PONIZNOST I LJUBAV PUT DUHOVNOGA RASTA

Transcript

1 Priredio p. Miljenko Sušac SMM SUSTAVNI PRIKAZ PUTA DUHOVNOGA RASTA Knjiga šesta PONIZNOST I LJUBAV PUT DUHOVNOGA RASTA Sustavan prikaz duhovnoga života i rasta u svetosti prema nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipa, Utemeljiteljice Karmela BSI Zagreb

2 SADRŽAJ Predgovor Upute za praktično korištenje priručnika ŽIVOT I PUT DUHOVNOGA RASTA BL. MARIJE TEREZIJE OD SV. JOSIPA Uvod: Povijesne, društvene i crkvene prilike vremena u kojem je živjela Blaženica 1. Oduvijek vrlo pobožno dijete, pravi mali anđeo ( : od prve do sedme godine života) 2. Odrasta u odlučnu djevojku, usmjerenu samo na Boga i spremnu za velika traženja u životu ( : od sedme do osamnaeste godine života) 3. Prerasta u zrelu ženu koja Isusu želi dokazati svoju ljubav ( : od devetnaeste do trideset i prve godine života) 4. Žena odlučna za Krista i katoličku vjeru ( : od trideset i prve do trideset i četvrte godine života) 5. Žena do kraja odlučna ostvariti ono što Bog od nje traži ( : od trideset i četvrte do pedeset i prve godine života) 6. Konačno i od Crkve priznata redovnica, mistično do vrhunca sjedinjena s Kristom, Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI, spremna do kraja sagorjeti u ljubavi žrtve za Krista i družbu ( : od četrdesete do smrti u osamdeset trećoj godini života) PRVI DIO PRIKAZ DUHOVNOGA ŽIVOTA I RASTA U SVETOSTI PREMA NAUKU BL. MARIJE TEREZIJE OD SV. JOSIPA 1.1. Isusova ljubav i naš odgovor dijaloška struktura puta duhovnoga rasta 1.2. Temeljna dinamika i sažimanje duhovnoga rasta na ljubav i poniznost 1.3. PRVI PERIOD DUHOVNOGA RASTA: ASKETSKI NAPOR ZA ČISTOĆU LJUBAVI I TEMELJE PONIZNOSTI Trajno buditi želju da se ljubavlju odgovori na Isusovu ljubav i svladavanje samih sebe Molitva, milost i predanje u Providnost Svladavanje glavnih zapreka koje priječe duhovni rast Neodlučnost i kompromis s grijehom Navezanost na sebe i duh svijeta Pogrešno poimanje vlastitih i tuđih slabosti i gašenje želje za duhovnim rastom u ljubavi Preopterećenost i umor Za duhovni je rast potrebno paziti i bdjeti nad sestrinskom ljubavi prema bližnjemu Za duhovni je rast potrebno paziti na talente i sklonosti Za duhovni je rast potrebno paziti na zadovoljstvo i spavanje Za duhovni je rast potrebno paziti na zdravlje i dobar odgoj Za duhovni je rast potrebno paziti i bdjeti nad prihvaćanjem napora zaduženja i apostolata u duhu evanđeoske poslušnosti Temeljna poniznost, spoznaja sama sebe i uloga kreposti razboritosti na putu duhovnoga rasta ovoga perioda duhovnoga života Sažet opis duhovnoga rasta do ovoga stupnja duhovnoga života 1.4. KONTEMPLATIVNA SPOZNAJA VLASTITOGA NIŠTAVILA I BIJEDE KAO NAJVAŽNIJI PRIJELAZ U DALJNJEM RASTU PONIZNOSTI I LJUBAVI 2

3 Kušnje, suhoće, noći i pustinje, razvojni put molitve, javljanje dublje čežnje za Bogom, spoznaja sama sebe te rast u poniznosti Malodušje i sumnje zapreke na ovom stupnju duhovnoga rasta Strahovi, žalosti i nemiri zapreke na ovom stupnju duhovnoga rasta Obeshrabrenje i nedostatci u sestrinskoj ljubavi zapreke na ovom stupnju duhovnoga rasta Predanje i sjedinjenje volje s voljom Božjom kao svladavanje zapreka ovoga stupnja duhovnoga života Prihvaćanje kušnja, suhoća, noći i križa u vjeri i pouzdanju da Bog iz svega izvodi dobro kao svladavanje zapreka ovoga stupnja duhovnoga života Čuvati vedrinu i mir kao svladavanje zapreka ovoga stupnja duhovnoga života Uloga kreposti razboritosti i poniznosti na putu duhovnoga rasta ovoga perioda duhovnoga života Opis duhovnoga rasta ovoga dijela duhovoga puta rasta 1.5. DUHOVNA ZRELOST U PONIZNOSTI I LJUBAVI Nutarnje preobraženje duše u ljubavi i poniznosti te postignuta svetost Mistično Božje djelovanje u duši Apostolat i herojske kreposti DRUGI DIO VELIKE TEME DUHOVNOSTI KARMELA BOŽANSKOGA SRCA ISUSOVA 2.1. Redovnički život i zavjeti Zavjeti Poslušnost Čistoća Siromaštvo 2.2. Božansko Srce Isusovo i zadovoljština Povijest štovanja Srca Isusova Teološki temelji štovanja i duhovnosti Srca Isusova Duhovnost Srca Isusova u životu i nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipa Poniznost i ljubav kreposti Srca Isusova temelji na kojima Blaženica gradi svoj cjelokupni duhovni nauk Ljubav kao prva karakteristika duhovnosti Srca Isusova Usredotočenost na nutrinu kao druga karakteristika duhovnosti Srca Isusova Predanje i posveta kao treća karakteristika duhovnosti Srca Isusova Postupnost rasta ljubavi duše koja odgovara na ljubav Srca Isusova kao četvrta karakteristika duhovnosti Srca Isusova Zadovoljština Božanskome Srcu kao peta karakteristika duhovnosti Srca Isusova 2.3. Crkva i apostolat voditi duše Srcu Isusovu kao šesta karakteristika duhovnosti Božanskoga Srca Isusova 2.4. Duhovnost križa 2.5. Euharistijska duhovnost 2.6. Misije kontemplativno-karmelska i misijsko-aktivna duhovnost Karmela Božanskoga Srca Isusova i četvrti zavjet u družbi 2.7. Marijanska duhovnost 2.8. Pobožnost sv. Josipu i druge pobožnosti 2.9. Karmel BSI i sv. Terezija Avilska do crkvenoga priznanja družbe Duhovnost Karmela BSI i sv. Terezija Avilska Majka Karmela BSI 3

4 DODATAK 1. Karmelska metoda razmatranja 2. Metoda francuske škole razmatranja prilagođena duhovnosti Srca Isusova 3. Općenit ispit savjesti 4. Ispit savjesti za časne sestre 5. Pobožnost bl. Mariji Tereziji od Sv. Josipa 6. Kronologija života bl. Marije Terezije od Sv. Josipa 7. Bibliografija o životu i duhovnom nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipa 4

5 PREDGOVOR Poštovani čitatelju, pred tobom je prikaz jedne škole duhovnosti naslovljen Poniznost i ljubav, put Karmela Božanskoga Srca Isusova. Sustavan prikaz duhovnoga života i rasta u svetosti prema nauku bl. Marije Terezije od Sv. Josipa, Majke i Utemeljiteljice Karmela BSI. Blaženica je svoj duhovni nauk prvo živjela, shvaćala, a zatim i naučavala kao nezaustavan put rasta poniznosti i ljubavi koji vodi sve do vrhunaca duhovnoga i mističnoga života te svetosti i sjedinjenja sa Srcem i križem Kristovim. U tomu smislu bl. Marija Terezija, vođena duhom Božjim, proživjela je, a poslije i iznijela svoj nauk kao genijalnu sintezu karmelske duhovnost i duhovnosti Srca Isusova; u biti ona ukazuje na karmelski put koji vodi do sjedinjenja sa Srcem Isusovim. Tako je Blaženičin duhovni nauk istodobno i krajnje jednostavan, lijep i dubok i vjerujemo da će očarati srca mnogih koji traže istinsku i vjerodostojnu duhovnost. Duhovnost se inače može definirati kao življeni kršćanski život i cjelovito iskustvo vjere koje podrazumijeva postupan rast, upoznavanje struktura, dinamika i zakonitosti proživljenoga iskustva vjere u Duhu Svetom. Naravno da se temelji na načelima objave, a to podrazumijeva da duhovnost ima trojstveni temelj u planu Boga Oca koji nas je u Kristu htio otkupiti i posvetiti te je darovao Duha Svetoga u kojem kršćanin treba živjeti. Temelj i uzor duhovnoga života jest sam Isus Krist u kojega smo po krštenju ucijepljeni da bismo po sakramentalnom životu po njemu i s njime živjeli oživljeni Duhom Svetim. 1 U središtu je duhovnoga života ljubav prema Bogu i čovjeku. Put duhovnoga rasta i sazrijevanja određen je ljudskim odgovorom na Božju milost i rastom u krepostima. On uključuje sva za to potrebna sredstva, u crkvenoj zajednici i konkretnom životu, u služenju Bogu i ljudima u svom specifičnom staležu i pozivu uz poštovanje dinamike ljudskoga rasta i sazrijevanja. Valja naglasiti da se sve različite škole duhovnosti pozivaju na jednu i jedinstvenu kršćansku katoličku duhovnost i identificiraju se s njom. Sve duhovnosti imaju iste izvore: Boga, Sveto pismo, sakramente, molitvu. Sve imaju isti cilj svetost ili punina zajedništva s Ocem po Kristu u Duhu sve se moraju suočiti s istim preprekama koje proizlaze iz požude tijela, požude očiju i oholosti života. Sve podrazumijevaju Božju milost i ljudsku suradnju s njome. Sve se pozivaju na isti uzor, a on je Isus Krist, i prepuštaju se djelovanju Duha Svetoga. Sve se trude oko izgradnje naroda Božjega, Crkve. Sve se trude pomoći svakom čovjeku da bude vjeran i dosljedan svome pozivu i poslanju. I na kraju, sve djeluju na izgradnji solidarnoga ljudskog suživota na vječno spasenje vjernicima. Iz ovoga slijedi da su zajednički elementi svim školama duhovnosti najdragocjeniji, postojani i najvažniji, a odnose se na bit kršćanskoga života. 2 Iako stvari tako stoje, postoje objektivni razlozi koji opravdavaju različitost škola duhovnosti. Kristovo je otajstvo tako veliko i bogato da ga samo jedna osoba ili način kršćanskoga života ne mogu dosljedno provesti u praksu i iscrpsti. Milost Božja, koju on slobodno daruje, prilagođava se različitosti karaktera i čežnji osobe koja je prima. Također treba naglasiti da različitost putova traženja savršenstva u ljubavi ovisi i o tome koji poziv i službu vjernik ima u Crkvi i u svijetu. Različitost pojedinih škola duhovnosti ovisi o različitu načinu korištenja i prikazivanja sredstava duhovnoga života, bitnih elemenata zajedničkoga puta svetosti, odabira različitih putova koji su prikladni osigurati plodno korištenje tih sredstava i sustavna prikaza temeljnih načela duhovnoga nauka te uputa duhovnoga života sve do onih praktičnih koji čine bit svake škole duhovnosti. Na početku nove škole duhovnosti imamo dva subjekta: Boga i čovjeka. Boga kao izvor svakoga dobra i duhovnoga velikana preko kojega on na divan način djeluje u povijesti po poslanju koje je on odredio za toga čovjeka. Tako su uz Boga na postanku nove škole duhovnosti utjecale i značajke duhovne osobe preko kojih je Bog djelovao, prirodna nadarenost razuma i srca, 1 Ch. A. Bernard, Teologia spirituale, u Nuovo dizionario di telogia, suplemento 1, 1982., str A. Favale, Spiritualità e scuole di spiritualità, u Salezianum 52 (1990), str

6 temperament, sklonosti, vjerska i intelektualna formacija, obitelj u kojoj je odgajana, pripadnost pojedinom narodu, pa i regiji, povijesni i socijalni trenutak u kome je živio itd. Da bi škola duhovnosti uistinu zaživjela i zadobila specifične oblike, učenici ili sljedbenici utemeljitelja trebaju ići njegovim stopama i truditi se proći put savršenstva koji je on iskusio i zacrtao te iznijeti u svojim spisima duhovni nauk koji je naučavao, poglavito ako utemeljitelj to nije sam učinio. Dakle, određena škola duhovnosti treba se temeljiti na originalnosti putova i sredstava u traženju savršenstva rasta u ljubavi, sustavnu prikazu nauka provjerenu od Crkve i potvrđenu u iskustvu sljedbenika. 3 Pojedine su škole duhovnosti samu bit duhovne intuicije, koja ih karakterizira, sažimale u samo jednoj izreci koja potječe od samoga utemeljitelja ili sljedbenika ili teologa duhovnoga života. Tako na primjer možemo podsjetiti na moli i radi benediktinske škole, motriti i razmotreno drugima prenijeti dominikanske škole, sve na veću slavu Božju i kontemplativni u djelovanju ignacijevske škole, bliskost s Bogom po razmatranju i kontemplaciji karmelićanske škole, traženje volje Božje i njezino vršenje u ljubavi alfonzijanske škole. Za francusku školu duhovnosti ta izreka glasi: pristajanje i ucjepljenje u nutarnja stanja i čine Utjelovljene Riječi. Za duhovnost bl. Marije Terezije od Sv. Josipa, koja je istodobno i karmelska i duhovnost Srca Isusova, to bi svakako bilo Poniznost i ljubav karmelski put do sjedinjenja s Božanskim Srcem Isusovim. Blaženica nije sama napisala sustavan prikaz svoje duhovnost, ali on se lako nazire u njezinu osobnom životu i duhovnom nauku koji prigodno sestrama iznosi. U pisanju knjige pošli smo od pretpostavke da osobno duhovno iskustvo Blaženice i njegova duhovna poruka čine cjelinu. Druga je pretpostavka da su svi spisi bl. Marije Terezije od Sv. Josipa, a ne samo glavna djela, na svoj način izraz duhovnosti koju je živjela i naučavala. Po količini citiranih Blaženičinih tekstova knjiga bi se s pravom mogla nazvati komentirana antologija. Svjesno smo izabrali ovaj pristup jer smo željeli da Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI sama uvodi čitatelja u svoju duhovnu poruku. Nastojali smo u svakoj temi iskazati cjelovitost Blaženičine poruke jer samo tako se korektno može ići u interpretacije i aktualizacije duhovne poruke. Nastojali smo iznositi materiju ne toliko rukovodeći se znanstvenim kriterijima koliko na čitateljima pristupačan način jer nam je cilj bio da prosječan kršćanski vjernik može knjigu koristiti kao priručnik za duhovni život te je kritički osvrt, iako prisutan u djelu, u drugom planu. U tu se svrhu na kraju pojedinih cjelina nalaze poticaji za razmišljanje o osobnom putu rasta u vjeri glede teme o kojoj se razmišlja. Pa ipak, u knjizi se nalaze rezultati našega dugogodišnjeg istraživanja koji se mogu lako znanstveno obraditi i prikazati. Neki se Blaženičini tekstovi u knjizi ponavljaju više puta, i to zato što je knjiga zamišljena kao praktični priručnik duhovnosti pojedinim sestrama, ali i za rad s grupama i/ili pojedincima. Na taj se način mogu koristiti pojedinim cjelinama za različite susrete na temu o kojoj se raspravlja u podnaslovu, i to bez traženja dodatnih materijala za rad jer im se u ovoj knjizi nudi sve na jednom mjestu. Pri pisanju knjige koristili smo hrvatski prijevod objavljenih i neobjavljenih Blaženičinih djela. Nažalost, još ni na izvornomu njemačkom jeziku ne postoji izdanje sabranih djela bl. Marije Terezije od Sv. Josipa pa i to otežava istraživanja o njezinu duhovnom nauku. Nadajmo se da će sestre karmelićanke BSI što prije i na takav način to duhovno blago iznijeti iz svoje škrinje i ponuditi cijeloj Crkvi. Sve Blaženičine tekstove iz Maloga vodiča za savršenstvo za službenice Božanskoga Srca Isusova uzimamo kao tekstove Blaženice jer cilj našega istraživanja nije povijesno-kritički u literarnom smislu nego istraživanje duhovne dinamike. Tekstove koje je Blaženica usvojila od drugih ili ih parafrazira sama je duhovno usvojila na svome putu i preporučuje ih sestrama, u tomu smislu to su i njezini tekstovi. Radili smo na ovoj knjizi s ljubavlju duhovnoga sina sv. Ljudevita Montfortskoga, s osjećajem zahvalnosti Bogu za poziv, kao i svima onima koji su se duhovno obogatili čitajući 3 AAVV, Le scuole cattoliche di spiritualità, Milano, i A. Favale, nav. dj

7 Blaženičina djela i poticali nas na pisanje. Tu prvenstveno mislim na sestre karmelićanke BSI s kojima duhovno surađujemo već dugi niz godina. Knjigu posvećujemo svima onima koji su čitali ili će čitati djela blažene Marije Terezije od Sv. Josipa i od srca im želimo i molimo da više uzljube Srce Isusovo, Isusovu i našu Majku Mariju i Crkvu, sv. Josipa te se posvete Bogu samome. Dao Bog, Majka Božja i zagovor Blaženice da objavljivanje ove knjige donese obilje duhovnih plodova u našemu hrvatskom narodu. U Zagrebu 8. rujna, na spomendan rođenja Blažene Djevice Marije Mala Gospa p. Miljenko Sušac, SMM, misionar monfortanac Upute za praktično korištenje priručnika Onima koji žele ovu knjigu koristiti kao praktični priručnik duhovnoga života donosimo nekoliko uputa. Priručnik ne može nadomjestiti čitanje Blaženičinih djela koja ostaju izvori njezine duhovnosti. Ova knjiga, kako to kaže i njezin naslov, jedan je studij izvora i njihov sustavan prikaz. Bilo bi dobro pročitati barem jedanput cijelu knjigu i tako dobiti uvid u cjelovitost njezine poruke. Pojedina su poglavlja međusobno povezana idejom vodiljom sustavna prikaza duhovnosti. Ako čitatelj knjigu želi koristiti i kao priručnik za vlastiti duhovni život, predlažemo mu da na temelju poticaja razmišlja o temi koju je čitao, vodi neku vrstu duhovnoga dnevnika, iako to nije neophodno. Na taj bi način pri ponovnom povratku na iste teme, nakon duljega ili kraćega razdoblja, mogao uvidjeti razlike u vlastitom iskustvu. Nakon prvoga čitanja, ovisno o vlastitom zanimanju, iskustvu ili potrebi, čitatelj se može više puta vraćati na pojedine cjeline. Knjiga je zamišljena da bude i praktični priručnik za razmatranje pojedinih cjelina te radi toga donosimo više puta Blaženičine citate u različitim kontekstima. Na taj način, razmatrajući pojedine tematske cjeline, čitatelj-molitelj ne mora tražiti tekst na koji se pozivamo u drugom dijelu knjige ni u spisima Blaženice. 7

8 ŽIVOT I PUT DUHOVNOGA RASTA BL. MARIJE TEREZIJE OD SV. JOSIPA Uvod: Povijesne, društvene i crkvene prilike vremena u kojem je živjela Blaženica Slijedit ćemo izvanredan osobni i duhovni put Ane Marije Tauscher (bl. Marije Terezije od Sv. Josipa). U svezi s upoznavanjem njezina života mnogo toga nam ne bi bilo razumljivo bez poznavanja osnovnih povijesnih, društvenih i crkvenih prilika vremena u kojemu je živjela Blaženica. Naime, radi se o drugoj polovici devetnaestoga i prvoj polovici dvadesetoga stoljeća. To je vrijeme u kome se događalo definitivno rađanje novoga, modernoga i suvremenoga svijeta. a) Povijesne i društvene prilike Procjenjuje se da se svjetsko stanovništvo u 19. st. umnožilo brže nego i u jednomu drugom razdoblju u povijesti od oko 900 milijuna na milijardu i 600 milijuna. U 20. st. taj će se rast nastaviti četiri puta brže. Europsko stanovništvo se u 19. st. povećalo sa 190 na 423 milijuna. Istodobno emigranti i njihovi potomci iz Europe naselili su se u Južnoj i Sjevernoj Americi, Australiji, Africi... te je broj žitelja i u tim dijelovima svijeta naglo porastao. Dakle, radi se o vremenu eksplozije života s radostima, ali i poteškoćama kao što su siromaštvo i socijalni problemi društva. To je i razdoblje u kojem se događa znatno povećanje mlađe populacije. To je vrijeme specifično i po osnutku mnogih redovničkih družba. Budući da se Blaženica rodila u njemačkom podneblju, donosimo presjek najvažnijih događaja iz povijesti toga naroda. Naime, u 19. stoljeću dogodili su se veliki preokreti. Francuska revolucija (1789.) i napoleonski ratovi ( ), koji su neposredno prethodili ovom vremenu, doveli su god. do raspada stoljetnoga svetog Rimskog Carstva (koje je nastalo 962. dolaskom na prijestolje Otona I. Saksonskog). Nakon Bečkoga kongresa ( ) došlo je do napetosti između prevlasti Austrije i Pruske, koje su se nametnule kao dominantne na prostorima koje je zauzimalo dokinuto sveto Rimsko Carstvo. Raspad Carstva popratio je jak nacionalni njemački osjećaj. Od do godine Njemačka je bila rascjepkana na mnogo neovisnih država, od kojih je 39 činilo Njemačku konfederaciju. Nakon triju pruskih ratova 4 koje Blaženica izričito spominje u autobiografiji zbog sudjelovanja bliže rodbine, pruski kancelar Otto von Bismarck ujedinjuje Njemačko Carstvo. Bismarck je, kao kancelar carstva i predsjednik vlade, dao u parlamentu usvojiti zakone za stvaranje 4 1. Dansko-pruski rat (1864.) u kojem je Danska poražena od Prusije i Austrije u borbi za prevlast nad pokrajinama Schleswig i Holstein. Nakon pobjede Prusija i Austrija su upale u sukob interesa zbog želje da obje vladaju tim pokrajinama. Podijeljena uprava Schleswiga i Holsteina zatim je postala okidač za Austrijsko-pruski rat. 2. Austrijsko-pruski rat (u Njemačkoj znan kao Njemački rat, Sedmotjedni rat, Njemački građanski rat, Rat za ujedinjenje) je rat koji je vođen između Austrijskoga carstva i njegovih njemačkih saveznika s jedne strane i Pruske, njezinih njemačkih saveznika i Italije s druge strane. Posljedica ovoga rata bila je dominacija Pruske u Njemačkoj konfederaciji na račun Austrije, što je bio velik korak prema budućem ujedinjenju Njemačke. Uzroci rata su u tome što su stoljećima Svetim Rimskim Carstvom vladali Habsburzi kao vladari cijele Njemačke. Srednju je Europu činilo nekoliko većih država i nekoliko stotina malih državica (grofovija, biskupija, kneževina, slobodnih gradova), od kojih je svaka ljubomorno čuvala relativnu neovisnost stavljajući se pod zaštitu neke veće sile, pogotovo Francuske ili Austrije. Zemlje Habsburga tradicionalno se smatralo vođom svih njemačkih država, ali Pruska je značajno ojačala i do kraja 18. stoljeća smatrana je jednom od najvećih sila u Europi. Poslije napoleonskih ratova sve njemačke države (bivši teritorij Svetoga Rimskog Carstva) činile su slabu konfederaciju pod vodstvom Austrije. 3. Francusko-pruski rat ( ). Pruska je sve više težila za ujedinjenjem svih njemačkih država, što je smetalo Francuskoj te je Napoleon III objavio Prusima rat. Pruska je imala najmoćniju vojsku u Europi i Francuska je doživjela katastrofalan poraz francuskih vojnika zarobljeno je, a među njima i generali i Napoleon III. Kada se to saznalo u Parizu, srušeno je II. carstvo i proglašena republika. Pruska je vojska krenula prema Parizu. Versailles je od vremena reformacije bio centar francuskih akcija protiv ujedinjenja Njemačke. Prusi su 17. siječnja godine upravo u Versaillesu proglasili ujedinjenje Njemačke. Ujedinjena je Njemačka po drugi put postala carstvo. (Prvo je carstvo trajalo od 10. stoljeća do 1806.) Pruski je kralj postao njemački car, a Njemačkoj su pripojene francuske pokrajine Alsace i Lorraine. 8

9 politički moćne i utjecajne države. No morao se suočiti s činjenicom da većina njemačkih katolika nije bila na strani protestantske Pruske, nego na strani katoličke Austrije. Katolici su o pitanju ujedinjenja njemačkih zemalja gajili osjećaj pripadnosti njemačkoj naciji kao političkoj, društvenoj i kulturalnoj činjenici, ali su željeli usku povezanost Carstva s Austrijom. Katolički je kler i građanstvo ostvarenje ujedinjenja vezivalo uz katoličku Austriju kao jamac katoličke prevlasti u Carstvu. Pristajanje katoličkih Nijemaca i državno-političkoga vrha Njemačkoga Carstva uz različite političko-integracijske programe dovest će do nepovjerenja prema njemačkim katolicima, sada smatranima neprijateljima Carstva. 6 Nepovjerenje prema njemačkim katolicima, osobito od strane Bismarcka i njegovih liberalnih saveznika, manifestirat će se kroz kulturnu borbu (Kulturkampf) i pokušaj podvrgavanja Crkve u Njemačkoj državnoj vlasti različitim oblicima i na različite načine (koje ćemo uskoro pokušati prikazati u odlomku posvećenom crkvenim prilikama). Bismarck je također, na unutarnjem planu, bio zabrinut zbog pojavljivanja dviju novih političkih stranaka: Socijaldemokratske stranke Njemačke i Katoličke stranke centra. Stranka centra osnovana je krajem godine kao odgovor na sve otvoreniji pritisak pruske države prema Katoličkoj Crkvi i sve žešćim mjerama koje su liberali postavljali Crkvi. Stranka je u prvom redu bila politička, no crkveni su problemi zauzimali prvo mjesto u njezinu radu. Na izborima iz za pruski parlament stranka je osvojila 58 poslaničkih mjesta. Uz to poticala je javne manifestacije i hodočašća u znak potpore papi i crkvenoj državi u vrijeme ujedinjenja Italije, što su njemački liberali smatrali provokacijom jer je ostvarenje nacionalnoga jedinstva Njemačke i Italije bilo pobjeda moderne državne ideje. Kako je vrijeme odmicalo, kulturna je borba sve više slabila monarhističku koncepciju države, što je sve više zabrinjavalo carski dvor i konzervativne krugove. No nakon Bismarcka je s Katoličkom strankom centra ujedinila borba protiv socijalizma, donoseći tako kraj kulturnoj borbi. Bismarck je također trebao podršku te stranke, sada druge po snazi u Carstvu, u provedbi novoga zakona o politici carinske zaštite koju je smatrao nužnom, a kojoj su se protivili njegovi dojučerašnji liberalni saveznici. Uz to političkim i vojnim približavanjem Njemačke i Austro- Ugarske, što će dovesti do saveza iz godine, počela je jenjavati bojazan od opasnosti od katoličke Austrije. Iako je još uvijek bio prevladavajući protestantsko-liberalni mentalitet u strukturama državne vlasti, katolici su postali nezaobilazna manjina u Carstvu. Bismarck ostaje na vlasti do g., uvodi parlamentarne izbore s pravom glasa samo za muškarce; u tom se vremenu događaju velika industrijalizacija, modernizacija te ekonomski napredak Njemačke i cijele Europe s velikim novonastalim problemom radništva. Nakon Bismarcka vlast preuzima car Vilim II. 7 ( ) koji odviše autokratski upravlja državom uz sve naglašenije nezadovoljstvo i frustracije zbog velike ekonomske njemačke moći te skromna međunarodnoga i kolonijalnoga položaja. Za vrijeme vladavine Vilima II. Njemačka je prerasla iz agrarne u industrijsku državu. Njemački će izvoz doživjeti golem rast, a roba s natpisom Made in Germany postat će jamstvo za proizvode vrhunske kvalitete. Njemačka će postati gospodarska sila broj jedan, nadmašivši Veliku Britaniju. Ipak, snažan razvoj zemlje velik će dio stanovništva dovesti u teške socijalne prilike (kao i stanovništvo drugih europskih zemalja zahvaćenih industrijskom revolucijom). Te se prilike mogu shvatiti na primjeru Berlina koji je, politički gledano, bio glavni grad Kraljevine Pruske i novoosnovanoga Njemačkog Carstva. 5 Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen ( ) jedan je od najvažnijih vođa 19. stoljeća; kao kancelar pruskoga kraljevstva ( ) ujedinio je Njemačku nizom pobjedonosnih ratova poslije kojih postaje prvi kancelar ( ) njemačkoga carstva. U početku je bio političar duboko konzervativnih, aristokratskih i monarhističkih gledišta, koji se borio protiv rastućega socijal-demokratskog pokreta 1880-ih godina, stavio je izvan zakona više organizacija i pragmatično uveo starosne mirovine, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje u slučaju nesreće. Postaje poznat pod nadimkom Željezni kancelar i smatra ga se jednom od najvažnijih figura u njemačkoj povijesti. 6 H. Jedin, Velika povijest Crkve VI/2, Zagreb, 1981., str Vilim II. (njem. Wilhelm II.) (Berlin, 27. siječnja Doorn, Nizozemska, 4. lipnja 1941.), njemački vladar iz dinastije Hohenzoller koji je u povijest ušao kao posljednji njemački car i pruski kralj. 9

10 Zbog nagla industrijskoga razvoja, koji je potaknuo izgradnju mnogih tvornica, i zbog izgradnje željezničke mreže oko samoga grada, broj stanovnika Berlina ubrzano je rastao doseljavanjem pojedinaca i obitelji u potrazi za boljim životom. Nažalost, mnogi su od njih morali prihvatiti veoma teške životne uvjete. Primjerice, polovica je stanovnika grada (bez obzira na broj članova obitelji) živjela u vrlo malim sobicama golemih stambenih kasarni, izgrađenih upravo za novopridošlu radničku klasu. 8 Naša je Utemeljiteljica prije obraćenja na katoličku vjeru upravo u ovom gradu boravila zajedno sa svojim roditeljima više od 19 godina pa je tako mogla biti svjedok svih ovih događanja. Naime, u svibnju Utemeljičin je otac premješten za župnika crkve sv. Luke u Berlinu te je na toj službi ostao do konca Ani Mariji je to bila prilika da kao kći socijalno angažirana pastora dobro upozna prilike u Berlinu, što će se odraziti na njezin karitativni angažman prije prijelaza na katoličku vjeru, a tako i na njezin apostolat kao redovnice. Car Vilim II. bio je prilično osjetljiv na socijalne prilike u svojoj zemlji (osobno je izjavio da je od početka htio biti car siromaha), što se može zaključiti po uvođenju nekoliko socijalnih reforma. Tako je još u doba kancelara Bismarcka zabranio rad nedjeljom, ukinuo noćni rad za žene i djecu, kao i rad žena u posljednjim mjesecima trudnoće. Unatoč tome, socijaldemokrati su i dalje ostali veliki Vilimovi protivnici te, iako se imovno stanje radnika iz godine u godine poboljšavalo, Vilim II. nije uspio odvratiti radnike od glasanja za socijaldemokrate te će oni, prije početka Prvoga svjetskog rata, postati najjača parlamentarna stranka. Krajnji rezultati političkih prilika bit će Prvi svjetski rat ( ) u kojem su sklopile savez Njemačka, Austrija i Italija na jednoj strani te Francuska, Engleska i Rusija na drugoj. Povod za rat bio je atentat u Sarajevu na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Dva će ključna događaja odrediti ishod rata: ulazak SAD-a u rat na strani Engleske te povlačenje Rusije iz rata zbog oktobarske revolucije i širenja komunizma. Njemačka i Austrija iz rata izlaze kao gubitnici koji su uz to, poniženi mirom u Parizu, prisiljeni odreći se mnogih teritorija te platiti skupu ratnu odštetu. Sve to dovest će do novoga nezadovoljstva u njemačkom podneblju. Naposljetku, veliko siromaštvo i ekonomska kriza svjetskih razmjera dovest će naciste i Hitlera na vlast čime se Europa užurbano sprema za novi i još strašniji Drugi svjetski rat. Naša Blaženica umire neposredno prije izbijanja toga rata. Društveni i ekonomski napredak vremena u kome je živjela bl. Marija Terezija od Sv. Josipa prati snažan razvoj kulture i ekonomije koji će definitivno preobraziti društvo u suvremeno doba. Dosta je samo nabrojiti neke važnije datume i događaje iz toga doba: Bessemerov postupak omogućuje proizvodnju u velikim količinama; Darwin objavljuje knjigu Porijeklo vrsta; izbušen je prvi izvor nafte u SAD-u. Oko javljaju se velika imena iz književnosti europskih romanopisaca pišu Dickens, Dumas, Flaubert, Turgenjev, Dostojevski, Tolstoj Godine žene prvi put dobivaju pravo glasa (u Australiji); prva podzemna željeznica (London); Marx objavljuje Kapital; prvi električni tramvaj (New York); pojava zvučnoga filma; prvi redoviti javni televizijski prijenos (Britanija); prva mlazna turbina (Britanija); prvi put se proizvodi najlon u SAD-u; godine samo četiri godine nakon Blaženičine smrti gradi se prvi nuklearni reaktor u SAD-u. b) Crkvene prilike U vremenu u kome živi Blaženica imamo velike i važne događaje u crkvenoj povijesti i katoličkoj duhovnosti. Pobožnost i duhovnost Srca Isusova gotovo dva stoljeća nakon objava sv. Margareti Mariji Alacoque poprima svjetska i sveopća crkvena obilježja. Nakon što se blagdan Srca Isusova brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegova slavljenja, papa Pio IX. je g. dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi, osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 8 M. Zovkić, Socijalne i crkvene prilike u Berlinu godine u Ljubav nas je pozvala. Zbornik radova o Majci Mariji Tereziji od sv. Josipa, utemeljiteljici Družbe sestara karmelićanki Božanskog Srca Isusova povodom njezina proglašenja blaženom, Karmelska izdanja, Zagreb, 2006., str Isto, str

11 1765., a općevrijedeći postali su Isti je Papa proglasio 24. travnja blaženom Margaretu Mariju Alacoque. Za ostvarenje svoje velike želje posvete cijeloga svijeta Srcu Isusovu Spasitelj se poslužio još jednom odabranom dušom, Marijom Droste zu Vischering, djevojkom plemićkoga roda iz Münstera. U dvadeset petoj godini života stupa u red sestara Dobroga Pastira. Obasuta mnogim milostima i potaknuta od samoga Gospodina obraća se godine pismom svetom ocu Leonu XIII. s molbom da posveti cijeli svijet Božanskom Srcu Isusovu. Raspitavši se o njezinu kreposnu životu, Papa se osjeća ponukanim odgovoriti Božjem poticaju te posvetiti svijet Srcu Isusovu, što je učinio 11. lipnja Godine proglašena je dogma o bezgrešnom začeću, a dvije godine nakon toga, 1858., zbila su se lurdska ukazanja. Prvi vatikanski koncil proglašava dogmu o papinoj nezabludivosti. Godine događaju se Gospina ukazanja u Fatimi. Iz ovih sažetih primjera u katoličkoj duhovnosti lako je prepoznati naglasak na marijanskoj i papinskoj dimenziji te pobožnost Srcu Isusovu. Također to je vrijeme velikih papinskih socijalnih enciklika te rađanje socijalnoga nauka Crkve u kome učiteljstvo nastoji ukazivati na goruće socijalne i društvene probleme vremena. Na području Njemačke isto se tako širi socijalni nauk Crkve preko zauzetih klerika među kojima su najpoznatiji svećenik Adolph Kolping, 10 socijalni reformator te jedan od najuspješnijih katoličkih publicista 19. stoljeća i narodu blizak dušobrižnik, i Wilhelm Emmanuel von Ketteler 11, biskup iz Mainza, utemeljitelj Stranke centra, koji je svojim djelovanjem i spisima uvelike utjecao na encikliku pape Leona XIII. Rerum novarum te općenito na socijalni nauk Crkve. Godine biskup Ketteler izdaje knjigu Freiheit, Autorität, und Kirche (Sloboda, vlast i Crkva, nap. prev.) koja govori o pomirenju između katolika i protestanata u Njemačkoj. U toj knjizi Keteller predlaže osnivanje molitvene zajednice koja će imati za cilj ujedinjenje kršćana. Primjerice, takvu vrstu molitvene zajednice osnovala je Julie von Massow, Kettelerova luteranska poznanica iz pruskoga plemstva. Ovi i slični podvizi bili su zaista potrebni na njemačkom području jer su kršćani različitih denominacija među sobom bili veoma razdijeljeni. Ujedinjenjem Njemačke potpuno se izmijenio položaj Katoličke Crkve koja se u novom Carstvu našla u manjinskom položaju naspram protestanata. Godine novo je Njemačko Carstvo imalo oko 25,5 milijuna protestanata (63% stanovništva), reformiranih i luterana, i oko 15 milijuna katolika (37% stanovništva). Katolici i protestanti uglavnom su bili podijeljeni u svoje vlastite svjetove ; živjeli su u odvojenim ruralnim područjima ili gradskim četvrtima, a djeca su im pohađala odvojene javne škole gdje se poučavala njihova vjera. Kontakti i mješovite ženidbe među njima bile su rijetke. Općenito gledano, protestanti su imali viši društveni status, a katolici su pretežno bili seljaci te neobrazovani ili poluobrazovani industrijski radnici. Primjerice, gotovo 98% berlinskih katolika bili su radnici 12. Vjerojatno je o sličnim problemima industrijaliziranoga društva biskup Ketteler progovorio i kao sudionik na Prvome vatikanskom koncilu ( ) na kojem je potvrđen papin pravni autoritet proglašenjem dogme o papinoj nezabludivosti u pitanjima vjere i morala. Takav su razvoj događaja promatrali sa sumnjom liberalni krugovi u novoosnovanomu Njemačkom Carstvu jer su tu odluku mnogi protumačili kao uvod u zadiranje Crkve u državne poslove. Uz to, nakon službenoga ujedinjenja Njemačke Bismarck se posvetio promicanju teorije prusionizma pod izlikom ujedinjenja Njemačke, čemu su se suprotstavili službeni Vatikan i papa Pio IX. To ih je dovelo u zaraćene odnose i uzrokovalo brojne sukobe, što je veoma utjecalo na pogoršanje odnosa prema 10 Adolph Kolping (Kerpen, Köln, 1865.), njemački svećenik i utemeljitelj Kolpinške obitelji; njegovi kulturalni ciljevi bili su: predan kršćanin, vrijedan obrtnik, dobar otac obitelji i odgovoran građanin; potaknut velikom ljubavlju prema obrtnicima intenzivno s njima surađuje ne samo u karitativnim aktivnostima, već i u evangelizaciji, zanimajući se za pastoral cjelokupnoga područja rada; jedan je od osnivača i urednika tjednika Rheinische Volksblätter i Volkskalender, kao i urednik mnogih drugih publikacija koje su služile kao pastoralno i edukacijsko sredstvo; papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim godine. 11 Wilhelm Emmanuel von Ketteler (Münster, Burghausen, 1877.), katolički biskup, teolog i političar iz Njemačke, barun Kettlera, utemeljitelj i zastupnik Stranke centra, podupiratelj velikih tema kršćanskoga socijalnog nauka u tolikoj mjeri da je prozvan socijalnim biskupom. 12 M. Zovkić, nav. dj., str

12 Crkvi unutar Carstva. Svi su ovi razlozi dodatno potaknuli Bismarcka da pokrene niz političkih mjera protiv Crkve u Njemačkoj, već spomenutu kulturnu borbu (Kulturkampf). Po Kulturkampf kancelar Bismarck je želio učiniti Katoličku Crkvu i protestantske zajednice što ovisnijim o državi. Uplitanje države u strogo crkvene poslove službeno je trajalo od do Godine Paragrafom o propovjedaonici iz prosinca iste godine zabranjeno je svećenicima pristupati državnim i političkim poslovima na način koji ugrožava javni mir. Primjerice, ako je neki crkveni ili vjerski službenik za vrijeme obavljanja dužnosti izjavio nešto o državnim pitanjima (na način da ugrožava javni mir ) pred pukom na javnom mjestu, u crkvi ili u prostorima određenim za vjersko opkupljanje, prijetila mu je zatvorska kazna do dvije godine. Čak ni biskup Ketteler nije izbjegao uhićenje i osudu na dvije godine zatvora kada je na hodočašću u Keveleaer javno osudio svibanjske zakone donesene te godine. Ovi zakoni propisuju svećenicima njemačko fakultetsko obrazovanje i obvezuju ih na ispit iz kulture 13 te obvezuju da se državi treba prijaviti imenovanje župnika, na što ona može uložiti prigovor. Novi protukatolički zakoni doneseni su u svibnju kao nadopuna svibanjskim zakonima; njima se uvodi obvezan civilni brak, a vođenje matičnih knjiga prelazi s crkava na državne matične urede. Godinu dana kasnije bile su raspuštene sve redovničke družbe osim onih koje su se posvećivale njezi bolesnika. Nadalje, Zakonom o krušnoj košari od 22. travnja oduzimaju se Katoličkoj Crkvi državne subvencije, a zakonom iz svibnja iste godine dopušta se vladama da iz zemlje protjeraju nepokorne klerike. Krajem svibnja donesen je još jedan zakon kojim se zabranjuju sve podružnice crkvenih redova. Završnicu zakonske borbe Kulturkampfa označio je zakon kojim je dopušteno starokatolicima koristiti katoličke crkve. 14 Posljedice Kulturkampfa bile su teške za položaj Crkve u Njemačkoj, ali su još teže i poraznije bile za Bismarcka. Nakon njegove ostavke car Vilim II. je unutar Carstva uspio poboljšati odnose s katolicima, odnosno sa Strankom centra. S vremenom su se poboljšali i odnosi katolika i protestanata. Za podrobniji pregled crkvenih prilika nakon Bismarckove ostavke vratimo se na primjer Berlina. Crkveno gledano, Berlin je u vrijeme osnutka bio, kao delegatura, podvrgnut biskupu Breslaua. Godine imao je oko 130 tisuća vjernika u 38 župa. Broj je župa rastao priraštajem i doseljavanjem, a osnovni je problem delegature bio nedostatan broj crkava i svećenika. Upravo je u tom razdoblju ulogu kneza-biskupa Breslaua obnašao Georg von Kopp 15. Na početku Kulturkampfa, tj. već od 1872., uspostavio je osobni kontakt s Bismarckom. Pokazivao je dovoljno interesa za napredak Njemačkoga Carstva, kao i za poboljšanje statusa njemačkih katolika, što ga je učinilo prikladnim za obnašanje službe biskupa. Bismarck ga je smatrao dobrim posrednikom s Papom. Tako je kao biskup Fulde radio na poboljšanju odnosa između Njemačke vlade i papinske kurije. Šest godina poslije, kao biskup Breslaua, snagom službe postaje član parlamenta Austrije i Pruske (naime, dio dijeceze Breslaua spadao je pod Austriju, a dio pod Prusku) te uspijeva izvojevati ublaženje antikatoličkih odredaba, svojstvenih svibanjskim zakonima. Također, postaje osobni prijatelj pruskoga kralja te i dalje razvija veliku diplomatsku i političku aktivnost oko smanjenja napetosti između Bismarckove vlade, njemačkih biskupa i Svete Stolice. Unatoč političkom angažmanu s jednakom je energijom pristupao reorganizaciji svoje biskupije. Primjerice, do njegove smrti podignuto je 650 crkava, samostana i crkvenih ustanova. Ipak, o njegovu djelovanju postoje podijeljena mišljenja: u vrijeme Kulturkampfa neki su mu zapostavljeni 13 N. der BAGADASARIAN, The austro-german raprochement, ; H. Jedin, Velika povijest Crkve VI/2, 35 40; A. RAMM, Germany , H. Jedin, Velika povijest Crkve VI/2, Georg von Kopp (Duderstadt-Hanover, Opava-Austrijska Šleska, 1914.), potječe iz mnogobrojne zanatlijske obitelji; nakon državne gimnazije i službe telegrafskoga operatera u hanoverskoj vladi odlučuje se za svećenički poziv. Od do studira teologiju, a zaređen je za svećenika. S 46 godina imenovan je biskupom Fulde (tu je dužnost obnašao od do 1887.), a šest godina kasnije predana mu je služba kneza-biskupa Wroclawa, tj. Breslaua ( ). Papa Leon XIII. imenuje ga kardinalom Godine preuzima vodstvo Biskupske konferencije, vršeći tu dužnost do kraja života. 12

13 svećenici predbacivali da se više brine o interesima države negoli Crkve, a drugi su pak zastupali mišljenje da daje velik doprinos poboljšanju položaja katolika u Njemačkom Carstvu. 16 Naša je Blaženica, uz dopuštenje kardinala Koppa, osnovala prvi Dom sv. Josipa za nezbrinutu djecu u Berlinu godine. Upravo nam je iz njezine biografije poznato da je bila s njime u kontaktu, iako ga osobno nije nikada susrela. Kopp je u načelu podupirao njezin apostolat te, premda ga je promatrao više kao karitativnu aktivnost, bio je njime veoma zadovoljan. To potvrđuje činjenica da je dao svoj pristanak i poslao novčanu pomoć od 1000 maraka za izgradnju maloga svratišta s kapelom u ulici Anhalt. Nažalost, kardinal je, suprotno Majčinoj želji, zastupao mišljenje kako nije potrebno osnivati novu redovničku zajednicu te da bi se, zajedno sa suradnicama, trebala priključiti postojećoj kongregaciji. 17 Razlog toj reakciji kardinala Koppa vrlo vjerojatno leži u njegovu mišljenju da bi takav potez, gdje kći poznatoga protestantskog pastora Hermana Tauschera obraćenica na katoličku vjeru želi osnovati vlastitu redovničku zajednicu, mogao naškoditi unutarnjem odnosu Crkve i države. Posljedice Kulturkampfa još su bile prisutne te kardinal zasigurno nije htio riskirati njihovo pogoršanje. U slučaju kada bi Ana Marija Tauscher nastavila djelovanje unutar postojeće redovničke zajednice, vjerojatno bi se izbjegle antikatoličke reakcije političkoga i protestantskoteološkoga liberalizma, kao i negativne reakcije Stranke centra. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi da su upravo ti razlozi bili glavni pokretači neodobrenja kardinala Koppa, no s obzirom na ulogu koju je obnašao te na postojeće političke i crkvene prilike, postoji velika mogućnost da je ova pretpostavka istinita. 18 Kardinal Kopp je sa svojim stavom imao veliku ulogu u sputavanju razvoja ove zajednice u redovničku družbu već u njezinim počecima, a nakon osnutka u njezinu apostolatskom djelovanju kako u Berlinu, tako i na području cijele Njemačke. Od kardinal Kopp postaje vidno oslabljen bolešću, a nakon što je njegova riječ zaraza Zapada postala poznata, odlazi u izolaciju. Da su njegove slutnje bile ispravne i, kako je Blaženica često znala naglasiti, da se radilo o čisto ljudskom djelu, ne bi nikada došlo do osnutka Družbe karmelićanki Božanskoga Srca Isusova. Tolike zapreke na putu koje su Utemeljiteljica i sama zajednica morale pretrpjeti i nadvladati samo potvrđuju činjenicu da je to zaista Božje djelo. Slijedeći Blaženičin duhovni put vidjet ćemo kako je ona vođena Duhom Božjim odgovarala na izazove svoga vremena i tako bila proročki Božji znak Crkvi i svijetu u ovim teškim i turbulentnim vremenima. 1. Oduvijek vrlo pobožno dijete, pravi mali anđeo ( : od prve do sedme godine života) Ana Marija Tausher bl. Marija Terezija od Sv. Josipa 19 rodila se u Sandowu kod Frankfurta na Odri, u istočnoj Prusiji (danas se nalazi u Poljskoj) 19. lipnja od oca Hermana, protestantskoga pastora ( ) i majke Marije Paoline van den Bosch ( ) 20. Iako 16 M. Zovkić, Nav. dj., str Djelo Božje, Autobiografski zapisi i povijest Karmela Božanskog Srca Isusova, Majka Marija Terezija od Sv. Josipa, Zagreb, 1997., str M. Zovkić, Nav. dj., str U našem izlaganju koristit ćemo ime Ana Marija do trenutka kada ona postaje redovnica, a nakon toga njezino redovničko ime Marija Terezija od Sv. Josipa. 20 Hermann Traugott Tauscher (Wellersdorf-Kreis Sorau, Berlin-Brandenburg, 1902.), 10. rujna oženio se s Marijom Paulinom van den Bosch; protestantski pastor u Sandowu, od superintendant u Arnswaldu, a od u Berlinu. Majka u biografiji spominje da je bio više umjetnik negoli pastor, no poznato je i da je na službi u Berlinu postao veoma aktivan na pastoralnom, ali i na političkom planu. Marie Pauline van den Bosch (Potsdam-Brandenburg, Berlin-Brandenburg, 1874.), drugo dijete iz braka Friedricha Wilhelma van den Boscha (čiji je pradjed Cornelius van den Bosch rođen u Haarlemu u Nizozemskoj, no kasnije se preselio u Potsdam-Berlin) i Marie Luize Peters. 13

14 je majka bila luteranka, imala je ljubav i poštovanje prema Majci Božjoj te je djevojčici dala ime Ana Marija. Dana 24. srpnja krstio ju je očev djed Ivan koji je i sam bio protestantski pastor. Ana Marija je provodila sretno i bezbrižno djetinjstvo pored mame koja ju je nježno ljubila i oca koji je slobodno vrijeme od pastorskih poslova posvećivao obitelji. Prvo vjersko buđenje djevojčice prema majčinu sjećanju je žalost što je Packan uništio cvijeće Blaženica će cijeli svoj život interpretirati u ovoj perspektivi vječnosti: Packan duh tmine, cvijeće duše kojima oduzima milost te cijeli svoj život kao čežnju, molitvu i rad da mu to onemogući. Sama će Blaženica za sebe kazati: Uvjerena sam da me je draga Majka Božja već od ranog djetinjstva uzela pod svoje okrilje i svoju majčinsku obranu i da Njezinoj brizi i zagovoru imam zahvaliti sve dobivene milosti. 21 Za roditelje zapisa: Moj je otac zapravo bio više umjetnik nego župnik... Moja je majka kamo god bi došla u svakom mjestu bila 'majka siromaha, tješiteljica ožalošćenih, njegovateljica bolesnih'. Majka je kao malu uvodi u svijet služenja bolesnicima i potrebnima te će vršenje djela ljubavi obilježiti djetinjstvo Ane Marije kao i cijeli kasniji život. Majka je uči prve molitve svecima, anđelu čuvaru... i svaku večer čini znak križa na čelu svoje djece, što ostaje duboko urezano u dušu Ane Marije. Tetka, sestra njezine majke, Ani Mariji reče: Bila si uvijek vrlo pobožno dijete, uvijek tiha i vesela, o tebi se ne može mnogo reći bila si pravi mali anđeo. O djeci u obitelji piše: Ja sam bila najstarija, a poslije mene ih je bilo još sedmero. Četvero ih se rodilo mnogo kasnije, no troje od njih posljednjih umrlo je već u ranom djetinjstvu. Ana Marija sebe opisuje kao introvertno dijete: Ja sam bila tiha zamišljena i napadno izdržljiva pri svakoj igri, dijete koje se ne želi isticati ni na koji način. Drago joj je da zbog bržega rasta mlađu sestru smatraju starijom od nje. Još u najranijem djetinjstvu doživljava posebnu milost Božje ljubavi u srcu koja je odmah apostolatski usmjerena: Koliko se sjećam bilo mi je pet godina kad sam dobila veliku milost. Sanjala sam i taj san neću nikada zaboraviti. U našoj sobi za dnevni boravak vidjela sam Božanskog Spasitelja okružena mnoštvom djece. Njegov pogled, Njegova ljubav i neopisiva dobrota razbuktali su u mom srcu oganj Božanske ljubavi. To u njezinoj duši budi još veću usredotočenost na nutrinu i apsolutnu diskreciju o vlastitim nutarnjim doživljajima: Od tada sam postala još zamišljenija jer mi je ta slika dragog Isusa često i živo lebdjela pred očima i budila u meni želju da sva djeca ljube dragog Isusa onako kako Ga ja ljubim... Ni svojoj majci nisam o tome ništa pripovijedala. U godini doživljava prvu veću patnju i traumu u životu, ali je i u njoj introvertna: Bilo nas je već četiri djevojčice. Godine oboli moja majka tako teško da se svake minute očekivao kraj njezina života. Ispunila me duboka bol kad mi prijateljica moje majke reče da će mama uskoro otići u nebo k dragom Bogu. No, ni u toj boli, ako se dobro sjećam, nisam plakala. Majka joj ozdravlja i govori o Isusu, što u srcu djevojčice raspaljuje daljnju Božju ljubav. Sve što bi nam pripovijedala o dragom Isusu i pojedine zgode, koje nam je živo ocrtala razbuktavale su u mom srcu sve više ljubav spram Njega i usađivale pouzdanje u moju dušu. Ana Marija kuša iskustvo prvog grijeha u životu i to jako bolno doživljava, što samo odražava čistoću i izoštrenost savjesti izvanredno pobožna djeteta. Otac dođe k meni i upita me da li sam jela grožđe? Drhtala sam od straha jer me još nikad nitko nije kaznio, nitko me još nije onako ljutito pogledao. Sva prestravljena rekoh: 'Nisam.' To raspali moga oca još više i on me istuče zato što sam lagala. Da, jesam lagala. O, koliko li sam suza prolila zbog te strašne laži! Kako sam se često i iskreno zbog nje kajala, a kasnije ju i ispovijedala. Ona je uvijek ostala tamnom mrljom moga djetinjstva. Imala sam tada pet i pol ili šest i pol godina. Uz okrenutost sebi i svojoj nutrini druga oznaka karaktera male Ane Marije je bojažljivost koja će je pratiti cijeloga života: Ovdje moram spomenuti još i svoju neopisivu bojažljivost koja 21 Svi autobiografski citati u ovom poglavlju su iz Djelo Božje, Autobiografski zapisi i povijest Karmela Božanskog Srca Isusova, Majka Marija Terezija od Sv. Josipa, Zagreb,

15 me prati kao sjena od mojega najranijeg djetinjstva pa sve do danas. Samo onaj koji je sam bojažljiv znade koliku ona muku zadaje. Nije podnosila pohvale, odlikovanja, a darovima koje je dobivala radovala bi se samo kada bi se povlačila u samoću. Šestogodišnja djevojčica već doživljava prve radosti apostolatske ljubavi i spremnost umiranja sebi zbog ljubavi prema bližnjemu: Od najranijeg djetinjstva bila mi je velika radost kad bi mogla druge razveseliti. Tako sam npr. podnosila da me miluje neka stara slaboumna žena koja je često kod nas dobivala milostinju pa je tako i mene zavoljela. Iz sućuti podnosila sam njezino milovanje zbog čega se ona veoma radovala. 2. Odrasta u odlučnu djevojku, usmjerenu samo na Boga i spremnu za velika traženja u životu ( : od sedme do osamnaeste godine života) U svibnju otac je imenovan intendantom u Arnswaldu. U međuvremenu obitelj u kojoj su se rodile druge dvije kćeri, Liza i Magdalena, seli se u Arnswald. Ana Marija u tomu novom ambijentu započinje novi period života, ne više u seoskoj samoći i idili nego u užurbanosti velike župe. Otac i majka bili su zauzeti pastoralnim i karitativnim aktivnostima. Otac, iako protestantski pastor, daje obnoviti crkvu Majke Božje. Poglavito se majka trudila i okupljala djecu za katekizam, posjećivala siromahe i bolesne. Pratila ju je njezina kćer Ana Marija, što je u njoj pobudilo veliku ljubav prema bližnjemu, poglavito onima u potrebi. Ana Marija u Arnswaldu obavlja svoj prvi pravi apostolat. Vođena ljubavlju, milošću i molitvom postiže uspjeh usprkos sklonostima vlastitoga karaktera k samoći i povučenosti. Već je milost na djelu. Pripovijeda da majka nam tada pričala o malom Isusu i pjevala himne, a moje sestre Liza i Magdalena slušale bi zajedno sa mnom riječi dobre majke. Ja sam u tome toliko uživala pa sam zamolila majku da pozovem i drugu djecu da nedjeljom popodne dođu k nama. Iako je bila bojažljiva i stidljiva, ubrzo uspijeva okupiti veći broj djece, a neposredno prije preseljenja u Berlin udruga će brojiti 300 članova. Ana Marija uistinu ima jedinstven nutarnji duhovni put zbog vanjskih razloga svoga životnog puta. Iako djevojčica, u svojoj će nutrini biti usmjerena isključivo na Boga koji će je poučavati i voditi. Taj je put bio izložen potencijalno velikim mogućim opasnostima od zabluda i lutanja jer se u složenim stvarima nutrine duhovnoga života neće moći oslanjati ni na čiju pomoć. Ali to isto tako podrazumijeva velike stvari duhovnoga života buduće blaženice kao što su nutarnja bliskost, predanje, spremnost slušanja Boga i velika čistoća savjesti kako bi se Boga moglo čuti i slijediti. Ana Marija tu školu počinje uistinu rano, a bit će vjerna do kraja života, što će je i dovesti do časti oltara: Osim obećanja da neću nikada nositi nakit, donijela sam i čvrstu odluku da neću nikada griješiti. Kad je to bilo, ne sjećam se, moralo je biti u šestoj ili sedmoj godini moga života. S tim u svezi neću nikada zaboraviti sljedeće zgodice. Jednom sam žurno dotrčala svojim roditeljima koji su nešto razgovarali. Razgovor se činio ozbiljnim. Ne pazeći na to, upitam posve iznenada: 'Majko, je li to grijeh?', ne znam o čemu se radilo. Moj otac odgovori oštro i zapovijedajućim glasom: 'Ma idi! Pusti mamu u miru sa svojim grijesima!' Ne samo da nikad nisam zaboravila te riječi svoga oca nego su mi one bile od velikog značenja za moj budući život. Jedva mi je tada bilo više od sedam godina, ali od tog časa bila sam sa svojim nutarnjim životom upućena samo na Boga. Nikad više nisam tražila savjeta ni od majke ni od kojeg protestantskog svećenika. Bog i ja! Jedini Bog bio je od sada moj Učitelj, moj vođa, moj savjetnik. Bila sam uvijek zamišljena i puna pitanja, ali samo takvih koja se odnose na duhovni život jer ja nisam nikada htjela žalostiti dragog Boga. Ana Marija brižno bdije nad svojom savješću te spremno izbjegava grešne prigode, pita se je li joj odijelo odveć moderno, izbjegava sajam u Sandowu jer ga smatra neprikladnim, naušnice koje dobiva za rođendan ne želi nositi, slaboumnoj djevojčici poklanja svoju najdražu lutku... Iako izvanredno pobožna, djevojčica s teškom mukom podnosi prijekor pa i vlastite majke; kasnije će to opisati u kategorijama duhovne terminologije Kolika li oholost može biti već u djeteta spoznala sam tek kasnije, sjećajući se sljedećeg događaja: jednom me majka ukorila pred 15