21

22 pa šta košta da košta. Sutra isplovljavamo za Boku kotorsku. Došlo vreme, odosmo, jebi ga! Šta ćeš, mora se. Pa kako se mislite vratiti u kasarnu? upitam ja. Sad kad ovi vaši vide da vas nema, napravit će uzbunu i što ćete onda? Ma kurac će oni videti odgovori Aca, pokušavajući se nasmijati. Očito je prvi učinak rakije počeo popuštati. Budale pucaju noću na svaki šum. Više se ni miševi ne usude noću šetati po krugu kasarne. Što god se mrdne, braća opale, pa sutra izveštaji kako su nas napale ustaše sa svih strana. Ma jebi ga, vojska ko vojska. Šta misliš da oni znaju da smo otišli. Taman posla. Pa je li tko puca po vama upitam ja radoznalo. Otkud znam odgovori Aca glasom koji je sve više ličio na njegov uobičajeni nonšalantni, vojvođanski, kako bi on rekao, način govora, s obzirom na to da se u međuvremenu povratio od prvog šoka koji je izazvala rakija. Svi pucaju, uglavnom noću, pa ti znaj tko ima prst na obaraču. Ma to ovi naši idioti jedu govna dobaci Boris. Svake noći pucaju i to samo zbog nas, da nas prestraše. Kao svuda su oko nas ustaše, samo čekaju da provirimo pa da nas prekolju i tako to. U stvari zastrašuju nekoliko nas koji smo još ostali da i mi ne pobegnemo. Ništa više. Svejedno si se usrao od kasarne do ovde nasmija se Aca. Čoveče, oči su mu bile ko lubenice. Samo je gledao oko sebe i pištao. Pa nije ti svejedno odvrati pomalo uvrijeđeno Boris. Šta ja znam kakve sve budale sada hodaju okolo i šta im se vrti po glavi. Morali smo pobeći u uniformi, pa smo se u nekom šumarku tamo kod zida presvukli u civilke. Posle je bilo lakše. 22

23 A kad smo sreli onu trojicu upita Aca. Dobro veče, momci, kako ide! I još glumiš istarski naglasak. Jebo te bog, ne znaš ni srpski ko čovek a kamo istarski. Koja si ti budala odbrusi Boris. Šta sam im trebao reći? Da sam oficir JNA koji je s jednim istim takvim idiotom upravo pobego iz kasarne da se nadiše svežeg vazduha, je li! Vi iz Vojvodine ste stvarno sjebani, valjda od one silne ravnice i monotonije, odmah nakon rođenja padnete u nirvanu i ostatak života vam prođe u veselju. Ma, jebeš tebe, nego Robi imaš tu Prljavo kazalište i Ružicu da je čujem? Eh, majke ti ga, tebi i Ružici. Neki dan se idiot napio, uzeo kasetu s tom pesmom, negde predvečer i raspalio. Možeš zamisliti usred kasarne kada je počela pesma, kad je došo onaj dio ružo, zadnja ružo hrvatska ili tako nekako. Ovi se strčali, a Boris otefterio kasetofon, pijan ko letva i plače ko kišna godina. Jedva budalu izvukoh. Morao sam im donositi njegov rodni list da vide da mu se majka zove Ruža, da plače zbog nje, da je kao načuo da se teško razbolela, inače ode u lepu pičku materinu s Ružom zajedno. Zamisli da mu se stara stvarno tako ne zove! Ne bi ga Bog spasio. Još onako pijan počeo lupetati nešto o tebi, o prijateljstvu, o bratstvu. Ma šta da ti kažem, sranje do neba. A ti nisi plakao, je li dobaci Boris. Jesam, ali posle kad su ovi otišli odgovori Aca. Budalo jedna, oni ne razumeju ni kurca, nafilovali ih pričama o ustašama i samo gledaju koga da koknu. A najslađe su im domaće izdajice. Pa ti si sam hteo posle da se ubiješ nastavi Boris. Zbog tebe, idiote! Da sam se imao nameru ukokati zbog samog sebe, trebao sam to učiniti davnih dana, a ne čekati ova usrana vremena odbrusi Aca Borisu. Jebi ga, pred jutro, stanje zemlja zrak, toliko sam se oblembao da nisam znao kako se zovem skrušeno 23

24 nastavi Aca, kao da priča o nečem čega se stidi. A ova jugobudala stalno vrti pištolj u ruci i tupavi kako bi bilo najpoštenije da se upucamo i tako sve rešimo. Non stop mi je mleo kraj uha da smo ostali bez zemlje, bez prijatelja, bez života, da ne možemo ni u grad popiti piće, videti tebe, neku glupaču u koju se on zatelebo pred ovo sranje. Ej, čoveče, svi gledaju jebenu televiziju, pucaju na sve strane, a on se zatreska u neku gore na Stoji, za koju je ona iz Umaga, sećaš se one njegove zbog koje se noću nismo smeli šetati da je ne sretnemo, od straha da nam srce ne otkaže, e te, e ona je premija za ovu. I uglavnom u takvom stanju pale mi roletne, pa kad je ovaj kreten po sto i prvi put spomenuo tu sa Stoje, zgrabio sam njegov pištolj i rekoh sam sebi dosta, jebeš takav život. Nisam jednostavno to više mogao slušati. I što bi upitam jer je tu Aca napravio stanku. Ništa dovrši Boris. Oteo sam mu pištolj i onda smo u duetu nastavili lokati i plakati do jutra. Sutra smo spavali ceo dan, navečer se opet napili. Preksutra smo opet spavali da nastavim dalje? Ne treba, shvatio sam odgovorim. Kad se onda trijeznite? Prekjučer prvi dan mirno odvrati Aca. Morali smo isplanirati beg iz kasarne, pa smo se malo skockali. Malo smo pazili kako se ponašaju ove nove junačine što su pristigle iz Srbije, kuda se kreću i tako to i zaključili da su se oni usrali od straha deset puta više nego mi. I onda ovaj jugostrateg izabere kao najlakše mesto na ogradi, gde smo prešli zid i vidiš kako sam prošo. Boris je u međuvremenu našao ploču koju je tražio i začuše se zvukovi Prljavnog kazališta i njihove Ružice. Hej, strateg! Nemoj samo opet početi plakati dobaci Aca Borisu. 24

25 Odjebi! odbrusi Boris. Kućno vaspitanje na srpski način, beogradski odsek komentira mirno Aca. Pusti njega! Nego, čuješ kume, došli smo da se s tobom pozdravimo. Dogovorio sam se s ovim idiotom da nema političkih sranja, nagovaranja, sve smo to prošli pre koji mesec dana, kad smo se zadnji put videli. To je jebeni život na Balkanu, dođe tako neko vreme da svako mora svojim putem, šta ćeš. Samo da se pozdravimo ko ljudi, ko prijatelji, ko kumovi koji su pola života prošli zajedno. Jebeš večeras vojske, države, nacije, ovde smo samo mi i naših zadnjih petnaestak zajedničkih godina. Jebe mi se jesi li Hrvat, Eskim ili Francuz, ti si moj prijatelj i kum s kojim sam proveo najlepše delove svog života i želim da se s tobom pozdravim ko čovek, da ti prije odlaska mogu reći u oči: Čoveče, volim te, najdraži si mi prijatelj na svetu i nikada te zaboraviti neću. I ako ima Boga, da jednom ovo sranje prestane, da se opet nađemo, ko prijatelji, ko kumovi, a ne ko pripadnici ove ili one nacije. I onda da to zalijemo, ko ljudi. Slažeš se! Slažem procijedim kroz zube, dok mi se grlo počelo stezati. Okrenem čašicu konjaka na iskap, da ne bih zaplakao. Slažem, iako Iako moraš reći da grešim, da sam trebao ostati ovde i tako dalje. Nemoj iz početka, molim te! Znaš da sam brak rasturio brže nego sam ga sklepao, da je ona kurva ionako otišla iz Hrvatske s mojim detetom još prošle godine, da su mi stari i bolesni roditelji sami u Vojvodini, da me ovde nitko ne želi videti barem nekoliko sledećih svetlosnih godina. Ako je nekom i stalo, ne sme to pokazati jer će i sam najebati, pa ti je isti kurac! Tko će me ovde zaposliti kad mu kažem kako se zovem? Od čega da živim! Pre bih ovde rešio državljanstvo da sam tu stigao sa NLO om nego iz 25

26 Srbije. Jebi ga, to je stvarnost. Ovaj jadnik pogleda u Borisa šta pa on može! Tek je dve tri godine tu, bez stana, bez posla, bez ičega! Nema tu izbora, tu je samo pitanje koliko će ti flaša trebati da se sa tim pomiriš. Ako su ti flaše merilo, ti se nećeš pomiriti do smrti dobaci Boris koji je već treći put puštao istu pjesmu. Ovaj mali je potpuno otišo u kurac odkad si ti napustio armiju progunđa Aca. A za ova zadnja tri meseca ostareo je trideset godina. I moj je pokojni deda Marko imao više volje za životom od njega. Dedica ti baš i nije imao sprsko ime dobaci Boris. Je li vidiš pogleda me Aca. Mali je postao otrov na dve noge. Ubit će ga ovi četnici što su stigli da nas čuvaju. Već ga svi zove jugovićem. Ko im jebe mater odbrusi Boris. Četnici su mi preklali dedu u II. svetskom, pa što bi onda sada mene voleli. Hej, hej prekinem ih ja. Drugari, da se dogovorimo. Imam tu još bocu dvije konjaka. Donijela neka ženska prije mjesec dva. Jeftina nabava. Vidiš idiote dobaci Aca Borisu takve ženske trebaš naći, a ne onog akrapa svog sa Stoje. Sada stvarno dosta! prekinem ih ponovno, videći Borisa kako upravo namjerava ovom odgovoriti u istom stilu. Ti, Boris, ti si ionako uvijek glumio diskdžokeja kod mene, pa možeš i sada. Zajebite četnike, žene, akrape i ostala ljupka ovozemaljska stvorenja. Slušat ćemo muziku, piti i pričati o starim danima. A kad smo već kod starih dana, Aco, sjetiš li se kada Tonija? Baš sam o njemu nešto razmišljao prije vašeg dolaska, nešto mi često pada na um u zadnje vrijeme. I meni odvrati Aca tišim glasom. Često pomislim kako je on jedini otišo na vreme, dok je još vredelo otići. Najvažnije ti je u životu otići na vreme. Sad više nema odlazaka, samo bežanija. Jebo te bog, ne možeš 26

27 se ni ubiti, a da to netko primeti. Jebe se ikog! Više smo se nas dvojica naplakali za Tonijem nego će svi zajedno za nama, ako nas sjebu u ovom ludom ratu. Statistika, što kažu naši ludi generali. Ako jedan pogine, to je vest, ako ih pogine sto hiljada, to je statistika. Toni je bio vest, a mi ćemo biti statistika. Jebena balkanska statistika. Ova nas je budala već pokopala dobaci Boris. Robi će preživeti, jer nije lud da mu opet navuku uniformu, kad se nje već uspeo rešiti na vreme. Ja isto. Čim se dočepam Crne Gore, idem kao posetiti bolesnu kevu u Beograd, a onda preko grane. Imam neke veze od ranije, neku rodbinu u Nemačkoj, a kome se ratuje, nek mu je sa srećom. Ja neću pucati po nikome. Boli me kurac, nisam ja ovu državu ni stvarao, pa je neću ni spašavati. A ti obrati se Aci, ti ćeš garant da cijukneš. Bez metka, verovatno. Jebi ga, kako netko sa toliko kila i tolikom spretnošću može preživeti bilo kakav rat. Ubit ću ga, majke mi progunđa Aca, gledajući Borisa poprijeko. Pusti ga na miru! dobacim ja. Što je s drugima koji su ostali na brodovima? Ma tko je ostao odgovori Aca. Svi su zbrisali. Sutra dolazi remorker iz Boke da nas tegli, jer nemamo ljude da plovimo sami. Ovi stariji su svi pobegli, imaju ljudi tu obitelji, ceo život su u Puli, u Srbiji ih više nitko i ne pozna i kamo će. Svi su pobegli iz kasarne. Ovi tvoji već ranije zbrisali. Ostalo nas par promašenih slučajeva, koji nemamo kamo i svi smišljamo kako da skinemo uniformu čim dođemo dole, u Boku. Čoveče, kome se ratuje! Po kome da pucam, bog te jebo! Po ljudima s kojima sam proveo pola života zajedno! Opet, s druge strane, kažem ovoj mladoj budali, ako vidimo da je gusto, bolje da ostanemo u mornarici, 27

28 glumimo majmune na brodovima dok rat ne prođe, nego da se skinemo, pa nas ulove, mobilišu i završimo na ratištu, pa smo tek onda najebali. Ajd ti sad budi pametan. Videt ćemo kada dođemo dole kako stvari stoje. Sajo se sam kresnuo, to znaš. Safet! začuđeno ću ja. Kada? Kako? Nemam pojma! Ne znaš pogleda me na tren začuđeno Aca. Pa jebi ga, kako ćeš znati. Ma, bez veze! Jednu noć smo se baš gadno opili, on otišo u kabinu, stavio Ne klepeći nanulama, naišo neki idiot od ovih novih, nešto mu reko kao da ide u Bosnu to slušati ili tako nekako, on odvrne pesmu do kraja, izvadi pištolj, onaj njegov tetejac, stavi ga ovom na čelo i natera ga da sluša pesmu dva puta zaredom i peva sa njim. Tip se usro. Onda ti stigli mi. Sajo nemoj, smiri se i tako. Sajo ti stavi, braco, Nanule treći put i negde u delu kada se spominje stara majka, Sajo okrene pištolj i bogami si raznese glavu. Užas! Krvi posvuda, mi u šoku. Sranje. Sutra ga spakovali i odvezli. Ne znam ni kamo. Jadni Sajo jedva izustim. Znao sam tog čovjeka dosta dobro. Četrdesetih godina, malo više pio, veseljak, problemi u braku. Déjà vu. Bilo mi ga je doista žao. Bio mi je drag na neki svoj način. Nisam bio posebno blizak s njim, ipak smo bili različite generacije, ali smo se godinama poznavali. Radili zajedno. Jadni čovjek! Šta ćeš ti? prene me Aca. On se očito već saživio sa Sajinom sudbinom, pa nije tome pridavao toliki značaj. Jesu te ovi tvoji ulovili? Za sada ništa odgovorim. Ne znam što da ti kažem. Ništa, pusti to brzo će Aca, očito ne želeći otvoriti ovu temu. Bit će ono što mora biti. Naspi mi to piće, mamlazu dobaci Borisu. Čoveče, ovaj spužvar u zadnje vreme upija alkohol brzinom svetlosti. Nastavi li ovako, još malo pa će moći leteti jer će mu jetra 28

29 moći služiti kao krila, koliko su mu se razvila u zadnje vreme. Ako nisi oprezan, nema šanse da se pored njega oblembaš. Jebeš njega! Nego znaš, Robi, ceo bogovetni dan smišljam šta da ti sve kažem noćas, a sada nemam reči. Jednostavno ne znam šta da kažem. Da onda probaš ćutiti dobaci Boris. Stvarno ne znam šta da kažem nastavi Aca, ignorirajući Borisovu upadicu. Valjda smo sve rekli svih ovih godina. Ajde, živeo ti meni Bilo je negdje oko četiri sata ujutro, kada smo konačno ispili i treću, zadnju bocu do kraja. Tješio sam sâm sebe, boce su bile od 0,7 l, pa mi se činilo da i nije tako strašno; konačno, uz njih dvojicu ja baš i nisam došao do izražaja. Konjaka je nestalo, pa je Boris htio nastaviti s rakijom s kojom se Aca dezinficirao, a što je ovaj, poučen ranijim iskustvom, s indignacijom odbio, tvrdeći da nije ratni zločinac da bi ga se time kažnjavalo, a i da nije baš toliko ugrožen da pije taj otrov. Aca i ja smo satima prepričavali dogodovštine iz prošlosti. Boris se isključio, jer on tada ionako nije bio s nama na brodu; stavio je slušalice na uši i vjerojatno po stoti put puštao Prljavo kazalište, okrenut glavom prema prozoru, tako da ne znam da li je plakao ili ne, jer nisam vidio, ali Aca mi je nekoliko puta šapnuo da ga pustim na miru, neka plače ako mu se plače, tko zna kada će je više čuti. Možda i nikada, jer je jedno jutro pobacao sve kasete u more, pa i onu gdje je bila ta pjesma. A sam Bog zna što ga čeka u budućnosti, jer on ipak nije tako čvrsto vezan za mornaricu kao Aca, njega su mogli po ugovoru premjestiti gdje god žele. Boris je doista obožavao svoju majku, Dalmatinku koja se jednog sparnog ljeta zalijepila za njegovog oca, a on ju je potom odveo u Beograd i ostavio s dvoje maloljetne djece. Majka Ruža je odgojila i njega i mlađeg brata, radeći dan i noć u nekom poduzeću u Beogradu pa kada je izašla ova pjesma, doslovno se zalijepio od prvog dana za nju. I to doista zbog majke, ali 29

30 hajde ti to danas nekom specijalcu iz Niša, koji je prije koji dan stigao u Pulu, objasni. A kako ga Bog inače dao prkosnog i prgavog, mogu lako zamisliti u kakve je sve nevolje mogao i može zbog toga upasti. Kako reče Aca, ne mogu ove niške budale shvatiti da će on tu pjesmu slušati, pa makar ga to stajalo i glave. Budući da sam i sam dijete razvedenih roditelja, lako mi je bilo shvatiti Borisa i tako se brzo stvorilo čvrsto prijateljstvo, protkano zajedničkim noćima, pićem, ženama, pričama, razumijevanjima. Većina Beograđana, barem oni koje ja poznajem, a poznajem ih poprilično, imaju slabu točku, a to su Dalmatinci. Iz nekog neobjašnjivog razloga vole Dalmatince, valjda zbog temperamenta, mediteranskog ludila, nepredvidljivosti, tko zna čega sve ne. Čim te namirišu, prisvoje te i ne možeš ih se riješiti više. A pogotovu Boris koji je ionako i sam napola Dalmatinac. Često je pričao da su mu jedine lijepe uspomene iz djetinjstva vezane za rijetke posjete maminoj rodbini u Dalmaciji. Ah da, naravno, pričam o stanju prije ovog rata. O stanju kada se u pet sati u jutro u beogradskoj Skadarliji zborno pjevalo Marjane, Marjane, doduše, zahvaljujući meni i opkladi, jer mi nitko od tamošnjih glazbenika nije htio vjerovati da kao Dalmatinac mogu bez greške odsvirati Užičko kolo, uz to još na bas gitari. Svašta naučiš u vojsci. I opijalo se nemilice, dakako. Sada! Ne znam. Valjda sada postoje samo Srbi i Hrvati, a Beograđani, Dalmatinci i ini, malo drugačiji od drugačijih, oni će možda uskrsnuti koju godinu nakon rata. Možda! Do tada će poneki od njih sačuvati u sjećanju nešto od toga i vidjeti što će s time poslije rata. Ovisno o tome što svaki od njih proživi u ovom ratu. Robi, vreme je, moramo ići reče Aca, pomalo zamuckujući od pića. Hej, Robi javi se Boris. Daj pre odlaska uzmi gitaru i otpevaj ovoj budali Rastao sam pored Dunava. Danima me gnjavi da mora to još jednom čuti, kako pevaš za njega, pa šta bude. 30

31 Stvarno pogledam Acu. Jebi ga uzdahne Aca. Voleo bih to još jednom čuti od tebe, ali bolje nemoj. Može netko čuti, pa si najebo. Ili ako možeš, onako tiho, na uvce, za dušu. Ma tko ga jebe. Sve može. Nitko ne živi dva puta, pa ni ja progunđam. Podignem se iza stola, nekako se osovim na junačke noge, pođem uzeti gitaru, sjednem pored Ace i počesmo zajedno tiho pjevati. Rastao sam pored Dunava, pored dobrih starih alasa, lovio sam šarane, ispraćao brodove i snivao divne snove daleke. Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade, Dunave, kraj tebe mi srce ostade Završismo pjesmu. Oči su nam se zamaglile od suza, pića, emocija, svega pomalo. Daj još za ovu malu budalu Oprosti mi, pape od Olivera. Za starog koji je Srbin sluša dalmatinske pesme, a za staru koja je Dalmatinka, srpske. Sjeban načisto, ali otpevaj mu to pa da bežimo tiho reče Aca. Može odgovorim i nastavim s Oliverom i njegovim Papom. Bilo je oko pet sati ujutro kada smo sjeli u moj opel, da ih prebacim do blizine kasarne, a poslije će oni sami nekako. Zapravo, oni uopće nisu htjeli da ih ja vozim, da me ne bi netko vidio s njima, na što ja nisam pristao. Ionako sam bio toliko pijan da mi je bilo svejedno. Mogao me je tog trenutka vidjeti tko god hoće, moglo se desiti što god, sve je ionako izmaklo i logici i razumu. Jednostavno, te kišne jesenje noći sve je bilo svejedno. Polako sam vozio poluosvjetljenim, mokrim i praznim ulicama prema Stoji. Negdje oko pola kilometra prije kasarne Aca mi reče da skrenem u neki šumarak, da će oni tu izići a da se ja vratim u stan. Skrenuo 31