Galerija Adris Obala Vladimira Nazora 1 Rovinj Rovigno

Transcript

1 Ignjat JOB

2

3 IgnjatJOB (Dubrovnik Zagreb 1936) Galerija Adris Obala Vladimira Nazora 1 Rovinj Rovigno 13 rujna / settembre / september 04 studenog / novembre / november

4 2

5 OD TRAUMATSKOG I MAGI»NOG REALIZMA KA VIZIONARNOM I ORGIJASTI»KOM RUKOPISU EGZISTENCIJE Ignjat Job u hrvatskom slikarstvu dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeêa Igor ZidiÊ I. UobiËajilo se, u hrvatskoj likovnoj kritici i povijesti umjetnosti, Joba prikazivati sastavnim dijelom hrvatske moderne umjetnosti - baπ kao πto se, u srpskoj publicistici i znanosti, tretira kao neupitan dio srpske kulture. Tek ga, kojiput, s vidno manje argumenata i uspjeha, neki pisac razmatra u sustavu zajedniëke jugoslavenske moderne likovnosti. Toj bih treêoj soluciji posvetio malu digresiju. Korijeni su moderne umjetnosti - kao i znanosti - stoljetni; elaboracija nekih idejâ traje gdjekad stoljeêe ili dva; produktivne su pojedinaëne evokacije joπ i znatno πirega raspona (usp. Picasso Ingres, Rafael, Pompeji, Faiyûm); a stilizacije (bruπenja) govornih fraza - sudeêi prema europskoj praksi - odvijaju se u rasponima od nekoliko godina (kada je rijeë o kratkovjekim avangardnim stilovima) do nekoliko desetljeêa - i to na eruiranom materijalu tradicijâ i sretnih invencija pojedinih regija cijeloga kontinenta ili na viπe njih odjednom. Bez obzira na to πto su se osnivala jugoslavenska umjetniëka druπtva, πto su se odræavale jugoslavenske izloæbe, πto se - politiëki i kulturalno - propagirala i subvencionirala unitarna jugoslavenska umjetnost i πto se ta ideja najdjelotvornije opirala o leapplea najjaëega meappleu umjetnicima, Ivana MeπtroviÊa, a bila je, intencionalno, najcjelovitije izraæena u njegovu Vidovdanskom hramu (kojega su dijelovi nastajali od do 1912), ipak je doæivjela slom baπ na onome podruëju, koje je tako nekritiëki, tako neodgovorno eksploatirala: na podruëju ideologije. 1 U takvom kontekstu umjetniëkoga jugoslavenstva i njegove sudbine razmatra se od zgode do zgode i Jobovo djelo. Dræim, poslije svega, da je mnogo uputnije razmatrati ga u kontekstu sredinâ u kojima je djelovao, a to su, nema dvojbe, Hrvatska i Srbija. Bude li netko, u suviπnoj ili pak opravdanoj nervozi, potezao argumente koji Êe ga viπe vezivati uz jednu ili uz drugu stranu - na volju mu! Uz jedan uvjet: da se iz tih ocjena uklone elementi politiëke arbitraæe, a izvuku na vidjelo oni duboki, pa i najdublji artistiëki razlozi: umjetniëki korijeni, πkole, spletovi utjecaja, lektira, primljena i emitirana zraëenja (likovna idiomatika i frazeologija, elementi rukopisa, tematski i motivski obzor djela, sastav palete i njezino korespondiranje s podnebljem, lokalnom i πirom tradicijom, a tu su uraëunate i manifestacije opiranja, znaci individuacije i πtoπta drugo. Neka mi bude dopuπteno da ovdje navedem dio teksta πto sam ga bio napisao, joπ 1998, kao proslov u vodiëu (privremenoga) stalnog postava zagrebaëke MG za razdoblje : πto se toga tiëe æelim biti jasan: svaki je, u Hrvatskoj djelatan umjetnik bio, za nas, i hrvatski umjetnik. To, istodobno, ne znaëi da mu osporavamo moguênost izmjene toga statusa (kao πto je bio sluëaj s Aralicom, poslije 1941) ili pravo na dvojan status. Moderna je umjetnost puna takvih seoba 2 ; πto bi, recimo, bio Pariz bez svojih Rusa ili panjolaca? A ima, da ne zaboravimo, i ljudi kojih su korijeni, veze, πkole, poslovi, ljubavi - rijeëju: æivotne prilike - vodile rascjepu, dvoznaënosti, dvodomlju ili trodomlju. Nije li to, dijelom, i na razliëite naëine, bila sudbina umanoviêa, Joba, Stupice i mnogih drugih? to tada Ëiniti, kako postupati da se ne okrnje prava Ëovjeka i interesi sredina? Silom se niπta ne moæe, ali i ne smije. Ako je netko za æivota imao snage da bude dijelom triju kultura, da se triput raapplea i triput staje na noge - kao πto se, primjerice, dogodilo DobroviÊu na razmeappleu maapplearskog, hrvatskog i srpskog prostora - zaπto bismo mu to, i s kojim pravom, osporavali u smrti? 3 Nitko tu niπta ne gubi; ako je takta, osjetljivosti i obzira. Svi nekome neπto duguju. BeciÊ je participirao u srpskoj umjetnosti, kao i Tartaglia i Job; MeπtroviÊ joj je dao najjaëe impulse, a Miπe, RosandiÊ, MiliËiÊ i mnogi drugi dodali su neπto svoga. U Hrvatskoj je Aralica poæivio pola æivota, dubok trag ostavili su umanoviê, DobroviÊ, Stupica, MuπiË i drugi. A i prije su mnogi naπi Schiavoni dali svoj doprinos velikoj Italiji, kao πto su (pohrvaêeni) Nijemci i Austrijanci (HamziÊ, Jaschke, Hötzendorf, Bollé i drugi), Albanci (Aleπi), Talijani (Firentinac, Salghetti-Drioli, Moretti), Francuzi (Quiqerez), Maappleari (Mücke),»esi (Zasche), Slovenci (Stroy, Brodnik) i drugi davali impulsa hrvatskoj umjetnosti, a gdjekad u njoj i prednjaëili. 3

6 Santa Maria 1921 Nitko ozbiljan, objektivan i kritiëan, ne bi mogao prihvatiti polaziπte po kojemu njihovi mogu biti (i) naπi, a naπi ne smiju biti (i) njihovi. toπta je u æivotu Ignjata Joba pruæalo osnova srpskim kritiëarima i povjesniëarima moderne umjetnosti da ga prosuappleuju (i) kao svoga slikara. To su godine njegova æivota u Srbiji, cijeli mali ciklus minijatura na drvu naslikan na Kablaru (selo Kulina), to je najvaænija osoba u njegovu artistiëkom æivotu, Æivka roapple. CvetkoviÊ, njegova druga supruga, majka Cvijete i nepreæaljenog sina Rastka, poærtvovna i samozatajna æena vrijedna poπtovanja, koju je kao studenticu upoznao u Beogradu (i od koje Êe se - nakon petnaest godina - pred smrt i rastati).tu su i brojna sudjelovanja na beogradskim izloæbama, pridruæivanje srpskim umjetniëkim grupama, kao πto je bio Oblik, (od do 1935) te sudjelovanje na izloæbama Udruæenja Cvijeta ZuzoriÊ, (od do 1933) i ProleÊnim jugoslavenskim izloæbama (od do 1933) i, kroz to, kontinuirana nazoënost njegovih djela u srpskom likovnom prostoru; umjetniëki produktivna, inspirativna druæenja i prijateljstva s umjetnicima, knjiæevnicima i kritiëarima u Beogradu (Rastko PetroviÊ, Petar DobroviÊ, Jovan BijeliÊ, Tin UjeviÊ, Pjer i Liza KriæaniÊ, Sibe MiliËiÊ, Bora ProdanoviÊ ), pa znatan broj slika udomljen u Srbiji, u privatnim i javnim zbirkama. Mogli bismo tu spomenuti i davni viπemjeseëni boravak u Niπu (1912. na 1913), gdje se, nakon napuπtanja dubrovaëke gimnazije, pridruæio putujuêem Pozoriπtu Koste TrifkoviÊa, koje je, baπ u godini Jobova dolaska, bio preuzeo Sima BuniÊ (dotad je druæina djelovala pod imenom SinappleeliÊ). 4 4

7 Skromne uloge, koje je mladi amater, kratkotrajno, u tome ambijentu interpretirao, nisu, dakako, mogle ostaviti traga u kazaliπnoj Srbiji, ali su, zacijelo, ostavile traga u njegovoj duπi i u njegovu jeziku. No πto je to, πto mi pruæa moguênost da ga - kao toliki drugi pisci prije mene - razmotrim i kao hrvatskog umjetnika? Prvo je Ëinjenica da je Job, roappleen, πkolovan i umro u Hrvatskoj; da je od 41 godine æivota - njih 35 proveo u Hrvatskoj (spram 6 proæivljenih u Srbiji); da je u Dubrovniku pohaappleao - dok je pohaappleao - tamoπnju gimnaziju; da je u Zagrebu upisao Privremenu viπu πkolu za umjetnost i umjetni obrt i na njoj studirao od do 1920, da bi joj se, tada veê kao Akademiji, vratio pod sam kraj æivota, πkolske godine 1935/1936, kao poznat i uvaæen slikar, u svojoj 40- oj! (Morali su postojati duboki motivi za takvu odluku; osobno vjerujem da se s ruba egzistencijalnoga sloma, psihiëkog, fiziëkog i financijskog pokuπao vratiti u svoje poëetke, u kad se, prvi put, upisao u tu zagrebaëku visoku πkolu i kad se joπ sve Ëinilo moguêim i dohvatljivim. PoËeti iznova bilo je, kao roditi se drugi put, dobiti svoju prigodu joπ jednom: kao Feniks koji ustaje iz vatre i pepela (dojuëeraπnjeg) æivota! Gamulin svjedoëi da se Job ponovo upisao ( ) u Akademiju, u slikarsku klasu Marina Tartaglie. U knjizi Akademije za πk. godinu 1935/36. upisane su Ëetiri odliëne ocjene, no nije jasno kada i koliko je Akademiju polazio. 5 O svemu tome u spomen knjizi Akademija likovnih umjetnosti , tiskanoj u Zagrebu 2002, ne nalazimo spomena (kao ni o tome da je bio upisan u πkolsku godinu 1919/ 1920), a sâm se vrlo dobro sjeêam kako mi je o tom kasnom dolasku Jobovu u njegovu klasu pripovijedao, potkraj πezdesetih, Marino Tartaglia; senzibilan kakav je bio, osjeêao je nelagodu ocjenjujuêi Ëovjeka koji je veê bio gotov i osebujan slikar; no MeπtroviÊ, KljakoviÊ i on da su uëinili sve πto su mogli da mu u tom trenutku socijalno, materijalno i moralno pomognu. Zanimljivo je, a ne znam je li - i koliko je, ako uopêe jest - indikativno, da je, rasprodajuêi dubrovaëko nasljeapplee, Jobova majka u Zagrebu, nekoê: Petrova 3, kupila stan za sebe i dva svoja sina koje je trebalo podizati: Ignjata (Inka) i Nikolu; Cvijeto je poginuo Ona je, dakle, odluëila da djecu πkoluje u Zagrebu. Bio bih neiskren kad ne bih rekao da visoko uvaæavam osobito posljednje slikarske godine Jobova slikarskog æivota. Na samom kraju svoga puta on se vratio Zagrebu majëina izbora, postao Ëlanom grupe ZagrebaËkih umjetnika ( i s njima izlagao, ne raskidajuêi svoje beogradske veze, od do 1936); obnovio ili stekao brojna nova prijateljstva (Cata i Dubravko Dujπin, Ernest TomaπeviÊ, Hinko Juhn, Nevenka orappleeviê, Mirko Uzorinac, Jozo KljakoviÊ, Ivan MeπtroviÊ, Oton Postruænik, dr Antun ercer, a tu je, dakako, i njegova prva supruga, Vikica OrπiÊ). U to doba Job odræava prijepisku s nekolikim svojim sentimentalnim junakinjama: s Viktorijom OrπiÊ, Vlastom»iæek, Æivkom CvetkoviÊ i drugima te s velikom, posljednjom svojom ljubavi, (viπkom) SpliÊankom, mladom Ksenijom BradanoviÊ. Njoj, u pismu od , upuêuje iz Zagreba zadnji, oëajniëki poziv: Doapplei! Kao u kakvoj stroboskopskoj snimci sve se, u tome predsmrtnom ponovo osvojenom i usvojenom Zagrebu zguπnjava oko njegove bolesniëke postelje; velika pogibelj - na trenutak - stiπava manje boli: tu mu je brat Nikola, pa njegov lijeënik, prijatelj i kolekcionar dr. Antun ercer; odazivajuêi se pozivu dolazi Ksenija, a do nje je, unatoë krahu njihova braka i novoj vezi, i Æivka s Cvijetom. Na usluzi je, uvijek spremna pomoêi, Viktorija OrπiÊ; u blizini su Dujπinovi, Dubravko i Cata - ona, nekoê (1919) njegova luda ljubav - tada joπ gimnazijalka K(atica) G(attin) - koju su od njega izolirali prestrogi njezini roditelji - i tako mu je oteli. Nedostaju, za potpuniju sliku osobnoga kaosa, M.O., koja mu je mnogo znaëila (u Zagrebu, prije petnaestak godina), pa Dubrovkinja Vlasta»iæek i bliska prijateljica Liza KriæaniÊ, njegov najpoticajniji model, koja mu je pozirala za dojmljiv, ekspresivan portret i soëan, mediteranski puten i osunëan poluakt, od nekih ocijenjen kao jedno od najboljih djela hrvatske likovne erotike (G. Gamulin, Z. MakoviÊ). Nedostaju, oko bolesniëke mu postelje, u tome nestvarnom okupljanju, u toj summi verigâ, sponâ, vezâ, zanosâ i nesreêâ proπlosti i sadaπnjosti, samo dva lika iz slikareve mladosti: M.B., u koju se zaljubio kao 16-godiπnjak (1911) i koja mu je, nevjenëana, na svijet donijela (1913), prvoroappleenu kêer, dijete koje je i njeæno volio i prigodice zaboravljao, i dakako, sama ta mala i nesretna Marija, koju je usnulu, s toliko sjete opisao u jednom pismu Kseniji BradanoviÊ, u rujnu 1935: Do mene spava ona u krevetu, u mansardi. Spava dubokim snom. Lijepu glavu ima. Ten kao tamna breskva. Kosu finu, crnu. Govori u snu i uzrujava se. 6 U zagrebaëkim je zadnjim mjesecima æivota - oko njega sâv njegov æivot: idealizam, slom, romance, zanosi, postignuêa, neuspjesi, dugovi, skitnje i susprezanja kao da je, kako se i sam jednoê izrazio, doπlo vrijeme naplate. Kao πto ga nije znao prihvatiti 1919/1920, tako ga je Zagreb, tridesetih godina ponovo otkrio. U jednom pismu dr. Matu VidojeviÊu, odvjetniku u Dubrovniku i davnaπnjemu prijatelju, zdvojan piπe 23. studenoga 1931: U Beogradu nijesam niπta prodao. Koga nije na dijelu nema mu ni dijela. 7 Ta nesretna okolnost u jednoj zgodi, niπta ne dokazuje, ali istina je, da je na samostalnoj izloæbi u Splitu, od 28. IX. do 9. X. 1931, dakle u to doba, uspio prodati prema istom pismu, nekoliko slika (ali je zbog novonastalih bankovnih problema imao muke s naplatom). Iz Komiæe, 7. kolovoza 1934, istom odvjetniku javlja novosti s hrvatskog sjevera: U Zagrebu sam prodao sve tri slike (jednu je uzela Moderna galerija, jednu Ivan MeπtroviÊ, a jednu prof. Branko PopoviÊ) 8 Jednu od tri otkupio je ugledni beogradski kritiëar, arhitekt i slikar, pa - naizgled - ne bi bilo mjesta pretjeranom euforiziranju zagrebaëke - Jobu napokon, blagonaklone - klime; no kad znamo da je preostale dvije slike otkupila najvaænija hrvatska nacionalna galerija i najistaknutiji hrvatski likovni umjetnik modernoga doba, onda se iz toga dade πtoπta zakljuëiti. Ponajprije, Job je, tom gestom ekskulpiran, osloboappleen od greπne bohemske neodgovornosti i postavljen u prvi red hrvatskih modernih (suvremenih) slikara. ( to 5

8 Molitva Preghiera Prayer 1927/1928 se u pismu æali da je slike dao ispod cijene moæe, ali i ne mora biti posve toëno, jer pismo upuêuje Ëovjeku kojemu je, unatoë tome novom prihodu, ostao starim duænikom. Imao je, dakle, dobrih razloga da ostvarenu dobit prikaæe πto manjom.) Uz tu epizodu treba reêi i to da je Job s tri eksponata ishodio tri otkupa; nije to za nj bio samo uspjeh, nego joπ nedoæivljen, potpun uspjeh. Slikar je tada izloæio Remis, Dvoriπte (Lumbarda) i Paysage (Lumbarda). Prva se slika nije saëuvala ili joj se, u promjenama vlasniπtva, zameo svaki trag. To je, pretpostavljam slika, koju je otkupio Branko PopoviÊ. Drugo je djelo, Dvoriπte (Lumbarda) - nasluêujem - za svoju zbirku nabavio Ivan MeπtroviÊ, a treêu je lako identificirati prema reprodukciji u katalogu; iz nje razabiremo da je rijeë o jednom od remek-djela svekolike hrvatske moderne umjetnosti - danas se u MG vodi kao Vela Glavica I (dok joj je izvrsna inaëica, Vela Glavica II, poslije dospjela u novosadsku zbirku Pavla Beljanskoga). Kad govorimo o javnim nastupima slikarevim onda treba reêi da su mu jedine samostalne izloæbe za æivota prireappleene u Splitu (1929, 1931), a da je od Ëetrnaest posmrtnih - samostalnih ili retrospektivnih - u Hrvatskoj prireappleeno jedanaest (u Beogradu dvije i jedna u Ljubljani). Grupno je, za æivota, izlagao, prema nepotpunim podacima, viπe od dvadeset puta; od toga u Hrvatskoj sedam puta, a tu su uraëunata i tri prva njegova nastupa uopêe (1919. i u Zagrebu i u Splitu; i tri zakljuëna zagrebaëka izlaganja (1934, i 1936.) 9 Posmrtna slava Ëesto mazi one, kojima je æivot ostajao duæan. Posmrtnih je nastupa individualnih i grupnih - a nigdje nisu u potpunosti evidentirani! - prireappleeno preko πezdesetak; najviπe u Hrvatskoj. Kao stanovite presedane ili kontekstualno osobito zanimljive navodim 6

9 Poslije berbe Ritratto di fanciullo Portrait of a Boy oko/circa/ca 1930 veliku izloæbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti, 1938; IV. izloæbu hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj dræavi Hrvatskoj, ; Ekspresionizam i hrvatsko slikarstvo, 1980 (sve u Zagrebu); Pejzaæ u hrvatskom modernom slikarstvu , u Milanu i 125 vrhunskih djela hrvatske umjetnosti, u Zagrebu Kao stanovite kuriozitete izdvojio bih knjigu Ive repela Hrvatska umjetnost, u nakladi HIBZ-a, Zagreb 1943, s Jobom koji se spominje u tekstu predgovora, koga vidimo u reprodukciji i nalazimo meappleu biografskim napomenama te izloæbu u Zagrebu 1944, koje, usred rata, pokazuju da se, unatoë srboljublju koje je njegovala muπka loza Jobovih 11 i koja se spontano bila pretoëila u iluzije o juænoslavenskom Piemontu - dakle i u politiëko jugoslavenstvo - u Zagrebu, jedno dræavno nakladno poduzeêe i jedna umjetniëka udruga poput Druπtva hrvatskih umjetnika, radeêi pod izravnim protektoratom (ratnog) Ministarstva kulture, nisu odrekli svoga kolege zbog njegovih politiëkih nazora. (Istina je, kako piπe Gamulin, da se ta jugoslavenstvujuêa plima u Jobu stiπavala, iz godine u godinu, i da je, moæda i pod dojmom niza nemilih dogaappleaja, slikar bio izgubio svaki interes za politiku i prestao zalijevati ideale svoje rane mladosti.) Ipak, dobro je znati da ni u NDH nije postojala apsolutna podreappleenost kulture politiëkom diktatu i da su - moguêem jednoumlju usuprot - postojali ljudi Ëestiti i dostatno odvaæni da javno ponude drukëiju opciju kulture od one proæete nesmiljenom ideologijom i neposrednim, praktiëno politiëkim interesima. ZastupajuÊi i izlaæuêi Joba, usred rata, oni su pokazali ono oko Ëega i mi danas nastojimo: da politika - ni u kojem sluëaju - ne bude kriterij u prosuappleivanju znaëenja i snage stvaralaëkog idioma 12. A najmanje bi od svega politiëka situacija u zemlji i stranaëka pripadnost (ili naklonost) umjetnika imale odluëivati o njegovu kulturalnom domicilu. PolitiËki interesi - a tek politiëke strasti! - mogu biti i (uglavnom) jesu prolazne naravi; kulturalno nasljeapplee, korijeni i zaviëajni ambijent i kompleksi, trajni su formanti figuralne slikarske vizije; u moderno doba osobito one ekspresionistiëke. Zaπto? Jer je baπ ekspresionistiëka struja, kao ni jedna druga, pokazivala ne toliko respekt prema nacionalizmima, koliko duboko uvaæavanje nacionalnih i individualnih znaëajki modernih umjetnika. Jean Leymarie je precizan: ekspresionizam daje prednost individualnim razliëitostima, etniëkom partikularizmu. 13 Kad je na prvo mjesto istaknut zahtjev za osloboappleenjem psihe i uobliëenjem njezina rukopisa - otvorio se ambis; ponor korijenâ, kolektivnih trauma, sjeêanja, mitova i legendi, a oni su kao priëe za djecu, kao bajke, uvijek narodnosnog obiljeæja, uvijek oznaëenoga podrijetla, uvijek u jezicima koji su prevodivi, ali im najdublji smisao - ili najsuptilniji izraz - redovito promakne kroz prste (svih) prevoditelja. Brueghelove flamanske poslovice nije mogao 7

10 naslikati Francuz; Francuzi su, takvi kakvi jesu, stvorili impresionizam; Talijani futurizam, Nijemci moderni ekspresionizam. Pokret se, poput impresionizma, proπirio po svijetu, ali je odmah, svugdje, zadobivao druge intonacije, razliëit fokus; rijeë je o psihi, a ona je utjelovila regionalne i etno komponente (kao dio baπtinjenog): ekspresionizam Nijemaca i Skandinavaca razlikovao se uvelike od ekspresionizma svih drugih: kako onih u romanskim, tako i onih u slavenskim i drugim zemljama. To one ostale nije uëinilo manje ekspresivnima; a treba reêi da se u teoriji ranoga ekspresionizma nije ni traæila bezuvjetna sljedba njemaëkoga modela (Die Brücke) ili Van Goghova nizozemskog, odnosno Munchova nordijskog protoekspresionizma, nego se od slike oëekivao osobni peëat autora, nacionalna boja i rasni biljeg. O tome je bilo rijeëi i u Joba. Iza njega je, u najboljim njegovim trenucima, progovarao zaviëajni kolorit, vinska druæenja s pjesmom i harmonikom, Êakule i fjabe puëke Dalmacije; karakterizira ga mediteransko pripovjedno pretjerivanje, vinski infiπacijuni i halucinacije, ljetne nesanice i zimska noêna priviappleenja, alkoholne fantazmogorije, lovaëki i erotski piknici, juænjaëka raspusnost, appleavli i maciêi pomijeπani u istome kotlu s anappleelima i svecima, pa velika i moêna priroda mora i kamena. To je njegova - i hrvatska - Dalmacija. Svojedobno je u Beogradu (1961) bila prireappleena izloæba trojice markantnih majstora ekspresivnog slikarstva: BijeliÊa, DobroviÊa, Joba. Mi smo je razumjeli kao komparativnu izloæbu. Ali πto, kao takva, retrospektivno pokazuje? Da je BijeliÊ, najboljim svojim djelima slikar Bosne, a Job Dalmacije. DobroviÊ, pak, usporeappleen s tom dvojicom, djeluje kao stranac, kozmopolit, putnik, ptica selica; gdjekad, paëe, kao nadahnuti juriπnik u turistiëkome preletu iznad naπega podneblja. Usporedimo DobroviÊevu i Jobovu karpinu. U DobroviÊa je odliëan i agresivan crteæ; postav mrtve prirode izrazito je Ëist i moderan, i sve je, zapravo, sterilizirano tom jasnoêom i bistrinom boja iz tube. Visoko cijenim DobroviÊevo umijeêe i ne æelim ga, ovim opisom, nimalo umanjiti. Ali on jest - on autentiëno jest - Ëovjek bez domovine. Izmeappleu Srbije i Maapplearske, Nizozemske, Francuske i Hrvatske (u kojoj je naslikao sve svoje najbolje krajolike, mnoge od ponajboljih svojih figura i figuralnih kompozicija, nekoliko nadasve uspjelih mrtvih priroda i portreta) on je, naposlije, izabrao zrak; jedra za visinski vjetar i tu, veê spomenutu - boju iz tube. Ona, dakako, nije niëija, ali moæe biti - uz malo sreêe - svaëija. I njegova je karpina - na bijelom pladnju - zraëno biêe: jedan od sugestivnih, koloristiëkih zmajeva na njegovu slikarskom nebu. Jobova, meappleutim, dolazi iz dubine, πporka i sluzava, kakva veê jest, nelijepa, no æivotna i stvarna: bez Ëistih boja, a s puno mijeπanih tonova; πkarpina veê pijana od vina koje Êe se uz nju - tek popiti. I to je ono πto ta dva prijateljska lika, od kojih je svaki prebivao u svome ekspresionizmu, Ëini razliëitim: jedan ima, a drugi nema - i za svoje slikanje ne treba - zaviëajnu potku. Job je, za razliku od zraënoga (i Ëistoga) DobroviÊa, Ëovjek zemlje, pa mu je onda i paleta takva: puna zemljanih, okernih, smeappleih i crvenih boja i tonova - boja i tonova krvi, gline, crvenice, borove kore, crnoga kruha - koje, reklo bi se, razrjeappleuje mladim vinom i maslinovim uljem. Zato Ëude - u kritiëkim tekstovima preëesto spominjane - Jobove Ëiste boje, Ëist kolorit, slikanje iz tube. Premda i sâm, u jednome iskazu apostrofira svoju Ëistu boju, toga u Joba ima tek iznimno. U malom broju pejzaæa zvoni boja u svojoj punini; silovita i divlja. Sve je drugo zemljano-vinsko, uzmuêeno i pomijeπano, na paleti i na platnu, odveê nemirno i poneseno da bi bilo Ëisto. Usuprot DobroviÊevu zraku, to je ono πto obiljeæava Joba, πto rastaëe, prlja i denuncira one koji tako slikaju kao robove tla; kopaëe, a ne letaëe. U tome jobovskom ukopavanju nalazim jedno od bitnih uporiπta za njegovu hrvatsku sudbinu: on je po tome jedan od onih naπih baπêinaca, koji bez svoga dijela zemlje na Zemlji - jednostavno ne moæe opstati. To je ono πto ga udaljuje od Srbije (a πto ga je s njom vezivalo govorit Êe opπirnije drugi); Srbija nikad nije u pejzaæu naπla, a ni traæila svoj mitski lik, svoje olikovljenje kao πto ga je Hrvatska nalazila u djelu BabiÊa, MijiÊa, ulentiêa i Tartaglie, Motike i imunoviêa, Glihe i DulËiÊa, MurtiÊa i IvanËiÊa Srpski umjetnici pejzaæ ne doæivljavaju kao svoju krucijalnu, iskonsku temu (πto samo znaëi da izabiru i uvaæavaju, u istome smislu, neke druge teme). Naravno, time se ne kaæe da nema u njih pejzaæa vrlo dobrih i odliënih, od MilovanoviÊa do Nadeæde, od BijeliÊa do DobroviÊa, od KonjoviÊa do umanoviêa; ali nema teænje da se zaviëajni krajolik pretvori u mitski znak, Ëemu u hrvatskom slikarstvu, poslije CrnËiÊeve pripreme i velikog BabiÊeva otvaranja pejzaæa kao kozmoloπke teme, streme gotovo svi ponajbolji naπi slikari. Ovdje, razumije se, govorim o opsesivnoj temi, koja je znaëenjska, a nije vrijednosna odrednica. U tome je kolopletu i opus Ignjata Joba, velik i znakovit, ako ne u broju nedvojbenih remek djela, a ono u veliëini, u zamahu, u frenetiënoj kistovnoj opijenosti, koja i kada potiëe orgiju ne ruπi dubok intuitivan red i spontan sklad razliëitih (s)likovnih elemenata. Da to i dokaæem bilo bi dostatno pozvati se na nekoliko kljuënih djela kao πto su: Pejzaæ s BraËa (1930/ 1931), Pejzaæ s crkvom (1931), Supetar poslije kiπe (1931/1932), Vela Glavica I. i II. (1933), Gripe (1933/1934), Dalmatinski pejzaæ (oko 1934), Borovi i more (1935) Toj bi dimenziji Jobove umjetnosti, meappleu modernim Srbima, jedini pravi pandan bio snaæni i moêni Milan KonjoviÊ; ali njegovi su veliki krajolici - tek s kojom iznimkom - srpsko-vojvoappleanski, a nisu dalmatinski i hrvatski - poput vodiëkih, braëkih, viπkih, korëulanskih ili splitskih slika Jobovih. Joπ je jednu distinkciju potrebno uoëiti: kad govorimo o zraënim krajolicima Petra DobroviÊa i kozmoloπkim (npr.) Frane imunoviêa ne govorimo, dakako, o istom i ne zapadamo u proturjeëja. DobroviÊeva zraënost podrazumijeva odvojenost od tla, francusku πkolu i iskustvo, formalno i formalistiëko; istraæivanje one supstancije koja Ëini bit modernog 8

11 Pejzaæ Paesaggio Landscape oko/circa/ca 1930 francuskog rukopisa poslije Corota i impresionista: rukopisa svjetlosti. Veliki Monet nije bio zaviëajno utemeljen ni ukorijenjen: on slika po Francuskoj, morske i gorske krajolike, rijeke i jezera, ali i Veneciju, London, sure norveπke krajolike, kupaliπta i æeljezniëke stanice, pejzaæe u magli, suncu i pod snijegom. Kozmoloπke teænje imunoviêeve ne bave se ispitivanjem svjetla, u razna vremena godine, nego stvaranjem znaka; one jednostavno idu za tim da specifiëno zemaljsko pismo (meapplee, gromaëe, kameno ziapplee u polju) pretoëe u znakove vjeënosti, da se naπem zemnom i razorivom, poda karakter trajnoga, amblematskoga i obrambeno kodiranoga. Za mladoga imunoviêa i Glihu dvije su se iznimne anticipacije - makar i fragmentarno - mogle razabrati i u Joba: u slici Gripe i, osobito, u Dalmatinskom pejzaæu. Treba na hrvatsku stranu Ignjata Joba, po jednome djedu Talijana, koji u Dubrovniku otvara klesarski obrt, po drugome Nijemca πto je doπao stavjati u red gradske ure, poloæiti i onu stalnu Ëeænju za jugom (Cvito FiskoviÊ) koja muëi ljude vezane uz zaviëaj (viπe nego uz politiëke opcije i stranaëke prijepore). Iz jednog Jobova rukopisa, nedovrπene autobiografske novelete, mogu se proëitati i ovi redci: Zato veselo kotaëi moji! Lako je meni bilo pri duπi ( ) Jurio sam na more - Tamo sam se rodio, tu je meni mjesto. 14 Svi su Jobovi sadræaji, od do smrti, vazda lokalni, regionalno obiljeæeni tj. konkretni, posuappleeni iz stvarnoga svijeta i malih mista Dalmacije u kojima je tavorio i radio, puni ambijentalnoga tona i kolorita, melodija, zgoda i likova. (U krëmama se banëi, iz poja gredu teæaci i tovari, oko nji, zaigran, laje pas i opire se koza. U konobama se turnja grozje; ribari su akoπtali u portu i veæiju brode: Nevera! Nevera! Zriju u pojima masline, lip, u plavoj tiπini, poëiva teπki kameni stol. Maiπtral diæe vâle u konalu, bezazleni je zaspa na zemji, kroz mista se vuku procesjuni i bati marëa funebre ) Ono πto je tim prizorima davalo akceleraciju - potrebnu da sve ne potone u anegdotalnost, da ne zaokrene u malomiπtansko fabuliranje - bio je Jobov unutraπnji nemir, bile su i genetski usaappleeni nemiri hipersenzibilna biêa 15 gdjekad i goropadna psihopata 16, podjarivane, petnaestak godina, crnom oskudicom, neispunjenim (intenzivnim) snovima o sreêi, smrêu tek roappleena sina, osjeêajem nemoêi pred nedostatno zbrinutom (vanbraënom) kêeri, mukom zbog male Cvijete koja u mnogoëemu oskudijeva, zbog emotivnih, dramatiënih lomova i joπ dramatiënijih novih zanosa; potaknute nepravdama zbog kojih pati, potom razdobljima bolesti koja Êe, od vremena do vremena, bivati sve ËeπÊa i teæa, alkoholnim parama u kojima Êe se mnoge njegove nervozne misli pretvarati u paranormalne postupke. Dodajmo svemu tome duæniëke muke, osjeêaj samoêe (i u druπtvu), u paranoidnoj maπti roappleene πutljive progonitelje, osjeêaj da je baëen u ponor, da je prognanik iz pravoga u krivi svijet. Iz Beograda piπe 16. II. svojoj prijateljici: Ne volim ja ovo. 9

12 »vrsto sam uvjeren da su se ovako osjeêali oni koji su nekad /sic!/ u Rusiji bili slati u Sibir. Niπta. Grad i sve ovo, niπta. Jug i more! Dajte mi to. 17 Ipak, u golemoj se veêini prilika, unatoë tome silnom teretu ponaπao kao slikar, a to znaëi kao pozoran motrilac s puno sluha za humor, za komiëno i tragikomiëno, za ludo, smjeπno, fantastiëno i - pijano. Vijoglavi njegov rukopis, muzikalno valovit, spiralan, vitiëast, gutao je kao vir sve banalno i prosjeëno, neosobno i mlako i niπtio ga dok u slici, tom srediπtu njegova duha, ne bi preostalo tek ono πto je puno strasti, zanosa, æudnje, ludosti, erosa. II. Najstarija, nama poznata, Jobova slika, naëinjena uljenim bojama, Rijeka DubrovaËka (1919), skroman je, ali indikativan prozor u njegovo zagrebaëko πkolovanje; u njoj - izuzmemo li zaviëajno-topografski poticaj - joπ nema Joba, ali ima puno jugendstilskog ukusa - za mlada Ëovjeka - infektivne atmosfere Hrvatskog proljetnog salona, koji - u taj Ëas - u nas znaëi i posthistorijski preæitak jednog velikog europskog stila (odræat Êe se u pokrajini i nakon uruπavanja u europskim centrima) i barjak novoga naraπtaja, koji - i svojim bioloπkim potencijalom - pomaæe u oblikovanju drukëije likovne svijesti. Ipak, daleko smo od zrele forme; kao i obiëno, mladi znaju πto neêe, ali ono πto mogu dræi ih joπ na margini umjetnosti. Jobova je slika, ponajprije, neizraæajna, umrtvljena. Komponirana od samo tri elementa: neba, brda i mora, rasporeappleenih u horizontalnim pojasima, gotovo bez detalja, pa slika ostaje na povrπini krajolika samog: djelo je preopêenito, neutralno, bez individuacijskih znakova - stoga Êe brzo biti zaboravljeno. Ipak, duktus - naëin voappleenja kista - otkriva mladiêa osjetljiva, s perspektivom: æuêkasto je nebo ostvareno uzgonskim potezima; brda iznad stare Mokoπice, prema Roæatu i Komolcu slijeva, a zdesna obronci iza Kantafiga prema Batahovini oslikani su Ëednim izborom stiπanih, zelenih tonova, a veêinski je dio te povrπine oblikovan kosim potezima πto se spuπtaju k moru; morska je voda slikana najfluidnije, s najrazrjeappleenijom bojom, lelujavim potezima kista. Joπ neπto paæljivom promatraëu upada u oëi: to je akord zeleno-plavog; melankoliëan, dubinski sjetan, koji najavljuje bolesnu osjetljivost mladoga slikara. Ni ono æutilo neba, isprano, tanko, nema æivotne (sunëeve) snage, a zelenim obroncima dominiraju sjene i zasjenci. Sve je, k tome, hladno. Nigdje nikoga, nigdje niëega. Neka kontura kuêe, zvonika, ljetnikovca toliko je siêuπna, slaba i daleka kao da Êe se svakoga trena uruπiti pod pritiskom prijeteêe teæine brda.»ini se, da je slika nastala koji mjesec nakon vjenëanja s kolegicom Viktorijom OrπiÊ; najvjerojatnije potkraj ljeta ili u ranu jesen. (»ak i u moru nalazim tragove vina!) Ne razabirem u njoj nikakav zanos, polet, koji bi upuêivao na neki novi æivotni poëetak. VeÊ sljedeêe, 1920, Job se rastao, izgubio pravo upisa na Akademiju, sahranio majku, potonuo u alkoholu. Tek πto je poëeo - sve se uruπilo. Dogaapplea mu se neπto πto Êe se, u nekoliko navrata, ponoviti: to su nesretne, osobnim nevoljama izazivane cezure: prekidi rada, gubljenja razvojne niti i samoga sebe, pa prikupljanje krhotina i novi pokuπaji. Od Rijeke dubrovaëke, tj. od do kada putuje u Italiju gdje Êe se zadræati pola godine - nema gotovo ni jedne slike! Naravno, pomalo crta i piπe, ali slikarstvo je teæak i zahtjevan posao kojemu se uskratio na pune dvije godine. Posljedice se vide: kada se ljeti vratio iz Italije, s tri talijanske slike, moglo se pomisliti da su ih naslikala tri slikara: jedno je slaba, manirirana Berba naranëi, zanimljiva samo po tome πto nas izvitoperene tordirane figure æivo podsjete na Cézanneove nesigurne poëetke s pogledom upravljenim prema El Grecu i Tintorettu; drugo je jugendstilska, simbolistiëko-magiëna ili magiëno-realistiëna Santa Maria, a tek je treêa, uznemirujuêa - dijelom ekspresivna, dijelom krepuskolarna - scena Ribara s Caprija, u kojoj se snaæni odjeci posve jugendstilskog treêeg plana - usp. Ribare s djelima Csikosa Sessie ili Marka Raπice (sutonski horizont, hridi s pinijama i hodlerijanski tercet veslaëa u brodici) - bore s trima znatno ekspresivnijim figurama u prvom i drugom planu, koloristiëki snaænije naglaπenim. Drugi i treêi ribar, jednako su odjeveni (u crvenkastosmeapplee hlaëe i bijele koπulje) i potjeëu iz iste maniristiëke radionice (Magnasco); Ëuju se (i vide) akordi zelenoga i crvenoga; sjene - duboke, sutonske - dramatiëno isteæu i uvrêu figure ribara. Nije li se tu veê razgorio jobovski plamen? (Bit Êe, da su mu figure tada joπ bile nezamjenjivim pokretaëima halucinatornih scena.) Jesu li onda Ribari s Caprija njegovo prvo remek-djelo? Ne bih tako klasificirao ovu intrigantnu sliku. Ona i nije u svemu potpuna; njezina provedba, u svakom pojedinom dijelu, nije dosljedna. Ona je, meappleutim, onkraj svih nesavrπenosti - mladoga, nedouëenoga, povremenoga slikara - djelo puno vitalnosti, naznaka moêi, osjeêanja prirode i mraka u Ëovjeku. Kompozicija je vrlo zahtjevna, u donjem dijelu poneπto zaguπena, ali i u toj zoni Êutimo - moæda malo neobuzdanu - snagu koloristiëke ekspresije. S dvjema od triju talijanskih slika Job je otvorio vrata svoga slikarstva: Santa Maria, koja po snazi i motivaciji slikarevoj zaostaje za Ribarima, ipak je dostatno ozbiljno djelo, stilski ËiπÊe i dosljednije, pa ga ne moæemo zanemariti ni u raspravama o fenomenima postsecesionizma i postsimbolizma u nas, ni u analizama naπega ranog magiënog realizma, ni u propitivanju novog, eklektiëkog spoja magiënoga i konstruktivistiëkoga, tako plodnom u dvadesetim i ranim tridesetim godinama hrvatske umjetnosti. Ta slika dobro stoji kraj ulentiêa i Varlaja s poëetka dvadesetih, kraj Miπe, pokazujuêi ako niπta drugo, a ono reflekse ambijenta u kojemu se mladi Job formira, neovisno o tome πto su, primjerice, Miπe i ulentiê, kao slikari od talenta i uporni radnici, k tome i neπto stariji, tada izraæajno i tehniëki 10

13 MinËeta s palmom La torrre MinËeta con palma MinËeta with Palm Tree 1931 izgraappleeniji, spremniji od njega. Nerado se, u ovoj prilici, pozivamo na metafiziëke argumente, ali slika je - osim πto je niz tehniëkih operacija - joπ i kvintesencija slikareva duha (i duha vremena, podneblja, naroda i rase - dometnuo bi Hyppolite Taine). Santa Maria je duhom sjete koju πiri i nostalgiënih viappleenja (koja se nude gotovo kao priviappleenja) joπ u struji Hrvatskog proljetnog salona. Zamor, zasiêenost, posustalost, tiπina, ispraænjenost - ono πto nas dira iz toga djela - naêi Êemo i u primorskim vedutama i tuniskim putnim biljeπkama ulentiêevim, u nizu slika Miπinih, u proljetnosalonskoj plavoj, koja u te dane postaje zaπtitnom bojom naπe likovne mladosti. OtËitavanje Jobove darovitosti, njegovih izvora i ranih poticaja bilo bi neuputno ispitivati samo u prvim i rijetkim njegovim slikama. Uostalom, on je Rijeku dubrovaëku naslikao u svojoj 24. godini. RaËiÊ je - to kobno mjerilo naπe Moderne! - u 23-oj bio mrtav. Ali svi razvojni puti nisu isti. Ni πkole, ni profesori, ni prvi orijentiri. U 17-oj Job se zanosio kazaliπtem, htio biti - pa i bio glumcem. Nakratko, ali ipak. Bio je opijen literaturom i dugo nastojao na tome polju neπto postiêi: ispisao je, tijekom mladosti, no i poslije, stranice i stranice proze. Spominju se i neki od njegovih 11

14 Pejzaæ s crkvom Paesaggio con chiesa Landscape with Church oko/circa/ca 1932 knjiæevnih uzora: Nietzsche, Dostojevski, Ibsen, Strindberg Zanimljivo: kad bi netko, u to doba, htio mladog Ëovjeka odgojiti kao ekspresionista jedva da bi mu, za uvod, mogao ponuditi adekvatniju literaturu. Ona je, doduπe, i dio tadaπnje mode: po seminarima, kruæocima i kavanama o tim se piscima raspravlja, od njih se nastoji neπto nauëiti, oni su pojmovi pod kojima se revolucionira problem individualne slobode, Ega u sukobu s okruæjem. U biti, to je fulminantna tema kraja XIX. stoljeêa: poseban, nadahnut Ëovjek, Nietzscheov NadËovjek, onaj koji je spoznao ustroj svijeta i hoêe Promjenu, koji se takmi s Bogom, ali i onaj Slabi koji se gubi u ponorima strasti, zanosa, koji razvija do apsurda, svoje dvojbe, svoju skepsu pitajuêi se kao Gauguin: Tko smo? Odakle? Kamo idemo? ili, radikalan u autodestrukciji, poput Rimbauda, zakljuëuje: Ja - to je netko drugi. U poetiku i sve poetiëke tvorbe uvlaëe se kategorije sna, nesvjesnog, halucinantnog, fantazmagoriënog, onostranog, zaumnog. Pozitivnom junaku uz bok raste protusilnik: demonski Ego kao protivnik Ëovjekoljubivom, razorne sile usuprot tvoraëkima. Smrt protiv æivota. Propast Zapada, koju je intuirao Schopenhauer, a deskribirao Spengler, samo je drugo ime za buduênost naπe civilizacije i kulture, moæda - i naπe (svjetske) misije. Nju Êe I. svjetski rat, s milijunima poginulih i stradalih, s desecima uniπtenih gradova i opustoπenih zemalja, s boleπtinama i epidemijama πto se za njim vuku uëiniti - prvi put - vjerodostojnom.taj je rat, s kolonama mrtvih odnio i Cvijeta Joba, starijeg Inkova brata, i nema dvojbe da je taj stresni, emotivni gubitak potencirao u njemu osjeêaj sveprisutne smrti i zakovitlao njegovu psihu, ionako osjetljivu, labilnu, pomalo paranoidnu. Pamtimo joπ reëenice o grjeπnoj krvi njegovoj i njegove majke πto ih je, jednoê, napisao kao da se ispriëava zbog svojih halucinatornih priviappleenja, zbog osjeêaja da ga Nepoznat Netko uhodi i ometa, da mu se javljaju pred oëima neutjeπne slike buduênosti. Za ta je stanja indikativan njegov akvarel s ugljenom Kraj svijeta (1918), na kojoj sotonski lik, s crnim krilima i prodornim pogledom zlotvora - vjerojatno sam Lucifer - maëem probada Zemlju koja krvari. U tome se djelu razabire filozofska i knjiæevna lektira mladoga Joba. Freuda nitko ne spominje, no on je - oko jedan od kontroverznijih likova kozmopolitskoga BeËa, a utjecaj ili barem odjek njegovih teorija o Egu, Edipovu kompleksu, narcizmu, mehanizmu obrane, libidu, potiskivanju i frustracijama, tumaëenju snova - iznimno je snaæan. Ali u joπ barem dva rana crteæa (jedan je od njih, kao najraniji, moæda i dvojben) pohranjene su dragocjene obavijesti o Jobovim likovnim izvorima. Svi, meappleutim, oni filozofsko-literarni i oni likovni, skladno zatvaraju krug najdubljega, najtjeskobnijega, paranoidnoga 12

15 Bezazleni L innocente Innocent 1931 ekspresionizma, u kojemu Ego drhti na ledenom vjetru svijeta, sitan kao sjeme goruπice, jadan kao biblijski Job. Ako smo spominjali njegove literarne prvake, a svaki bi po nekoj crti svoga karaktera, po nekim znaëajkama svoga izriëaja mogao biti upisan meappleu velike prethodnike ekspresionizma, spomenut Êemo da to isto vrijedi i za njegov mladenaëki izbor slikarskih uëitelja i vodiëa kroz nepoznato. Govorim sada o crteæu Zagrljaj (1920), koji otkriva da mu je od mladih dana bio poznat morbidan erotofaπki svijet Edvarda Muncha. Crteæ, po svemu sudeêi, potjeëe iz zadnjih dana provedenih na zagrebaëkoj Viπoj πkoli za umjetnost i umjetni obrt; ne treba iskljuëiti - Ëak vrlo vjerojatnu - moguênost, da ga je u Munchovu orbitu uveo njegov tek neπto stariji kolega i prijatelj Milan Steiner ( ), vrlo upuêen mladi Ëovjek 18 kojega Êe smrt Job oplakati u svome oproπtajnom govoru na njegovu pogrebu, poëetkom prosinca Cijeli je taj crteæ u potpunosti proæet ne samo atmosferom, nego i rukopisom Munchovim, a dvije se figure, muπka i æenska, stopljene u grëevitu stisku, Ëine kao otisak nekog Munchova uzorka. Pa i sve drugo na tome crteæu - neobiëan, nizak krajolik πto se dodiruje s morem, tri siêuπne, tanane i - da ostanem u nordijsko-personalnoj terminologiji slikarevoj - spermatozoidalne figure izgubljenih ljudskih biêa - sve to potjeëe, u izvedbi i sadræaju, od autora glasovitoga Krika. PotjeËe, da; to nije sporno. Mnogo je teæe objasniti zaëuappleenom gledatelju da ova posuappleenica u sebi nosi i mnogo autentiënoga.»ini se, da je Job, pod pritiskom realnih, osobnih iskustava, psihiëki posve sazrio za ovaj tip ekspresije; nisu mu joπ bila na raspolaganju likovna sredstva kojima bi adekvatno izrazio osjeêaj najdublje tjeskobe. Taj ga je osjeêaj, neprijeporno, trovao. Rana smrt oca (1910) - Jobu je tada pet godina - prekid dubrovaëkoga πkolovanja (1910), neuspjela avantura s niπkim pozoriπtem (1912/1913), roappleenje (vanbraëne) kêeri Marije (1913) - Jobu je tek osamnaesta - austrijsko uhiêenje i πibenska tamnica (1914), pogibija starijeg brata Cvijeta (1915), kojega je, u neku ruku, bio duhovni i intelektualni ovisnik, dvogodiπnji boravak u πibenskoj umobolnici (do rujna 1916), gdje su ga prijateljske veze sklonile iz tamnice, prouzroëivπi, meappleutim, nove teπke traume; rana, proljetna ljubav s Viktorijom OrπiÊ; veê u svibnju su se vjenëali. (Da bi se uzeli trebalo je ispuniti uvjete njezinih roditelja: vjenëati se u crkvi. Njezino je podrijetlo iziskivalo brak po pravoslavnom obredu i zaljubljeni je Job, kao Picasso zbog Olge Koklove primio pravoslavnu vjeru.) Ljeto su proveli u Dubrovniku i na Lopudu, ujesen se vratili u Zagreb: Job je preselio k njoj, a brzo potom (1920) uslijedila je, posve neoëekivana, brza rastava. Job pada u alkoholnu depresiju. Na Akademiji poëinje izostajati - u takvim se æivotnim 13

16 situacijama uvijek spaπavao bijegom iz realnosti. Uskoro Êe izgubiti pravo studija, a u srpnju i majku s kojom je bio od mladosti blizak (1920). Kratak biografski oris, uz neka ponavljanja, sluæi tek da se stekne uvid u njegovo (pretpostavljeno) psihiëko stanje. DjeËak u bogatoj kuêi, bez oca, skitalac, zanesenjak, neodgovoran, bjegunac, zatvorenik pa simulant (ludila): prema lijeëniëkom nalazu : (izlijeëeni) neurastenik, slab i u sebi neotporan mladiê koji napuπta πkole, bjeæeêi u Niπta, kao πto je, jednako lako, napustio vjeru svojih predaka da udovolji ljubavnom hiru ili da se prikloni nekom autoritetu. K tome lako zapada u euforiëna stanja, koja smjenjuju razdoblja sve teæih depresijâ. Iza svega stoji nepatvoren stvaralaëki nagon i spemnost na ærtvu za postignuêe artistiëkih ciljeva. Nakon majëine smrti raspali su se ostaci ostataka gospodarskog carstva Jobovih; veêinu je imetka progutao (prisilni) austrijski ratni zajam, dio je otiπao na zagrebaëki stan i πkolovanje djece (kroz samo tri godine), a potom je sve potonulo u prah i krhko sjeêanje. Slikar je od bogata nasljednika u te tri godine postao parija koji spava u atelijerima prijatelja, u stanovima bivπe supruge i novih prijateljica, u negrijanim zimskim sobama, krëmeêi iz dan u dan i noêi u noê, snagu, zdravlje, energiju i svjeæinu. Put je (fiziëkoj) bolesti bio otvoren, a kakvo mu je bilo tadaπnje psihiëko stanje nije trebalo dvojiti. Iz njega je, da je bilo tehniëke spreme, mogao buknuti najizvorniji, najiskreniji Krik. Ako i jest njegova linija slijedila Munchovu, traume su biêa, neuroze i frustracije bile autentiëne, posve i do dna njegove. Ne kanim raspravljati o drugim srodnim crteæima; tek pripominjem da je saëuvano joπ nekoliko papiriêa iz tih dana koje podjednako svjedoëe i o Munchu kao Jobovu perovoapplei i o osobnoj drami Jobovoj (Prazna stolica, 1919;»ovjek pregaæen sudbinom, 1919; Lice, 1920). Ostalo je joπ da razmotrimo - da bismo zatvorili inicijacijski krug - jedno viπeznaëno, u neëemu i prijeporno Jobovo djelo: to je potresni crteæ Luappleaci u dvoriπtu. Gamulin ga, u prvoj svojoj monografiji 19 datira u 1916; u drugoj svojoj knjizi o slikaru govori da je taj crteæ nastao vjerojatno u πibenskoj grobnici duπa. 20 U predgovoru retrospektivnoj izloæbi Jobovoj u Zagrebu 1997, Zvonko MakoviÊ preuzima, naëelno, Gamulinove datacije istiëuêi da je to djelo nastalo vjerojatno 1916 ili godine 21, no pritom oprezno napominje da nije sasvim pouzdano ni vrijeme, niti mjesto nastanka crteæa Luappleaci u dvoriπtu. U bloku reprodukcija, crteæ je datiran s godinom, a u katalogu izloæaka godini je u zagradama, dometnut upitnik. U svakom sluëaju Ëini se, da se obojica pisaca slaæu u datiranju oko i 1917, s time da MakoviÊa evidentno muëe neke - opravdane - dvojbe. Ja ih pokuπavam ovako razrijeπiti: godine bi, da se tada taj crteæ mogao pojaviti, to bilo ravno senzaciji. Silna ekspresivna snaga, zahtjevna perspektivna rjeπenja, s brojnim figurama u pokretu, stajanju, sjedeêem ili leæeêem poloæaju, nikako ne upuêuju na amatera i amaterski uradak. S nizom sablasnih stabalaca, velike izraæajne snage, s tako uvjerljivim rasporedom svjetla i sjenâ, predstavlja se crtaæ koji je veê proπao elementarnu obuku i koliko god Gamulin crteæu isprva zamjerao stanovitu ukoëenost i shematiënost, a poslije mu priznao izraæajnu snagu, dræim da taj crteæ nije mogao nastati a da prije toga autor nije vidio grafiëka djela Kubinova i, osobito, crteæe iz azila u Arlesu (Saint-Rémy) Vincenta Van Gogha. Gdje je i kako mogao doêi do njih? Na zagrebaëkoj Viπoj πkoli (tj. Akademiji), meappleu kolegama, kod prijatelja Steinera. Dometnemo li tome vrijeme potrebno da se u crtaëkim klasama neπto nauëi doêi Êemo, prema mojoj procjeni, do realnijega datuma nastanka: to se nije moglo dogoditi prije jeseni 1918, a joπ vjerojatnije oko I stilsko-sadræajni motivi govore tome u prilog: mislim da je rijeë o jednoj od nejneupitnijih naπih ekspresionistiëkih egzaltacija. (U Joba, treba podsjetiti, nema u slikarstvu tragova ekspresionizma prije 1921.) Primjetiti je, u gornjoj lijevoj parceli bolniëkoga vrta i jednu breughelovsku figuru lezileboviêa (koja Êe se opet javiti u Nedjelji na otoku, ), a koja skreêe pozornost na elemente naukovanja, studiranja, razgledanja reprodukcija, preuzimanja. U crteæu, o kojem sam raspravljao, treba moêi vidjeti i traumatsko autorovo iskustvo: dvije godine muënih dojmova iz πibenske umobolnice, koje su ga ozbiljno optereêivale. Suæivot s ludima zacijelo je dao i crtaëkoj (a poslije i slikarskoj) elaboraciji i lijepu mjeru uvjerljivosti, no ona sama - bez crtaëke spreme - ne bi bila dostatna.»injenica, da se u tome djelu, makar i posredno, prvi put u njega reflektira Van Gogh, za nas je od velikog znaëenja: kao dodir æednoga s izvorom, kojemu Êe se vratiti 1927/1928. Tome Êe, u skladu s Jobu svojstvenim ritmovima, prethoditi razdoblje (neradne) katarze - gotovo tri godine nijemosti, emotivnih potresa, uz malo dragocjene sreêe (nova æena, novi brak, drugo dijete - njegova voljena Cvijeta) ali i puno jada (smrt sina te porazna bijeda i beznaapplee). Slikanju se vratio, u jednome selu, u srpskoj zabiti, gdje je supruga Æivka uëiteljica, a on pluêni bolesnik s lopatom u ruci, na skromnoj okuênici. Slike - zapravo sliëice - koje Êe naslikati u Kulini podno Jastrepca, nemaju s tim okruæjem neke dublje veze. Taj je nostalgiëni ciklus njegov dirljivi Amarcord - malo stvarno, malo zamuêeno, pomalo izmiπljeno prisjeêanje na zlatne dane u zaviëaju, na moru i na Otoku. Treba reêi da tu nema stvarnoga Dubrovnika, ali jest neko ladanje kakvome je od starine Dubrovnik posveêivao veliku pozornost, znatna sredstva i ne male snage. ( ) Akumulacija tih sentimenata, sjena mrtvog sina, bijeda oko njih i neugasiva Ëeænja za jugom uëinili su da su Jobovi ujesen osvanuli u Vodicama; slikar se vratio sebi i svojemu. Nakon dvogodiπnje elaboracije Van Gogha, koji mu je dao πifru za adaptaciju na sunce i boju, poëeo je rasti Ignjat Job. Bez Nizozemca i drugih, sa svojim kljuëem 14

17 u rukama, oëvrsnuo u jadu i nevolji, odsad pa do kraja - nespreman na kompromise u umjetnosti, na popuπtanja autoritetima, trgovcima, tuappleim kriterijima, naëelu korisnosti. Od do odigrava se jedna od najljepπih - naæalost i najtragiënijih - drama hrvatske moderne umjetnosti: veliëanstvena borba za izraz koju Êe Inko Job dobiti, ali borba koju je vodio cijelim svojim tijelom i duhom, cijelim svojim biêem: protiv vjeënoga siromaπtva, protiv druπtvovnih prilika, protiv sredine, protiv ravnoduπnosti druπtva, protiv bolesti, protiv samoga sebe i mnogih svojih slabosti (piêa, naglosti, neumjerenih zanosa), protiv svoje zaljubljive naravi, protiv destruktivnih poriva, potrebe da pretjeruje, da - doslovce - gori. to reêi? Da je pobijedio svoje protivnike, u sebi i van sebe, da je uspio naslikati niz remek-djela, da je stvorio ono o Ëemu je uvijek sanjao - svoj jezik - i da je iscrpljen, iscijeappleen, saægan groznicom i zanosima, izdahnuo u 41. godini svoga zemaljskog æivota.kad sve zbrojimo, pred nama je grjeπnik s artistiëkom aurom oko glave. ( ) Lastovo-Dubrovnik-Zagreb, kolovoz-rujan BILJE KE 1 Neki moderni pisci definiraju ideologiju kao uvjerenje u istinu koja se odnosi na neku skupinu, uvjerenje koje svoju snagu ne zahvaljuje istinitim razlozima, nego praktiënim interesima (H. Lübbe), odnosno da je u pitanju neka, naizgled, znanstvena interpretacija stvarnosti u sluæbi nekoga praktiëno-druπtvenoga cilja koji tu interpretaciju treba povratno legitimirati (R. Lauth); v. Alois Halder, Filozofijski rjeënik. Novo preraappleeno izdanje. S njemaëkog preveo Ante Sesar. Naklada JurËiÊ, Zagreb 2002; s.v. ideologija, str. 151/152. Moæda je suviπno napominjati da se sintagme praktiënih interesa i praktiëno-druπtvovnih ciljeva, u najveêoj moguêoj mjeri, tiëu ideatora odreappleenih ideologija, koji se, u svjetlu svojih zadnjih namjera iskazuju kao politiëki manipulatori druπtvovnim grupama, a manje pogaappleaju pojedince koji su samo upregnuti - svojom voljom, manipulacijom ili prisilom - u ovaj ili onaj ideologijski jaram. Oni, naime, ostvarujuêi tuapplei - kojiput i eksplicitno: tuappleinski - (jasno ili prikriveno) proklamirani praktiëni cilj - nikako ne uspijevaju konkretizirati svoju utopiju, ako ne steknu adekvatan, upravo: politiëki alibi. Umjetnik, u naëelu, nije takav praktiëar iznevjeravanja, takav manipulator. Po svojoj ljudskoj slabosti, po svojoj labilnosti, on takvim ciljevima kojiput, naæalost, sluæi.»eπêe, progledavπi, gubi motivaciju i povlaëi se u svoj, samoproizvedeni, zaπtiêeni, autistiëki svijet. Rjeapplee, ili posve rijetko, osjeêajuêi se obmanut i prevaren, on se upuπta u protuakcije, priklanjajuêi se, gdjekad, i nekoj drugoj (novoj) manipulaciji. 2 Danas bismo rekli: artistiëkog nomadizma. (Napomena dopisana ove, godine. I.Z.) 3 Igor ZidiÊ, Hrvatska umjetnost , Moderna galerija, Zagreb, MG, Zagreb 1998, s.p. 4 Za teatarsku epizodu Jobovu vidjeti: Grgo Gamulin, Ignjat Job, MH, Zagreb 1961, str 87, bilj.10. (Napominjem tek da Gamulin Simu BuniÊa ( ), glumca i dramskog pisca, omaπkom - svojom ili korektorskom - navodi kao imu BuniÊa. 5 Isto, str. 96, bilj Isto, str. 96, bilj Cvito FiskoviÊ, Ignjat Job: i zablistat Êu, Baπtina, 16/21, Split 1991, str Vjerojatno se odnosi na III. proleênu jugoslavensku izloæbu tijekom svibnja i/ili na VI. izloæbu Oblika, u rujnu Isto, str Job je umro tijekom priprema za III. izloæbu ZagrebaËkih umjetnika. 10 Zanimljivo je da su na toj izloæbi izlagana djela samo dvojice umrlih umjetnika: Joba i PlanËiÊa. Moæe se to, zacijelo, pripisati ratnim sentimentima prema otuappleivanoj i odnaroappleivanoj Dalmaciji. 11 Ono je Jobova starijeg brata Cvijeta (r.1892), darovitog mladog slikara, studenta u Beogradu i Münchenu, stajala æivota: poginuo je kao srpski dobrovoljac, u apsurdnim okolnostima koje - joπ i danas - izazivaju brojne nedoumice. 12 Naæalost, time se nije mogla pohvaliti Umjetnost kod Hrvata Ljube BabiÊa, u svome novom, proπirenom izdanju, dovrπenom u Zagrebu Na dan Uzkrsa v. ReËnik modernog slikarstva, s.v. Ekspresionizam. (S francuskog prevela Dr Katarina AmbroziÊ), Nolit, Beograd 1961, str Cvito FiskoviÊ, Pisma Ignjata Joba, Knjiæevni Jadran, 1/ U jednom pismu supruzi iz on napominje: Ti znaπ da u mojoj i moje majke grjeπnoj i neumjerenoj krvi tinja iskra Ëudnoga i nadprirodnoga. - Cvito FiskoviÊ, Pisma Ignjata Joba, op.cit. 16 Taj u njemu raste od πibenskoga (austrijskog) zatvora i skloniπta u umobolnici ( ) do puπëanih hitaca u prozore prijatelja kod kojega se bila sklonila Æivka s Cvijetom, u Splitu Cvito FiskoviÊ, Pisma Ignjata Joba, op. cit. 18 Zna se da je Steiner nabavljao, naruëujuêi od knjiæara ili nakladnika, znaëajne publikacije o ekspresionizmu, apstraktnoj umjetnosti i drugim likovnim novotarijama; da je puno Ëitao, pokazivao i posuappleivao knjige drugovima na studiju. Dokumentirano je, primjerice, πto nam je ovdje od interesa, da je tako bio naruëio i djela Nietzscheova. -Usp. Zdenko TonkoviÊ, Milan Steiner, (u katalogu retrospektive), UmjetniËki paviljon, Zagreb, 1987, s.p. 19 Grgo Gamulin, Ignjat Job, MH, Zagreb Grgo Gamulin, Ignjat Job, GU Branko DeπkoviÊ, Bol 1987; str. 23, bilj Zvonko MakoviÊ, Ignjat Job, retrospektivna izloæba, UmjetniËki paviljon, , str. 42, 147,